Književna kritika “Majko, kušaj moju pjesmu”

Imao sam dvanaestak godina kada sam ispod prikaza gramofonske ploče nekoga već zaboravljenog rock benda u sarajevskom omladinskom listu Naši dani prvi put naišao na ime Zlatka Galla. Taj nimalo domišljati pseudonim prizivao je “Pjesmu mrtvom čovjeku” Miroslava Krleže, koju sam čitao prošloga raspusta, kad i druge Krležine pjesme. Bila je to dječačka inicijacija u djelo pisca koji će obilježiti naša književna odrastanja u Jugoslaviji. Bio sam zanesen i uvjeren da čitajući Krležu činim nešto ozbiljno i važno, sa čim ne smije biti zajebancije. Pa ni takve da si netko nadijeva ime po nepoznatom mladiću kojem je posvećena pjesma što započinje ovako: “Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,/ a tebe nema./ U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji./ Dal’ stojiš lijevo ili stojiš desno?”

Malo potom Zlatko Gall razotkriva mi se kao kritičar rock muzike i stripa. Ime nije posudio od Krležina školskog druga, pariškog doktora prava, koji je 1917. pao negdje na Soči ili na Piave, pa neprežaljen vjekuje u “Posveti mrtvom čovjeku”, nego se s tim imenom, neobičnim i netipičnim za Split i za naša doba, otputio među ljude. Onaj Gall se u Parizu prezvao u Aurelije, jer je to nekako svjetskije, a ovaj će ostati Zlatko. U vrijeme kada su se formirali svi naraštajni i individualni senzibiliteti, u godinama između 1979. i 1984, i kada smo, zapravo, postajali ljudi ovakvi kakvi smo danas, Gallov utjecaj bio je ruban. Nije on bio pisac iz beogradskog Džuboksa, niti mu je sudbina namijenila da nastupi kao konferansije pred koncert Filma u Kulušiću, ali nas je usmjeravao i pratio negdje iz pozadine. Bilo je to doba amerikanizma i antikomunizma – onog Štulićevog i Walesinog, danas već zaboravljenog – doba anarhije u mislima i osjećajima, kada je Džoni Štulić pjevao protiv Rusa i Partije i kada su Pankrti na živim nastupima izgovarali ono boguhulno: Ne računajte na nas! Grozili su ih se tada, Azre, Pankrta i našeg naraštaja, a bome i Zlatka Galla, svi budući nacionalisti, išćući cenzuru i zabranu, kao što je, u ime druge vjere i suprotnih ideala, išću i danas.

Trideset godina kasnije Zlatko Gall posljednji je aktivni rock kritičar one slavne generacije kojoj su pripadali Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Petar Janjatović… Ostali su poumirali, rezignirali, promijenili se ili naprosto – odrasli. Jedino njemu, zapravo, rock nije bio stvar mladosti. Gospodstven i na svoj način elegantan, Gall nikad nije bio nešto naročito mlad. Po neredovno konzumiranom zvanju povjesničar umjetnosti i arheolog, bio je najšire i najtemeljitije obrazovan od sviju njih. Pojavom i stavovima odavao je dojam dobrostojećeg čovjeka, kojemu je pokojna tetka iz New Yorka u nasljedstvo ostavila račun s nekoliko milijuna dolara, ili mu svakog mjeseca kane pokoja tisućica dojč maraka od autorskih prava za neki bizarni izum. Zbilja, u svakoj drugoj zemlji Gall bi morao biti bogat čovjek. I konzervativac s liberalnim posrnućima. U Hrvatskoj on je sirotan od iščezle srednje klase, kakvi se od prvog do prvog u mjesecu kreću ćuprijom tanjom od dlake i oštrijom od sablje. I da, ljevičar je, iz skupinice progonjenih splitskih pisaca.

Nakon 1990. širio je tematske i žanrovske okvire. Esejizirao je na kulturne teme, pisao o politici u kulturi i o primitivizmu nove klase, dok je u novinama još bilo tjednih kulturnih priloga. A onda je, početkom novog vijeka, kada se Hrvatska sasvim tabloidizirala, i skoro sve se novinstvo okrenulo čitateljstvu s posebnim potrebama, propisao u hedonističkom registru. Najprije o jedrenju i inim maritivnim užicima, a zatim i o hrani. Za razliku od većine odavno već umirovljenih rock kritičara i veterana scene, od hipika do punkera koji su slijedili ideale proleterskoga asketizma, barem kada su hrana i piće u pitanju, Gall ne samo da se odavao skupim užicima, nego je u privatnom životu bio odličan i vrlo kreativan kuhar. To mu je pomoglo da lako prebrodi idiotizaciju novinske i kulturne sfere i prilagodi se pomami za ukoričenim kuharicama, koja je nekoliko godina pred ekonomsku krizu zahvatila hrvatsko izdavaštvo. U nekoliko godina objavio je četiri knjige recepata, uglavnom mediteransko-dalmatinske inspiracije, koje spadaju u sam vrh primijenjeno-gastronomske literature u Hrvatskoj. Manje je bitno što su sjajno napisane – u esejiziranju na kuharske teme ravan mu je samo Veljko Barbieri – važnije je to što su Gallovi recepti krajnje funkcionalni, jednostavni i ostvarivi. Vrhunska jela koja mogu pripraviti i antitalenti za kuhanje – kakvih je među kuhajućom populacijom toliko da se svakom drugom stanovniku ručak svakodnevno zgadi – potvrda su da Zlatko Gall s lakoćom ostvaruje ideale popularnog i populističkog kuhanja Jamieja Olivera.

Sve svoje kuharice Gall je posvetio dalmatinskog glazbi, priloživši uz svaku glazbeni CD. Tako je stvorio neki svoj bastardni žanr, čiji smisao baš i nije lako shvatiti. Ovaj njegov čitatelj, isti onaj dječak koji je Zlatka Galla smatrao neuspjelim pseudonimom, njegove je kuharice pobožno iščitao te ih ceremonijalno i krajnje dogmatično slijedio u pripremi mnogih svojih večera, nikada nije preslušao nijedan od tih CD-ova. Eno ih, pričvršćeni uz korice knjige, koja se već odavno umazala, ulijeplila i zamastila, pa podsjeća na one davne školske bilježnice u koje su domaćice bilježile recepte svoga života. Za knjišku kuharicu nema većeg komplimenta od tog. Druge knjige trebaju biti čiste, uščuvane i neizpodvlačene. Svaka je knjiga hram. Jedino su kuharice, ako doista vrijede, umazane svim sastojcima koji se u knjizi spominju.

“Majko, kušaj moju pjesmu” niz je od dvadeset osam kraćih, međusobno povezanih eseja o hrani i glazbi. Riječ je o remek-djelcu, koje će zasigurno ostati neprimijećeno, u izdanju zagrebačkog Hena coma, a moglo bi biti među važnijim knjigama objavljenim u posljednjih nekoliko godina u nas. Rijetkost je, naime, već tako iznimna rijetkost, da se u nekoj knjizi hrvatskoga pisca prepoznaju enciklopedijski um i znanje, kakvi se ne daju pabirčiti po internetu, a ne mogu se po umišljaju ni naučiti iz debelih knjiga. Da bi se tako mislilo i to znalo valja provesti život u čitanju, valja imati strasti i dara za temu, i valja se njome baviti bez ikakve koristi po sebe. Flaker se tako bavio ruskom avangardom, Žmegač se bavi njemačkom kulturom općenito, a Zlatko Gall piše o hrani u pjesmama svjetske i domaće popularne i rock glazbe. Sva trojica to rade tako da ih je nemoguće kopirati ili im biti premac.

Gall esejizira u dva registra: glazbeno-pjesničkom ili popkulturnom, i u prehrambeno-gastronomskom. Superioran je u oba, ali u toj njegovoj superiornosti nema ni profesorske nametljivosti, ni potrebe da se drugima kaže kako ne znaju nešto što autor zna. Radeći cijeloga života po novinskim redakcijama, tamo gdje nema ni plaćenih studijskih godina, ni zagarantirane autonomije mišljenja, Gall se oslobodio akademske i intelektualne taštine. Ovaj aristokrat od spize, glazbe i ine dangube, proleter je u tonu i nastupu. Njegova knjiga čita se lako, kao lak, neobavezujući tekst idealan da ga se pređe u aerodromskoj čekaonici i na letu između Zagreba i Frankfurta, kao da je pisac pred sobom imao ideal hrvatskoga menadžera: neobrazovanog i dekoncentriranog, koji poput vinske mušice prelijeće s teme na temu, samopotvrđujući se dijeleći otkaze pametnijima od sebe. Čak i takav jedan mogao bi čitati Galla, makar mu to bila prva knjiga u životu nakon Ježeve kućice i Thomasa Pikettyja – kojega, istina, nije pročitao, ali je istinski uvjeren da jest.

Hrvatski dvadeseti vijek proticao je od Galla do Galla. Prvi Zlatko nije imao sreće, pa je mrtav pao za svijet kojemu nije bilo spasa. Njegova žrtva nikome danas ništa ne znači, osim onima koji još uvijek čitaju Krležinu pjesmu. Drugi je Zlatko u mnogo čemu sličan prvom, samo što je poživio, živi i piše za svijet kojemu, opet, nema spasa. I opet je doba godine kao u Krležinoj pjesmi: “Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,/ i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu,/ a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga:/ srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete/ popile sve svjetlo, pa je polutmina,/ i one gospe stare u svili krinolina/ na zidu u okviru šute crnom ovalnom.”

Jutarnji list, Miljenko Jergović