RAZGOVORI UGODNI: Elvis Bošnjak
1. Glumac, dramski pisac i scenarist, a od nedavno i romanopisac. Koja ti je od ovih "uloga" najdraža?
Uvijek mi je najdraža ona uloga na kojoj trenutno radim. Zabavljam se s onime što sam u tom trenutku, ostalog sebe bezdušno izdajem. Ne znam, možda se doimam razglobljeno, rasuto i u dijelovima, ali u onim rijetkim trenutcima kad razmišljam o tom višestrukom sebi ipak mi se čini kako sam jedinstvena ljudska nepogoda. Ali čovjek ne može shvatiti ni drugoga, a kamoli sebe? No, šalu na stranu, mislim da me to što sam glumac bitno određuje kao dramskog pisca i scenarista, a to što sam glumac, dramski pisac i scenarist sigurno me bitno određuje kao proznog pisca. Ja sva svoja lica odigram. Tako je i kad pišem prozu, sve odglumim. Ne, ne skakućem po sobi, igram u sebi, u nekom unutarnjem ritmu. Uvijek točno znam kako moja lica izgledaju, kako zabacuju kosu i…, itd.
2. Iza tebe je nekoliko filmskih scenarija i nagrađenih drama, a upravo ti je objavljen i prvi roman. Jesi li oduvijek želio napisati roman ili je ideja nastala spontano?
Pišem prozu odavno, ali je nisam objavljivao. Sve je to ostajalo na razini skice. Da, znao sam da ću jednom pisati romane. Sjećam se da mi je jedan redatelj nakon što je pogledao jednu moju dramu rekao: „A sad na roman!“ Rekao sam da nisam još spreman. Nisam čuo jezik. Znao sam da moram čuti svoj jezik da bih pisao roman. Eto, osluškivao sam ga tridesetak godina i konačno sam progovorio. Sad radim paralelno na trima romanima. Znam, zvuči strašno, ali u nekom trenutku jedan će se odvojiti, probiti atmosferu i onda ću ga morati hvatati.
3. Pored tvojih mnogobrojnih obaveza, ostaje li ti vremena za pisanje? Kad pišeš, svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?
Ako pišeš, kad uhvatiš slobodnog vremena nećeš pisati nikada. Pišem stalno, stalno sam u nekom procesu pisanja. Tako živim već trideset godina. Čovjek piše jer mora, da ne moram, ne bih pisao. Ono što ne moram pisati ne zanima me, pa to i ne pišem. Ja glumim i pišem, sve ostalo radim kad uhvatim slobodnog vremena.
4. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?
Žao mi ih je. Mislim da ni jedna druga aktivnost ne pokreće tako ljudski um kao čitanje. Sva su ti čula aktivna, ali sve moraš aktivirati iz svoje mašte. Nitko od nas ne vidi istog Raskoljnikova, hrast pored koje prolazi Andrej Bolkonski u Ratu i miru za svakog je drukčiji. Okus hrane, baruta ili miris parfema svi osjećamo drukčije. Ja čujem jednu glazbu, a netko drugi drugu. Šuma je drukčija u mojoj i u nekoj drugoj glavi. To iskustvo tako je intenzivno, ono pokreće maštu u svim smjerovima. A sve na svijetu stvoreno ljudskom rukom plod je nečije mašte. Žao mi je što mladi ljudi malo čitaju. Imao sam kao voditelj glumačkog studija kazališta PlayDrama zanimljiva iskustva sa srednjoškolcima. Radili smo recimo godinu dana Hamleta. Napravili smo baš pravu, profesionalnu predstavu, u kojoj su oni svirali kompletnu glazbu. Mnogi od njih Hamleta nisu pročitali za lektiru. U početku im je to bio strani jezik. Prevodili smo to mjesecima na suvremeni govor, a onda smo se vraćali Shakespeareu. I onda su se zaljubili u Shakespearea. Znali su u svakom trenutku što govore. Mislim da klince u školama ne možemo samo tjerati da čitaju, trebamo ih učiti kako čitati. To zahtjeva i malo našeg truda.
5. I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati?
Moja su najveća ljubav klasici. Homer, Eshil, Sofoklo, Euripid, pa onda Shakespeare, Cervantes, Puškin, Gogolj, Tolstoj, Dostojevski, Čehov, dakle puno Rusa, pa malo Francuza, Voltaire, Hugo, Stendhal, pa Goethe, onda opet Rus, Harms, obožavam Harmsa, tog ludog klauna, koji je svoje šale platio životom, uvijek na put nosim jednu njegovu knjigu, pa onda klasici 20. stoljeća; Virginia Woolf, Pirandello, Camus, Faulkner, Grass, Marquez, Steinbeck, Hemingway, Šotola, Kundera, itd. Od suvremenih pisaca čitam najviše domaće autore. Jako volim Jergovića, Karakaša, Perišića, Olju Savičević i Dašu Drndić. Mislim da je to što je Daša napisala svjetska razina. Mislim i da je priča Naša žena Tanje Mravak svjetska razina. Kakva priča! Neka naši filmaši malo bace oko na tu priču, to bi mogao biti sjajan scenarij. Strana knjiga koja mi se jako dopala je Marx i lutka Maryam Madjidi. Volim poeziju u jeziku. Zadnja knjiga koju sam završio je Vošicki Marka Gregura. Odlična knjiga, baš onako zrelo napisana, lijepo teče. Pročitao sam je u tri dana. U nekoj drugoj kulturi ta knjiga bila bi važan događaj. O njoj je trebalo govoriti bar tri mjeseca u svim novinama. Ovako, no… što ćemo? Trenutno čitam Da mi je danas bilo ne susresti sebe Herte Muller. Dok je čitam, imam osjećaj da pijem neki jako gusti sok od višanja. Lijepim se za Hertu.