Književna kritika “Spaljeni novac”

Ricardo Piglia knjigu je izvorno objavio 1997. godine. Dakle, hrvatski prijevod obilato kasni, ali nam stiže u pravo vrijeme, kada je globalna rasprava o budućnosti kapitalizma dovedena do usijanja

Kada na ovitku knjige pročitate kako se ona bavi istinitim događajem, velikom pljačkom novca namijenjenog javnim radovima i plaćama gradskih službenika, koja je završila nezapamćenim krvoprolićem, teško je odoljeti kušnji da svezak ne vratite na policu. Ako je posrijedi krimić, kojega ćete vraga tratiti vrijeme na storiju bez napetosti, čiji vam je rasplet unaprijed poznat? Ako se pak ne radi o žanrovskome djelu, tada posrijedi može biti samo publicistički rad, opsežna reportaža u kojoj su funkcionalnim, novinarskim stilom, bez ikakvih digresija i poetičkih skretanja, opisani događaji i njihovi protagonisti, zar ne? U slučaju „Spaljenog novca“, romana čiji je autor argentinski pisac Ricardo Piglia, odgovor je, međutim, niječan.

On se doista bavi slučajem koji je 1965. godine temeljito potresao javnosti barem dviju južnoameričkih država. Naime, pljačka sedam milijuna pesosa (što je po tadašnjemu tečaju iznosilo oko pola milijuna dolara) zbila se u Buenos Airesu (Argentina), a krvavi epilog bijega dogodio se u Montevideu (Urugvaj). No, premda su i početak i kraj ove priče čitatelju poznati i prije nego što pročita prvi redak romana, on je sve samo ne pravocrtna litanija. Prije svega valja reći kako je junacima ove knjige teško ako ne i nemoguće pronaći kakve-takve parnjake u literarnom ili filmskom imaginariju. I sam Quentin Tarantino stresao bi se od jeze kada bi prelistao osobne dosjee razbojnika.

Gaučo Dorda, Mali Brignone, Gavran Mereles, Krivonogi Bazan i njihov šef Malito društveni su otpadnici čije se pojedinačne biografije mogu čitati i kao potresni katalozi svih zamislivih sociopsiholoških devijacija, pa i ponekih neuroloških poremećaja. Svaki od njih nema iza sebe samo bogatu kriminalnu prošlost, nego i ozbiljan zatvorenički staž. A u Argentini toga vremena to znači da su bili izloženi najbrutalnijim oblicima torture. Oni sami ne traže izlike, ne pokušavaju opravdati svoj izbor zanimanja odnosno stila života. „Zloća“, kaže jedan od njih, „nije nešto namjerno, to je svjetlo koje dođe i odnese te.“

Minuciozno razrađen plan pljačke od prve će krenuti nizbrdo. „Stvari nikad ne ispadnu kako čovjek misli, sreća je važnija od hrabrosti, važnija od inteligencije i mjera sigurnosti. Sreća je, paradoksalno, uvijek na strani uspostavljenog poretka i (zajedno s potkazivanjem i torturom) glavno sredstvo kojim raspolažu policajci kako bi stegnuli omču oko vrata i ščepali one koji pokušavaju biti nevidljivi u gradskoj džungli“, veli Piglia.

Njihov bijeg gusto je tkanje različitih pripovjednih perspektiva. Osim pisca, krhotine priče izlažu nam sami razbojnici, policajci, političari, novinari, svjedoci zbivanja… U početku, nitko ne vjeruje da su počinitelji „obični“ kriminalci. Sumnja se na pripadnike pokreta Movimiento Nacionalista Tacuara ili koje druge tajne mreže peronističkog otpora. A metode kojima se služi policija u istrazi, jedva su nešto manje suptilne od onih što ih rabe sami kriminalci, sadistički sociopati.

Kako vrijeme odmiče - dakle, svakom novom stranicom knjige - sve dublje uranjamo u argentinske prilike, u temeljito zatrovano društvo, ispresijecano dubokim ideološkim podjelama te premreženo korupcijom i nasiljem koje je jednaki modus operandi i kriminalcima i policiji. Istodobno, sve bližim bivaju nam i autorovi junaci. Neću reći da ih počinjemo simpatizirati, jer bi za takvo što i čitatelji morali biti osobe graničnih tipova ponašanja, ali ih sve bolje i potpunije uspijevamo razumjeti, uživjeti se u njihovu bezizlaznu situaciju da bismo zajedno s njima bez daha dočekali kraj: u isti mah i brutalni masakr i tragični epilog gay romanse (Dorda i Brignone su, naime, povremeni ljubavnici).

No, prije samoga finala dogodit će se nešto što priču s terena argentinskog noira prebacuje na sasvim drugi kolosijek. Stjerani u stupicu, opkoljeni jakim snagama policije, a odlučni da se brane do posljednjega metka, razbojnici će zapaliti svoj plijen i tom gestom izazvati sablazan svekolike javnosti koja je događaj pratila u izravnom radijskom i televizijskom prijenosu. Nitko, ali ama baš nitko neće imati razumijevanja za njihov čin, jer „novac je nevin“, duboko su uvjereni svi promatrači. Na toj točci, priča o pljački pretvara se u razarajuću kritiku kapitalističkoga poretka i njegove temeljne mantre da novac nije ni dobar ni zao, baš kao što ni siromaštvo ni bogatstvo nisu ideološki uvjetovane pozicije, nego naprosto mogućnosti koje slobodno biramo.

Ricardo Piglia knjigu je izvorno objavio 1997. godine. Dakle, hrvatski prijevod (Tatjane Margetić Gurbišić-Čabo i Marija Marcosa Ostojića) obilato kasni, ali nam stiže u pravo vrijeme, kada je globalna rasprava o budućnosti kapitalizma dovedena do usijanja. Sve ono što se od argentinske premijere „Spaljenog novca“ do danas dogodilo (burzovni krah započet u Americi, pa preseljen u Europu, potom duge recesijske godine, spor i tek djelomičan oporavak, a sve skupa začinjeno polemičkim repovima o potrebi temeljitog remontiranja kapitalističkog sustava), knjizi daje dodatnu dimenziju, pa se jedna hard boiled kriminalistička storija može čitati i kao moćan romaneskni prilog raspravi o sudbini vladajućeg poretka. Toliko moćan da će vas veliko finale priče doslovce smlaviti. Ricardo Piglia raspisao je scenu konačnog masakra istom vještinom kojom je Sam Peckinpah doveo do vrhunca svoju mitsku „Divlju hordu“.

Ricardo Piglia (1941.) jedan je od najuglednijih suvremenih argentinskih pisaca. Dugi niz godina radio je kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća u domovini. Danas predaje latinskoameričku književnost na sveučilištu Princeton u SAD-u. Autor je brojnih knjiga eseja, kratkih priča i romana, višestruko nagrađivan. Kritika u njegovome djelu prepoznaje široki raspon utjecaja, od Raymonda Chandlera preko Williama Faulknera sve do Franza Kafke.

„Spaljeni novac“ 2000.  godine sam je Piglia u suradnji s Marcelom Figuerasom adaptirao za film što ga je režirao Marcelo Piñeyra. I baš kao što se književni izvornik zakitio uglednim nagradama, i film je počašćen s nekoliko prestižnih priznanja, među kojima posebno vrijedi istaknuti nagradu Goya u kategoriji najboljeg stranog filma na španjolskome jeziku.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamacija