Urednička recenzija “Logor posrnulih žena”
Anton Balaž rođen je 1943. godine u Lehoti. Slovački je suvremeni klasik i jedan od najznačajnijih istočnoeuropskih pisaca današnjice. Premda je poznat prije svega kao romanopisac, Anton Balaž je i dramski pisac, publicist i novinar te autor nekoliko televizijskih scenarija.
Osnovna karakteristika Balažovih romana jest kritičko i groteskno oslikavanje društvene svakodnevice. Autor se u većini svojih djela fokusirao na oblikovanje slike totalitarnog komunističkog društva na Istoku Europe, ali je s posebnom snagom osvijetlio i holokaust slovačke židovske zajednice.
Najvažniji romani su mu: Tiene minulosti (1978), Tu musíš žiť (1983), Chirurgický dekameron (1989), Logor posrnulih žena (1993), Kým žiješ, miluj (1995), Kronika šťastnejších zajtrajškov (1997), Penelopin návrat (1998), Krajina zabudnutia (2000) i Bohovia ročných období (2003).
Roman Logor posrnulih žena najpoznatija je knjiga Antona Balaža, po kojoj je 1997. godine snimljen uspješan istoimeni film.
Smješten u vrijeme neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata, roman donosi oštar kritički prikaz totalitarnog staljinističkog sustava u Čehoslovačkoj, temeljenog na komunističkoj političkoj doktrini. Otvorivši roman in medias res postupkom Anton Balaž čitatelja neposredno uvodi u priču o grupi bratislavskih prostitutki koju policija odvodi u koncentracijski logor. Radi se o bivšem nacističkom logoru kojega je čehoslovačka vlast nakon svršetka rata pretvorila u kažnjenički radni centar za „besprizornike“ – prostitutke i svodnike, švercere i crnoburzijance, prosjake, beskućnike, lutalice i romske svirače – gdje ih, u procesu „preodgoja“ namjeravaju pretvoriti u „produktivne“ članove društva. Nakon kratke prilagodbe prostitutke se navikavaju na novostečene uvjete života i, postepeno, malo po malo, upravo njihovim utjecajem atmosfera u logoru počinju se mijenjati...
Anton Balaž svoj roman, na način sličan primjerice Josefu Škvoreckom, Jaroslavu Hašeku ili Bohumilu Hrabalu, vještom uporabom na apsurdu i groteski temeljenog crnog humora pretvara u oštru kritiku totalitarnog političkog sustava i represivnog vlastodržačkog aparata. Pritom on erotiku te seksualnu oslobađajuću energiju i nesputanost kontrapunktira ideološki zacementiranom načinu mišljenja temeljenom na poslušnosti i striktnom poštivanju nametnutih pravila, do paroksizma na taj način dovodeći komičnu grotesknost rigidnoga, pravovjernog, dispcipliniranoga vojno-policijskoga uma. Jer tijelo, seksualnu žudnju, strast i želju nemoguće je ukrotiti i sprječiti ideološkim dekretom. Logoraški ustroj života pritom se pretvara u zornu presliku „vanjskoga“, civilnog života, a logoraško rukovodstvo i predstavnici vlasti ispostavljaju se moralno izopačenijima i pokvarenijima od „neproduktivnih članova društva i reakcionara“ koji su im „isporučeni na preodgoj“. Balaž zapravo dualnom, kontrastnom podjelom likova na logoraše i nadzornike, zatvorenike i ideologe prepisuje tadašnju društveno-političku stvarnost, u zatvorenicima prepoznavajući zagovornike života, emocija, strasti i nagona – što ih zapravo čini predstavnicima slobode – dok su nadzornici u službi vlasti, ideje, ideologije, represije. Tijelo se pritom pokazuje izdržljivijim i vitalnijim od ideje, koja je zamijenjiva, potrošna, nestalna i nepouzdana.
Logor posrnulih žena mozaično je strukturiran roman kojega autor lišava glavnoga protagonista već velikom broju pritvorenika, logorskih čuvara, zapovjednika, upravitelja, nadzornika i drugih na tom mjestu prisutnih osoba Anton Balaž pristupa s jednakom pažnjom, sve ih vrlo uvjerljivo portretirajući te na taj način stvarajući uvjerljivu sliku jednoga zatvorenog mikrosvijeta kao zrcalnog odraza šire, društveno-političke zajednice. Korupcija, moralna degradacija i dekadencija, neznanje i neposobnost, licemjerje i urušen sustav vrijednosti sve je ono što će čitatelj, zahvaljujući sugestivnom Balažovom pripovijedanju, prepoznati kao značajke logoraških predstavnika vlastodržačke, komunističke garniture. Jer, unatoč skrajnutosti i izdvojenosti, logorska zajednica nije imuna na aberacije svijeta i uređenja kojega je produktom, a upravo tijesna upućenost logoraša jednih na druge čini vidljivijima utjecaje političko-društvenih okolnosti na njihovo ponašanje. Pokazuje se pritom ponovo i da vlast od čovjeka čini životinju, budeći u njemu bestijalnu, sadističku surovost kao što i utamničenje nužno ne vodi gašenju čovjekova duha već posljeduje jačanju empatije i solidarnosti, ali i boljeg upoznavanja sebe i drugih, a time i spremnosti na otpor.
Logor posrnulih žena Antona Balaža uvjerljiva je i snažna, ali i duhovita satirička romaneskna oda humanosti i strasti za životom. Uz to, Balažov je roman ujedno i lucidna analiza brojnih društveno-ekonomskih i socijalnih aspekata postratne istočnoeuropske socijalističke stvarnosti, kao i oštra literarna osuda politike bazirane na represiji i jednoumlju.
Božidar Alajbegović, urednik