Urednička recenzija “Dvanaesta kuća”

Branka Gabriela Valentić, dugogodišnja novinarka koja je dosad objavila zbirku crtica Dnevnik jedne mame, nekoliko kratkih priča i nagrađenu monodramu Đava ga lipi odnija, iznenadila nas je romanom. Njezina Dvanaesta kuća zasigurno je knjiga o kojoj će se pisati i govoriti jer je u hrvatsku književnost uvela autoricu od koje se još puno može očekivati.

Priča romana Dvanaesta kuća suptilno balansira na granici između literarnog i stvarnog, koketirajući s konceptom da je u stvarnosti moguće živjeti književnost i obrnuto – da je život sam po sebi jedini pravi predložak za literaturu.

Fabulu nose četiri Ane – Ana Celebrini, spisateljica po vokaciji i u nastajanju, Ana Miholjek, žena koja se mora nositi s najtežom vrstom gubitka, Ana Žužić, djevojka koja se ne može iskobeljati iz ljubavne patologije i Ana Mort, ostarjela replika Sophije Loren koja se u staračkom domu suočava sa svojim krivnjama i zabludama. U pozadini, kao nijema savjest, uspomena ili opomena suvremenim Anama iz ovog romana, prisutan je duh najpoznatije Ane svjetske književnosti – Tolstojeve Karenjine. Sve se priče na začudan način isprepliću i susreću u biografiji glavne junakinje, spisateljice Ane Celebrini, koja zbog uplitanja stvarnosti gubi kontrolu nad svojim samovoljnim junakinjama – da bi, prepustivši se struji priče, preuzela kontrolu nad vlastitim životom.

Četirima junakinjama koje nose fabulu pridruženi su i drugi moćno okarakterizirani junaci – kćeri, ljubavnici, muževi, majke, prijateljice, sinovi, liječnici, susjedi, očevi i psihijatri – ali i ponešto neživo što ih uvjerljivo određuje i prati: plišani medvjedić, rese na tepihu, maćuhice i kupinovo vino, naizgled obična kemijska olovka, pepeljare, šalovi od kašmira, vadičep, cipele i, naposljetku, glazba Julie London koja kao soundtrack romana prati cijeli taj sadržaj voljenja, gubljenja, traženja i pisanja. Ovo višeglasje postignuto nijemim dijalogom između ljudi i stvari koje preuzimaju ulogu živih sudionika priče, dodatno produbljuje slojevitost romana i njegovih poruka.

Branka Gabriela Valentić suvereno vlada dramaturgijom četiri paralelne priče koje se do kraja romana povezuju u jednu, ali u ovom je romanu još puno toga što joj ide jednako dobro kao i zahtjevna dramaturška matematika. Osim sjajne psihološke karakterizacije likova, najuvjerljivije postignute dijalozima koji zvuče kao replike koje su nam poznate iz vlastite neizgovorene podsvijesti, tu je i neosporna vještina baratanja jezikom. Autorski rukopis Branke Gabriele Valentić uključuje autentičan jezik koji poetici romana daje dodatnu dimenziju ozbiljnosti i uvjerljivosti – kod nje nema zamjenskih riječi za nepoćudne niti usiljenih stilskih figura u zamjenu za stvarne osjećaje; nema milosti vokabulara ni prema zbivanjima ni prema emociji  – a opet je to jezik koji ima zavidnu eleganciju ozbiljne književnosti i koji otklanja svaku sumnju u sudjelovanje literature u stvarnom životu, kao i sumnju u sudjelovanje života u književnosti. Njezine metafore izrastaju iz imenica od kojih ih nismo očekivali, a radnja kao da se odvija između glagola, između redaka, jednako uporno u prešućenome koliko i u izgovorenome.

Ono što ovaj roman čini doista posebnim jest to da čitatelj do samog kraja, a onda još i dugo nakon čitanja, ne želi biti siguran poigrava li se ovdje autorica svojim junacima ili se oni poigravaju njome. Može izabrati vjerovati i jedno i drugo, voljko pristajući na labavu granicu između života i književnosti – ne bez nade da će Branka Gabriela Valentić na toj istoj granici nastaviti ispisivati svoju prozu.

Marina Vujčić, urednica