Književna kritika “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Utopija životnog “restarta”
 

Svitalo je kada je Božo stigao na Kaptolski kolodvor… Pa dobro, nije baš da je svitalo, a ni kolodvor nije bio baš kaptolski – koji ionako “ne postoji” – ali ima tu nekog vraga da čitaocu baš ovaj Krležin (pre)znameniti citat pada na pamet dok kontemplira nad tek iščitanim romanom Marine Vujčić. Jer je i ovaj njen Božo jedan daleki, makar i pobočni potomak, ne toliko Filipa Latinovicza koliko Doktora iz Krležinog biće i ponajboljeg romana Na rubu pameti, onoga Doktora koji je jedne naizgled obične večeri tresnuo svima od kojih mu je nešto u životu ovisilo svu istinu u lice, što je rezultiralo njegovom trajnom ekskomunikacijom, upravo svojevrsnim iseljenjem iz dotadašnjeg života – a da Doktor tu zapravo i nije imao za čime zažaliti. Na drugoj strani, Božo je i savremenik i srodnik onog norveškog Dopplera iz pera Erlenda Loea, onog koji je jednog dana naprosto išetao iz svoje kuće i svog dotadašnjeg, odviše savršenog života, shvativši da tako ne može i ne želi dalje, mada mu, izvana gledano, “baš ništa ne fali”.

E, tako se i Božo, ophrvan krizom smisla koju eufemistički zovemo “kriza srednjih godina” jednog dana iskrade iz svog života u dalmatinskom gradiću, napusti svoju odanu, ali bezličnu ženu koja mu je oduvek strankinja i duhom i telom, pokupi novce od nasledstva i ode inkognito u Zagreb, vrativši se tamo gde je davno uzalud studirao filozofiju. I eto ga sad, u posljednjem vlaku, u jurnjavi za poslednjom životnom prilikom, kako stupa s ne-kaptolskog kolodvora u nešto sasvim novo, neistraženo, neisplanirano. A u tome novom će se morati suočiti i sa mogućnošću/opasnošću realizacije sopstvenih snova, ali i sa sopstvenom nesposobnošću za tzv. praktičan život… Hoće li Božo “uspeti” u pronalaženju nekog, ma koliko zakasnelog životnog ispunjenja tokom te potrage za fantomom egzistencijalne “autentičnosti”? I šta je zapravo “uspeh” u toj konstelaciji?

Kako god, ovo je roman koji, povrh svega, postavlja ovo krucijalno pitanje (a nemojte mi samo reći da se s tim nikada niste suočili): može li se život koji je odavno krenuo posve pogrešnim tračnicama naprosto restartovati, kao “zakočeni” laptop? Možda je to i utopija, ali vredi li uopšte živeti bez nje, u doživotnom zatočeništvu loših okolnosti ili davnih pogrešnih izbora?

Ovo je roman dobro i brižljivo građen, darovito i bez balasta viškova ispripovedan, retko kultivisane rečenice, nesavršen tek onoliko koliko to mora bit sve što ne deluje “veštački”. Možda vam je Marina Vujčić kao pisac do sada prolazila ispod radara – i meni je, uostalom; od ove knjige nadalje, to više nije dopušteno.

Teofil Pančić, Jutarnji list