07.10.2019.

Chigozie Obioma i Elif Shafak u finalu prestižnog Bookera za 2019. godinu!

Chigozie Obioma i Elif Shafak ušli su u uži izbor za prestižnog Bookera, a proglašenje dobitnika održati će se u ponedeljak 14. listopada u Londonu.

Obioma je tako "Orkestrom manjina" ponovio uspjeh svog prvog romana "Ribari", koji je također konkurirao za Bookera.
Elif Shafak već je dobro poznata domaćoj publici (romani "Tri Evine kćeri", "Četrdeset pravila ljubavi" itd.), a njen novi roman "10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu" ("10 Minutes 38 Seconds in This Strange World") možete naručiti u pretprodaji sa 20% popusta i besplatnom dostavom na području RH.

https://thebookerprizes.com/news/2019-shortlist-has-been-announced

 

06.10.2019.

SONJKA, književna preporuka - piše Ilina Cenov

Roman suvremenog poljskog pisca (putopisca i prevoditelja, rođ. 1976.) “Sonjka” započinje nezgodom – mladi, uspješni redatelj Igor Grycowski zapne jednog toplog, ljetnog popodneva usred ničega, nakon iznenadnog kvara automobila. Nezgoda, koja bi u nekim normalnim okolnostima predstavljala bezveznu smetnju, koju se što prije treba otkloniti, za Igora se prometne u avanturu života. Mladi Igor susreće staricu, Sonju, ženu staru kao stoljeće, koja sama živi u selu od ukupno četiri kuće, na rubu poljsko-bjeloruske granice. Sonja, Sonjka ga pozove u svoj skromni dom (znam, nismo u Ježevoj kućici, i da, znam da skromni dom zvuči kao isprani, otužni i otrcani kliše, ali Sonjina kuća je baš to: skromni dom), prastaru kolibu, prastaru baš kao i osoba koja ju nastanjuje.

Sonjka odmah shvaća da pred sobom ima čeljade (kraljevića – kako ga ona doživljava), koje sigurno nije ovdje baš tako slučajno. Igor to shvaća tek neznatno kasnije, i zatim kreće njihova nevjerojatna interakcija. Sonja Igoru priča svoju životnu priču, zapravo gotovo da mu polaže račune, jer zna da će ovo ujedno biti i posljednja storija njezinog života. Sonjina saga seže u ono „nekada davno“ vrijeme, vrijeme 2. Svjetskog rata, gdje se djevojka Sonjka na razmeđu država zaljubljuje u njemačkog vojnika Joachima. Ali, u gadnim vremenima, a 1941. godina je sigurno bila gadna, njihova ljubav neće izići na dobro, što Sonja zna od samog početka…

Igor upija Sonjinu priču, zapravo upija samu neobičnu staricu. Riječi koje izgovara Sonja postaju njegove, dok Sonja pripovijeda, Igor ih pretvara u svoju sljedeću kazališnu predstavu, znajući da će to biti prava bomba.

Ali, Igor shvaća i kako je Sonjka puno više od materijala za kazalište, shvaća kako sa sijedom, bezubom staricom, on, uspješni kulturnjak, ima puno više toga zajedničkog nego je mislio – naime, oni dijele manjinsko (bjelorusko) porijeklo, kojeg se Sonja (prije bez mogućnosti izbora, nego svjesno) držala čitav život (ona i priča na bjeloruskom), dok ga se Igor, kako bi mu životni uspjeh bio bliže, odrekao, promijenivši čak i ime i prezime iz bjeloruske u poljsku inačicu. „Ponekad mu je prevođenje Sonjinih misli predstavljalo veliku muku. U teoriji to nije smjelo predstavljati nikakav problem. Njezin jezik i njegov nisu toliko udaljeni, stanuju u sličnim jamama, to je ta ista skliskost, to je to isto učvršćivanje svoda, isti strah od poniženja. Njezine emocije čine mu se pristupačnima.“

„Sonjka“ je neobično i vješto pisan roman, prepun predivnih rečenica, fragmentaran, nelinearne strukture, koja nas neprekidno iznenađuje: šetamo od sadašnjosti do prošlosti, pa opet nazad, malo nam priča Sonjka, malo čitamo isječke Igorove predstave, koju nam riječ prozbore i Sonjin mačak i pas (u off-u, bez brige, nismo u basni). Sonjina životna priča, koja se otkriva polako i suptilno, tužna je i tragična, baš kao i gotovo čitavo stoljeće u kojem je osebujna djevojka, žena, starica Sonja Bijela, Sonja Šepava (kako su ju zvali sumještani) imala prilike živjeti…

Ovo ekstraordinarno djelo propitkuje i rat, i krvoločnost ljudi, ne samo u ratu, nego i „onako“, ljubav (predivna priča Sonje i Joachima koji su doživjeli upravo kozmičku povezanost, bez da su razumjeli išta što bi pričali, obzirom na jezičnu barijeru), mržnju, strast, smrt, pitanje nacionalne manjine („Kakav je to narod prognan izvan dosega jezičnih priručnika? Kakva je to nacija bez povijesti?“), položaj žene koja je u tim nesretnim vremenima vrijedila manje od koze. Ovo je tužan roman, ali i roman koji je ujedno i sanjiv, i bajkovit, i koji je pravi užitak čitati. O „Sonjki“ ćemo još dugo razmišljati, nakon što sklopimo posljednju stranicu.

U „Sonjki“ ćemo vidjeti da se „kraj susretao s početkom, smrt s rođenjima, prošlost s budućnošću, i jedno i drugo mjereno vrećicama pepela.“  I upravo zato ovo djelo otvara mnoga pitanja, ali odgovore ostavlja nekako zastrtima… Možda odgovora i nema, možda nisu jednoznačni, možda nam je Karpowicz jednostavno dao da sami ispišemo odgovore, istražujemo, propitkujemo dalje, razmišljamo, mijenjamo se… Ne znam. Prosudite sami. Zaključno, „Sonjka“ možda i nije roman za svačiji ukus, ali, zapravo, zašto bi on to, a da bismo rekli da je vrijedan, i bio?

 

Ilina Cenov, journal.hr

http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/knjige/ilina-cenov-ignacy-karpovwicz-sonjka/

 

19.09.2019.

KALEIDOSKOP Mini štorije s riječkoga asfalta

Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop, nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke... jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

«Likovne« cjeline

Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno, Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literarnog prenošenja ideja, misli i osjećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.

Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (...) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«

Efektno i emocionalno

Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.

http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Citali-smo-Kaledioskop-Zorana-Zmirica-Mini-storije-s-rijeckoga-asfalta?meta_refresh=true

 

19.07.2019.

DIVLJE GUSKE Može li se preživeti detinjstvo?

Poštar je razroksin mu je lupeža Bobe prima mirovinu iz NjemačkeTamou Njemačkojživi i naša druga bakamamina mamaOna još nema mirovinuveć radi kao kuharica.

"Krvavo", kaže mama. "Ko nije tamo radione zna što znači pišati krv".

Zamišljamo baku iz Njemačke kako piša krvPrije nego otrči na zahodkolje male pilićevadeći im želučiće i jetrica golim prstimaa potom mrtve ptice ubacuje u kotao pun ključale vodeMiješa velikom drvenom kuhačomGadi nam se toNajviše nam se gadi kuhana pileća kožaJetricu i kuhani želudac još nekako možemo pojestiali samo kod Babe u juhi.

Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako. Ali, kako preživeti detinjstvo? Malo kome to uspe, a i ako uspe, cena je previsoka. Danilo Kiš je, recimo, preživeo detinjstvo, ali da li ga je nadživeo? O čemu govori Porodični ciklus/cirkus, kao okosnica Kišovog dela, ako ne o tome da je možda neka, a možda i sva detinjstva nemoguće preživeti. A detinjstvo Kišovo je panonsko, blatno, predratno i ratno, prljavo, nasilno, čulno, bogohulno, to je detinjstvo od kakvog beži svaka poštena i čedna "književnost za decu", jer ni deca ni "pisci za decu" (čast izuzecima, ako ih slučajno ima) ne znaju ništa o detinjstvu: prava muka detinjstva nastaje tek kasnije. Za pisca osobito. Zato se ono doživotno preživljava, s neizvesnim ishodom. Uostalom, nema veze, a nema ni nade: ako ga nekim slučajem i nadživiš, rana mladost će te dokrajčiti – od toga nema oporavka...

Hrvatska književnica Julijana Adamović, Vukovarčanka "rođena 1969. u Bačkoj", ispisuje roman Divlje guske (hrvatsko izdanje: HENA Com, Zagreb 2018; srpsko izdanje: Laguna, Beograd 2019) u narativno-reminiscentno-ispovednom dvoglasu, u prvom licu množine u koje će čitalac poverovati otprve, pa se dugo postepeno razuveravati, da bi naposletku... pa, videćete već šta, nije u redu da se takve stvari serviraju već sažvakane potencijalnoj publici novog izdanja. Kako god, neka bude da ih je dve, da su nekako i više nego sestre jer kao da baš ni u jednom trenutku ne postoje u odvojenim jedninama, kao da će im se čitav svet od rođenja do večnosti – jer, smrti (još) nema, ne u ključu Crnjanskog, nego u ključu Olovke koja piše srcem – dešavati u isto vreme i na istom mestu, a oko njih je jarki metež detinjstva, u kojem baš ničeg raspilavno "detinjeg" boguhvala nema, mada je samo to detinjstvo takvo da detinjije ne može biti, ako ga iz jednog ugla, pomalo spoljnog, pogledate, jer nije da nisu i mažene i pažene i ispod glasa ucenjivane ljubavlju većih i jačih od sebe – a ne rade li nam to svima, dok još mogu? – ali ako na njega škiljnete iz drugog ugla, odakle se bolje i dublje vidi, to je detinjstvo provedeno u oku oluja koje besne među Odraslima, i to onim najbližim, a ne može biti takvog detinjstva, vetrometnog, a da bude infantilno-idilično, nego je to detinjstvo u kojem se svedoči stalnom jadu i ograničenosti, a tek povremenoj svetosti i uzvišenosti ljubavi i nepodnošljivoj lakoći netrpeljivosti i mržnje, ili pre će biti mržnji, u množini, jer i njih ima raznih, ali dve su najvažnije: mržnja i pakost prema bliskom i svom, i mržnja i zlost prema dalekom, nepoznatom, drugačijem, onim-koje-nismo-mi, ili bar "mi" tako volimo da verujemo, tako su nas učili oni koji inače ništa ne znaju, ali pošto su nas oni učili onda ni mi ne znamo ništa, nego njihovo neznanje držimo za drevnu mudrost...

"Mesto radnje" jeste Panonija, kišovski uzbudljiva, duboka i brutalno meka, i jeste neka Vojvodina, pače i gušče Bačka, mada se nikakvi pobliži toponimi ne spominju ni u naznakama ili šiframa, nego se to samo raspoznaje po muklim i tanušnim nagoveštajima, prepoznatljivim kanda samo onima među nama koji smo i sami na te frekvencije zarana i odrana štelovani pa nam malo treba, a vreme je ono neko poslednje dok je još Tito zemljom hodao, to su neke beskrajne sedamdesete, ozvučene raskokodakanim radio prenosima nezanimljivih nederbija tipa Olimpija-Osijek ili Vojvodina-Čelik u duga nedeljna popodneva dok gugutka guče pod krovom a jara izbija iz asfaltiranog šora kojim lenjo biciklaju građani i seljani sveživotno narihtani na cca osamdeset pet metara nadmorske visine, to je dakle omamna i tusta pauza istorije, sredokraća između dvaju njenih najburnijih poglavlja, pa su stara zla već bezbedno daleko u prostoru i vremenu, a o novima, nerođenim, koja će tek doći, i za koje se noževi već oštre u promajnim i skučenim glavama a da toga ni te glave još nisu pošteno svesne, još se ništa ne zna, čak se u njih ne veruje, jer čovek inače nikad ne veruje u buduća zla, što je baš ono što ih čini mogućim, verovatnim, na koncu neizbežnim.

U tom su mikrosvetskom, da izvinete, "kontekstu" i njih dve, sićušne i nemoćne, između Majke, Oca i Babe (koja to nije, no je baba-tetka...); Baba ne voli i ne ceni Majku, Majka Babu očima ne može da vidi, Otac bi da voli obe, i kćeri, i još poneku ženu, ali nekako mu ništa od toga ne uspeva kako treba, to jest sve se pre ili kasnije dade na zlo jer je Otac, kondukter i gubitnik, loše uzemljen u sebe i u svet, i nikako da se preregistruje za neku višu životnu kategoriju, jedva i ovu nosi, ako ćemo pravo; Majka je, kad pogledaš, žena novog vremena, i čini ti se da bi u nekim drugačijim okolnostima sasvim lepo prosperirala, ali ne i tu, najedena prašine, naslušana gakanja gusaka, izjedena sitnoćom prilika i krupnoćom nevolja; a Baba, eh., Baba... Ona kao da nikoga ne voli osim njih dve, a njih zato voli toliko i tako da ta ljubav prekriva nebo i zemlju, a druge nenavidi, naročito Bosance, što je isto jedna tako panonska zanimacija, izabrati neki kolektivni predmet netrpeljivosti – jer, znate, ponuda je u nas velika, nema čega nema! – pa ga prezirati tiho ili glasno, sve dok ne saznaš da si možda i sam od takvih, u šta nećeš hteti da poveruješ, ali nećeš moći ni da se o to kobno saznanje oglušiš, mada će ti život opustošiti od ono malo logičkog poretka i smisla... A tu je i selo, kao ceo svet, osim onoga što je negde drugde, a što je lakše videdi na televizoru nego u stvarnosti, i u tom je selu i okruženju svakakvih, i Madžara, i pravoslavnih, i Cigana i nesvrstanih, i Ovdašnjih i Tamošnjih, a Babi je lako jer o svakima od njih Ima Mišljenje, ali to ne vredi za razrogačene devojčičke oči, koje taj šokantno neobuhvatljivi svet primaju kako znaju i umeju, prepuštajući mu se da ih zapanjuje.

Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam "ništa novo": sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni.

 

Teofil Pančić, Vreme, 18.07.2019. 

 

21.05.2019.

TRI EVINE KĆERI Portret modernog društva u kojem se sudaraju Istok i Zapad

Nedavno je u Zagrebu predstavljen roman “Tri Evine kćeri” turske spisateljice Elif Shafak. Knjigu je, kao i mnoge njezine romane dosad (“Majstor i ja”, “Kopile Istanbula”, “Četrdeset pravila ljubavi” te “Palača buha”) objavio Hena Com u prijevodu Mirne Čubranić. I u nas često objavljivana i rado čitana, u svijetu je Elif Shafak najprevođenija turska autorica.

Ljudi bi kupovali knjige da ima knjižara. To je kao da ukinete benzinske pumpe i konstatirate da su ljudi prestali kupovati benzin'

U “Tri Evine kćeri” Shafak ilustrira povijest intelektualnih mislilaca koji su formirali razmišljanja onih što žive na područjima koja su negdje na razmeđi Istoka i Zapada. Glavni lik romana, Nazperi Nalbantoglu zvanu Peri, pratimo od njezina djetinjstva, zatim školovanja na Oxfordu do zrele dobi i njezina života koji se odvija među istanbulskim visokim društvom. Makar naizgled djelomice realizirana žena koja ima uređen život, ona nije zadovoljna. Preispituje sebe. Jedne večeri vozeći se na večeru kod utjecajnog biznismena doživi pljačku i silovanje i tu kreće priča koja vodi - unatrag.

Elif Shafak, osim romana, piše i eseje te komentare na temu ljudskih prava i političke situacije, kako u Turskoj tako i globalno; objavljuju ih Guardian, Le Monde, Berliner Zeitung, Dutch Handelsblatt, New York Times, Wall Street Journal, Washington Post, Time, Repubblica, Spiegel… Politico ju je 2017. uvrstio među dvanaest najutjecajnijih osoba koje svojim djelovanjem mijenjaju svijet nabolje. Doktorirala je političke znanosti, predavala je na više turskih, britanskih i američkih sveučilišta.

Rođena je u Strasbourgu, odrasla u Ankari, živi u Londonu, predaje na američkim sveučilištima. Francuska ju je za doprinos međunarodnoj kulturi odlikovala Ordenom viteza umjetnosti i književnosti.

“Tri Evine sestre” kronika je suvremenog društva, Shafak se bavi pitanjima feminizma, vjere, islamofobije, klasnih razlika, portretira moderno društvo u kojem se sudaraju i isprepleću Istok i Zapad, tradicija i modernitet, nedorečena prošlost, pokazuje autorica u romanu, bitno utječe na sadašnje tenzije.

Pisati je počela u djetinjstvu, ne bi li pobjegla od - dosade.

U Tursku se s majkom iz rodne Francuske vratila nakon što se raspao brak njezinih roditelja. Teško se navikavala na svijet vrlo konzervativne Ankare koji ju je najednom okružio. Bila je vrlo usamljeno dijete. Majka se vratila završiti fakultet, nekoliko godina kasnije zaposlila se u diplomaciji i fokusirala na posao. Shafak je odrastala uz baku.

“Kasnih 1970-ih u Turskoj je eskaliralo političko nasilje, nije mi bilo dopušteno ići van, igrati se na ulici”, opisuje svoje djetinjstvo. I dok su se druga djeca zabavljala s braćom i sestrama ili u krugu rođaka, šire obitelji, ona je kao jedinica sjedila kući sama. “Nisam imala prijatelja, nisam imala braće i sestara, polubraću sam upoznala u kasnim dvadesetima.”

Imala je sedamnaest kad joj je jedan turski magazin odlučio objaviti prvu pripovijetku. “Nazvala sam redakciju i zamolila da mi daju još malo vremena prije nego što to objave. ‘Zašto?’ upitali su. Odvratila sam da želim uzeti novo ime. Htjela sam da moja priča bude objavljena pod tim novim imenom. Ako je i mislio da je to ludo, urednik nije ništa rekao. Sljedeći dan sam donijela odluku da ću majčino ime pretvoriti u svoje prezime”, prisjeća se. I tako je postala Shafak - ime koje u Turskoj nose i muškarci i žene.

Prvi je roman objavila s dvadeset i dvije: “Kad sam završila, rukopis sam stavila u kuvertu i poslala poznatom izdavaču u Istanbul. U to doba nisam imala pojma o nakladničkom svijetu, možda me je i moja neupućenost učinila hrabrom, slobodnom. Iako sam inače zabrinuta osoba, bila sam mirna.”

O procesu pisanja kaže: “Bez obzira bio mu to prvi roman ili imao deset objavljenih, pisac uvijek prolazi kroz uspone i padove, trenutke turbulencija, samouvjerenosti pa straha… sve to pišući roman. I ne postane ništa lakše. Jedino što se vremenom navikneš na to. Pričanje priča je zanat, i kao i svako drugo umijeće traži posvećenost, ljubav.”

Ističe da ju intrigira tišina - “stvari o kojima nismo pričali. U mojim romanima uvijek pitam o tišini, pokušavajući dati glas onima utišanima”.

Ubrzo nakon prvih uspjeha, počela je pisati na engleskom. Neki su je u Turskoj zbog toga prozvali izdajnicom koja je okrenula leđa materinjem jeziku, govorili su da ju se više ne može smatrati turskom spisateljicom.

“Nikad nisam razmišljala o jeziku u binarnim terminima. Za mene to nije ili-ili izbor. Baš kao što putujem između kultura i gradova, želim putovati i između jezika. Osjećam se emocionalno povezano i s engleskim i s turskim jezikom, makar na drugačiji način. Ako imam neku tugu, melankoliju, čežnju o kojoj pišem, onda mi je lakše izraziti to na turskom. Ako su u pitanju humor, satira, ironija, puno mi je lakše verbalizirati to na engleskom. Riječ ‘ironija’ niti ne postoji u turskom. Mi nismo ironični!”

Za sebe kaže da će vjerojatno zauvijek i posvuda pomalo ostati autsajder. Posljednji roman koji je dosad objavila je “Čast”, bavi se “ubojstvima iz časti” u jednoj tursko-kurdskoj imigrantskoj obitelji u Velikoj Britaniji. Za Guardian je o njemu izjavila: “Oduvijek su me zanimale obitelji, vjerojatno zato što nisam odrasla u obitelji. Odgojila me samohrana, zaposlena, feministički orijentirana majka.

Bilo je to ponešto neobično za Tursku 1970-ih. Obitelji me intrigiraju. U ovom romanu željela sam istražiti kako je moguće da najviše povređujemo one koje najviše volimo. Usredotočila sam se na odnos majke i sina, majke odgajaju sinove kao da su sultani u kući, a to dugoročno svima kvari sreću.”

 

Karmela Devčić, Jutarnji list

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/tri-evine-kceri-portret-modernog-drustva-u-kojem-se-sudaraju-istok-i-zapad/8805587/

 

12.03.2019.

INTERVJU: Splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu “Soba moje sestre”

Kad okolina primijeti simptome, depresija je već pobijedila pacijenta, kaže književnica Aleksandra Kardum koja je provela istraživanje za svoj novi roman 'Soba moje sestre'

Nakon devet godina pauze, koliko je prošlo od njezina prethodnog romana, splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu.

Roman pod naslovom "Soba moje sestre" izišao je u izdavačkoj kući Hena com, a ovoga petka, 1. ožujka u Gradskoj knjižnici Marka Marulića s početkom u 18.30 predstavlja se splitskoj publici.

Predstavljanje knjige moderira Patricija Horvat, o knjizi će govoriti Marina Vujčić iz Hena coma i autorica, glumica Bruna Bebić pročitat će neke ulomke, Ksenija Varvodić Periš će pjevati, a psihijatar dr. Zoran Vujnović će o knjizi govoriti iz stručne perspektive.

Naime, roman, u stvari tri priče koje grade istu temu, u središtu ima likove oboljele od depresije sa suicidalnim sklonostima pa će to biti prilika i za izvanknjiževni, medicinski diskurs.

Aleksandra Kardum profesionalno se usavršavala u području glazbene terapije i pedagogije, magistrirala je na znanstvenom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pred obranom je doktorata na istom fakultetu.

Posljednjih 18 godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom.

Objavila je romane "Ono što sam prešutjela" (2005.), "Spavaš li?" (2007.) i "Pratim te" (2010.). Kao i prethodne, i roman "Soba moje sestre" odlikuje autoričina izrazita emocionalnost, filigranska psihologizacija likova i dinamični dijalozi.

Zašto ste se odlučili na trodijelnu formu romana? - pitam je za početak.

- Depresija je toliko složena u svojoj pojavnosti da je jedna priča bila "pretijesna".

Mnoštvo je različitih simptoma koji ne moraju uvijek biti oni poznati - tuga, bezvoljnost, beznađe - pogotovo u ranoj fazi.

Nadalje, brojni su aspekti s kojih možemo "osvijetliti" tu temu: partnerski ili supružnički odnos u situaciji gdje jedan od partnera oboli, način na koji se nose djeca s depresijom ili suicidom roditelja, odnos prema oboljelom u sredini u kojoj živi, uloga naslijeđa, dječja depresija...

Ako bismo htjeli literarno obraditi ovu temu u svoj njezinoj kompleksnosti, ovaj broj priča i likova je, malo je reći, oskudan.

 

Situacije stvarnih ljudi

U svakoj od priča postoji netko tko planira samoubojstvo a ono na različite načine utječe na okolinu. Koliki je krug unesrećenih?

- Poznajem više osoba koje su u obitelji imale suicid prouzročen depresijom.

Svatko se, razumije se, nosi s time na svoj način – neke osobe tu situaciju, same ili uz stručnu pomoć, poslože, na neki je način zaokruže i pronađu svoj mir.

 Također, postoje situacije gdje se osoba godinama ne može pomiriti s realnošću, muči se neodgovorenim pitanjima, gnjevom ili krivnjom. Potresna je osuda koju znaju izricati djeca unesrećenih, u smislu "da me je voljela, nikada me ne bi napustila".

Te riječi, iz perspektive djeteta, imaju smisla, međutim – odrastanjem, zrelošću i informiranjem o depresiji dolazi do shvaćanja da je to drukčije stanje uma koje ne možemo mjeriti standardnim životnim kriterijima.

Netko tko je pregorio vlastiti život i oduzeo si ga na, i to se često događa, okrutan ili mučan način, zasigurno više ne poima stvarnost racionalno, ili, najblaže rečeno, ne onako kako drugi očekuju.

 

Samoubojicu je lik vašeg romana "prepoznao" po glazbi koju svira, pa to implicira da postoji glazba koja ide u paketu s mračnim mislima. Može li to biti povezano?

- Glazba je jednostavno – glazba. Što će netko u njoj vidjeti ili prepoznati, isključivo zrcali njegovu osobnost, afinitete, trenutno emotivno stanje, životne okolnosti.

Upravo o tome i pišem, žena u romanu koja se poslužila glazbom kao porukom zapravo manipulira ljudima iz svoje okoline.

Cilj joj je bio da njezin pokušaj samoubojstva bude neuspješan, u čemu je, naposljetku, i uspjela.

Nekada i takvi pokušaji skretanja pažnje i poziva upomoć završe kobno, ali to je neka druga tema. Muškarac, njezin susjed koji je "primio poruku" glazbom, a koji je karakterom senzibilan, plemenit i osjetljiv na ljude, dao joj je to značenje.

Ukratko, rekla bih: ne kreira glazba nama atmosferu, nego mi njoj.

 

U priči "Ona druga" do u detalj se bavite tjelesnim manifestacijama ovog psihičkog oboljenja. Kako okolina može prepoznati da nekome treba pomoć?

- Da, kad okolina počne primjećivati ove simptome, obično je to već uznapredovala depresija.

Govorim o situacijama "stvarnih ljudi" s kojima sam razgovarala: evidentna je motorička usporenost, "teški udovi", poteškoće u praćenju razgovora, kratke rečenice i siromašan rječnik, infantilnost u ponašanju, agitacija u smislu ponavljajućih pokreta kojima pokušavaju odagnati misli ili nelagodu.

Jedan od najranijih znakova je, o tome svjedoči i struka, nelagoda u prisutnosti drugih ljudi i, posljedično, izbjegavanje društva – upravo zbog postojanja tih poteškoća.

 

Strah od onog što dolazi

Zašto vaši likovi o depresiji teško razgovaraju upravo s najbližima, pa je to izvor mnogih nesporazuma?

- Zahvalna sam onim ljudima koji su sa mnom podijelili intimna iskustva o depresiji. Na temelju, između ostaloga, i tih iskustava, nastala je ova knjiga.

Međutim, ista ta iskustva nisu podijelili, primjerice, sa svojim životnim partnerima ili roditeljima, sve dok bolest nije uznapredovala toliko da se to više nije moglo sakriti.

Pretpostavljam da ih je najviše kočio strah od siline onoga što ih je snašlo: hoće li ih partner razumjeti, hoće li ih napustiti, hoće li uopće više moći funkcionirati kao supružnik, roditelj, član društva.

Stoga radije biraju šutnju i nadu da će "sve proći kao što je i došlo", kako kaže lik u romanu. Te sam strahove nastojala prenijeti i u priču.

 

Postoji li stigma mentalnih bolesti kod nas?

- Uzimajući u obzir što o tome kažu stručnjaci, najčešća je tvrdnja da se nedovoljan broj ljudi liječi od depresije zbog srama i straha.

U korijenu je nelagoda i zebnja da će ih okolina odbaciti ili drukčije gledati na njih ili, posredno, čitavu obitelj.

Također, ako oslušnete što o tome misle "obični ljudi", može se općenito uočiti nedovoljna informiranost.

Depresija se često svrstava u isti koš s ostalim mentalnim bolestima i primjetan je zazor ljudi prema oboljelima.

Reakcije su utemeljene na predrasudama, od onih da je "to nešto čega ili koga se treba kloniti" do sažaljenja – koje također nije ohrabrujuće ni afirmativno za oboljelog.

Viša razina znanja vodi boljem razumijevanju, većoj toleranciji, i samim tim - zdravijem stavu društva prema ovom sve prisutnijem problemu.

 

Razgovarala Jasenka Leskur.

 

12.03.2019.

INTERVJU: Szczepan Twardoch, uoči promocije knjige “Morfij”

Szczepan Twardoch tretmanom žena u novom romanu ljuti feministice.

Novi roman "Morfij" poljskoga književnika prodan je u 110.000 primjeraka, a na hrvatski ga je preveo Emilio Nuić

Zagrebački gost, poljski autor Szczepan Twardoch ima trideset i devet godina i petnaestak knjiga. Roman “Morfij”, radnjom smješten na početak Drugog svjetskog rata, u vrijeme dolaska Nijemaca u Varšavu, na hrvatski je preveo Emilio Nuić za Hena com i biblioteku Europa iznutra i izvana. U Poljskoj je taj roman prodan u 110.000 primjeraka.

Je li “Morfij” povijesni roman?

Glavni je lik proizvod fikcije. Međutim, okolnosti u kojima se nalazi povijesno su utemeljene. Kada u poljskom jeziku kažemo povijesna fikcija, prvenstveno mislimo na neki određeni cilj smješten u neko povijesno razdoblje. U tom smislu “Morfij” nije povijesni roman jer mene ne zanima popularizacija povijesti kao takve. Konkretna povijesna situacija u kojoj se našao glavni lik “Morfija” služi kao scenografija kako bi se prikazalo stanje čovjeka koji se u njoj našao.

Jeste li roman završili s tri točke i ostavili mogućnost nastavka?

 Ne. Roman završava smrću glavnog lika.

Tko vam je bio uzor za lik Willemanna?

Willemannov otac istinski je predstavnik šleske plemićke obitelji. Međutim, lik Konstantyna je u potpunosti fiktivan bez uzora. Čitao sam dnevnik njemačkog generala Heinza Guderiana u kojem bi se mogli naći dijelovi Willemanna. Guderian je imao rođaka koji je ratovao u poljskoj vojsci, a nakon poljskog poraza prešao je na njemačku stranu. Mene kao pisca zanima složenost identiteta unutar jednog čovjeka budući da i sam dosta intenzivno doživljavam pitanje nacionalnog identiteta. Pitanje identitetske pripadnosti nekom narodu javlja se u svim mojim djelima.

Kako je na “Morfij” reagirala židovska zajednica u Poljskoj?

Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je od ukupnog broja stanovništva čak trideset posto bilo Židova. Sada ih je malo i ne znam točan broj. Teško je razaznati tko se danas u Poljskoj identificira kao Židov, a tko kao Poljak židovskog porijekla. Ne sjećam se konkretne reakcije pripadnika židovske zajednice na “Morfij”. Pitanje židovskog identiteta u Poljskoj dobro poznajem jer sam se u drugim romanima bavio i varšavskim Židovima.

A je li bilo reakcija na ženske likove prema kojima Willemann ima specifičan odnos?

U Poljskoj je knjiga izdana prije šest godina. I dalje se događaju prilično kritični glasovi radikalnije struje poljskih feministkinja. Ali ja se ne bavim sadržajem recenzija jer sam ono što sam imao reći rekao u romanu. Ne vraćam se onome što recenzenti pišu, bilo da su blagonakloni ili ne. Ponekad to zna biti frustrirajuće jer bi čovjek poželio odgovoriti recenzentu koji je zlonamjeran. Kao pisac sam bez mogućnosti obrane pred kritičarom koji, za razliku od pisca, nema što izgubiti.

Kakav odnos imate prema vlastitom identitetu?

 Ja sam Šležanin i osjećam se kao Šležanin, ali pišem na poljskom jeziku i pripadam poljskoj književnosti. Svoj identitet, kada je u pitanju književnost, vežem uz poljsku kulturu. Conrad je pisao na engleskom i pripada engleskoj književnosti iako je poljskog porijekla, a Kundera je počeo pisati na francuskom jeziku pa dio njegova književnog opusa pripada francuskoj književnosti iako je etnički gledano Čeh. Tako se i ja osjećam kao etnički Šležanin koji govori poljski i piše na poljskom jeziku pa i moja književna djela pripadaju poljskom jezičnom krugu. U Poljskoj se sada pojavilo šlesko izdanje romana “Drach” koji sam prvo objavio na poljskom jeziku.

Pišete li vi na šleskom jeziku?

U stanju sam pisati na šleskom i govorim šleski jer mi je to materinski jezik. Ali jezik moje kreativne književne mašte je poljski. Ne bih bio u stanju napisati roman u cijelosti na šleskom. U slučaju romana “Drach” zamolio sam drugu osobu koja mnogo bolje govori šleski da ga prevede.

U “Morfiju” se pojavljuje i nadrealni lik. Jeste li njime htjeli zbuniti čitatelje ili sebe?

Za potrebe romana bio mi je nužan sveznajući narator. Ali imam iracionalno gađenje prema sveznajućem naratoru u trećem licu jer, kada čitam takve romane, uvijek se pitam tko mi se obraća i kakav je odnos naratora i autora. Trebao mi je sveznajući narator koji ima osobnost i emotivni odnos prema likovima. I u Eliotovoj “Pustoj zemlji” pojavljuju se dvojica muškaraca koja idu preko Antarktika, a imaju dojam da ih je troje. Nisam imao potrebu za preciziranjem identiteta naratorice. Ljudi je doživljavaju boginjom sudbine, đavlom ženskoga roda, demonom...

Ali ona je ipak naklonjena Willemannu do samog kraja romana?

Tako je. Ona ga na određen način voli.

Tko su vaši čitatelji u Poljskoj?

Prosječni čitatelji knjiga. Razlika je možda u Šleziji gdje me se doživljava na drugi način. Šležani me doživljavaju emocionalno snažnije jer se o Šležanima i šleskom jeziku nije toliko govorilo u Poljskoj pa su oni obavijeni velom tajne. Ali cilj romana ne bi trebalo biti rješavanje nekih pitanja. Cilj romana je roman sam.

Razgovarao Denis Derk.

 

11.03.2019.

INTERVJU: Marko Gregur objavio je novi roman “Mogla bi se zvati Leda”

Pisac i njegova supruga trenutno su u procesu posvojenja: 'Umjetna oplodnja je prešućena tema u hrvatskoj književnosti. Htio sam joj dati glas'

Leda je zamišljena djevojčica, kći koju priželjkuje imati muški glas u romanu “Mogla bi se zvati Leda” Marka Gregura kojega je objavila Hena com. Mogla bi se zvati Leda, a mogla bi i drukčije samo … kad bi dijete konačno stiglo u obitelj.

Gregur priča priču, dijelom autobiografsku, o uzaludnim pokušajima mladog para da postanu roditelji. Na sve su spremni, svašta su probali, umjetnu oplodnju, posvajanje, udomiteljstvo, ali sustav je nehuman, ponekad se čini da je više napravljen da ljude odvaja negoli spaja.

Ocrtava emocije koje prolazi par dok pokušavaju doći do djeteta.

Čežnja je golema, no razočaranje za razočaranjem vodi do ljutnje. S jedne strane priča o sustavu koji upravlja ljudskim sudbinama, birokratski, apsurdno, disfunkcionalno, s druge piše djetetu kojeg nema, muškarac govori o svojem djetinjstvu, mladosti, ljudima koje voli i koje je volio, upoznaje dijete koje iščekuje s obitelju u koju bi trebalo stići.

 

Potpuno izlaganje

Pisac i supruga trenutno su i sami u procesu posvojenja. U romanu je puno autobiografskog. Gdje je povukao crtu, kako se odlučio do kud se može i hoće izložiti?

“S autobiografskim nisam imao problema. Zapravo, budući da sam krenuo pisati ili bilježiti stvari čisto da ih ne zaboravim, s planom da im se nekad vratim, pisao sam otvoreno, a kad mi je nakon nekoliko mjeseci postalo jasno da se roman polako formirao i da je to nešto čega se moram prihvatiti odmah i dotjerati stvar do kraja, znao sam da nema drugog načina nego u potpunosti se izložiti. Nekome se to može činiti kao mala stvar, ali nije lako, barem nije meni, otvoriti se ni u nekom intimnom, prijateljskom društvu, a kamoli javno, svakome tko poželi posegnuti za pričom. S druge strane, činilo mi se da bih iznevjerio jednu od osnovnih funkcija pisca, da progovara o stvarima koje su neugodne, ako se ne bih u potpunosti ogolio, nego docirao s neke poludistance.

Zato sam prilično lako odlučio da neće biti nikakvog skrivanja, kako po pitanju moje, odnosno naše intime, tako ni o samom sustavu. Ali, za razliku od autobiografskog, mučilo me ono biografsko. Većina likova u romanu nije problematična, riječ je o toplim reminiscencijama na djetinjstvo, ali veliko mi je opterećenje bio jedan od glavnih likova - pripovjedačeve supruge Jane. Jer, ako ja kao autor progovaram o nekim stvarima i otvaram određene teme, pitanje je imam li pravo izložiti i njenu intimu. Zato sam još pišući roman mislio kako ću ga po završetku dati na čitanje Martini, mojoj supruzi, i reći joj da ću ga objaviti samo ako se ona složi.

Čitala ga je na godišnjem, na plaži, i baš se nauživala... Pristala je da ga objavim i na tome sam joj zahvalan. Mislim da je njezina pozicija teža i zbilja sam sretan da je odmah shvatila zašto mislim da je važno da se roman objavi. Tema je važna, a prešućena ili neobrađena u hrvatskoj književnosti, i mislio sam da joj netko mora dati glas. To se i potvrdilo, kako od kritike, tako i od čitatelja koji se javljaju i govore kako su se pronašli u romanu ili kako im je pomogao da drugačije ili uopće razmišljaju o problematici koja se tiče mnogih, pogotovo u dijelu koji se tiče udomljavanja, odnosno posvajanja“, kaže Marko Gregur.

Što misli o hrvatskom zakonu o posvojenjima? S čime se susreo na tom nelakom putu ka roditeljstvu?

 

Zakoni i ljudi

“Ne bih ovdje govorio samo o zakonu, jer mi se ne čini da je jednaki problem, kao i na tolikim drugim područjima, u ljudima. Ponekad su čak zakoni dobri, a ljudi loši. Također, mi smo verzirani tako da se ljutimo i obrušavamo na zakon i politiku, na ministre, ne naravno bezrazložno, ali ne bi stvari zapinjale ili pucale na toliko mjesta da je riječ samo o ministrima. Oni su ogledalo nas samih, svih gospođa i gospode, u svim uredima, koji tvore zajedničku, teško probojnu, administrativnu cjelinu. No, iako zajednička, sastoji se od čitavog niza sustava koji djeluju peripatetički - raspravljaju stvari u hodu, svaki pritom gledajući svoj dio, a maglovita cjelina zapravo ih se ne tiče, i njihovo djelovanje često nije komplementarno.

Tako bih rekao da su stvari spore, neostvarive ili teško ostvarive, ne samo zbog zakona, već i zbog onih koji ga provode, na svim razinama. Tako ljudi odustaju od posvajanja nakon više godina natezanja. Znam za više parova koji su odustali nakon četiri ili više godina, a nedavno sam čuo da su neki ljudi uspjeli posvojiti dijete nakon dvanaest godina. Supruga i ja smo upravo u postupku posvajanja. Kad se sve završi, vjerujem da će još biti prilike za razgovore o ovoj temi. O zakonu i ljudima.”

Pišući “Ledu”, kaže, dugo nije bio svjestan, možda i do polovice teksta, da piše roman. “Jednostavno sam bilježio trenutke i ideje, kako bih se na njih mogao podsjetiti. Tekst je nastajao fragmentarno i kad se toga nakupilo učinilo mi se da bi baš ta fragmentiranost mogla biti obilježje teksta, budući da roditelji djetetu kroz godine i godine života također otkrivaju tek poneke priče iz obiteljske ostavštine, iz čega potom djeca sastavljaju vlastite, nikad posve točne i precizne mozaike obiteljske povijesti, odnosno života.

Tako da sam od polovice nadalje, kad sam zbilja počeo pisati roman, odlučio nastaviti u istoj formi pa je roman sastavljen od kraćih poglavlja, koja su neki kritičari doživjeli kao pisma budućem djetetu. To je dobro opažanje, iako sam ja tekst pisao i u tim trenucima doživljavao više kao mali obiteljski brevijar. Nešto u čemu će buduće dijete moći naći ono iz čega su rasli pripovjedač i njegova supruga, ali i njihovi najbliži i u što će moći zaviriti kad će ih se htjeti prisjetiti.

 

Ostavština

Jedna od osnovnih ideja od koje sam polazio rečenica je koju sam pročitao i stavio na početak romana, a koja kaže da su jedina trajna ostavština za koju se možemo nadati da ćemo je ostaviti našoj djeci korijeni i krila. To mi se činilo posebno zanimljivim i važnim jer pišem djetetu koje će u naše živote doći iz nekih drugih života, tako da neće biti neprekinute memorije genetike i uobičajenog doživljaja da se nalaziš i vidiš u nekome jer ste načinjeni od iste krvi. Zato sam mislio kako korijeni koje ću dati Ledi u obliku priče moraju biti čvršći i dublji, jer Leda će biti napravljena od naših priča, u smislu korijena ili prošlosti, a iz njih će, uz sve zajedničke trenutke, rasti njena, ali i naša krila. Riječi su naša krv i naši geni. Samo njih joj možemo ponuditi kao naslijeđe koje prenosimo. Riječi i sjećanja.

Ova je knjiga dakle ta neprekinuta memorija između naših predaka, supruge i mene, i zamišljene djevojčice, koja se u romanu ponekad zove Leda, a ponekad ima druga imena. Zapravo, ponekad čak nije ni djevojčica. Ujedno je zamišljena kao intimni spomenik ljudima koje volim, od kojih neki više nisu među živima - mami Senki, pratetama Dadi i Boki, djedovima i bakama, ali i živima - tati Nikoli, bratu Dodoju i sestri Petri, naravno i mnogim drugima, a jednako tako i gradu Koprivnici, pogotovo onom iz vremena odrastanja, kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Želio sam sačuvati grad i ljude. Ponekad pomislim da sam pisac postao upravo zbog te gotovo opsesivne potrebe da sačuvam bezbroj trenutaka i sjećanja, da mi ljudi i događaji ne iscure kroz prste.”

U romanu je dug pogled unatrag, na djetinjstvo, kaže i osobno ga je radovalo “pisati dijelove romana koji se tiču djetinjstva, sajmišta i ostataka koprivničkog fortifikacijskog sustava, ili starih gradskih bedema poznatih kao Bašča, Miklinovca ili drugih gradskih ulica. To je značilo zavlačiti se u sigurnost djetinjstva, duboko doživjeti iste one mirise i događaje, oživjeti u sebi, a onda nadam se i na papiru, ambijente i atmosferu koje više nema. Osjećao sam se dobro prenoseći to u mislima na svoje zamišljeno dijete.”

Razgovarala: Karmela Devčić

 

 

24.01.2018.

INTERVJU: Guzel Jahina, povodom objavljivanja hrvatskog izdanja romana “Zulejha otvara oči”

Razgovarala: Nermina Husković
Prevela knjigu i intervju: Tatjana Radmilo
Fotografija: ELKOST Agency i poufe.ru

U zimu 1930. godine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja Zulejhin se život mijenja iz temelja, a sva dotad naučena pravila gube na važnosti. Zajedno sa šačicom preseljenika, Zulejha je prisiljena prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je naočiti komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža...

Tako počinje debitantski roman “Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahina koji je u Hrvatskoj upravo objavila nakladnička kuća Hena com. Jahina majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. To su prepoznali i čitatelji pa je roman već prevedan na 29 jezika.

Guzel Jahina (r. 1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu. Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. S njom je za portal Najbolje knjige razgovarala njezina hrvatska urednica Nermina Husković, a intervju je prevela njezina prevoditeljica na hrvatski jezik Tatjana Radmilo.

* Napisali ste snažan i opsežan roman u središtu kojega je tatarska seljanka gurnuta u brutalan splet okolnosti, prvo raskulačivanja a potom i progonstva u Sibir, u jednom od najgorih i najtragičnijih povijesnih razdoblja u Sovjetskom Savezu. Odakle Vam ideja za “Zulejhu“, koji je bio prvotni motiv za pisanje tog romana?

– U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Oni su dotakli sve seljačko stanovništvo SSSR-a: tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana “radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Moja je baka bila jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njeni su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska, te dalje rijekom Jenisej do Angare.

Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole; upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći – miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima...

U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela, osjetila, zamislila što je baka proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene veoma osobna.

Međutim, roman nije u potpunosti biografski – moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Na početku romana junakinji je već 30 godina jer mi je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena. Iz bakina sam života uzela vremensko razdoblje (1930. – 1946.) i rutu putovanja: selo – Kazanj – Krasnojarsk – rijeka Angara – zabito mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Tu su još i dvije stvarne epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, posred rijeke i druga, manja o tome kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Kod pisanja teksta najteže je bilo posložiti osobne priče junaka oko te okosnice. Naravno da u romanu postoji i autorska mašta – ipak je to umjetničko djelo, a ne udžbenik iz povijesti.

Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je glavna junakinja i bila takva od samog početka – žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postepeno iščeprkava iz tog srednjevjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobođenja te je uvelike mijenjaju kao osobu.

* Na koji ste se način pripremali za pisanje romana i koliko ste istraživali povijesnu građu?

– “Zulejha otvara oči“ nije ljetopis o raskulačivanju, nego književno djelo s izmišljenom, strukturiranom fabulom. Pritom su u njemu sve povijesne pojedinosti pomno razrađene. Htjela sam napisati priču koja će biti istinita u najvećoj mogućoj mjeri na razini povijesnih događaja i pojedinosti iz života onog vremena, a istovremeno i priču koja funkcionira na dramaturškoj i mitološkoj razini.

Nakon što je roman bio napisan provjerili smo činjenice: jedan je povjesničar pročitao rukopis radi provjere mogućih netočnih podataka, no nije pronašao nikakve veće pogreške.

Prvi i glavni izvor prilikom pisanja romana – čak ne samih informacija, već inspiracije – bila su sjećanja moje bake o sibirskom progonstvu. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati prepisane im lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako je cvijeće procvjetalo u proljeće. O tome kako su u tajgi brali nordijske kupine – činilo im se da nema ukusnijih bobica.

Ispirali su zlato u pritoku Angare: po cijeli su dan stajali u hladnoj vodi da bi do navečer mogli u zapovjedništvo predati nekoliko pronađenih grumenčića. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala…

To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane – užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi; a s druge – neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je od tamo otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s bivšim prijateljima iz progonstva. Ta je veza bila jača od rodbinske. Stoga je naselje prognanika u romanu “Zulejha otvara oči“ Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli…

U biti ovo je roman o ljudima te nema posebni nacionalni predznak. O tome kako je na granici života i smrti sve površinsko – nacionalne i vjerske predrasude, klasna obilježja – otpada s čovjeka. Ostaje samo čovjek, jedan uz drugog, licem u lice.

Izvor informacija za pisanje romana bila su i sjećanja raskulačenih i onih koji su prošli kroz GULAG-e. Pročitavši mnogo takvih memoara, shvatila sam koliko je mnogo toga zajedničkog bilo u sudbinama milijuna raskulačenih. Neki momenti, koje nazivam “motivima“, veoma su se često ponavljali: na primjer, motiv “došli su noću i odveli me“, motiv “dugo su nas vozili u vlaku, nismo znali kamo idemo“, motiv “doveli su nas (u sibirsku tajgu, kazašku stepu) i ostavili same, morali smo iskopati zemunice i preživjeti“. Memoari nam omogućavaju pogled “iznutra“ na određeno razdoblje i povijesne događaje, osjet tog vremena.

Posebno želim naglasiti okruženje romana. Čini mi se da je dobro poznavanje okruženja – kako su se odijevali, iz čega su jeli i pili, kakvim su puškama pucali, kojim su oruđima obrađivali zemlju – veoma važno. Ono ne samo da tekstu daje na uvjerljivosti, već i samo priča. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, mali prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…

A poseban izvor i informacija, i nadahnuća, i razumijevanja tog vremena bili su mi i filmovi sovjetskih snimatelja o životu seljaka u Rusiji, snimljeni 30-ih godina prošlog stoljeća.

* “Zulejha otvara oči“ je izvedena i kao kazališna predstava koja je požnjela uspjeh, najavljeno je snimanje filma, ali prvotno je “Zulejha“ bila napisana kao scenarij. Kako ste se odlučili preinačiti je u roman?

– Da, “Zulejha“ je u početku bila napisana kao scenarij u sklopu obuke u Moskovskoj školi filma. Scenarij mi je pomogao izgraditi fabulu od početka do kraja, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.

* U kolikoj se mjeri Zulejhina priča može čitati kao priča o potlačenoj ženi i njezinoj borbi?

– “Zulejha otvara oči“ prva je rečenica romana, a istovremeno i njegov naziv. Ova se rečenica u romanu pojavljuje ukupno četiri puta: četiri se puta junakinja nalazi na drugom mjestu, u drugom okruženju, čak i osvjetljenju: na početku romana oko nje caruje tama, a na kraju zasljepljujuća svjetlost. Naravno, to je metafora junakinjina preobražaja.

Na početku romana Zulejha živi u arhaičnom, srednjevjokovnom svijetu, okružena ljudima koji je ne vole; potlačena je i ponižena do razine robinje; uglavnom komunicira s duhovima. Na kraju romana ona je stanovnica malog međunarodnog naselja; upoznala je voljenog muškarca, rodila je sina, razgovara na stranom jeziku, sama zarađuje hranu i plaću, postala je lovkinja. Ova metamorfoza ne događa joj se odjednom, već tijekom 16 godina radnje romana. Njezino je putovanje iz rodnog sela u daleki Sibir također i mentalno putovanje: iz prošlosti u sadašnjost. Ta je preobrazba bila zamišljena od samog početka – ona je i bila središtem na koje su se nanizali ostali junaci i događaji romana.

Iz romana saznajemo dosta o tatarskim vjerovanjima, običajima, načinu života, hrani. Roman je premrežen snovima i mitološkim elementima. Koliko je to važan dio tatarske kulture?

– Kao i mnoga djeca u Tatarstanu, i ja sam odrasla kao dvojezična, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice – “gradsku“ i “seosku“ (razlike nisu velike, uglavnom su leksičkog tipa, ali svejedno postoje). U trećoj sam godini krenula u vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Moje je obrazovanje bilo na ruskom – kako u školi, tako i na fakultetu. Stoga se danas ruskim služim znatno češće nego tatarskim. Svoje sam prve književne uratke – a pisati sam počela u sedmoj godini – pisala na ruskom jeziku. I sad pišem isključivo na ruskom.

Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Za mene je moj rodni grad Kazanj najbolji primjer skladnog zajedničkog suživota dvaju naroda – ruskog i tatarskog.

Ivan Grozni osvojio je Kazanjski kanat i pripojio ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već gotovo 500 godina te su sad, nakon mnogih poteškoća, dva naroda napokon u skladu. Zamislite samo: na teritoriju Kazanjskog Kremlja jedna uz drugu stoje džamija i pravoslavna crkva; udio miješanih brakova sklopljenih između tatarskog i ruskog stanovništva stabilan je od sovjetskih vremena i iznosi 30 posto. Usput, moj je suprug Rus, kao i supruga moga brata. Odrastati iz dviju kultura za pisca znači isto što i napajati se s dvaju izvora.

Da, prvi se dio romana može nazvati “nacionalnim“. No dalje, kako se glavna junakinja premješta geografski (tisućama kilometara daleko od rodnog sela u sibirsko progonstvo) i mentalno (iz arhaične prošlosti u sadašnjost), tatarska sastavnica polako nestaje – roman postaje međunarodan, općeljudski.

Narativ romana formiraju dva istočna mita – о ptici šah Simurg i Kur'anski narativ o Jusufu i Zulejhi. Činilo mi se zanimljivim razraditi te mitove u neoubičajenom ključu: putem legende o ptici šah ispripovijedati o jedinstvu sibirskih prognanika, а u narativu o Zulejhi uključiti strasnu ljubav ne prema mladom muškarcu, već prema novorođenom sinu.

* Roman je preveden na 29 jezika, nagrađen je velikim i važnim nagradama. S obzirom na to da ste debitantica, je li vas iznenadio uspjeh romana?

– Naravno da me je zateklo takvo zanimanje za roman. Nisam očekivala da će priča raskulačene Tatarke, koja se događa prije gotovo sto godina u Sibiru, biti zanimljiva čitateljima u drugim državama – Japanu, Iranu ili Americi. Meni je tijekom pisanja teksta važnija bila osobna Zulejhina priča nego politički kontekst – možda je baš ta osobna priča postala zanimljiva i stranim čitateljima.

* Raduje li Vas hrvatski prijevod? Čuli smo da vam se svidjela naša naslovnica?

– Sretna sam što je roman preveden na hrvatski. Naslovnica hrvatske knjige prekrasna je – sunčana, zimska, veoma nježna, a pritom obećavajuća. Iskreno se želim zahvaliti umjetnici. Čini mi se kao da će svi htjeti uzeti s police takvu knjigu i početi je čitati.

* Jeste li možda već posjetili Hrvatsku? Ako ne, biste li voljeli doći i upoznati se s hrvatskim čitateljima?

– Nikad nisam bila u Hrvatskoj i rado ću doći ako mi se ukaže mogućnost.

http://www.najboljeknjige.com/content/intervjui_opsirnije.aspx?NewsID=1160