Urednička recenzija “Muškarac s britvom”

Muškarac s britvom smatra se vrhunskim dometom pripovjednog umijeća Jaroslava Putika, čiji je cjelokupan književni rad, a ovaj roman pogotovo, obilježen neprestanim prožimanjem ozbiljnosti i humora te tematizacijom pojedinčeva suprotstavljanja političkoj moći.
Roman je to koji započinje naivno i pomalo nevino te se u početku doima predvidljivim, naoko nalik mnoštvu proza koje donose prikaz anegdotama ispunjenog života čovjeka uronjenog u Povijest, ali autorsko majstorstvo i fabularna kombinatorika Jaroslava Putika roman odvode u neslućenim smjerovima, a svakom novom stranicom rukopis dobiva na slojevitosti.  

Roman donosi životopis Jana Baudyša, skromnoga seoskog brijača, originalnoga, pomalo čak šašavoga čovjeka. Takvime ga naime smatraju sumještani zbog njegova pregnuća da proživi život izvan okvira propisanih konvencijama.
Jana Baudyša, provincijskog bricu, krasila je iznimna radoznalost i zanimanje za različite vrste ljudske djelatnosti, kao i prometejska težnja za širenjem vlastitih spoznaja, ali i strast za bilježenjem svojih misli i zapažanja. Zato romanu – pisanu u obliku životopisa kojega ispisuje junakov nećak – posebnu draž priskrbljuju kratke miniesejističke dionice u kojima na opušten, neopterećujući način čitatelj biva upoznat s mnogokojom manje poznatom činjenicom iz svijeta znanosti, prirode, biologije i politike – od povijesti esperanta, preko zanimljivih podataka o perzijskim mačkama i iscrpnih analiza razlika u ponašanju i „psihologiji“ između mačaka i pasa, pa sve do slikovite analize „duše biljaka“ itd. koje junakov nećak prenosi iz stričevih brojnih zapisa istovremeno rekonstruirajući stričev životni put ispunjen brojnim zabavnim zgodama. Osim glavnoga junaka Jaroslav Putik s iznimnom dobrohotnošću opisuje galeriju običnih tzv. malih ljudi koji nastanjuju mjestašće na obali Labe, vrlo blagonaklon spram različitih osebujnosti njihovih naravi. Na taj način autor oplemenjuje svoje stranice dubokim i istinskim humanizmom i podsječa kako u svakome od nas postoji cijeli jedan univerzum, kako nitko od nas nije lišen mana, ali vrline su ipak ono što prevladava, a bez zajedništva, strpljivosti, međusobnog uvažavanja i solidarnosti ovozemaljski dani, i inače ispunjeni brojnim nedaćama, bili bi nam nepodnošljivi.

Iznoseći zgode iz junakova osebujnog života i brojne njegove dogodovštine autor ne zanemaruje podrobnosti i psihološku pozadinu, znajući da su one te koje događajima daju boju i okus. Svakom novom zgodom stričev lik pomalo se mijenja, poneke dotad skrivene crte izlaze na površinu a druge, prividno već poznate, zalaze u sjenu, pa se tako, postupno, iz stranice u stranicu glavni lik promeće u pirandelovskog junaka u raznim kostimima. No, unatoč svestranosti i neuhvatljivosti njegova karaktera kojega je nemoguće svesti na jednu dimenziju, baš kao što je i njegovu narav bilo nemoguće ukrotiti, a radoznalost ugasiti, stric Jan Baudyš bio je uvijek svoj. Prateći ga kroz pedesetogodišnje razdoblje (od vremena pred Prvi svjetski rat pa sve do 1960-ih), kroz brojne mijene, kroz vrijeme raspada vrijednosti te vrijeme „kositrenih vojnika“ i mlitavih karaktera, Jan Baudyš sačuvao je unutarnje jedinstvo i cjelovitost. Bio je to uvijek on, svoj i neponovljiv, bilo da se saginjao nad kugle s biljarskim štaopm u ruci, oštrio britvu, razgovarao s mačkom Lolom, kozom Micom ili ljekarnikom Pipotom, bilo da je palio plamenike ispod retorte u još jednom u nizu svojih kemijskih eksperimenata, ili pak pratio tragove proletuše na kolovoškom nebu – Janove su plave oči uvijek plamtjele neugasivim žarom intelektualne znatiželje i glađu za znanjem.

Muškarac s britvom dojmljiva je, topla, humoristična romaneskna oda osebujnostima ljudske naravi, ali posebice ljudskoj radoznalosti, svojstvu koje je ljudskom rodu ali i društvu omogućilo razvoj i izlaz iz mraka neznanja i zabluda. Jer, bez znatiželje još uvijek bismo vitlali toljagama i živjeli u pećinama, bez znatiželje ni knjigu koju držite u ruci ne bismo bili u stanju kreirati - slova, papir, tisak... sve to i još mnogoštošta bilo bi u sferi nepoznanice.

Posebno uspjelom sastavnicom Putikova rukopisa nadaje se psihološka iznijansiranost likova koji nisu nikad crni ili  bijeli već autor naglašava kako je svatko od nas sastavljen od množine različitih, često čak i međusobno kontradiktornih svojstava stopljenih u unikatno jedinstvo, uz implicitnu poruku kako osebujnosti ne treba osuđivati već, naprotiv, njegovati, a intelektualnu radoznalost poticati i nagrađivati.

A kako je protagonistov um kružio iznad različitih područja spoznaje, tako bi se ponekad našao i iznad češke historiografije, pa roman, uz to što oslikava političko-društvene mijene kroz koje je češko društvo prolazilo tijekom protagonistova života, donosi i zanimljiva promišljanja o brojnim epizodama iz češke povijesti. Pritom je vrlo zanimljivo i proročansko autorovo upozorenje o manipulaciji politike povijesnim činjenicama, jer iz povijesti svatko uzima što mu odgovara, nauštrb historijske istine prilagođavajući podatke svojim trenutnim dnevnopolitičkim potrebama. Kao čovjek koji „pokazuje sve znake nacionalne neopredijeljenosti“ pa tako i nesklon nacionalističkim pobudama potaknutom iskrivljavanju povijesnih činjenica, Putikov junak ismijava navadu svojih sunarodnjaka da „sve poraze računovodstveno vode na strani prihoda“. Također se intrigantnima pokazuju junakova filozofska razmatranja (npr. njegova argumentacija o tome „kako vrijeme ne postoji“) a dodatnom slojevitošću autor obogaćuje svoje djelo u dionicama u kojima pripovjedač (junakov nećak, a zapravo autorov alter-ego) konfrontira svoja stajališta pojedinim protagonistovim tvrdnjama. Vrhunac ironije roman doživljava na stranicama posvećenima vremenu Hitlerove okupacije Češke, gdje Putik oštro ironizira „opravdanost stava malog čovjeka koji se, svjestan svoje nemoći, zavukao iza peći, iščekujući što će od njega povijest učiniti, vođen neuništivom vjerom da će sve dobro završiti.“ Pritom je ta odrednica – tj. tematizacija odnosa pojedinca i moći  – kao i lirsko-meditativan tom njegova rukopisa, ono što Jaroslava Putika svrstava uz bok Bohumilu Hrabalu s kojim ga češka kritika najčešće i uspoređuje.

Muškarac s britvom slojevita je priča o ustrajnosti i nepokolebljivosti ljudskog duha, o ambicijama koje ne uspijeva ugasiti tegobna svakodnevica ni nipodištavanje nesklone okoline te o životnome elanu koji se opire unaprijed zadanoj pravocrtnosti linije života i pojedinčevu nagnuću da usmjeri njezin tijek u željenome pravcu kako se sudba ne bi morala podnositi u svojoj zadanosti, već je hrabar pojedinac oblikuje prema vlastitoj viziji životne putanje.
No, Putik nikako ne ispisuje hagiografiju, naprotiv, rukopis je obilježen obilnom dozom ironije, a protagonist je oslikan podjednakim omjerom vrlina i mana. Dapače, upravo osebujnosti junakove naravi, a koje je većina njegovih sumještana smatrala manama i zbog kojih mu bijahu neskloni, ono je što romanu priskrbljuje draž i slikovitost.

Božidar Alajbegović, urednik