Književna kritika “Spaljeni novac”

Ricardo Piglia, "Spaljeni novac": Jedna gotovo zaboravljena epizoda sa stranica crne kronike pretvorena je u lakozapaljivu metaforu društvene nepravde

"Spaljeni novac" prvi je roman suvremenog argentinskog pisca Ricarda Piglije koji dobivamo u hrvatskom prijevodu, osamnaest godina nakon objave izvornika. Ključ za njegovo čitanje autor je okačio na izlaznim vratima teksta: u kratkom autopoetičkom ‘Pogovoru’ pojašnjava nam da je priča o krađi pola milijuna dolara i suicidalnom bijegu pljačkaša ispletena oko stvarnih događaja u Buenos Airesu i Montevideu 1965. godine, inspirirana slučajnim susretom s bivšom djevojkom jednog od gangstera, pa zatim rekonstruirana strpljivim, dugogodišnjim prikupljanjem i proučavanjem arhivskih materijala. Pripovijedanje pažljivo slijedi izjave svjedoka, novinske komentare, policijske izvještaje i psihijatrijske zapisnike: prevedeni u režim romaneskne naracije i mjestimice nenametljivo fikcionalizirani, događaji se nižu frenetičnim tempom, a dokumentarna sirovina propušta kroz gusti diskurzivni raster.

Osnovni tok radnje, doduše, relativno je jednostavan: živopisna banda lopova, ubojica i ‘rođenih kriminalaca’ – nerazdvojni otpadnici i povremeni ljubavnici ‘ludi’ Dorda i ‘mali’ Bignone, šef Malito i vozač Gavran Mereles, Krivonogi Bazán i neuspješni pjevač Fontán Reyes – u toplo septembarsko poslijepodne presijeca put kombiju koji prevozi novac za javne radove i plaće zaposlenika općinskog poglavarstva, rutinski eliminira vozača i pratnju, pa bježi s plijenom. Pokušavajući se domoći Paragvaja, zapeli su u Montevideu; ondje ih, u unajmljenom stanu, okružuje nekoliko stotina policajaca. Zabarikadirani, dobro opremljeni lakim naoružanjem i teškim drogama, pljačkaši biraju borbu do smrti: vrhunac završnog obračuna i simbolički testament njihove pobune scena je u kojoj pale plijen, rasipajući kišu tinjajućih novčanica nad mnoštvom promatrača. Ovo je točka s koje nema povratka: ‘Svi su razumjeli da je taj čin bio objava totalnog rata, frontalnog rata uperenog protiv cijelog društva.’

Gesta kojom Piglia razotkriva političku dimenziju ove male, brutalne, unaprijed izgubljene bitke – locirajući je pod naslagama slijepog bijesa, radikalne (auto)destrukcije i psihopatologije kriminalaca – izvrsno je odmjerena, lišena tezičnosti i pamfletizma. U ‘Pogovoru’ nam tumači da je nastojao ‘imati na umu stilistički registar i metaforičku gestu (kako je to zvaoBrecht) socijalnih priča čija je tema protuzakonito nasilje’. A na početku romana, kao motto pripovijesti, istaknuto je upravo Brechtovo retoričko pitanje iz ‘Opere za tri groša’: ‘Što je pljačka banke u usporedbi s njezinim osnivanjem?’ I to je, manje-više, to: dvostruka referenca na velikog marksističkog pisca kao diskretan, ali nedvosmislen okvir politizacije pripovijedanja. Unutar tog okvira, kritika medija, korupcije i temeljne društvene zablude da je ‘novac nevin, iako je rezultat smrti i zločina’ provlači se suptilno i povlači u drugi plan: pažnju hvataju Piglijine kompozicijske akrobacije, kratki montažni rezovi, široki analeptički zahvati, fokalizacijska pretapanja i nagla obrtanja jezičnog registra. Faktografsku municiju on ispaljuje u gustim narativnim rafalima: ne čudi, stoga, što povremeno ipak zapuca u prazno. Demonstracija pripovjedačkog umijeća pretvara se, naime, tu i tamo u paradnu hipertrofiju dobro utreniranih trikova; poneki je šav odviše grub.

Ukupni dojam, međutim, nije ozbiljnije narušen. Dovoljno je, uostalom, pogledati ekranizaciju ‘Spaljenog novca’ – koju je 2000. režirao Marcelo Piñeyro, zanemarujući dobar dio političkog podteksta i reducirajući razgranatost narativne strukture predloška – da bismo, kao u negativu, jasno vidjeli kojim je sredstvima Piglia jednu gotovo zaboravljenu epizodu sa stranica crne kronike pretvorio u lakozapaljivu, smrtonosnu metaforu društvene nepravde.

Boris Postnikov, Portal Novosti