Što čitamo u svibnju?

Vijetnamska obiteljsko-ratna priča, neriješeno ubojstvo na Kubi ili nestanak policijskog zapovjednika iz Domovinskog rata? Što birate kao svibanjsko štivo?

Nguyễn Phan Quế Mai vodi nas u Vijetnam: roman Planine pjevaju očaravajuća je priča o nepokolebljivoj snazi ljudskog duha, o ženama u vihoru rata koje ne znaju i ne smiju odustati… Njih će dvije, baka i unuka, učiniti sve da svoje voljene okupe oko razrušenog kućnog ognjišta…

Na drugom kraju svijeta čeka nas Mario Conde, poznati detektiv iz pera Leonarda Padure, koji je na posebnom zadatku. Pred Condeom je misterij ubojstva koje je počinjeno prije više od 40 godina na Hemingwayevu imanju. Zbogom, Hemingway donosi nam tako dašak Kube, ali i pikanterije iz Hemingwayeva života.

Gdje je nestao Kir roman je glumca , dramskog pisca i scenarista Elvisa Bošnjaka, koji je inspiraciju pronašao u stvarnom događaju. Josip Reihl-Kir bio je zapovjednik osječke policije 1991. godine kada je ubijen iz zasjede, a Bošnjak je odlučio ispraviti povijesnu nepravdu, upoznati nas s osobom kojoj je roman posvećen, i otkriti nam – gdje je nestao Kir.

---

Planine pjevaju / Nguyễn Phan Quế Mai 

149,00 kn 134,10 kn

Godina je 1972., a u Hanoiju bjesni rat. Djevojčica Guava i njezina baka pokušavaju umaknuti bombama dok čekaju da im se najmiliji vrate s bojišta. Kada baka počne unuci prepričavati svoj život, rasplete se dugačka i zamršena nit njezine sudbine, prepuna prepreka, patnje i ustrajnosti. Guava uviđa da je u članove njene obitelji duboko utisnut pečat vijetnamske trnovite povijesti: Velike gladi, zemljišne reforme i rata te da čovjek samo ljubavlju, oprostom i unutarnjom snagom može nadići sve nevolje i besmisao sukoba. Odlučne da pronađu ratom razbacanu obitelj i stanu na noge, baka i unuka ne zaziru ni od čega dok ne ispune svoj cilj…

Ispisan prekrasnim, liričnim stilom, roman Planine pjevaju otvara prozor u bogati vijetnamski svijet. Prepun opisa krajolika, polja riže, džungle, planina, mirisa juhe pho i wokova, zvukova prirode i žamora na ulicama, roman nas odvodi u nama daleku zemlju, upoznaje s Vijetnamcima i njihovom bolnom prošlošću. Planine pjevaju djelo je sa snažnom porukom o važnosti dobrote, nade i hrabrosti čak i u najmračnijim trenucima čovječanstva te je s razlogom višestruko nagrađivan i proglašen bestselerom.

---

Zbogom, Hemingway / Leonardo Padura

119,00 kn 107,10 kn

Kubanski istražitelj Mario Conde napustio je službu nakon godina rješavanja zahtjevnih slučajeva i odlučio se posvetiti pisanju. Jedan je od njegovih književnih uzora i Ernest Hemingway, prema kojemu gaji i divljenje i prezir – poglavito zbog raskalašenosti, pretjerana mačizma i odnosa spram drugih ljudi, a naročito Kubanaca. Jednoga dana na Hemingwayevu kubanskom imanju velika kiša na vidjelo izbaci ostatke tijela stare oko 40 godina, taman iz vremena piščeva boravka na Kubi. Conde ne uspijeva zatomiti znatiželju i kreće u još jednu opsežnu istragu ne bi li raskrinkao ubojicu, ali i rasvijetlio mnoge misterije u životu jednoga od najvećih svjetskih pisaca.

Zbogom, Hemingway jedan je u nizu kriminalističkih romana velikog Leonarda Padure, čiji je središnji lik kompleksni Mario Conde – aspirirajući umjetnik, ali i vješt istražitelj. Iako narativnom strukturom tipično kriminalističko štivo, ovaj je roman mnogo više od toga. Padurine rečenice otkrivaju čitave svjetove, a ocrtavaju dvije Kube – onu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, s Hemingwayem u središtu, i onu suvremenu.  

---

Gdje je nestao Kir / Elvis Bošnjak

129,00 kn 116,10 kn

Roman Elvisa Bošnjaka Gdje je nestao Kir sastoji se od dvije pripovjedne linije koje naizmjence prate žrtvu i ubojicu. Pripovijedanje o žrtvi, Josipu Kiru, ide prema trenutku ubojstva, opisuje njegove zadnje dane i sate, dok ubojicu Marka Šutala pratimo od čina ubojstva, kroz faze bijega. Čitamo roman usisani u dva tunela koja se u jednom trenu kobno sastaju, e da bi se… opet sastali?

Portretirajući i kontrastirajući dva potpuno drugačija lika, njihove misije i logike, i skicirajući likove iz njihova neposredna okoliša, autor pripovijeda o vremenu početka rata u Slavoniji, i potiče da se svatko zapita što se zapravo dogodilo, jer značenja izmiču, sve do danas, premda je nesumnjivo da je ubojstvo iz zasjede, pogotovo policijskog načelnika na zadatku, dobro organizirani zločin.

Fikcionalizirajući, Elvis Bošnjak vodi nas kroz tunele na čijim se krajevima nazire svjetlo, istina, ona plemenitog kova, na koju se ne hvata hrđa. A istinu je teško ubiti, kao i Kira.

RAZGOVORI UGODNI: Elvis Bošnjak

1. Glumac, dramski pisac i scenarist, a od nedavno i romanopisac. Koja ti je od ovih "uloga" najdraža?

Uvijek mi je najdraža ona uloga na kojoj trenutno radim. Zabavljam se s onime što sam u tom trenutku, ostalog sebe bezdušno izdajem. Ne znam, možda se doimam razglobljeno, rasuto i u dijelovima, ali u onim rijetkim trenutcima kad razmišljam o tom višestrukom sebi ipak mi se čini kako sam jedinstvena ljudska nepogoda. Ali čovjek ne može shvatiti ni drugoga, a kamoli sebe? No, šalu na stranu, mislim da me to što sam glumac bitno određuje kao dramskog pisca i scenarista, a to što sam glumac, dramski pisac i scenarist sigurno me bitno određuje kao proznog pisca. Ja sva svoja lica odigram. Tako je i kad pišem prozu, sve odglumim. Ne, ne skakućem po sobi, igram u sebi, u nekom unutarnjem ritmu. Uvijek točno znam kako moja lica izgledaju, kako zabacuju kosu i…, itd.

2. Iza tebe je nekoliko filmskih scenarija i nagrađenih drama, a upravo ti je objavljen i prvi roman. Jesi li oduvijek želio napisati roman ili je ideja nastala spontano?

Pišem prozu odavno, ali je nisam objavljivao. Sve je to ostajalo na razini skice. Da, znao sam da ću jednom pisati romane. Sjećam se da mi je jedan redatelj nakon što je pogledao jednu moju dramu rekao: „A sad na roman!“ Rekao sam da nisam još spreman. Nisam čuo jezik. Znao sam da moram čuti svoj jezik da bih pisao roman. Eto, osluškivao sam ga tridesetak godina i konačno sam progovorio. Sad radim paralelno na trima romanima. Znam, zvuči strašno, ali u nekom trenutku jedan će se odvojiti, probiti atmosferu i onda ću ga morati hvatati.

3. Pored tvojih mnogobrojnih obaveza, ostaje li ti vremena za pisanje? Kad pišeš, svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?

Ako pišeš, kad uhvatiš slobodnog vremena nećeš pisati nikada. Pišem stalno, stalno sam u nekom procesu pisanja. Tako živim već trideset godina. Čovjek piše jer mora, da ne moram, ne bih pisao. Ono što ne moram pisati ne zanima me, pa to i ne pišem. Ja glumim i pišem, sve ostalo radim kad uhvatim slobodnog vremena. 

4. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?

Žao mi ih je. Mislim da ni jedna druga aktivnost ne pokreće tako ljudski um kao čitanje. Sva su ti čula aktivna, ali sve moraš aktivirati iz svoje mašte. Nitko od nas ne vidi istog Raskoljnikova, hrast pored koje prolazi Andrej Bolkonski u Ratu i miru za svakog je drukčiji. Okus hrane, baruta ili miris parfema svi osjećamo drukčije. Ja čujem jednu glazbu, a netko drugi drugu. Šuma je drukčija u mojoj i u nekoj drugoj glavi. To iskustvo tako je intenzivno, ono pokreće maštu u svim smjerovima. A sve na svijetu stvoreno ljudskom rukom plod je nečije mašte. Žao mi je što mladi ljudi malo čitaju. Imao sam kao voditelj glumačkog studija kazališta PlayDrama zanimljiva iskustva sa srednjoškolcima. Radili smo recimo godinu dana Hamleta. Napravili smo baš pravu, profesionalnu predstavu, u kojoj su oni svirali kompletnu glazbu. Mnogi od njih Hamleta nisu pročitali za lektiru. U početku im je to bio strani jezik. Prevodili smo to mjesecima na suvremeni govor, a onda smo se vraćali Shakespeareu. I onda su se zaljubili u Shakespearea. Znali su u svakom trenutku što govore. Mislim da klince u školama ne možemo samo tjerati da čitaju, trebamo ih učiti kako čitati. To zahtjeva i malo našeg truda.

5. I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati?

Moja su najveća ljubav klasici. Homer, Eshil, Sofoklo, Euripid, pa onda Shakespeare, Cervantes, Puškin, Gogolj, Tolstoj, Dostojevski, Čehov, dakle puno Rusa, pa malo Francuza, Voltaire, Hugo, Stendhal, pa Goethe, onda opet Rus, Harms, obožavam Harmsa, tog ludog klauna, koji je svoje šale platio životom, uvijek na put nosim jednu njegovu knjigu, pa onda klasici 20. stoljeća; Virginia Woolf, Pirandello, Camus, Faulkner, Grass, Marquez, Steinbeck, Hemingway, Šotola, Kundera, itd. Od suvremenih pisaca čitam najviše domaće autore. Jako volim Jergovića, Karakaša, Perišića, Olju Savičević i Dašu Drndić. Mislim da je to što je Daša napisala svjetska razina. Mislim i da je priča Naša žena Tanje Mravak svjetska razina. Kakva priča! Neka naši filmaši malo bace oko na tu priču, to bi mogao biti sjajan scenarij. Strana knjiga koja mi se jako dopala je Marx i lutka Maryam Madjidi. Volim poeziju u jeziku. Zadnja knjiga koju sam završio je Vošicki Marka Gregura. Odlična knjiga, baš onako zrelo napisana, lijepo teče. Pročitao sam je u tri dana. U nekoj drugoj kulturi ta knjiga bila bi važan događaj. O njoj je trebalo govoriti bar tri mjeseca u svim novinama. Ovako, no… što ćemo? Trenutno čitam Da mi je danas bilo ne susresti sebe Herte Muller. Dok je čitam, imam osjećaj da pijem neki jako gusti sok od višanja. Lijepim se za Hertu.

O čemu piše Azija? Vodič kroz suvremene azijske autore

Često prolazi ispod radara naših čitatelja, no Azija krije prave knjiške poslastice. Azijski autori nisu često objavljivani na našim prostorima, no u posljednjih su se nekoliko godina pojavila  na svjetskoj književnoj sceni zanimljiva imena vrijedna čitanja. O čemu pišu vrhunski neotkriveni azijski književnici otkrivamo u nastavku!

 

Južna Koreja: Molim te, pazi na mamu, Vegetarijanka, Ljudska djela

Dvije krajnosti karakteristike su Južne Koreje: tople obiteljske priče i poetika nasilja. Molim te, pazi na mamu (2012.) korejska je uspješnica prevedena na više od dvadeset jezika, prodana u milijunskim nakladama, a autorici Kyung sook-Shin priskrbila je i prestižnu „Man Asian Literary Prize“ (2012.) čime je upisana u povijest kao prva žena i Korejka koja je osvojila ovu nagradu. Molim te, pazi na mamu pruža uvid u korejsku obitelj i tradiciju, ali i donosi duboku i potresnu priču o majčinstvu te potvrđuje ono što smo oduvijek znali – gdje god da odeš, samo je jedna majka.

S druge pak strane, djela Han Kang bave se poetikom nasilja. U Vegetarijanki (2018.) dotakla se čežnje za napuštanjem vlastita tijela te kroz naizgled bezazlenu odluku mlade Yeong-hye da prestane jesti meso, Han Kang prodrla je u najtamnije dijelove ljudske duše i istovremeno oduševila i šokirala čitatelje i kritiku diljem svijeta. Ljudska djela, tematski posve drugačija od Vegetarijanke, smještena su u 1980. u Gwangju gdje je u tijeku studentski ustanak. Smrt 15-godišnjaka glavni je pokretač ovog romana, a Ljudska djela odlično su ispisana kolektivna povijest nasilja.

Kina: San sela Ding

Iako su u Kini njegova djela pretežito cenzurirana i/ili zabranjivana, djela Yana Liankea dosad su prevedena na više od trideset jezika. Nerijetko je i nominiran za prestižne književne nagrade poput „Man Asian Literary Prize“, a često se spominje i kao kandidat za Nobela.

San sela Ding napet je i potresan roman koji nosi tešku kritiku i osudu (suvremenog) društva. Lianke se uhvatio ukoštac s jednim od onih događaja kojih se povijest srami: San sela Ding progovara o stvarnoj epidemiji AIDS-a koja je poharala brojna kineska sela te ih izbrisala sa lice zemlje, a sve zbog pohlepe i ljudske (ne)moći. Riječ je o istovremeno briljantnom i potresnom štivu koje će vas vjerojatno ostaviti s grčem u želucu.

Japan: Profesorova omiljena jednadžba

Yoko Ogawa nezaobilazna je i nagrađivana japanska autorica čiji su romani redom uspješnice. Profesorova omiljena jednažba njezino je prvo djelo prevedeno na engleski jezik te roman koji joj je priskrbio svjetsku slavu. Ovjenčana je nizom književnih nagrada: „Yomiuri“, „Izumi Kyōka“ i „Tanizaki“, a u povijest nagrade „Akutagawa“ (1990.) upisana je kao najmlađa dobitnica te nagrade.

Za čitanje Profesorove omiljene jednadžbe nije vam potrebno napredno znanje matematike jer u romanu je riječ prije svega o prijateljstvu, ljudskosti i suosjećanju. Profesor je preživio prometnu nesreću bez većih posljedica, osim jedne – njegovo pamćenje sada traje samo osamdeset minuta stoga on iznova upoznaje nove-stare ljude i iskušava nova-stara iskustva. Oko matematike, brojeva i logike autorica je ispreplela predivnu toplu, ljudsku priču o važnosti dobrote i suosjećanja.

Oman: Nebeska tijela

Čitajući Nebeska tijela na trenutke će vam se činiti da ste zaista u Omanu: roman odlično dočarava obiteljsku intimu i iskričavu atmosferu krcatih arapskih kuća. U originalu napisana na arapskom, Nebeska tijela postigla su svjetski uspjeh prijevodom na engleski jezik. Prvi je to roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski, ali i prvi arapski roman nagrađen prestižnom nagradom „Man Booker International“ (2019.).

Nebeska tijela tri su sestre: Mayya, Asma i Khawla,  koje iako žive u istom vremenu, žive potpuno različite živote. Roman nam otkriva tabue, omansku kulturu i povijest u obliku sočne obiteljske drame. Prožet je poezijom starih arapskih pjesnika, dijelovima koji su bili izazovni za prevoditeljicu, ali djelu daju dodatnu dimenziju, a čitatelju bolje razumijevanje jednog drugačijeg svijeta svakako vrijednog otkrivanja. Iako naizgled lokalan, vrijednosti i misli ovog romana mnogo su veće od granica jedne države.

Vijetnam: Na zemlji smo nakratko predivni, Planine pjevaju

Suvremena vijetnamska književnost gotovo i da ne postoji u hrvatskom prijevodu. Stoga nas uvijek ugodno iznenadi kad na policama ugledamo knjige koje nam otkrivaju i taj djelić svijeta kroz priče koje odišu poetikom iako teme crpe iz ratova, siromaštva i nesretnih osobnih sudbina.

Ocean Vuong mladi je američki pjesnik vijetnamskog podrijetla. Kritika je pohvalila njegovu zbirku pjesama Night Sky with Wounds, a Na zemlji smo nakratko predivni prvi mu je roman i već je oduševio čitatelje diljem svijeta. Mali Pas piše pismo nepismenoj majci, pismo koje ona neće nikada pročitati, a on joj otkriva brutalnu pričom o identitetu, odrastanju, muževnosti i ljubavi. Na zemlji smo nakratko predivni autobiografska je proza o svom podrijetlu i seksualnosti, o povijesti i emigriranju jedne obitelji iz Vijetnama u SAD te o životu radničke klase u zemlji obećanih snova, SAD-u.

Nguyễn Phan Quế Mai iza sebe ima već osam knjiga i okrunjena je svim prestižnim književnim nagradama u Vijetnamu. Planine pjevaju njezin je debitanski i prvi roman ispisan na engleskom jeziku koji bilježi vrtoglavi uspjeh. Priča nas vodi u ratom poharani Hanoi 1972. godine u kojem jedna baka i njena unuka traže spas od bombi. Njih će dvije, s rukom u ruci, proći kroz vihor rata tražeći svoje bližnje i otkriti nam snagu ljudskog duha, ustrajnosti i nade na putu do opstanka. Planine pjevaju dirljiva je, snažna i univerzalna priča koja zaustavlja dah.

Henina Apoteka

Već 25 godina naša mala apoteka izdaje lijekove za sve vaše probleme – od ljubavnih, obiteljskih, prijateljskih, egzistencijalnih... naše su knjige tu za vas. Povodom obilježavanja Noći knjige 2021. odlučili smo provjeriti koliko dobro poznajte naše knjige i njihova ljekovita svojstva. Zavirite u našu Apoteku i prepoznajte ljekovitu literaturu!

U nastavku pogledajte naše najpoznatije lijekove i njihove primjene!

INDIKACIJA nesigurnost, neutaživa glad za putovanjem i istraživanjem, osjećaj stagniranja
LIJEK Brat od leda / Alicia Kopf
NUSPOJAVE Najčešće nuspojave su početak novih hobija i ponovno prihvaćanje starih hobija. Nerijetko se javlja i želja za izlaskom iz komfort zone.

Kroz metaforu ledenih prostranstva Alicia Kopf progovorila je o obiteljskim i svakodnevnim problemima mlade umjetnice. Uz to, njezina je protagonistica opsjednuta ledom okovanim Zemljinim polovima te nas vodi na jedno neobično i zanimljivo putovanje.

INDIKACIJA osobni poraz, apatija, povratak u rodni grad, razočaranje
LIJEK Bivše stvari / Bruno Vieira Amaral
NUSPOJAVE Najčešće nuspojave su osjećaj utjehe, prepoznavanje likova oko sebe, više razumijevanja za ostale.

Ostavši bez posla te se rastavši od supruge, Bruno je prisiljen vratiti se u Barrio Ameliju k majci. Povratak u kvart u kojem je odrastao, a koji se ni nakon godina izbivanja nije promijenio, vraća mu u sjećanje sva mjesta i ljude s kojima je nekad provodio dane. Njih su uglavnom snašle teške sudbine, ali u Bruni izazivaju apatiju sve dok mu se na vratima ne pojavi Virgílio, kvartovski fotograf. Bruno V. Amaral u kratkim je crticama predstavio nevidljivu i važnu stranu Portugala, ljude koji žive na marginama.

INDIKACIJA narušeni obiteljski odnosi, majčinstvo, breme roditeljstva
LIJEK Molim te, pazi na mamu / Kyung sook-Shin
NUSPOJAVE Moguće nuspojave su plač i grižnja savjest zbog dosadašnjeg odnosa prema majci, spoznaja koliko je majka bitna u životu te zahvalnost na majci. U većini slučajeva završetak romana popraćen je pozivom ili odlaskom majci.

Kyung sook-Shin na 272 stranice opisala je sve osjećaje i postupke nas prema vlastitim majkama, ali i sažela kakav je osjećaj biti majkom. Nakon što im se majka (i supruga) izgubi na kolodvoru, dvoje djece i suprug promišljaju kako su tretirali ženu koja im je omogućila i više nego što su tražili te koliko je nezamjenjiva u njihovim životima.

 

INDIKACIJA otuđenost, neprilagođenost, neprihvaćenost u društvu, različitost od drugih
LIJEK Đuro Hodalica / Ante Tomić i Tomislav Torjanac
NUSPOJAVE Najčešće nuspojave su prihvaćanje različitosti i osjećaj samopouzdanja.

Đuro Hodalica maleni je čvorak koji se izgledom ne razlikuje od drugih ptica. No maleni je Đuro kao beba-ptić pretrpio traumu – pao je iz gnijezda i pukom srećom izbjegao kandže mačka x. Đuro je imao sreće taj dan, ali još danas ga muče posljedice – on je čvorak koji se boji visine! Ante Tomić u ovoj se ilustriranoj knjizi za djecu dotaknuo ozbiljnih problema: odnosa roditelja prema djeci te njihovih očekivanja te različitosti i neprihvaćanja od strane društva, a od malog Đure svi možemo učiti.

INDIKACIJA gubitak voljene osobe, depresija, suočavanje s traumom
LIJEK U svakom trenutku još smo živi / Tom Malmquist
NUSPOJAVE Najčešće nuspojave su osjećaj nelagode, drugačiji pogled na životnu situaciju, lakše nošenje s pretrpljenom traumom. Nerijetko se javlja i nada u bolje sutra te optimizam.

Tom, glavni junak ovog romana, proživljava najgori period svog života: netom nakon rođenja kćeri, njegova supruga umire od leukemije, a nedugo potom gubi i svog oca. Tom Malmquist prošao je kroz upravo to – osobnu tragediju ispisao je na jednostavan, a dojmljiv način. U svakom trenutku još smo živi posveta je vlastitoj boli i patnji.

INDIKACIJA razočaranost, zbunjenost, tjeskoba, ljutnja, apatija
LIJEK Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela / Elif Shafak
NUSPOJAVE Najčešće nuspojave su prihvaćanje negativnih osjećaja koji se javljaju svakodnevno, bolje razumijevanje vlastitih i tuđih emocija, osjećaj pripadnosti i bolje razumijevanje drugih.

U ovom je kratkom eseju Elif Shafak podijelila svoja razmišljanja o svijetu oko nas koji je danas više nego ikad bilježen nepravdom, a dok svi strahujemo od pandemije, zaboravljamo da i naše mentalno zdravlje trpi. Kako unatoč svim uznemirujućim osjećajima koji nas preplavljuju na dnevnoj bazi zadržati mentalno zdravlje, koje je jednako bitno kao i ono fizičko, promišlja Elif Shafak i pritom nas podsjeća da smo u ovome svi zajedno.

A pripremili smo i kratki kviz kako bismo provjerili vaše poznavanje naših lijekova! A oni najuspješniji i najsretniji među vama osvojit će knjigu po izboru!*

“Gdje je nestao Kir”: najava romana Elvisa Bošnjaka

Elvis Bošnjak, glumac, dramski pisac i scenarist, po prvi se puta okušao u formi romana, a njegov prvijenac Gdje je nestao Kir uskoro dolazi na police knjižara! (Objava romana planirana je za travanj 2021.)

Povodom skorog izlaska knjige, ugostili smo Elvisa Bošnjaka u našem uredu te nam je otkrio o čemu se radi i što možemo očekivati od njegovog prvog romana!

 

RAZGOVORI UGODNI: Franjo Janeš

1. Petlja je, kako saznajemo iz blurba, zapetljani roman, ali ništa manje nije zapetljan ni stvarni život. Gdje pronalaziš inspiraciju za pisanje? Kako je nastala Petlja?

Recept za inspiraciju zapravo je jednostavan: uzeti pola kile stvarnosti i ubaciti je u temeljac od pogledanih filmova i pročitanih knjiga, začiniti vlastitom osobnošću i pustiti da se lagano kuha u podsvijesti. Onda ide ključni dio koji mnogi zaborave: u pravom trenutku izvaditi (d)jelo iz lonca (mozak) te ga riječ po riječ servirati na tanjure (opipljivi zapisani oblik) u nadi da se nitko neće ispovraćati.

2. Dojmovi o Petlji i više su nego izvrsni, posebno je pohvaljena napetost u romanu koja raste iz poglavlja u poglavlje i traži od čitatelja da spoji točkice i dođe do konačnog rješenja. Od petero protagonista, čiju ti je priču bilo najzahtjevnije napisati?

Josipino poglavlje bilo mi je najzahtjevnije, tim više što je prvo pa mora odmah zgrabiti čitatelja. A trebalo se uživjeti u žensku, štoviše majčinsku perspektivu i paziti da njezin purgerski ne ispadne karikatura. Sve u svemu: tapkanje kroz mračnu šumu.

3. Iz tvog životopisa saznali smo da ti je glazba bitna u životu. Utječe li glazba i na tvoj književni izričaj? U stranice Petlje zalutalo je i nekoliko stihova... Luta li i književnost u tvoju glazbu?

Utječe u smislu da ono što pišem više podsjeća na rock nego na klasiku. A tu je i ona specifičnost glazbe da dobro podnosi ponavljanje, pa se trudim da kod onoga što napišem bude što više skrivenih slojeva i da se sa svakim čitanjem može otkriti nešto novo. A i književnost utječe na glazbu jer ne volim plitke, loše napisane tekstove. Čak i ako je melodija primarna, tekst mora biti dobar.

4. Profesor, književnik, glazbenik, biciklist... čime se još baviš u slobodno vrijeme?

Radom na sebi i učenjem svega onoga čemu nas ne uče u školi, npr. kako zacijeliti emocionalne traume i biti zadovoljan životom.

5. I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najradije čitaš?

Otvoren sam za sve, od klasika preko fantastike do samorazvoja. Kod beletristike preferiram dobru fabulu i brz tempo, ali volim kad se zalomi rečenica kod koje treba zastati i ponoviti je nekoliko puta. Trenutno čitam putopis o dalekim putovanjima biciklom i čekam dan kada ću se osobno otisnuti u jednu takvu priču.

“VOŠICKI” Marka Gregura dobitnik Frica 19/20

VOŠICKI, Marko Gregur

S ponosom objavljujemo kako je roman Vošicki Marka Gregura proglašen dobitnikom književne nagrade Fric za 2019/2020. Dodjela nagrada održana je 4.2.2021. u zagrebačkom HNK, a u žiri su bili Biljana Romić, Jagna Pogačnik, Igor Vikić, Vlado Martek, Vesna Degoricija i Hrvoje Klasić. Nagradu dodjeljuje tjednik Express uz pokroviteljstvo Barcaffea. Dosadašnji dobitnici Nagrade Fric su romani Sjećanje šume Damira Karakaša, Crvena voda Jurice Pavičića i Schindlerov lift Darka Cvijetića.

Vošicki je opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija koja prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.

Nakon velikog uspjeha romana Mogla bi se zvati Leda novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog povremeno je i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.

RAZGOVORI UGODNI: Selma Sarajlić Kanazir

1. Prve si pjesme objavila prije više od 20 godina. Kako to da je prva pjesnička zbirka toliko dugo čekala da bi vidjela svjetlo dana? (Kako je uopće nastala zbirka Da je ljeto trajalo duže?)

Da, doista je prošlo toliko godina, pa i više – strašno! Nema nekog posebnog razloga osim toga što se u ovih dugih 20 godina događao život, poslovi koji su također vezani za pisanje. Budući da sam interpretacijski pisac kulturne i prirodne baštine, posao je to koji iziskuje puno odvojenog vremena, što za čitanje, proučavanje stručne literature, rad s mnogobrojnim stručnim suradnicima, dizajnericama/dizajnerima, podosta terenskog rada, sastančenja, u konačnici i pisanja dobivenih projekata! Tako da se poezija u tim trenutcima života nije imala „šanse“ probiti, štoviše, čini mi se da sam je u jednom trenutku i namjerno zanemarila zaljubivši se u posao kojeg danas radim, a koji mi je na početku bio enigma, a onda postao izazov! No sad više nisam pionir interpretacijskog pisma, pa se valjda i samim tim otvorio portal da se više posvetim onome što ipak najviše volim. Da parafraziram jednog od svojih omiljenih pjesnika Nicanora Parru, poezija se ponijela dobro, ja sam se ponijela užasno slabo, ali izgleda da nismo završile jedna s drugom!

Zbirka Da je ljeto trajalo duže u nastajanju se razdužila i više od tih mojih ljeta. Gotovo su deset godina stvarane pjesme koje se danas nalaze u zbirci, neke od njih su bile i u finalu Algoritmova natječaja Navrh jezika, izlazile u Zarezu, Temi i Quorumu, u međuvremenu su mnoge od njih „ostale na klupi“, dok su u zbirku ušli novi igrači, da iskoristim sportski žargon. Dugo me vremena frustrirao taj višegodišnji period, ali danas mi je drago jer mi se čini da sam uspjela u namjeri da zbirka bude zaokružena kako sam ja to htjela, gotovo poput romana, dugog putovanja koje ima svoj početak i kraj. Ne čudi da mi je takav „okvir“ bio potreban s obzirom na to da moja kći poeziju koju pišem naziva pričopjesmama.

2. Tko je prvi pročitao rukopis Da je ljeto trajalo duže?

Rukopis je prvo pročitala G-rupa, neformalna pjesnička (anti)organizacija koja djeluje negdje oko osam godina pod mentorstvom našeg velikog pjesnika i urednika Branka Čegeca, a čija sam i ja članica. Moram posebno istaknuti moje cure, pjesnikinje, jer su prije svega njihove oči i njihov rad na pjesmama bili oštri urednički potezi crvenom kemijskom. To su Sanja Baković, koja je prije par godina izdala zbirku poezije „Plovna mjesta“ i nedavno „Autobus za Trnavu“, Suzana Kos koja ima završen rukopis, a vjerujem da će uskoro svjetlo dana ugledati i zbirke poezije Ane Martine Bakić, Natalije Mihelin i Ives Buljan Gladović. Kroz ovih osam godina rada s tim pjesnikinjama mogu slobodno reći da pišu sjajnu poeziju i da svaka od njih ima jedinstven pjesnički glas. Rukopis je pročitan višestruko u G-rupi, zapravo se na pjesmama urednički radilo bez milosti i na licu mjesta, tako da bi često nakon našeg rada neke od pjesama odmah bile pospremljene u fasciklu zvanom, ma neću reći promašaj, naći ću blažu riječ – stilske vježbe. 

3. Kako pišeš? Čekaš li idealne uvjete (ako da, koji su to?) i inspiraciju ili stvaraš svakodnevno?

Pišem svakodnevno, zapisujem u svojih mali milijun notesa, u mobitel, laptop, usred noći me probudi ideja za pjesmu i onda je brže-bolje poput priče raspišem. Inače sam dnevni tip, volim pisati ujutro, to mi se i u poslu pokazalo najboljim, da sam u špici kad sam svježa. Najčešće poeziju suludo pišem upravo kad sam pretrpana poslom, projektima, pa se znalo događati da su mi dva worda otvorena, u jednom pišem tekstove za npr. Ivaninu kuću bajke, u drugom pjesme. Tako je i danas. Imam sreću da mi posao daje puno interesantne građe koju često ukomponiram u poeziju, iskrižam sa životnim pričama što ih voajerski promatram i slušam, kradem od familije, prijatelja, ne bojim se uzeti i dati od sebe, a budući da znam reći kako sam s maštom slaba, prije svega mi je život inspiracija! 

S vremenom mi je postao posebno zanimljiv sljedeći proces: pjesmu već osjetim pod prstima, a onda se volim od nje odmaknuti, prošetati svoju Fanđu (koja je također upisana u zbirku, ciklus „Pas“). Pa onda, nakon nekog vremena, kako mi na poslu znaju reći, krenem pimplati. Tražim gdje pjesma zapinje, gubi ritam, što je višak, čekiram da mi se riječi ne ponavljaju, mičem zareze… Trenutak je to kad se emotivno mogu odvojiti od poezije i na njoj raditi kao da nije moja. Nema tad više suza jer ti je iz pjesme odletio najljepši stih, jednostavno osjetiš da u nju ne pripada. No i tu discipliniranost mogu zahvaliti interpretacijskom pisanju koje mi je puno pomoglo i u pisanju poezije, jer ponekad je to gotovo pa matematička vještina, točno određenih i strogih zakonitosti.   

4. Kakva si čitateljica? Što najviše voliš čitati? Čitaš li privatno više poeziju ili prozu?

Kao što pišem, i čitam svakodnevno, a sve je na repertoaru, od stručne literature, preko proze, poezije do stripa. Ovisnik sam o čitanju i nekako mi se uvijek čini da se pjesnikinjama/pjesnicima najčešće postavlja pitanje: Što čitaš od poezije? Kao da se pretpostavlja da onaj tko piše poeziju čita samo stihove. Naravno da čitam poeziju, čitam je od malih nogu, prvi ozbiljniji susret s poezijom još su mi u osnovnoj školi bili Jacques Prévert i Paul Éluard, danas su mi nezaobilazne veličine već spomenuti Nicanor Parra i Adam Zagajewski, od naših pjesnika Branko Čegec, Delimir Rešicki, Damir Šodan, sad bolje da stanem, jer mogu gledati po policama i popisivati bez kraja. Jako volim formu kratke priče, ona mi često dobro dođe na kraju dana kad sam slabija s koncentracijom, od Alberta Moravije pa do suvremenijeg engleskog autora Juliana Barnesa. Od proze su tu Damir Miloš, Dragan Velikić, Aleš Čar, Philippe Claudel, ima toga. Popis stripova ostavit ću za neki drugi put, mada sam nedavno kupila „Gilgameš“ koji me je i kao grafički roman oduševio.

5. Što bi poručila ljudima koji ne čitaju?

Ovo mi je najteže pitanje. Tko bi trebali biti ti čitači, mladi ili njihovi roditelji koji također nemaju knjigu u ruci? Nekad knjiga nije bila strani objekt u kući, danas imate stanove s policama na kojima nema knjiga, samo nešto fensi-šmensi. Klinci koji odrastaju uz roditelje koji cijene knjigu, a i druge vidove umjetnosti – to je nešto jako neobično, i često izvrgnuto iščuđavanju! Bi li moja poruka možda trebala ići prema roditeljima nečitačima, koji će mrtvi hladni doći u školu i reći da smatraju da se lektira treba ukinuti jer to njihovoj djeci ne treba? Moja poruka može izgleda otići jedino prema učiteljima, profesorima književnosti: neka poginu od ljubavi za svoj posao (koliko god to možda isfurano zvučalo) kako bi mladima pokazali da knjiga nije nešto od čega treba bježati glavom bez obzira. Tko zna, ako urone u nju, možda im se i svidi što se nalazi pod površinom.

RAZGOVORI UGODNI: Denis Peričić

1. Iza tebe je zaista velik broj djela – romani, pjesme, drame, priče... Imaš li najdraži žanr ili ih sve voliš jednako? Imaš li možda čak omiljeno djelo?

Sve se mijenja, svatko se mijenja s godinama, pa se mijenja i moj odnos prema književnosti. Nekad sam se više bavio poezijom. Neskromno, mislim da se u poeziji i dalje snalazim kao riba u vodi; ali danas mi je bliža proza, osobito kratke priče. Za njih sam dobio i ponajviše nagrada. Opet, čini se da je onih tek nekoliko drama koje sam napisao poželo najviše pohvala: neobično! A još je neobičniji slučaj mojih putopisa: do prije desetak godina mislio sam da se nikad neću baviti tim žanrom, a onda su uslijedile četiri nagrade za najbolji hrvatski putopis…

Ponekad mi je bliža proza, ponekad poezija, ponekad drama, ponekad eseji i kritika. No najviše volim kad sve to malo „postmodernistički izmiješam“, „zakuham“ – recimo kad u proze umetnem esejističke, dramske ili pjesničke elemente. Stoga sam, ne samo u tom pogledu nego i u pogledu nakladničke i uredničke obrade, najzadovoljniji zbirkom priča Tijelo od snova i najnovijom knjigom, romanom Spiritisti. Obje je objavila Hena com pod uredničkom paskom Krune Lokotara.

2. Tko prvi dobiva rukopis na čitanje?

Supruga, naravno! A tko bi drugi? (Smijeh.) Anita je bila moja vjerna čitateljica i kad smo se tek ovlaš poznavali. Je li nas (i) književnost zbližila? Sigurno: pa ljudi se pronalaze i po sličnim afinitetima, zar ne? Osim što je znalačka ljubiteljica književnosti, Anita je i izvrsna lektorica i korektorica te autorica i urednica stručnih tekstova i publikacija. Stoga nije ni čudno što se, s vremenom, sve to razvilo čak i do suautorstva, pa smo već podosta toga zajednički napisali: izdvojit ću (zasad jedinu) zajedničku knjigu, zbirku priča Prozamanterija, u nakladi – nećete vjerovati – Hena coma!

3. Kako su nastali Spiritisti? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastala ideja?)

Temeljit odgovor na ovo pitanje mogao bi prerasti u cijeli Roman jednog romana, kakav je Thomas Mann napisao o svom Doktoru Faustusu. U Spiritistima su se spojili mnogi moji književni i izvanknjiževni interesi, a tu raznovrsnost odražava i „montažna“ struktura romana. Baveći se već gotovo 40 godina piscima poput Gjalskog, Vidrića, Domjanića i Galovića, počeo sam uviđati da je zapravo jedino što ih istinski veže – spiritizam. No kao što sve zanimljivo u nas obično prođe neprimijećeno, tako su i o tome pisali tek rijetki. A što bi moglo biti zanimljivije od toga? Eventualno da su izumili vremenski stroj – no to se ipak nije dogodilo; ali da su prizivali duhove, to je itekako potvrđeno! Spomenutoj četvorici pridružio sam njihove prijatelje Ivanu Brlić-Mažuranić i Milana Ogrizovića te razradio zaplet u kojem prizivaju duhove Petra Preradovića, istinskog rodonačelnika hrvatskog spiritizma, i lajtnanta Milića, za kojeg sam pretpostavio da nije samo lik iz novele Gjalskog nego da je bio i stvarna osoba. Gdje god sam mogao, u dijalozima sam koristio odgovarajuće citate iz njihovih djela, a drugdje sam pazio da svatko „govori“ što sličnije vlastitom stilu, uključujući i varijante pravopisa. Dakle, to je roman o književnicima i književnosti, hommage hrvatskoj moderni, ali ne i samo to. Određeni zloguki karakter svakog spiritizma naglasio sam činjenicama o otajnim koincidencijama u često tragičnim sudbinama tih pisaca, ali sam ga – simbolički i stvarno – proveo i kroz razdoblja Drugoga svjetskog rata te Domovinskog rata, s uznemirujućim, ali svijetlim završetkom.

4. Krajem prošle godine objavljena su ti dva nova romana u vrlo kratkom vremenu. Radiš li već na nečem novom?

Točno, netom prije Spiritista, mala ali draga Naklada Vošicki objavila mi je roman Idoli, još u većoj mjeri osmišljen za čitatelje željne književnih enigmi i izazova. A radim uvijek. Uvijek se nešto vrti u glavi: kad čitam, gledam film ili utakmicu, čekam negdje u redu daveći se pod maskom ili se mučim na fizioterapijama zbog potpune frakture ligamenta. Imam tri romana u planu, ali za njih će mi, nažalost, trebati najmanje tri godine. Jedan je zamišljen kao spektakularan roman o pandemiji… hm, vidjet ćemo. Drugi je tajna. Treći nije tajna, to je višegodišnji projekt, u suautorstvu s Anitom, roman o Jurju Križaniću, jednoj od najčudesnijih osoba cjelokupne europske povijesti. No taj će projekt, nažalost, postati još „višegodišnjiji“ jer je posrijedi golema tema koju je potrebno prvo temeljito istražiti, a potom i književno uobličiti, i to, naravno, ne na staromodan način.

5. Kakva je tvoja poruka onima koji ne čitaju?

Što bih im poručio kad neće pročitati ni ovo? Šalu na stranu (iako to doista nije nimalo smiješno), žao mi je takvih ljudi. Shvaćam ljude koje odmalena nije pratila knjiga; nisu oni za to krivi, a i nije svatko stvoren za sve. Ali teško mi je kad vidim ljude koji su nekad puno čitali a onda godinama već ne čitaju ništa, jer vidim njihovo intelektualno kopnjenje. Vidim i mnoge mlade – svaka čast iznimkama! – kojima je problem razumjeti najobičniju rečenicu, a kamoli da sami nešto napišu pravilno i suvislo. I neka mi nitko ne tumači da je to „novo vrijeme“, „online svijet“, XZY ili neznamkakva generacija, drugačija percepcija, mobiteli, ovo-ono: to su floskule, linija manjeg otpora! Knjiga je temelj, a ako djeci nije usađen taj divan, prijateljski i nadasve koristan temelj, krivi su svi koji su to propustili učiniti, od roditelja do svih dionika obrazovnog sustava i promicatelja „svjetskih trendova“. Jer mi pratimo sve svjetske trendove, naročito one najgluplje – a na kraju se uvijek čudimo kako smo mogli ispasti tako glupi.

RAZGOVORI UGODNI: Dinko Mihovilović

1. Upravo ti je objavljen novi roman pod naslovom Doručak. Što nam možeš reći o novom romanu? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastao?)

Čak i prije nego što je izašao moj prvi roman, počeo sam raditi na drugom. Napisao sam određeni broj poglavlja, sedam ili osam. Bio sam siguran da će to biti moja nova priča i bio sam zadovoljan smjerom u kojem sam išao. Međutim, onda smo supruga i ja prodali stan jer smo se odlučili vratiti u naš stari kvart, Sloboštinu, i privremeno smo bili u starom stanu moje pokojne none na Cvjetnom naselju. Taj je stan većinom bio u “originalnom stanju”, dakle dotrajalom, a povrh svega bio je pun kutija iz našeg prethodnog stana. Uz dvoje male djece, sve je to bilo prilično neugodno.

Tada je Doručak krenuo sam od sebe: napisao sam prvo poglavlje u jednom dahu i iako još nisam imao definiranu radnju, znao sam tko su likovi, kakvi su i kakva je atmosfera koju želim dočarati. Neko sam vrijeme paralelno pisao roman koji sam već bio započeo i Doručak, ali onda sam se usredotočio samo na potonji jer mi je bilo jasno da bi u konačnici mogao biti kvalitetniji, jer je iskreniji i jer kroz priču, koja sa mnom osobno nema nikakve veze, prenosi osjećaj nemira koji sam imao u vrijeme pisanja.

2. Iza tebe je već jedan uspješan roman (Krletka od mora, 2018.). Osjećaš li pritisak da novim romanom moraš opravdati očekivanja publike?

Moram priznati da sam ovaj put opušteniji jer vjerujem svojoj urednici, Marini Vujčić, koja je od početka stajala iza mog rukopisa i pomogla mi da postane bolji. Također, kad sam upoznao Uzeira, nakon što je pročitao gotov i uređen rukopis, pružio mi je veliku podršku i za buduće pisanje na temelju priče koju je upravo prihvatio objaviti. Međutim, hoće li se roman svidjeti publici, to ne mogu znati. Nadam se da će Doručak naći svoje čitatelje.

3. Je li ti pisanje promijenilo život? Pišeš li svakodnevno ili samo kad uhvatiš slobodnog vremena?

Pisanje mi je, u manjoj ili većoj mjeri, dio života od tinejdžerskih dana i u tom kontekstu mogu reći da mi je promijenilo život, vrlo slično kao i čitanje. Volim priče s kojima se mogu povezati iako ih nisam doživio i volio bih postići isto sa svojim pričama.

Postoje faze kad pišem svakodnevno, ali većinom pišem isprekidano. Ako želim pisati, nije mi problem pronaći slobodno vrijeme. Zvuči nelogično, ali otkako imam djecu, mnogo mi je lakše vremenski se organizirati, vjerojatno zato što su mi prioriteti bolje posloženi.

Tijekom pisanja prvih dvaju romana vodio sam dnevnik pisanja: zapisao bih datum i broj riječi. Na taj sam način dobio uvid u svoj tempo, ali i tjerao se da nastavim. Pisanje je, u konačnici, zanat i posao koji se mora odraditi, a ne trenutak inspiracije.

4. Imaš zanimljivu biografiju, završio si studij komunikologije i informacijskih tehnologija. Kako je jedan IT-ovac završio u književnosti?

Prirodnije mi je pitanje kako jedan društvenjak završi u IT-u. Htio sam biti novinar, ali studij sam završio u gospodarskoj krizi 2008. godine i poslova nije bilo. Ako ih je i bilo, ili nisu bili plaćeni ili je plaća bila manja od minimalne plaće. U želji da radim posao u kojem mogu imati dobre uvjete rada, ali i rješavati zanimljive probleme, probao sam s programiranjem. Ispalo je da mi dobro ide i ubrzo nakon početka novog studija počeo sam zarađivati.

Dok nisam svoje IT znanje doveo do razine da mi je svakodnevni posao rutina, zapostavio sam ovu drugu stranu. Zadnjih nekoliko godina vraćam joj se upravo kroz pisanje, dok se u profesionalnom životu i dalje bavim IT-jem. Taj mi balans odgovara jer na više strana otvara mnogo mogućnosti.

5. Kome prvome daješ rukopis na čitanje?

Kad je rukopis gotov, prvo ga čita moja supruga. Takav je bio slučaj dosad, no volio bih da buduće rukopise prvo čita Marina, koja je pristala uređivati i moj sljedeći rukopis. Htio bih da supruga prvi put u ruke dobije gotovu priču koju više ne treba uređivati jer je ne želim time opterećivati. Volio bih da ima pravo čitateljsko iskustvo.

Prema ostatku obitelji i prijateljima nemilosrdan sam – mogu čitati rukopis kad izađe iz tiska u formi knjige. Tek sam tada posve siguran da se više ništa neće mijenjati i da je to što čitaju konačna verzija.

6. Kakav si čitatelj? Držiš li se omiljenih žanrova i autora ili voliš eksperimentirati?

Donekle volim eksperimentirati, ali oprezno, jer vrijeme je vrlo dragocjeno i ne želim ga trošiti na knjige koje mi se ne sviđaju.

U vrijeme oko izlaska prvog romana počeo sam nadoknađivati ponešto od onoga što mi je promaknulo kao IT-jevcu, a što je prosječnom studentu komparativne književnosti vjerojatno svakodnevica. Jedno sam vrijeme, nasreću kratko, bio pod dojmom da moram čitati samo lijepu književnost. Dobio sam razne upute ljudi iz struke što i kako moram čitati. Sve je to bilo dobronamjerno, ali u konačnici ograničavajuće.

Najdraži su mi romani Livada Crnog Labuda Davida Mitchella, Na Drini ćuprija Ive Andrića, Blijed pogled na bregove Kazua Ishigura i nekoliko Murakamijevih romana, poput Norveške šume i Bezbojnog Tsukuru Tazakija i njegovih godina hodočašća. Od autora i autorica bližih domu volim Damira Karakaša, Marinu Vujčić, Miljenka Jergovića, Mašu Kolanović i Moniku Herceg, a veselim se uskoro uzeti u ruke Vošickog Marka Gregura.

Također sam velik ljubitelj Tolkienova opusa vezanog uz Međuzemlje, u kojem ponajprije pronalazim odmor od stvarnog svijeta i dubinsko opuštanje. Kao što vidite, popis je raznolik. Nisam jednako čitalački raspoložen tijekom godine i knjige koje biram sa svoje police to odražavaju.