18.09.2018.

INTERVJU: Julijana Adamović objavila je novi roman “Divlje guske”

JULIJANA ADAMOVIĆ OBJAVILA JE NOVI ROMAN 'Bila sam nekih tri i pol, četiri godine, djed je umro dok sam bila sama s njim u sobi...'

Razgovarao: Davor Špišić

Spisateljica Julijana Adamović, rođena 1969. u Bačkoj, danas životom i radom locirana u Vukovaru, na sceni je bljesnula 2008., zbirkom priča “Kako su nas ukrali Ciganima” za koju je nagrađena Kiklopom za debitantsku knjigu. Široj javnosti poznata je i kao kolumnistica T-portala, gdje piše britke brižne komentare o društveno-političkoj zbilji. Profesijom je socijalna pedagoginja koja je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. I to se delikatno znanje pregnantno oslikava u njezinom novom romanu “Divlje guske”, upravo objavljenom u Hena comu. Uz raskošnu literarnu spremu, vladanje začudnim jezikom i atmosferom, Adamovićeva je suptilno uronila u fragilnu dušu svojih likova, donoseći psihološku studiju jednog odrastanja u neimenovanom ravničarskom selu, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Čudesno djelo, bogato naturalizmom i emocijama, prepuno obiteljskih tajni, žrtava i krivaca, bajkovito usmjereno u potragu za ljubavlju - jedno je od onih koja vam osnažuju temelje vlastitog smisla. U našem razgovoru, Julijana Adamović otkrila je neke etape ovog uzbudljivog, divljeg i plemenitog leta.

 

Čini mi se da ste prilično nagonski uronili u specifičnu varijantu ravničarskog magičnog realizma?

- Da. Dobro vam se čini. Nekako sam osjećala da bih trebala zaplivati tamo. Jer, malo je djela u našoj suvremenoj književnosti koja se bave tim specifičnim ravničarskim podnebljem. Ako ste primijetili, namjerno nisam locirala gdje se točno radnja događa, zato što sam htjela pokazati da su ljudi s jedne i s druge strane Dunava slični i ne poništavaju ih granice koje povlačimo. Slični su im običaji, mentalitet... Držala sam se svojih dojmova odrastanja sedamdesetih godina u takvoj ruralnoj sredini pa bih mogla reći da je to u mojoj glavi bilo smješteno u Bačku.

 

Izvlači li ravnica iz čovjeka taj pomaknuti realizam? Da li ga drukčije filtrira nego u nekim drugim ambijentima?

- Ne bih znala reći, zato što sam kratko živjela u drugim ambijentima, uključujući i velike gradove, velike za naše pojmove, Beograd i Zagreb, gdje se odvijao najkraći dio mog života - jedanaest, dvanaest godina... Sve ostalo, uključujući i djetinjstvo, provela sam u ravničarskom kraju, evo i sad, valjda ću tu i ostarjeti. U ravnici su nekako prošireni vidici i nije to samo određeno horizontom, već kao da imamo više vremena za...

 

Za pomaknutost?

-  Recimo. Duboko oranje ne samo zemlje, već i vlastite nutrine. U nedostatku brda i krivina moraš si to napraviti sam. Zalutaš u neke vode, zaglibiš u močvaru iz koje se čupaš, vadiš se tako muljav. Stojiš ispod sunca blatan. Gotovo osjetiš miris te vječite borbe, ali i neodvojivosti čovjeka i ravnice. To je ono što često srećem u mađarskoj književnosti i razlog zašto je toliko volim.

 

“Divlje guske” prije svega govore o osjetljivosti odrastanja ili raspadu obitelji? Ili su te priče paralelne non-stop?

- Paralelne su stalno. U početku je to bilo zamišljeno kao priča o sazrijevanju i spajanju jedne obitelji koja se raspadala generacijama, vlastitom krivnjom, ali i zbog vanjskih okolnosti, a djetinjstvo je trebala biti samo jedna linija romana. No, kad sam zaplivala u te vode jednostavno me je uzelo. Pomislila sam da bi trebalo do kraja izvesti. Pa, ako ikada dođe na red drugi i treći dio, onda ću nastaviti pričati o toj mojoj zamišljenoj obitelji, koja je nosila neke utege kroz vrijeme i događanja u kojima je prisilno sudjelovala, kako to većinom biva.

 

Nikoga ne štedite u brutalnoj igri ogoljavanja. Naše zrele memorije često zamagljuju sjećanja iz djetinjstva, zar ne?

- Dijete voli svoje roditelje, čak i kad su roditelji zlostavljači. I kad priča o zlostavljanju, radi to drugačije od odraslih. Ne trijebi ljubav od “neljubavi”. Gura sve pred slušatelja. Ovo je jedna takva priča o premalo i previše ljubavi. Previše one koja nije zdrava. Dvije nesigurne žene međusobno se žestoko bore za potpunu dječju naklonost, a odgovor na pitanje jesu li baš uvijek nesvjesne što čine, prepušten je svakom čitatelju. Naći će ga prema vlastitom iskustvu.

 

Oporoj atmosferi ipak suprotstavljate stalne ironijske pasaže. Volite tu izmjenu smijeha i tuge u životu koji promatrate?

- Mislim da najbolje plivam kad si tako napravim prostor da uz svu tugu, stvari koje su tragične, teške, čak i patološke, ubacim ironijski i samoironijski odmak. Mislim da je to zapravo neki mehanizam obrane, kroz koji svi prolazimo. Kao neki omotač koji stavimo oko sebe i osjetimo da ipak vladamo situacijom.

 

Obrana je dvostruka, za vas i za čitatelja?

- Možda će zvučati pretenciozno, ali dok pišem doista ne razmišljam kako će čitatelj reagirati. Ja sam jedini čitatelj tada. Kasnije mi je važno ne toliko kako će reagirati, nego hoće li shvatiti što sam htjela reći u trenutku kad mu dajem važne detalje na kapaljku.

 

Suptilno demaskirate klice ksenofobije. One se često rađaju baš u porodicama?

- Da, zapravo sam se namjerno time igrala. Ponajviše zato što je sredina o kojoj pišem uvijek bila primjer multikulturalnosti i tolerancije. Uvijek se isticalo da tu živi 23, 26, ne znam koliko nacija, bratstvo i jedinstvo, svi se vole... U neku ruku to i jest bila najtolerantnija sredina u bivšoj državi, ali i tu su ispod žita postojali ksenofobni osjećaji i predrasude. To sam pokušala prikazati, ali ne na neki takozvani angažirani način ili koristeći klišeje. Htjela sam da se čitatelj nađe u cipelama ne samo onog koji je prezren, već i onoga koji prezire. Više je slojeva netrpeljivosti tu. Ne samo prema drugim etničkim skupinama, već i prema vlastitoj, ako dolazi iz drugih sredina. To mi je bilo osobito važno, ne samo zbog osobnog iskustva “drugosti”, već zbog činjenica da je to pitanje vječito aktualno, samo se skupine koje su meta - mijenjaju. Srbi, Hercegovci, Bosanci, migranti…

 

U knjizi se dosta bavite fenomenom smrti. Jesu li djeca koja se susretnu sa smrću snažnije opremljena za životne udarce?

- Zabluda je da nas traume ojačaju. No, u razdoblju o kojem ja pišem smrt je manje traumatičan događaj, nego je to danas. Smrt je bila nešto što se događa, a djeca se ne sklanjaju u stranu - od mrtvih, nema mrtvačnice u selu, mrtvac je u kući, u prednjoj sobi... Čovjek je u neku ruku sa smrću bio “na ti”. Puno više nego danas kad je se toliko plašimo, da praktički živimo za njezinu odgodu. Nemamo prirodni kontakt s njom, umire se po bolnicama, obezvrijedili smo mitove i obrede oko pokojnika. Osobno iskustvo, koje sam provukla kroz ovaj roman, vezano je za smrt moga djeda. Bila sam nekih tri i pol, četiri godine, a do zadnjeg detalja mi je ta smrt ostala u sjećanju. Jer djed je umro dok sam bila s njim u sobi. Zamislite vi danas takvu situaciju da imate maleno dijete, nakratko ga ostavite u prostoriji s bolesnom osobom, samo dok otrčite do ljekarne, i kad se vratite, ta je osoba mrtva. Danas bismo pokrenuli sve moguće pomoći djetetu, vodili ga kod psihologa, smatrajući to strašnom traumom. Ali tada se tako nije razmišljalo, nego: dogodila se nesreća, vodi malu i doviđenja, sutra ćemo nastaviti život, samo da organiziramo sprovod kako priliči. Ne znam je li to za mene bilo traumatsko iskustvo, ali je sigurno bilo iskustvo s velikim “I”, jer sam zapamtila sve - od djedovih zadnjih riječi do polaganja u grobnicu. Ali i tadašnja razmišljanja i emocije. Potrudila sam se tu atmosferu prenijeti čitateljima. Jesam li uspjela, vidjet ćemo.

 

31.01.2018.

INTERVJU: Tanja Mravak, uoči promocije knjige “Naša žena”

Razgovarala: Vanja Kulaš

Tanja Mravak (Sinj, 1974.), nagrađivana spisateljica-kratkopričašica i moćna pripovjedačica (Pričigin, Spikigin) koja se u svojim prozama, baš kao i u stručnom radu u splitskom Centru za autizam zaokuplja komunikacijskim teškoćama, nakon hvaljene debitantske zbirke Moramo razgovarati (Algoritam, 2010) ima novu, jednako sjajnu. Tim povodom nismo morali, ali smo silno željeli porazgovarati s autoricom - o Našoj ženi (Hena com, 2017) i mnogočemu drugom.

Znamo da je temeljni mehanizam kratke priče obrat - bez momenta začudnosti i/ili otvorenog kraja od ove forme ne bi bilo ništa. Zanima me na koji način Vi to radite: znači, vodite priču, uspostavljate njezinu strukturu i neku unutarnju logiku i kako se onda odjednom dogodi to izmicanje očekivanju čitatelja? Kako pronađete pravu mjeru, kako Vam uspijeva da bude efektno? 

Iznenađenje, obrat, neočekivano, dovodi i mene i likove u novu situaciju u kojoj se moramo snaći. Kad osmislim i promislim likove, kad se na naki način srodim s njima postavim pred njih odmak od uobičajenog, promišljam kako reagiraju. Tad i pred sebe postavljam izazov. Međutim, ne volim pretjerivati s tim, nazovimo ih, efektima. Dovoljan je mali odmak od uobičajenog i očekivanog da se postigne emocija, iznenađenje, čuđenje, a da to opet ne bude samo sebi svrhom. Nekad uspije, nekad malo manje. Nastojim ne pretjerati.

Humor je jedna od važnijih odrednica Vaših priča; kako znate da imate dobru foru? Testirate na prijateljima i uredniku ili ste tu samodostatni i nepogrešivi - naprosto osjetite?

Nikako nisam samodostatna ni nepogrešiva niti pišem fore radi fora. Moje priče nisu prvenstveno, a ni naročito smiješne. Dosjetke su tamo gdje one sponatno dođu, humor je sublimacija mnogih stanja likova. Ne izdvajam ga posebno od ostatka teksta, testira se i nadograđuje kao dio priče. Doduše, zbilja mi je drago ako se čitatelj nasmije, smijeh je teže proizvesti od tuge.

Što biste rekli, što Vam je forte? Meni se čini da su to svakako dijalozi, a onda i te mesnate karakterizacije, pa komika (eksplicitna i implicitna) kao "specijalni efekt", zatim gusta malomišćanska i općenito južnjačka, mediteranska atmosfera, a onda i čitava skala fino nijansiranih emocija.

Dobro ste primijetili, dijaloge pišem s naročitim guštom. Oni otkrivaju odnose čak i kad su posve nevažni. To me intrigira, okupira, na taj način stječem dojam o ljudima, o njihovim međusobnim odnosima, što, naravno, nije neka moja specifičnost, svi to radimo. Možda me samo malo više zanima mogu li na taj način izgraditi priču, postići atmosferu bez dodatnog tumačenja. I likovi, da, velika je odgovornost, ali i zabava stvarati lika koji će odavati dojam živog čovjeka.

Najteže je pisati o običnim stvarima o kojima ni ne razmišljamo, o nekim međuprostorima koji nam promiču, a tu mi se čini da ste baš jaki...

Običan život prepun je zamki, to je najčešće samo nastojanje da ga održimo običnim. A to nastojanje je dobar temelj za priču, naša svakodnevna poricanja, obrane, zataškavanja, prešućivanja. U takvim sitnicama sažimaju se potmule drame. Ne mora se ništa posebno dogoditi da vidimo unutarnje borbe, neslaganja, previranja...

Zasad se držite kratke forme, a toliko je u tim minijaturama finih detalja, zapažanja... Pa otud pitanje - koje su faze rada na jednoj priči, na svim tim slojevima, koliko takav proces u prosjeku traje?

Proces nastajanja priče je dug, on počinje još dok mi priča nije ni u primisli. Sve što vidim, doživim, promislim, sva moja nastojanja da razumijem ljude oko sebe, sve je to proces nastajanja priče. Onda se nešto od toga izdvoji, neka sitnica me malo više zainteresira, neki isječak razgovora, nekog događaja. Potom promišljam likove, situacije i kad se to sve približno posloži u ono što želim reći sjednem pisati priču. Tad počinje ozbiljan rad jer tek predstoji, kako ste rekli, testiranje svega toga, tek napisana priča može se provjeriti funkcionira li na način na koji sam zamislila. Ne znam koliko traje, nekad par dana, a nekad i više tjedana.

Pisanje... zašto, za koga?

Zato što mi je to lijepo. Ako je to što napišem još nekome lijepo, još bolje.

Kako književnost korespondira s Vašim svakodnevnim poslom; nalazite li ispunjenje, a onda i afirmaciju snažnije kroz struku ili pišući? U kojoj mjeri se ta dva poziva razlikuju - i kao defektologinja i kao spisateljica ostavljate itekakav trag, utječete na ljude, pomažete, popravljate svjetove... Velika je to odgovornost...

Ostavljam običan mali ljudski trag, ne popravljam svjetove. Teško bi bilo ustati svaki dan s mišlju da idem popraviti svijet. Idem napraviti što mogu a da u tome svemu ostanem stabilna, usredotočena, zdrava i koliko se može, sretna. Odgovornost nosi svatko od nas u svim segmentima privatnog i profesionalnog života. Moj svakodnevni posao u radu s djecom s autizmom zahtijeva znanje, strpljenje, empatiju i dosta kreativnosti. To, također, zahtijeva i pisanje. I tu vjerojatno prestaju sve sličnosti. Drugačija je to vrsta ispunjenja. Kad znate da ste nekom djetetu pomogli da prevlada neku poteškoću, da nauči životno važnu vještinu, da progovori, da prošeta gradom to vas ispunjava ljudski i profesionalno. Pisanje mi pak daje nešto drugo, ali ne mislim prvenstveno na rezultat. Možda mi je sam proces pisanja i način na koji me posve izmjesti iz svakodnevice najveće ispunjenje u cijelom procesu.

Posvetiti se isključivo pisanju, biste li to voljeli (zamislimo idealnu situaciju bez egzistencijalne nužnosti stalnog zaposlenja smile) ili mora biti baš ovako kako jest, zbog ravnoteže?

Iako mi moj posao osigurava egzistenciju, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ne doživljavam ga kao nužnost. Svakako bi bilo lakše da se ili od jednog ili od drugog može komodno živjeti, ali ja na ovako postavljeno pitanje uopće ne mogu odgovoriti. Nisam počela pisati jer mi je falilo para, valjda nikom normalnom u ovoj zemlji to ne pada na pamet, niti je ovaj posao nešto što se radi zbog zarade. Kad se fokusiram na pisanje onda bih voljela da imam sve vrijeme samo za to, kad sam više u svom poslu čini mi se da mi pisanje oduzima dio energije. Stalno tako živim. Međutim, više me gnjave ostale sitnice i obaveze, koje se ne tiču ni posla ni pisanja, taj svakodnevni ritam ovoga i onoga. A i nisam tip „što bi bilo kad bi bilo“.

Nova zbirka kompendij je primjera muško-ženskih odnosa raznih tipova i konstelacija, pri čemu se primarno zaokupljate pozicijom žene unutar obitelji - bilo da je ona udovica 'već u nekim godinama' koja pokušava ostvariti novu vezu pa 'ima prijatelja' ili kći, sestra, supruga, ljubavnica... No, feminizam kao da nije Vaš đir, bar ne otvoreno i izravno? Promatrate, dokumentirate, fikcionalizirate, promišljate kako se sve te žene snalaze u svojim privatnim situacijama, zatečenim stanjima... Neke se skrivaju u perfekcionizmu i opsesivno posvećuju kućanskim poslovima (Trešnja), odajući privid da je sve pod kontrolom i kao po špagici, druge se liječe humorom i ironijom, treće hinjenom superiornošću (Naša žena)... 

Feminizam mi nije đir, ja ga živim. Sve što sam postigla, postigla sam sama, u prilično patrijarhalnoj sredini i posve dobro znam koliko je energije to zahtijevalo. On se zaista ne vidi na prvu u mojim pričama, ali se vidi položaj žene i to je ono na što ukazujem ne nudeći rješenja. Iznosim situacije kakve jesu i mislim da kao takve te priče mogu prilično dobro ukazati na probleme kojima se feminizam bavi.

Iz tog patrijarhalno normiranog mikrosvijeta, izolirate i literarizirate tihe (neizgovorene ili pomno skrivane) partnerske drame, koje se događaju iza zatvorenih vrata, primjerice u pričama Duša kuće i Žeženj... Na nekoliko mjesta partneri jedni druge pitaju "Jel se ti nešto ljutiš?", odgovor je u pravilu niječan... A onda kao posljedicu tog zatomljivanja imamo mrtve brakove u kojima oboje partnera krepavaju, dugo i polako - muškarci zapadnu u rezignaciju, propiju se, švalerišu ili se zatvaraju u garažu, a žene na njih reže preuzevši ulogu žrtve, multifunkcionalnog, omnipotentnog servisa, ali se samoobmanjuju da su svejedno pobjednice. Ili možda stvarno jesu? Jesu li one, te patrijarhalne žene, gubitnice ili pak manipulatorice, koje zapravo uživaju u svojoj pat poziciji? Muževi su im statusni simbol, pokazatelj njihove sposobnosti da se (dobro) udaju, a onda ih u braku tretiraju kao djecu, na što oni spremno pristaju... Tko je tu ustvari jadan i što je zapravo cijeli taj kaos - patrijarhat ili matrijarhat?

Ovo pitanje zahtijeva ozbiljnu psihosocijalnu analizu. Svaka prevlast, bilo muška ili ženska sije sjeme razdora u odnosima. Teško je takve stvari razmrsiti, ali na više mjesta sam rekla da smo narod kojem treba emocionalni odgoj. Nas se sustavno uči zatomljavanju emocija, lošoj komunikaciji, prešućivanju, ljudi često ni ne znaju zašto rade nešto što rade, ne poznaju svoj vlasiti mehanizam. Ne gradi se odnos sa samim sobom, to je posve zapostavljeno. U takvoj situaciji odnos s drugim je manjkav i loš. Onda to gledaju djeca, iz toga uče o vezama i krug se zatvara. Ja nemam o svemu tome veliko znanje, tek vidim samo mali dio toga. Ali sve mi se čini da tu leže temelji kaosa.

To što one, pomirene sa sudbinom, ostaju, ne odlučuju se na promjenu, jel to u datim okolnostima slabost, kukavičluk ili naprotiv pokazatelj snage, mudrosti i zrelosti? Kako Vi to vidite?

Ako su naučene da je prirodno trpjeti, ako doživljavaju manjak ljubavi, prisnosti ili temeljnog normalnog ljudskog odnosa kao nešto normalno onda misle da se tako mora. Ali, nisu to samo one, pa i mnogi muškarci ostaju u takvim vezama, pomireni sa sudbinom. Ne bih rekla da je to mudrost i zrelost, a ni kukavičluk. Razlozi su svakojaki, ponekad zamršeni, a ponekad je tako najlakše.

I taj suludi moment podvojenosti - gunđaju na svoje muškarce, proklinju dan kad su se udale za njih, ali nema goreg do biti "žena bez muža".... Ničija žena. smile Jer u konačnici, u toj igri, najvažnije je "što će reć svit"...

Kad čovjek nema izgrađenu vlastitu osobnost onda njegova osobnost jest ono „što će reć svit“. A kad ste godinama u braku onda zaista i je dio vaše osobnosti da ste nečija žena ili nečiji muž. I nema ni u tome ništa loše, biti u stabilnoj  i dobroj vezi je divno i može vas na milijun načina izgraditi. Problem nastaje kad se to iz posvojne zamjenice pretvori u svojatanje.

Kakav je ustvari Vaš odnos prema vlastitim protagonistima? Neki od njih djeluju nam, oh, tako tragikomično, no kad sebe prepoznamo u nekoj od situacija, u tom perpetuiranju konzervativnih obrazaca, nespretnosti i nesposobnosti kvalitetne komunikacije, prestaje biti smiješno... U svojim pričama polazite od mikrorazine, od dalmatinskog zaleđa ili priobalja, svijeta koji vam je blizak, no unatoč lokalnom koloritu svi se možemo poistovjetiti s likovima, neovisno o regiji i mentalitetu. E sad, zaokupljate se patrijarhatom, ali ga otvoreno ne napadate... Više je to posveta rodnom kraju, a istodobno promišljanje o određenoj problematici, nego jednostrana kritika... Takvog sam dojma...

Više sam zapisničar nego sudac, takav je moj odnos. Nastojim prikazati stanje, a da se pretjerano ne petljam u njihove živote. Likovi i situacije su smješteni tu gdje jesu, ali njihove su ljudske karakteristike univerzalne. Svugdje na svijetu ima razvedenih ljudi, loših brakova, braće i sestara koji nisu u dobrim odnosima. Svugdje ima svega, pa onda komotno to mogu pisati u okruženju koje mi je blisko.

Slice of life dokument ili društveni angažman, kako doživljavate svoje priče? 

Jedno ne isključuje drugo.

Imate i grotesknih momenata i bizarnih likova poput bake Ecije (Kristal, porculan i beštek), ona je u svojoj inatljivosti urnebesno teatralan lik, i naravno, u isti mah jezivo tužan... To je priča o bolesti i demenciji, ali i onoj nepopravljivoj usamljenosti jako starih ljudi koji su iskorijenjeni u prostoru kojim se čitavog života kreću, u vlastitom domu... Tu je i djed piroman, a obično mislimo da su to neki lakomisleni klinci (Malo moje), pa mladi, seksualno disfunkcionalni mesar, iako bi čovjek prije očekivao takvo što od nekog sredovječnog lika (Meso)… Taj spoj tužno smiješnog, apsurda, groteske i tragike, odakle to izvlačite, od koga ste učili, što ste u formativnom razdoblju čitali?

Od svakoga i nikoga, ne mogu sad uperiti prstom i podcrtati kakav odlomak. Takve likove naći ćete i kod Agathe Christie i kod Marqueza i kod Douglasa Adamsa (nastavite ovaj zbrkani niz), u baletu, u kazalištu, u filmu, u crnoj kronici, u životu, svugdje. Moje formativno razdoblje još traje i sve mi se čini da će tako i ostati.

Naša žena, Moj muž Rumene Bužarovske - svi ti posesivi, tu na najprimarnijoj razini očitavam manifestaciju patrijarhata... uglavnom, Rumena i Vi u svojim se zbirkama zaokupljate (s)rodnim temama... Koje autor(ic)e biste pridodali, primili u svoj krug, tko Vam je tematski, svjetonazorski blizak? 

Sad bih se ja ovdje trebala svrstati uz bok nekih velikih i vrijednih pisaca što mi je nemoguće i neugodno, a pogotovo da ih JA primam u SVOJ krug, oslobodi Bože. Ali ako ćemo ove nekako generacijski, izričajno i geografski bliske, a da mi ne bude neugodno, prvo mi padaju na pamet Lamija Begagić i Lejla Kalamujić.

Koga još volite s aktualne domaće scene (mislim pritom i na regiju), a što čitate od strane književnosti?

Najlakše mi je reći što sam u posljednje vrijeme pročitala, a to je posve očekivano i već pomalo otrcano. Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Kristijan Novak, Andrej Nikolaidis, Emir Imamović Pirke, Alice Munro, Margaret Atwood, Ljudmila Ulickaja, David Mitchel, Hanif Kureishi, Tomas Bernhard, Roberto Bolano... to sam posljednjih mjeseci čitala, sigurno sam nešto i izostavila. Oslanjam se na načitanije od mene, imam nekoliko čitača kojima vjerujem i od njih naručim listu. Ali jako volim znanstveno popularnu literaturu, naročito neuroznanost i u tim knjigama zbilja uživam. Moram spomenuti V.S Ramachandrana, neuroznanstvenika koji je napisao divnu, pametnu, duhovitu i meni jako važnu knjigu Pričljivi mozak, koja osim o vezi jezika i mozga govori i o mnogim drugim aspektima našeg života s neurološke strane. Toj se knjizi stalno vraćam.

Mogu zamisliti sjajan omnibus temeljen na Vašim pričama... Za kakvu kombinaciju biste pisali scenarij, kome prepustili režiju? Film ili radije kazalište?

Povremeno mi to padne na pamet, ali više kao kakva maštarija. Po priči Pivac iz moje prve zbirke u BiH je snimljen kratki film u režiji Sabrine Begović-Ćorić i po scenariju Meline Alagić, a koliko znam u pripremi je i snimanje filma po priči Dok je trajao Roland Garros kojeg radi Snježana Tribuson. Uglavnom se to tako dogodi, pogodimo se za autorska prava. Okušala bih se u radu na scenariju uz nekog dobrog učitelja. Veseli me vidjeti oživljene likove koje sam osmislila, posve je svejedno jesu li na daskama ili na ekranu.

Duža forma, osjećate li je kao potrebu, mogućnost?

Trenutno mi je fokus na profesionalnom usavršavanju pa nemam uopće slobodnog mozga za razmišljanje ili osjećanje ikakve forme. Ali vidjet ćemo kad opet krenem pisati što će mi pasti na pamet. U kratkoj priči osjećam se kod kuće, ne znam trebam li seliti.

http://www.mvinfo.hr/clanak/tanja-mravak-moje-formativno-razdoblje-jos-traje-i-sve-mi-se-cini-da-ce-tako-i-ostati

 

24.01.2018.

INTERVJU: Guzel Jahina, povodom objavljivanja hrvatskog izdanja romana “Zulejha otvara oči”

Razgovarala: Nermina Husković
Prevela knjigu i intervju: Tatjana Radmilo
Fotografija: ELKOST Agency i poufe.ru

U zimu 1930. godine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja Zulejhin se život mijenja iz temelja, a sva dotad naučena pravila gube na važnosti. Zajedno sa šačicom preseljenika, Zulejha je prisiljena prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je naočiti komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža...

Tako počinje debitantski roman “Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahina koji je u Hrvatskoj upravo objavila nakladnička kuća Hena com. Jahina majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. To su prepoznali i čitatelji pa je roman već prevedan na 29 jezika.

Guzel Jahina (r. 1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu. Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. S njom je za portal Najbolje knjige razgovarala njezina hrvatska urednica Nermina Husković, a intervju je prevela njezina prevoditeljica na hrvatski jezik Tatjana Radmilo.

* Napisali ste snažan i opsežan roman u središtu kojega je tatarska seljanka gurnuta u brutalan splet okolnosti, prvo raskulačivanja a potom i progonstva u Sibir, u jednom od najgorih i najtragičnijih povijesnih razdoblja u Sovjetskom Savezu. Odakle Vam ideja za “Zulejhu“, koji je bio prvotni motiv za pisanje tog romana?

– U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Oni su dotakli sve seljačko stanovništvo SSSR-a: tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana “radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Moja je baka bila jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njeni su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska, te dalje rijekom Jenisej do Angare.

Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole; upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći – miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima...

U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela, osjetila, zamislila što je baka proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene veoma osobna.

Međutim, roman nije u potpunosti biografski – moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Na početku romana junakinji je već 30 godina jer mi je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena. Iz bakina sam života uzela vremensko razdoblje (1930. – 1946.) i rutu putovanja: selo – Kazanj – Krasnojarsk – rijeka Angara – zabito mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Tu su još i dvije stvarne epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, posred rijeke i druga, manja o tome kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Kod pisanja teksta najteže je bilo posložiti osobne priče junaka oko te okosnice. Naravno da u romanu postoji i autorska mašta – ipak je to umjetničko djelo, a ne udžbenik iz povijesti.

Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je glavna junakinja i bila takva od samog početka – žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postepeno iščeprkava iz tog srednjevjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobođenja te je uvelike mijenjaju kao osobu.

* Na koji ste se način pripremali za pisanje romana i koliko ste istraživali povijesnu građu?

– “Zulejha otvara oči“ nije ljetopis o raskulačivanju, nego književno djelo s izmišljenom, strukturiranom fabulom. Pritom su u njemu sve povijesne pojedinosti pomno razrađene. Htjela sam napisati priču koja će biti istinita u najvećoj mogućoj mjeri na razini povijesnih događaja i pojedinosti iz života onog vremena, a istovremeno i priču koja funkcionira na dramaturškoj i mitološkoj razini.

Nakon što je roman bio napisan provjerili smo činjenice: jedan je povjesničar pročitao rukopis radi provjere mogućih netočnih podataka, no nije pronašao nikakve veće pogreške.

Prvi i glavni izvor prilikom pisanja romana – čak ne samih informacija, već inspiracije – bila su sjećanja moje bake o sibirskom progonstvu. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati prepisane im lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako je cvijeće procvjetalo u proljeće. O tome kako su u tajgi brali nordijske kupine – činilo im se da nema ukusnijih bobica.

Ispirali su zlato u pritoku Angare: po cijeli su dan stajali u hladnoj vodi da bi do navečer mogli u zapovjedništvo predati nekoliko pronađenih grumenčića. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala…

To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane – užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi; a s druge – neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je od tamo otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s bivšim prijateljima iz progonstva. Ta je veza bila jača od rodbinske. Stoga je naselje prognanika u romanu “Zulejha otvara oči“ Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli…

U biti ovo je roman o ljudima te nema posebni nacionalni predznak. O tome kako je na granici života i smrti sve površinsko – nacionalne i vjerske predrasude, klasna obilježja – otpada s čovjeka. Ostaje samo čovjek, jedan uz drugog, licem u lice.

Izvor informacija za pisanje romana bila su i sjećanja raskulačenih i onih koji su prošli kroz GULAG-e. Pročitavši mnogo takvih memoara, shvatila sam koliko je mnogo toga zajedničkog bilo u sudbinama milijuna raskulačenih. Neki momenti, koje nazivam “motivima“, veoma su se često ponavljali: na primjer, motiv “došli su noću i odveli me“, motiv “dugo su nas vozili u vlaku, nismo znali kamo idemo“, motiv “doveli su nas (u sibirsku tajgu, kazašku stepu) i ostavili same, morali smo iskopati zemunice i preživjeti“. Memoari nam omogućavaju pogled “iznutra“ na određeno razdoblje i povijesne događaje, osjet tog vremena.

Posebno želim naglasiti okruženje romana. Čini mi se da je dobro poznavanje okruženja – kako su se odijevali, iz čega su jeli i pili, kakvim su puškama pucali, kojim su oruđima obrađivali zemlju – veoma važno. Ono ne samo da tekstu daje na uvjerljivosti, već i samo priča. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, mali prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…

A poseban izvor i informacija, i nadahnuća, i razumijevanja tog vremena bili su mi i filmovi sovjetskih snimatelja o životu seljaka u Rusiji, snimljeni 30-ih godina prošlog stoljeća.

* “Zulejha otvara oči“ je izvedena i kao kazališna predstava koja je požnjela uspjeh, najavljeno je snimanje filma, ali prvotno je “Zulejha“ bila napisana kao scenarij. Kako ste se odlučili preinačiti je u roman?

– Da, “Zulejha“ je u početku bila napisana kao scenarij u sklopu obuke u Moskovskoj školi filma. Scenarij mi je pomogao izgraditi fabulu od početka do kraja, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.

* U kolikoj se mjeri Zulejhina priča može čitati kao priča o potlačenoj ženi i njezinoj borbi?

– “Zulejha otvara oči“ prva je rečenica romana, a istovremeno i njegov naziv. Ova se rečenica u romanu pojavljuje ukupno četiri puta: četiri se puta junakinja nalazi na drugom mjestu, u drugom okruženju, čak i osvjetljenju: na početku romana oko nje caruje tama, a na kraju zasljepljujuća svjetlost. Naravno, to je metafora junakinjina preobražaja.

Na početku romana Zulejha živi u arhaičnom, srednjevjokovnom svijetu, okružena ljudima koji je ne vole; potlačena je i ponižena do razine robinje; uglavnom komunicira s duhovima. Na kraju romana ona je stanovnica malog međunarodnog naselja; upoznala je voljenog muškarca, rodila je sina, razgovara na stranom jeziku, sama zarađuje hranu i plaću, postala je lovkinja. Ova metamorfoza ne događa joj se odjednom, već tijekom 16 godina radnje romana. Njezino je putovanje iz rodnog sela u daleki Sibir također i mentalno putovanje: iz prošlosti u sadašnjost. Ta je preobrazba bila zamišljena od samog početka – ona je i bila središtem na koje su se nanizali ostali junaci i događaji romana.

Iz romana saznajemo dosta o tatarskim vjerovanjima, običajima, načinu života, hrani. Roman je premrežen snovima i mitološkim elementima. Koliko je to važan dio tatarske kulture?

– Kao i mnoga djeca u Tatarstanu, i ja sam odrasla kao dvojezična, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice – “gradsku“ i “seosku“ (razlike nisu velike, uglavnom su leksičkog tipa, ali svejedno postoje). U trećoj sam godini krenula u vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Moje je obrazovanje bilo na ruskom – kako u školi, tako i na fakultetu. Stoga se danas ruskim služim znatno češće nego tatarskim. Svoje sam prve književne uratke – a pisati sam počela u sedmoj godini – pisala na ruskom jeziku. I sad pišem isključivo na ruskom.

Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Za mene je moj rodni grad Kazanj najbolji primjer skladnog zajedničkog suživota dvaju naroda – ruskog i tatarskog.

Ivan Grozni osvojio je Kazanjski kanat i pripojio ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već gotovo 500 godina te su sad, nakon mnogih poteškoća, dva naroda napokon u skladu. Zamislite samo: na teritoriju Kazanjskog Kremlja jedna uz drugu stoje džamija i pravoslavna crkva; udio miješanih brakova sklopljenih između tatarskog i ruskog stanovništva stabilan je od sovjetskih vremena i iznosi 30 posto. Usput, moj je suprug Rus, kao i supruga moga brata. Odrastati iz dviju kultura za pisca znači isto što i napajati se s dvaju izvora.

Da, prvi se dio romana može nazvati “nacionalnim“. No dalje, kako se glavna junakinja premješta geografski (tisućama kilometara daleko od rodnog sela u sibirsko progonstvo) i mentalno (iz arhaične prošlosti u sadašnjost), tatarska sastavnica polako nestaje – roman postaje međunarodan, općeljudski.

Narativ romana formiraju dva istočna mita – о ptici šah Simurg i Kur'anski narativ o Jusufu i Zulejhi. Činilo mi se zanimljivim razraditi te mitove u neoubičajenom ključu: putem legende o ptici šah ispripovijedati o jedinstvu sibirskih prognanika, а u narativu o Zulejhi uključiti strasnu ljubav ne prema mladom muškarcu, već prema novorođenom sinu.

* Roman je preveden na 29 jezika, nagrađen je velikim i važnim nagradama. S obzirom na to da ste debitantica, je li vas iznenadio uspjeh romana?

– Naravno da me je zateklo takvo zanimanje za roman. Nisam očekivala da će priča raskulačene Tatarke, koja se događa prije gotovo sto godina u Sibiru, biti zanimljiva čitateljima u drugim državama – Japanu, Iranu ili Americi. Meni je tijekom pisanja teksta važnija bila osobna Zulejhina priča nego politički kontekst – možda je baš ta osobna priča postala zanimljiva i stranim čitateljima.

* Raduje li Vas hrvatski prijevod? Čuli smo da vam se svidjela naša naslovnica?

– Sretna sam što je roman preveden na hrvatski. Naslovnica hrvatske knjige prekrasna je – sunčana, zimska, veoma nježna, a pritom obećavajuća. Iskreno se želim zahvaliti umjetnici. Čini mi se kao da će svi htjeti uzeti s police takvu knjigu i početi je čitati.

* Jeste li možda već posjetili Hrvatsku? Ako ne, biste li voljeli doći i upoznati se s hrvatskim čitateljima?

– Nikad nisam bila u Hrvatskoj i rado ću doći ako mi se ukaže mogućnost.

http://www.najboljeknjige.com/content/intervjui_opsirnije.aspx?NewsID=1160

 

17.10.2017.

“Puno pišem o samoći. Ispada na koncu da je književnost oružje kojim je pobjeđujem”

MARINA VUJČIĆ, SPISATELJICA I KNJIŽEVNA UREDNICA "Puno pišem o samoći. Ispada na koncu da je književnost oružje kojim je pobjeđujem"

Autorici tankoćutnih romana i drama ovih je dana izašla nova knjiga “Pitanje anatomije” u izdanju kuće Hena.com

“Meni je pisanje kao SPA, vjerojatno bih se i doslovno ugasila da se ‘ugasim’. To je kao u onom Gibonnijevom stihu: ‘Da nisam ovo, ja bih bio biljka.’ Roman pišem u prosjeku godinu i pol, a sve što je objavljeno u posljednjih nekoliko godina taložilo se puno dulje nego što se sad, kad sve to izlazi na vidjelo, čini.

Zadnji moj samostalni roman izašao je prije gotovo dvije godine, samo što se o njemu pisalo još dugo nakon izlaska pa se čini da je razmak puno manji”, odgovara mi Marina Vujčić, autorica tankoćutnih romana i drama, na pitanje gdje se to gasi njezin, za mnoge ovdašnje standarde nedostižan, proizvođački motor. Ovih dana joj kod izdavača Hena.com izlazi najnoviji roman “Pitanje anatomije”, pravi dragulj emotivne kirurgije.

Uz pisanje proze i drama, uspješna ste književna urednica. Je li taj nabrijani ritam rezultat i nekomotne pozicije pisca profesionalca?

- Kako to gordo zvuči: pisac profesionalac! Nažalost, mi to ne možemo biti jer je piscima oduzeto pravo na zanimanje “pisac”. Prvo treba zaraditi za život, a pisati se može samo u takozvano slobodno vrijeme - i to na štetu sna, druženja, boravaka u prirodi, gimnasticiranja, gledanja televizije, izlazaka u kino ili kazalište, pa i najbanalnijih svakodnevnih aktivnosti poput šopinga. Ali kad si pisac, ne možeš ne pisati, pa makar izostajao iz svega što “normalni” ljudi uobičajeno čine. Bilo bi divno osam sati dnevno raditi kao pisac, a onda ostatak dana baratati slobodnim vremenom po izboru. Ja bih ga vjerojatno provela čitajući. Ipak, bez obzira na to što mi urednički posao - kao što bi i bilo koji drugi - oduzima vrijeme za pisanje, smatram se sretnicom zbog činjenice da mi se posljednje dvije godine, otkad sam urednica u Hena comu, i profesionalni i onaj privatni, autorski život, vrte samo oko književnosti, pa se barem više ne moram “šaltati” iz svijeta u svijet.

Da li pitanje anatomije, iz naslova novog romana, čitamo prije svega kao pitanje duše, onaj kiševski “čas anatomije” drugim sredstvima? Polemiku sa, danas uvriježenim, tretmanom forme kao isključive vrijednosti?

- Ne bih išla tako daleko da povlačim paralelu s Kišem, iako toliko primamljivo zvuči da nije lako odoljeti. Zapravo je u pitanju potpuna inverzija - Kiš u “Času anatomije” polemizira s društvom koje pojedinca nasilno želi uvrstiti u gomilu, u kolektivna mjerila, a moji junaci polemiziraju s vlastitom samoćom kao da ostatak svijeta ne postoji i kao da ih se ne tiče. Anatomija u mom romanu doslovno je fizička i odnosi se na nemogućnost milovanja vlastitih leđa. Činjenica da imamo dio tijela koji ne možemo sami dosegnuti anatomski je dokaz da nismo “dizajnirani” da budemo sami. Evolucija je, da malo ironiziram, to mogla riješiti tridesetak centimetara dužim rukama, a nije. Namijenila nam je Druge. Sad je već evidentno da puno pišem o samoći, i sve mi se više čini da je to moj hod po žeravici, kao da vlastitu samoću izazivam na obračun u kojem nema pobjednika. Čačkam po njoj onako kako se čačka po krasti koju želimo otkinuti od kože i junačim se kao da ne boli. Ispada da je književnost oružje kojim je na koncu pobjeđujem.

Ima li mantra vaše junakinje Veronike da se “čak i loše stvari događaju s dobrim razlogom” nekakav fatalistički stav?

- Prije je to njezin način da se utješi, da pobijedi stvarnost optimizmom koji je možda i neobjašnjiv, ali joj ide na ruku. I sama sam imala takvih trenutaka u životu, kad sam morala sebi objasniti događaje za koje ne postoji nikakvo razumno objašnjenje ni opravdanje. Ovdje moram posegnuti za rečenicama Miljenka Jergovića koje sam već citirala u romanu “Mogla sam to biti ja”: “Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.” Prihvatiti tu njezinu aroganciju i neosjetljivost možda je fatalizam, a možda i samo pokušaj da nekom svojom poetikom i svojim smislom za kontekst prebrodimo ono što ne možemo promijeniti.

Mekohumorna, melodramska priča o slučajnom dodiru dvoje usamljenika djeluje i kao self-help priručnik o liječenju samoće. Jeste li imali i takvih ambicija?

- Nisam uopće imala takvih ambicija, ali ne bi bilo prvi put da mi se događa da se moja knjiga tako čita, pa čak i da tako djeluje na ljude. Ne osjećam se kao osoba koja nudi rješenja ili daje odgovore niti mislim da sam kompetentna za takvu ulogu. Ja samo postavljam pitanja na koja nemam odgovore, a možda ih čak i ne želim naći. Odgovori zaključuju stvari, stavljaju točke na rečenice, a ja se volim pitati, preispitivati, u nedogled razmišljati. No itekako razumijem da književnost, pa makar bila i moja, nekome može pomoći u suočavanju s vlastitim demonima. Pa meni književnost općenito igra “self-help” ulogu u životu, i kad pišem i kad čitam! Svaki put kad sam uzela dobru knjigu u ruke, pomogla sam sebi, pa makar se radilo i samo o vremenu koje nije potrošeno uzalud.

Oglasi u novinama, nepovjerenje u mobitele, pisanje pisama..., sve to krasi noseće junake “Anatomije”. Privlači vas taj retro svijet?

- Junaci ovog romana imaju tu starinsku, pomalo vremešnu energiju zbog koje se prirodno opiru suvremenoj tehnologiji. Ja volim sve te naprave koje nam olakšavaju život, iako često čeznem za analognim životom, onim u kojem smo jedni drugima pisali pisma i služili se rukopisom umjesto fonta. Možda sam u ovaj roman i nesvjesno uvrstila dašak te nostalgije.

http://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/marina-vujcic-spisateljica-i-knjizevna-urednica-puno-pisem-o-samoci-ispada-na-koncu-da-je-knjizevnost-oruzje-kojim-je-pobjedujem/6597573/