Književna kritika “Razgovori nasamo”

Osuđen na smrt

Neuman strašni puzzle umiranja sklapa bez oslonca na melodramatske recepte. Osim što je knjiga o odlasku, „Razgovori nasamo“ su i libar o kompliciranoj uzajamnosti ljubavi

U knjigama se umire čak i više negoli u stvarnome životu. Dapače, nekim žanrovima smrti su upisane u DNA. Recimo, krimićima. Pisci detektivske literature do danas su isprobali štošta, poigrali se sa svim konvencijama te prozne vrste, samo jednu stvar nitko nikada nije se usudio učiniti: naime, napisati knjigu bez leša. Umire se, nadalje, i u djelima znanstvene fantastike - i to ne pojedinačno nego masovno, u intergalaktičkim ratovima nestaju čitavi planeti - potom, u povijesnim romanima, ratnima, dabome, čak i u ljubićima. Tamo možda i najviše.

Sve te književne smrti čitatelj ne prima teška srca, naučio se s njima nositi do te mjere da bi osjećao kako mu nešto prevažno fali ako bi dočitao libar ne saplićući se o makar jedno truplo. No, kad se s pouzdanog terena žanrovske literature prebacimo u uznemirujući ocean, recimo to tako, ozbiljne beletristike, stvari se naglo kompliciraju. Mnogi koji uživaju u iscrpnoj književnoj elaboraciji hladnokrvnih umorstava što su ih počinili karijerni kriminalci, osvajači s drugoga kraja svemira ili ljubomorni muževi, pretrnu od užasa kad se suoče s „običnom“ smrću, osobito ako je ona prouzročena strašnom bolešću.

I sâm pripadam toj vrsti čitatelja. Nakon što iz bilješke na ovitku knjige shvatim da ću na nekoliko stotina stranica svjedočiti agoniji čovjeka s jezivom dijagnozom, u pravilu odustajem. Dapače, libar u kojemu je komprimiran užas nestajanja potrudit ću se skloniti dovoljno daleko, da me i letimični pogled na naslovnicu ne bi uznemiravao. Takva je sudbina bila „zapisana“ i knjizi „Razgovori nasamo“ (u prijevodu Tamare Horvat Kanjere) argentinskog autora Andrésa Neumana. Nisu pomogla čak ni uvjeravanja nekolicine ljudi do čijeg mišljenja iznimno držim kako roman „nije tako strašan kao što se čovjeku isprva može činiti“. A onda, nakon tri-četiri mjeseca upornog zaobilaženja Neumanova libra, vrag će ga znati zašto, odustao sam od svoga principa da ignoriram bolesničke kronike i uronio u rukopis.

Odmah da budemo načistu, prijatelji su mi lagali. Ili možda ipak nisu, ali sam ja preosjetljiv. „Razgovori nasamo“ jesu strašni. Utoliko više što je knjiga blistavo napisana. Andrés Neuman nije navršio ni četrdesetu, a o suočenju sa smrću stvorio je libar posredujući mudrost kao da mu je i jesen života davna uspomena. To je priča o Mariju, Eleni i Litu. Mario je osuđen na smrt, njegova supruga Elena na odbrojavanje do toga dana, a njihov sin Lito dječak je u nježnoj dobi, od kojega pokušavaju sakriti tu strašnu činjenicu. Da bi mu priuštio avanturu za kojom mališan dugo čezne, zadnju lijepu uspomenu na vlastita oca, Mario ga vodi na višednevno putovanje kamionom. Dok njih dvojica bordižaju dalekim predjelima, a otac se trudi pred dječakom prikriti sve strašne simptome galopirajuće bolesti, Elena je prepuštena usamljeničkom očaju koji razbija strasnom seksualnom vezom s Mariovim liječnikom.

Ta drama ispričana je iz tri pripovjedne perspektive, glasovima svih protagonista. Mariovo obraćanje neka je vrsta oporučnog pisma sinu čiji ton dojmljivo ilustrira rečenica: „Ne možeš zamisliti koliko vremena imam za razmišljanje otkako mi više nije preostalo vremena“. Elenina verzija priča rasvjetljuje u pravilu prešućeno naličje drame nečijeg umiranja, jad onih koji svjedoče odlasku: „Prava bolesnika su izvan svake dvojbe. O pravima onih koji ih njeguju ne govori nitko“. Ne manje potresni su i pasaži koje nam donosi Lito, savršeno nesvjestan užasa koji se oko njega događa.

S takvim materijalom u rukama manje daroviti pisac odnosno čovjek s izraženom trgovačkom žicom lako bi mogao isheklati knjigu u kojoj sve vrvi od patetičnih klišeja, jeftini sentimenti toče se u slapovima, a svakom novom suzom prodana se naklada propinje u vrtoglave visine. Neuman, međutim, strašni puzzle umiranja sklapa bez oslonca na melodramatske recepte. Osim što je knjiga o odlasku, „Razgovori nasamo“ su i libar o kompliciranoj uzajamnosti ljubavi, roditeljstvu, obiteljskim odnosima, seksu, roman koji propituje vrijednosti što smo ih skloni uzimati zdravo za gotovo. Slutnja smrti nije okidač za plačljivu idealizaciju onoga što je bilo i što je strašnom bolešću za sva vremena likovima oduzeto. Dok pokušavaju osvijestiti dijagnozu, Neumanovi junaci se moraju nositi i s ponižavajućom logistikom rastanka sa svijetom, jer žive pod teretom neotplaćenog kredita. Nadalje, osjećaju pritisak da vlastitu muku usuglase s očekivanjima okoline, nepisanim funebralnim bontonom. Elena slamčicu spasa pronalazi u neobuzdanom seksu i čitanju knjiga koje tematiziraju muku sličnu njezinoj. Te dionice roman pretvaraju u pravu hrestomatiju ponajboljih književnih tekstova o bolesti i umiranju. Konačno, „Razgovori nasamo“ na neki se paradoksalni način izvrgavaju u vlastitu suprotnost: knjiga o smrti svakom se sljedećom stranicom sve snažnije pozicionira kao libar o nepokorivom vitalizmu, strastvenoj, neutaživoj žudnji za životom.

Andrés Neuman ima iza sebe ozbiljan, zamašan opus o kojemu, barem iz prve ruke, ne znamo ništa. No, ne mogu ni zamisliti bolje preporuke za nova prevođenja od ovako moćne knjige, jedne od onih koje će vam se, sasvim izvjesno, trajno urezati u sjećanje.

Andrés Neuman rodio se u Beunos Airesu 1977. od majke talijansko-španjolskog i oca židovsko-njemačkog porijekla. Nakon srednje škole preselio se u Španjolsku, na Sveučilištu u Granadi diplomirao je filologiju, a danas tamo radi kao profesor latinsko-američke književnosti. Zacijelo najljepši kompliment na njegov račun izrekao je slavni pisac Roberto Bolaño: „On ima dar. Nijednom dobrom čitatelju neće promaknuti kako se na njegovim stranicama može pronaći ono što inače nalazimo samo u velikoj literaturi, što je djelo istinskih pjesnika. Književnost 21. stoljeća pripast će Neumanu i šačici njegove braće po krvi.“

Ako sam dobro računao, Neuman je do sada objavio ukupno 21 knjigu (romana, kratkih priča i pjesama) koje su prevedene na jednako toliko jezika. Zakićen je cijelim nizom prestižnih priznanja, a redovito ga uvrštavaju u krug najvećih suvremenih pisaca iz Latinske Amerike odnosno autora koji stvaraju na španjolskome jeziku. Osim kao pisac i predavač, književnošću se bavi i kao prevoditelj s engleskog i njemačkog. Sve to mu nije dosta, nego još i redovito piše vrlo utjecajan književni blog „Microrréplicas“.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija