Književna kritika “U sedlu je tijesno za dvoje”
Kad je šestero djevojčica i dječaka u Hercegovini vidjelo Blaženu Djevicu, tu je sagrađena golema raskošna crkva, s hotelima, restoranima, kafićima, turističkim agencijama i suvenirnicama koje su ekonomski preporodili čitav taj kraj. Kad se jednom dječaku u Splitu ukazao kauboj Arizona Džo, od toga je na kraju bio samo roman Ivice Ivaniševića. Velika je to nepravda jer ono što su vidjeli pastirice i pastiri u Hercegovini i ono što je vidio junak romana U sedlu je tijesno za dvoje u osnovi postoji na isti način. Kongregacija za nauk vjere bi se bez ostatka složila kako su i međugorska Gospa i Arizona Džo jednako izmišljeni.
No, to Arizona Džoa, a vjerojatno ni Gospu, ne čini manje stvarnim od bilo čega u našem materijalnom svijetu, u takozvanoj realnosti. Naprotiv, izmaštano je biće, sa crnim šeširom i čizmama, u crnoj košulji i hlačama, sa sjajnim revolverima s drškama od sedefa, jednom dječaku važnije od ijednog živog čovjeka na svijetu, dječak nema nikoga bližega od njega, njemu jedinome otvara svoje srce, samo Arizona Džo zna dječakove jade. Nekome bi se moglo učiniti tužnim, a nisu vjerojatno rijetki ni oni koji bi to nazvali poremećenim, koji bi Ivaniševićevog malog junaka odveli liječniku psihijatru i dali mu da pije lijekove, ne bi li on prestao razgovarati s nevidljivim ljudima. Međutim, Ivici Ivaniševiću ovo je savršeno normalno. Ivaniševića ne zabrinjava da njegov junak istinski potpun odnos ima samo s priviđenjem koje mu dolazi u njegovim samotnim trenucima.
Ne, pisac, kako njegova priča odmiče, ide i dalje. Uskoro saznajemo kako svi članovi članovi dječakove obitelji imaju neku tajnu, nekakvog svoga Arizona Džoa, nešto u svojoj unutrašnjosti skrivaju od drugih, stariji brat mašta o bijegu preko granice, otac je potajno zaljubljen u drugu ženu, a djed, kao najveći luđak od svih, više od dvadeset godina šuti. Svatko je od njih zatvoren u svome svijetu i usamljeniji od Neila Armstronga koji upravo tih dana sam samcat hoda pustom površinom Mjeseca. Nitko se tu nikome ne ispovijeda. Svatko svoju muku čuva za sebe. Kupi je u prsi, kako bi rekli u Splitu.
Kad bi u jednu riječ trebali reći o čemu se tu radi, najtočniji bi odgovor bio kako je "U sedlu je tijesno za dvoje" roman o samoći. O ljudima koji svoje živote žive za sebe, podalje od drugih. I kako u tome nema ama baš ničega lošega. Jer, i Camusov je "Stranac" priča o samoći, ali tu se samoća pretvori u nešto očajno i čudovišno, dok je u Ivaniševića samoća prirodna, zdrava, čak i ugodna. Nema veze da ne razgovaramo, ne moramo se kljukati lijekovima ako smo zatvoreni, povučeni, šutljivi i socijalno disfunkcionalni, ako ne osjećamo želju podijeliti s drugima svoje nevolje.
Čitajući "U sedlu je tijesno za dvoje" sjetio sam se u jednom trenutku serije Obitelj Soprano, gdje glavni junak Anthony Tony Soprano odlazi na psihoterapiju i u isto vrijeme sam sebe prezire što jednoj ženi priča o svojim osjećajima. Muškarci bi trebali izdržljiviji, šutljiviji, kao Gary Cooper u klasičnim westernima, objašnjava Soprano. Nije neobično da i on i Ivaniševićev junak imaju jednak uzor usamljenog kauboja.
Ivica Ivanišević napisao je knjigu o ljudima koji ne poznaju psihoterapijske gluposti da se ispovijedaju drugima, koji su izabrali biti sami jer znaju kako je samoća potcijenjena. Ljekovito je uzeti u ruke takvo nekakvo štivo u današnjem vremenu, takvu jednu apologiju privatnosti u ovom divljem teroru javnoga. U svijetu gdje svi nešto šeraju, uvjereni da čitav svijet mora znati šta oni osjećaju, šta oni lajkaju, a šta hejtaju, i gdje svi imaju po pet hiljada prijatelja, prekrasno je da jedan dječak ima jednog jedinog, a i taj je izmišljen.
Ante Tomić