Književna kritika “Ova zemlja”

PROKLETSTVO ZEMLJE U PRIČI O BRAZILSKOJ OBITELJI

Antonio Torres jedan je od najuglednijih suvremenih brazilskih pisaca (rođen 1940.), član brazilske akademije, ovjenčan brojnim nagradama u domovini i inozemstvu. Najpoznatiji je po svojevrsnoj trilogiji o rodnoj pokrajini Bahiji i gradiću Juncu iz koje je Ova zemlja prvi roman.

Kad se u selo, nakon godina izbivanja, vraća najstariji od dvanaestero djece sin Nelo raspliće se pripovijest o siromašnoj obitelji koja je živjela od zemlje i umirala zbog nje, ali i o jednoj od najsiromašnijih brazilskih pokrajina. Nelo se vraća bolestan i osiromašen te počini samoubojstvo, a najmlađi brat Totonhim, ujedno pripovjedač, koji je bio tek dječačić kad se Nelo rodio, pokušava protumačiti povijest obiteljskih odnosa. Mržnja između oca, prototipa zemljoradnika, i ambiciozne i nezadovoljne majke obilježila je njihovo djetinjstvo. Obiteljski prijepori, Nelov odlazak u Sao Paolo, koji je sanjani Eldorado za stanovnike Junca, o svemu doznajemo kroz dijalog, bilo između njih dvojice, ili susjeda i rođaka, a pripovijedanje je fragmentarno, bez kronološkog redoslijeda. Pojavljuje se više glasova, katkad je to otac, katkad Nelo, čiji se glas prelijeva u Totonhimov. Zapravo je sama identifikacija najmlađeg brata upitna, jer se on ogleda u starijem bratu i neka je vrsta obrnutog odraza njega samog.

Roman prožima duboki osjećaj zemlje, između obožavanja i mržnje, jer suha zemlja guši život i vodi u smrt, ali istodobno je povezanost sa zemljom i prirodom korijen zbog kojega su ljudska bića: „Samo je sunce ostalo visoko, izlazilo na istoku i padalo na zapadu, ali nikada isto sunce. Rađalo se i umiralo da se ponovno rodi, tako da sunce nikada nije bilo isto. I sunce je sve isušilo, iscrpilo srca ljudi, ožeglo im kožu do kosti, barem se tako činilo, isušilo ih je dok nisu nestali – i vrijeme se nastavilo, miroljubivo i primitivno, monotono poput starog, seoskog trga koji se silno trudi da ne propadne, kao da propast nije neizbježna; kao da, nakon što završi jedan dan, drugi ne sviće naoštrenih očnjaka da odgrize još jedan komad našega života, ostavljajući za sobom početke naše smrti sa svakim zalogajem. A ovo je najgora suša, suša svih suša. I najgore putovanje.  Rodili smo se u okrutnoj zemlji, gdje je sve od početka bilo osuđeno na propast.“
 

Tamara Horvat Kanjera