Urednička recenzija “Knjiga priča”

Knjiga priča je naslov dvojakog značenja – osim što taj naslov knjigu žanrovski definira i određuje, naslovnu imenicu u množini (riječ „priča“) u slučaju ove knjige valja čitati i kao glagol, jer Knjiga priča je „knjiga koja priča o pričanju priča“ i u kojoj autor Igor Grbić uspješno rekonstruira načine na koje su, kroz povijest, priče bivale pričane/pripovijedane/pisane.

Ideja i koncepcija ove knjige jest pričati priču, napisati knjigu (priča) tako da ona, kroz konkretne primjerke (priča) dočara razvoj pripovijedanja od davnina do suvremenosti, da simulira (nekad više a nekad manje stilizirane) načine na koje se kroz vrijeme priča oblikovala, pogotovo na Zapadu.
Podjela knjige na cjeline jedan je od ključeva čitanja: knjiga je podijeljena na doba dana (zora, prijepodne, podne, poslijedpodne, sumrak) i ta su doba dana metafore za razdoblja pripovjedne umjetnosti, pa se radi o knjizi koja, na neki način, i prepričava povijest načina pripovjedanja. Autor se trudi i uspijeva da svaka od zastupljenih priča bude dosljednost dijela cjelini, ali i (održano) obećanje cjeline u dijelu. Knjiga tako započinje primjerima naivnog, pa čak i poučnog pripovijedanja, bliskog usmenoj književnosti, nastavlja se klasičnije strukturiranim pričama, nakon kojih slijede priče u kojima se fabula i logika rasipaju, da bi knjiga završila pripovijednim oblicima u kojima se i sam jezik rasipa. Igor Grbić suvereno vlada svakim izvedbenim načinom koji odabere i uvjerljivo i vrlo uspješno reproducira diskurse iz bogate tradicije pripovjedaštva, vješto prilagođavajući izričaj povijesnoj epohi u koju pojedinu priču smješta i o kojoj progovara. No, pri pisanju na načine kako su kroz povijest priče bile pripovijedane Grbić se ne pokazuje epigonom već on ulazi u dijalog s tradicijom te često poseže za dekonstrukcijom, parodiranjem, persiflažom. Zato je npr. i dojam određene prevladane naivnosti (npr. u pričama pisanima na način mita, legende ili bajke) pogrešno promatrati kao manjkavost već je to dio poetike zbirke kao cjeline, svjesna manifestacija autorove literarne osviještenosti.

Tematski raspon u istoj mjeri obilježavaju mijene poput onih formalnih i izričajnih pri prikazu različitih načina pripovijedanja. Tako knjigu otvaraju uzvišene teme (ljubav, zavičajnost) obrađene u oblicima pisanima na način mita, legende, bajke, nakon kojih slijede one ozbiljne (priče koje tematiziraju nacističke zločine, 2. svjetski rat, ili one „o ljudima koji vjeruju da se red uspostavlja razlikama“) a koje potom zamijenjuju trivijalne teme (seks, humor, nasilje), a ne nedostaje niti tzv. esetetike ružnog, morbidnosti, trasha. A budući da je posvećena tematici pričanja priča, u knjizi je zastupljena i rekonstrukcija djetinjstva. Jer, djetinjstvo je doba kad svoj život doživljavamo kao priču a sebe kao glavnog junaka u njoj, pa je to i vrijeme kad se neizlječivo zaljubljujemo u priče, u narativne umjetnosti, u književnost, da bi potom, do kraja života, među koricama knjiga utaživali glad za pustolovinama od slova.

Knjiga sadrži 23 izrazito maštovite, međusobno vrlo različite priče, ali koje ipak povezuju određene zajedničke karakteristike. U prvome redu to je vrlo gusta, razgranata, vijugava rečenica, često metaforična, puna slika, poredbi, asocijacija i simbolike, poetična i filozofska – ukratko, u kontekstu suvremene hrvatske instant-proze Grbićeva je sočna i bujna rečenica posve nesvakidašnja i endemski neuobičajena. Grbićev rukopis obilježava stilistička ambicioznost i izrazita motivska šarolikost, te heterogenost izražajnih sredstava kojima se autor služi, uz iznimno leksičko bogatstvo i mnoštvo vrlo maštovitih neologizama i izvedenica. Njegov izričaj izrazit je antipod plitkoći i banalnosti neorealističke prozne matrice koja je u kontekstu hrvatske recentne proze još uvijek prevladavajuća (i neprevladana) a kojoj autor suprotstavlja tematsko-motivski i leksički ludizam i inventivnost.

Provodna nit i zajednička karakteristika svih u knjizi sakupljenih priča jest očuđenje. No, iako se u nekima od priča radi o očuđenju u smislu uvođenja nadrealnih, fantastičkih elemenata u fabulu, autor se prvenstveno trudi svoje tekstove oneobičiti na verbalnoj razini. To čini specifičnim načinom odabira i upotrebe riječi kojima se igra, izvrće ih i premeće, te narušava njihovu ustaljenost kombinirajući ih na začudne i nesvakidašnje načine, i tako čini svoju prozu bliskom poeziji, ali uz zadržavanje narativnosti i fabularnosti. Tražimo li mu parnjake u domaćoj književnosti, naći ćemo ih u Igoru Rajkiju i Svjetlanu Lacku Viduliću, autorima također izrazito sklonima žongliranju riječima i njihovoj nekonvencionalnoj uporabi, s kojima Igor Grbić dijeli usmjerenost stvaranju zahtjevnije, hermetičnije, višeznačne proze, ali kojoj ipak ne nedostaje maštovitosti, šarma, humora i zabavnosti.

Igor Grbić autor je koji pripovijedanje i književnost vidi kao način razumijevanja i objašnjavanja vlastite vrste, homo sapiensa (ili možda: homo scribensa?), ali i kao način objave, eksplikacije i elaboracije bitka, pri čemu je njegovo pisanje vježbanje govorenja različitog od naše uobičajene svakodnevne verbalizacije, baš kao što je i njegova Knjiga priča posve različita od većine novijih knjiga kratke proze suvremenih hrvatskih prozaika.

Božidar Alajbegović, urednik