Književna kritika “Bornholm, Bornholm”

Poljski Stoner

Ako ste nedavno uživali u Williamsovom "Stoneru", roman Huberta Klimka-Dobrzanieckog ne biste smjeli propustiti. Američka priča o gubitništvu umnogome je srodna ovoj koju nam pripovijeda daroviti poljski kozmopolit

Hubert Klimko-Dobrzaniecki je Poljak. Dugi niz godina živio je na Islandu, a već neko vrijeme boravi u Austriji. Našem se čitateljstvu predstavlja knjigom "Bornholm, Bornholm" (u prijevodu Emilija Nuića), čija je radnja situirana u Njemačku i Dansku, a napisana je, poručuje bilješka na ovitku, u najboljoj češkoj tradiciji. Smijemo li, poslije svega, reći kako gospodin Klimko-Dobrzaniecki ima problem s identitetom? Naravno da ne smijemo. Upravo suprotno, ovaj Poljak svojom nas privatnom i profesionalnom biografijom dojmljivo podsjeća na notornu činjenicu kako se identiteti, barem u slučaju pametnih i otvorenih ljudi, ne stječu nego slobodno biraju.

Njegov roman priča je o dvojici muškaraca koji, na prvi pogled, ne dijele ništa zajedničko. Prvi je naš suvremenik, neimenovani Danac, rođen i odrastao na Bornholmu, otočiću u Baltičkome moru. Drugi je profesor biologije Horst Bartlik, Nijemac, odavno pookojan, a priča o njemu vraća nas u tridesete i četrdesete godine prošloga stoljeća. Kako se budu smjenjivala poglavlja – Danac pripovijeda u prvome licu, a priču o Nijemcu izlaže nam sveznajući narator – shvatit ćemo kako između ove dvojice muškaraca ipak postoje neke važne sličnosti. Obojica su, naime, nesretni; i jednome i drugome živote su presudno obilježile žene. A naknadno ćemo ustanoviti kako postoji još jedna spona što ih veže.

Mlađi junak svoju prošlost saldira sjedeći uz majčino uzglavlje. Ona leži u komi u bolesničkoj postelji, a on joj pomiješanih osjećaja, s nježnošću i s gorčinom, izlaže uspomene iz prošlosti, one koje su zajedno proživjeli, i one koje su samo njegove. I ne treba nam dugo da bismo shvatili koliko je njihov odnos bio i ostao traumatičan. Rastući bez oca, uz posesivnu majku – patološki usredotočenu na nadziranje sinovljeva života – naš junak jedva je dočekao dosegnuti dob kad može uteći od kuće. No, bijeg iz doma nije mu donio smirenje i zadovoljstvo. Brzopleto stupajući u brak, jednu je egzistencijalnu stupicu nadomjestio drugom, trpeći umjesto majčine diktature, tiraniju svoga punca.

Tu, međutim, ne prestaju muke kojima je Klimko-Dobrzaniecki "počastio" svoga junaka. Dapače, na toj točki one kao da tek počinju. Sve što će se otada u njegovome životu zbiti sliči pravome katalogu dramatičnih i bolnih posrtanja i poraza. Izgubit će dijete, supruga će ga napustiti, u potrazi za srećom pobjeći će još dalje, u Englesku, zasnovati novi brak, po prvi put u životu dobiti figuru zamjenskoga oca, a onda će stvari opet krenuti nizbrdo.

S druge strane, Horst Bartlik nije obilježen traumama iz djetinjstva. Njemu se život počeo urušavati nakon vjenčanja, kad je shvatio da je izabrao ženu koja je na svaki način – naravno, i seksualni – potpuno ravnodušna prema njemu. Dok on osvješćuje vlastiti poraz, bez i najmanje primisli da razvrgne brak i počne ispočetka – to ne dolazi u obzir jer imaju dvoje djece – zbivanja u širemu, društvenom kontekstu dodatno ga opterećuju. Virus nacizma kapilarno se proširio i prožeo sve pore društva. I u školi i u susjedstvu svakoga se dana susreće s oduševljenim manifestacijama odanosti Führeru, koje mu izazivaju mučninu. Horst nema izgrađen prepoznatljivi ideološki identitet, prije bi ga se moglo nazvati potpuno apolitičnim čovjekom zainteresiranim samo za leptire koje opsesivno skuplja, ali se tvrdoglavo odbija pokoriti novome poretku vrijednosti. Njegov po svemu promašeni život pravi će smisao dobiti tek u ratu, nakon što ga mobiliziraju i otprave na otočić Bornholm, gdje će iznova steći davno izgubljeno samopouzdanje i povratiti muškost.

Iz činjenice što su životi obojice junaka tragično obilježeni utjecajem žena, bilo bi, međutim, potpuno promašeno izvoditi zaključak kako je Hubert Klimko-Dobrzaniecki namrgođeni mizogin koji sve žene definira kao babaroge. Jer, uz noseće likove, roman je premrežen cijelom galerijom iznimno slojevitih karaktera, jednako muških i ženskih, pitomih i kvarnih. Potom, njegove junake ne sustižu nevolje samo iz jednoga izvora. Gdjegod se okrenuli bivaju izloženi udarcima sudbine: šamaraju ih zli ljudi, društvene prilike, a kad uzmanjka vanjskih uzročnika, onda im presudi goli slučaj.

Kroniku dva promašena života bilo bi teško, čak nepodnošljivo čitati da Klimko-Dobrzaniecki ganutljivim dionicama ne kontrapunktira humorne pasaže, skladno prepliće sentimentalno s ironijskim, sklapajući na koncu dojmljive mozaike dvaju života koji će nas, izvan svake sumnje, rastužiti, ali ne i emocionalno razoriti. Sredovječni Poljak moćan je pisac kadar komorne, vrlo osobne storije sugestivno utkati u široku društvenu fresku. Upravo stoga, na jednoj se razini "Bornholm, Bornholm" može čitati i kao blistava studija o nacizmu: premda lišen bilo kakve didaktičke ambicije, ovaj roman vrlo sugestivno obrazlaže kako jedan nakazni poredak može ući pod kožu obična svijeta i do jučer pristojne ljude preobraziti u zapjenjene fanatike.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija