Književna kritika “Majko, kušaj moju pjesmu”

Manifest guštanja

Gallova knjiga rijetko je zavodljiv hibrid između pitke glazbene povijesti, sociološke studije, šarmantne osobne ispovijedi jednog prosvijećenog hedoniste i vrlo osebujne kuharice

Marko Gavije Apicije, autor najstarije poznate kuharice, bio je, kažu, vrlo imućan čovjek. U danima najveće solventnosti raspolagao je sa sto milijuna sestercija, što je u to doba (a živio je u prvome stoljeću prije Krista) bio golemi novac. No, vrijedni zapisivač recepata njegovao je i prilično žovijalan životni stil. U domu ovoga karijernog izješe vatra se gotovo nikada nije gasila, a posluga se povazdan i obnoć, pod budnim nadzorom domaćina, parila nad loncima.

Osim po neutaživoj gladi, Apicije je bio znan i po druželjubivosti: rado je i često priređivao gozbe za prijatelje. Jednoga dana s užasom je, međutim, shvatio kako mu je od sveg bogatstva preostalo samo deset milijuna sestercija. Premda je taj iznos još uvijek bio vrlo respektabilan, Apicije ga je držao savršeno nedostatnim za njegovanje dotadašnjega životnoga stila. Nepokolebljivo dosljedan nepristajanju na bilo koji oblik suzdržanosti, odricanja ili štednje, tada se odlučio za radikalan potez. Duboko uvjeren kako će mu budući život sa 'sitnišem' od 'samo' deset milijuna sestercija na raspolaganju biti neizdrživa patnja, Marko Gavije Apicije se ubio.

Pretpostavljam da vi, dragi čitatelji, baš kao i potpisnikova malenkost, ne možete zaključiti drugo osim da je siroti rimski gurman bio ozbiljno ćaknut tip. No, znam barem jednu osobu koja opisani razlog za suicid drži potpuno razumljivim: radi se o mom kolegi Zlatku Gallu. Kada bi ga netko osudio da se do kraja života hrani isključivo u menzi (i tamo sluša Narodni radio), siguran sam da bi s gitare skinuo žicu, zakačio je na kuku lustera i bezodvlačno se objesio.

Ako ćemo pravo, nesretni Apicije nije ni do koljena našemu Zlatku. Jer, za razliku od rimskoga bonkulovića koji je cijeloga života bio predan samo jednoj strasti, Gall je hedonista kudikamo širega spektra. Njegova nova knjiga, netom izašla zbirka eseja okupljenih pod znakovitim naslovom 'Majko, kušaj moju pjesmu', dojmljivo je svjedočanstvo potpune predanosti guštima. Radi se zapravo o svojevrsnoj brend-ekstenziji rubrike 'Tvoja spiza zvuči poznato,' koju ste imali prilike čitati u 'Spektru'. Nestor naše glazbene kritike, 'last man standing' slavnoga trojca (Glavan, Vrdoljak, Gall) koji je oblikovao muzičke preferencije nekoliko naraštaja, te jedan od naših najplodnijih gastro-publicista, ovom je knjigom logično sljubio dvije svoje kako profesionalne tako i privatne opsesije.

Prosječan poznavatelj popularne kulture živi u dubokoj vjeri kako 99 posto glazbe svih mogućih žanrova tematizira isključivo ljubavne ushite i jade. Gallova knjiga tu procjenu temeljito dovodi u pitanje. Jer, između njezinih korica zabilježene su doslovce na stotine primjera zaokupljenosti muzičara sudbinski važnim pitanjem trpeze. Osim o ljepotama brineta i plavuša, pjevalo se - kroz povijest baš kao i danas - i o slastima druge vrste: onima što se serviraju na tanjuru. I dok su jedni svojim notama i stihovima uzvisivali otmjene i skupe namirnice, drugi su odavali počast pučkim, jeftinim, priprostim jelima. Svi zajedno istkali su gustu tapiseriju koja dojmljivo svjedoči kako su mogućnosti uživanja s vilicom ili žlicom u ruci zapravo nepregledne.

Ispisujući tako paralelnu povijest različitih idioma popularne glazbe, sagledanu kroz kuhinjsku prizmu, Gall nudi i nešto kudikamo više: muzikološki zapisi s lakoćom se preobražavaju u gastronomske eseje koji imaju i vrlo opipljivu uporabnu vrijednost, jer je svaki zapis začinjen brojnim savjetima odnosno sasvim konkretnim receptima.

'Majko, kušaj moju pjesmu' nesvakidašnja je knjiga, rijetko zavodljiv hibrid između pitke glazbene povijesti, sociološke studije, šarmantne osobne ispovijedi jednog prosvijećenog hedoniste i vrlo osebujne kuharice. Ova knjiga, usuđujem se predložiti, mogla bi postati i zgodan templejt za dodatno produbljivanje teme t(r)ajne veze između gastronomije i stvaralaštva. Jer, nisu popularni glazbenici jedini kreativci s interesom za gušte iz pjata. I pisci krimića neobično su skloni bavljenju tom temom. A primjera ima koliko god poželite,  od Islanđanina Arlandura Indriđassona čiji junak detektiv Erlendur običava u kasne sate pohoditi drive-in zalogajnicu i tamo naručiti ovčju glavu za vani do Sicilijanca Andree Camillerija koji nas u svakome romanu vrlo iscrpno izvješćuje što je njegov protagonist inspektor Montalbano doručkovao, ručao i večerao. Kako je Gall, uz ostalo, i sjajan poznavatelj krimića, ne bih se začudio da 'Majko, kušaj moju pjesmu' u dogledno vrijeme dobije i svoju noir-inačicu.

Do tada uživajte u blistavim esejima koji su okađeni mirisima iz bronzina i ozvučeni pjesmama iz bogate tradicije popularne glazbe. Ali oprez: ovu knjigu nije pametno uzimati u ruke ako ste daleko od frižidera ili štednjaka. Jer, svakom stranicom, dapače, svakim retkom ona će izazivati kruljenje u vašemu želucu i tjerati vas da ponešto od obilja o kojemu Gall piše potražite u vlastitoj smočnici, pa čitanje presječete kakvim zgodnim obrokom. Užasavam se pomisli da bih knjigu mogao uflekati kapljama šuga ili vina. Ovaj, međutim, libar naprosto traži da ga 'iluminirate' mrljama neke slasne spize.

Zlatko Gall (1954.)  obrazovanjem je povjesničar umjetnosti i arheolog, a karijerom novinar i svestrano djelatni pisac, autor osamnaest knjiga, među kojima će barem dvije - 'Rock enciklopedija' i 'Pojmovnik popularne glazbe' - ostati zabilježene kao trajno kulturno dobro, jer je njima Gall odradio posao kojim se u ozbiljnijim zemljama od naše bave cijeli instituti.

'Kad bolje promislim, kao da su mi se cijeloga života gušti vrtjeli oko glazbe i gastronomije. To 3 G - gušti, glazba, gastronomija - ispreplitali su se i kad sam se najmanje nadao, tvoreći danas u osobnom talogu sjećanja jedan gotovo bizaran složenac suludih asocijacija. Ako je točno da, kako je to svojim sjajnim solo albumom tvrdio Rod Stewart, svaka slika priča priču, u mom slučaju kao da svaka omiljena gastronomska ili enološka ikona ima i svoju - popularnim jezikom kazano - glazbenu ekstenziju', veli autor u jednom od eseja iz knjige.
 

Slobodna Dalmacja, Ivica Ivanišević