21.05.2019.

Odabrali smo pet finalista književne nagrade tportala

Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda književna prevoditeljica Ursula Burger, a čine ga još književna kritičarka Katarina Luketić, urednici i pisci Jadranka Pintarić i Miroslav Mićanović te kazališni redatelj Ivica Buljan, odabrao je pet romana koji ostaju u finalnom izboru za nagradu vrijednu 50 tisuća kuna

Za književnu nagradu tportala, koja se ove godine dodjeljuje 12. put, prijavljeno je 49 naslova. U konkurenciju ulaze hrvatski romani izdani u prošloj kalendarskoj godini, a prijavljivali su ih izdavači ili autori. Nakon suženja izbora na jedanaest polufinalnih naslova, žiri je odlučio da ovih pet ostaje u finalu:

JULIJANA ADAMOVIĆ, Divlje guske (Hena com)

Roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili a drugi šutjeli, da su neki preživjeli a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije.

KRISTINA GAVRAN, Gitara od palisandra (Disput)

Pet žena žive u različitim vremenima i na međusobno udaljenim mjestima. Naizgled stoljećima udaljene, svaka u svojoj priči, sa svojim zatvorenim svjetovima koji su evoluirali od mita i praznovjerja do suvremenih obrazaca ponašanja i ženske emancipacije, te su žene tajanstveno povezane strunama magične gitare kao artefakta velikog kruga života.

NIKOLA PETKOVIĆ, Put u Gonars (Profil)

Bakar. Drugi svjetski rat. Mlada žena usred noći odvedena je i internirana u Gonars, fašistički logor u Italiji. Iza nje ostaju četverogodišnja kći i suprug. Što je tamo proživjela? Je li logor ikad napustila? Je li logor napustio nju?

IVANA ŠOJAT, Ezan (Fraktura d.o.o.)

Godina je oko 1530. i negdje blizu bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom dječaka Luke. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Osmanskoga Carstva, Luka postaje Ibrahim i usvaja osmanske vrijednosti. Ipak, odbit će sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.

ZORAN ŽMIRIĆ, Pacijent iz sobe 19 (Hena com)

Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.

Svečanost proglašenja dobitnika književne nagrade tportala održat će se 3. lipnja u Zagrebu. U narednim danima na tportalu ćemo objavljivati recenzentske tekstove žirija književne nagrade tportala u kojima obrazlažu svoj izbor.

Dosadašnji dobitnici književne nagrade tportala

Od 2008. godine tportalova književna nagrada za najbolji hrvatski roman dodijeljena je jedanaest puta. Lani je najboljim proglašen roman 'Lisica' književnice Dubravke Ugrešić, a koji je izdala Fraktura.

Godinu ranije najboljim romanom proglašen je 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka u izdanju nakladničke kuće OceanMore, a Novaku je to drugi put da je dobio tportalovu književnu nagradu. Ranije je nagrađen za roman 'Črna mati zemla' (Algoritam, novo izdanje OceanMore).

Prethodnih godina nagradu su dobile autorice Olja Savičević Ivančević za roman ‘Adio kauboju’ (Algoritam, novo izdanje Sandorf) i Sibila Petlevski za ‘Vrijeme laži’ (Fraktura) te autori Dalibor Šimpraga za roman ‘Anastasia’ (Durieux), Tahir Mujičić za roman ‘Budi Hamlet, pane Hamlete’ (AGM), Drago Glamuzina za roman ‘Tri’ (Profil), Zoran Malkoč za roman 'Roki Raketa' (Profil), Ivica Đikić za roman ‘Sanjao sam slonove’ (Naklada Ljevak) te Slobodan Šnajder za ‘Doba mjedi’ (Tim Press).

Tportal

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/odabrali-smo-pet-finalista-knjizevne-nagrade-tportala-specijal-4-foto-20190521?fbclid=IwAR0P6Q3k73rH08mI7UVFd_LFpCkFGd8vY2kx0BYb23Qkxlfwo4bNUhO6LOg

 

21.05.2019.

TRI EVINE KĆERI Portret modernog društva u kojem se sudaraju Istok i Zapad

Nedavno je u Zagrebu predstavljen roman “Tri Evine kćeri” turske spisateljice Elif Shafak. Knjigu je, kao i mnoge njezine romane dosad (“Majstor i ja”, “Kopile Istanbula”, “Četrdeset pravila ljubavi” te “Palača buha”) objavio Hena Com u prijevodu Mirne Čubranić. I u nas često objavljivana i rado čitana, u svijetu je Elif Shafak najprevođenija turska autorica.

Ljudi bi kupovali knjige da ima knjižara. To je kao da ukinete benzinske pumpe i konstatirate da su ljudi prestali kupovati benzin'

U “Tri Evine kćeri” Shafak ilustrira povijest intelektualnih mislilaca koji su formirali razmišljanja onih što žive na područjima koja su negdje na razmeđi Istoka i Zapada. Glavni lik romana, Nazperi Nalbantoglu zvanu Peri, pratimo od njezina djetinjstva, zatim školovanja na Oxfordu do zrele dobi i njezina života koji se odvija među istanbulskim visokim društvom. Makar naizgled djelomice realizirana žena koja ima uređen život, ona nije zadovoljna. Preispituje sebe. Jedne večeri vozeći se na večeru kod utjecajnog biznismena doživi pljačku i silovanje i tu kreće priča koja vodi - unatrag.

Elif Shafak, osim romana, piše i eseje te komentare na temu ljudskih prava i političke situacije, kako u Turskoj tako i globalno; objavljuju ih Guardian, Le Monde, Berliner Zeitung, Dutch Handelsblatt, New York Times, Wall Street Journal, Washington Post, Time, Repubblica, Spiegel… Politico ju je 2017. uvrstio među dvanaest najutjecajnijih osoba koje svojim djelovanjem mijenjaju svijet nabolje. Doktorirala je političke znanosti, predavala je na više turskih, britanskih i američkih sveučilišta.

Rođena je u Strasbourgu, odrasla u Ankari, živi u Londonu, predaje na američkim sveučilištima. Francuska ju je za doprinos međunarodnoj kulturi odlikovala Ordenom viteza umjetnosti i književnosti.

“Tri Evine sestre” kronika je suvremenog društva, Shafak se bavi pitanjima feminizma, vjere, islamofobije, klasnih razlika, portretira moderno društvo u kojem se sudaraju i isprepleću Istok i Zapad, tradicija i modernitet, nedorečena prošlost, pokazuje autorica u romanu, bitno utječe na sadašnje tenzije.

Pisati je počela u djetinjstvu, ne bi li pobjegla od - dosade.

U Tursku se s majkom iz rodne Francuske vratila nakon što se raspao brak njezinih roditelja. Teško se navikavala na svijet vrlo konzervativne Ankare koji ju je najednom okružio. Bila je vrlo usamljeno dijete. Majka se vratila završiti fakultet, nekoliko godina kasnije zaposlila se u diplomaciji i fokusirala na posao. Shafak je odrastala uz baku.

“Kasnih 1970-ih u Turskoj je eskaliralo političko nasilje, nije mi bilo dopušteno ići van, igrati se na ulici”, opisuje svoje djetinjstvo. I dok su se druga djeca zabavljala s braćom i sestrama ili u krugu rođaka, šire obitelji, ona je kao jedinica sjedila kući sama. “Nisam imala prijatelja, nisam imala braće i sestara, polubraću sam upoznala u kasnim dvadesetima.”

Imala je sedamnaest kad joj je jedan turski magazin odlučio objaviti prvu pripovijetku. “Nazvala sam redakciju i zamolila da mi daju još malo vremena prije nego što to objave. ‘Zašto?’ upitali su. Odvratila sam da želim uzeti novo ime. Htjela sam da moja priča bude objavljena pod tim novim imenom. Ako je i mislio da je to ludo, urednik nije ništa rekao. Sljedeći dan sam donijela odluku da ću majčino ime pretvoriti u svoje prezime”, prisjeća se. I tako je postala Shafak - ime koje u Turskoj nose i muškarci i žene.

Prvi je roman objavila s dvadeset i dvije: “Kad sam završila, rukopis sam stavila u kuvertu i poslala poznatom izdavaču u Istanbul. U to doba nisam imala pojma o nakladničkom svijetu, možda me je i moja neupućenost učinila hrabrom, slobodnom. Iako sam inače zabrinuta osoba, bila sam mirna.”

O procesu pisanja kaže: “Bez obzira bio mu to prvi roman ili imao deset objavljenih, pisac uvijek prolazi kroz uspone i padove, trenutke turbulencija, samouvjerenosti pa straha… sve to pišući roman. I ne postane ništa lakše. Jedino što se vremenom navikneš na to. Pričanje priča je zanat, i kao i svako drugo umijeće traži posvećenost, ljubav.”

Ističe da ju intrigira tišina - “stvari o kojima nismo pričali. U mojim romanima uvijek pitam o tišini, pokušavajući dati glas onima utišanima”.

Ubrzo nakon prvih uspjeha, počela je pisati na engleskom. Neki su je u Turskoj zbog toga prozvali izdajnicom koja je okrenula leđa materinjem jeziku, govorili su da ju se više ne može smatrati turskom spisateljicom.

“Nikad nisam razmišljala o jeziku u binarnim terminima. Za mene to nije ili-ili izbor. Baš kao što putujem između kultura i gradova, želim putovati i između jezika. Osjećam se emocionalno povezano i s engleskim i s turskim jezikom, makar na drugačiji način. Ako imam neku tugu, melankoliju, čežnju o kojoj pišem, onda mi je lakše izraziti to na turskom. Ako su u pitanju humor, satira, ironija, puno mi je lakše verbalizirati to na engleskom. Riječ ‘ironija’ niti ne postoji u turskom. Mi nismo ironični!”

Za sebe kaže da će vjerojatno zauvijek i posvuda pomalo ostati autsajder. Posljednji roman koji je dosad objavila je “Čast”, bavi se “ubojstvima iz časti” u jednoj tursko-kurdskoj imigrantskoj obitelji u Velikoj Britaniji. Za Guardian je o njemu izjavila: “Oduvijek su me zanimale obitelji, vjerojatno zato što nisam odrasla u obitelji. Odgojila me samohrana, zaposlena, feministički orijentirana majka.

Bilo je to ponešto neobično za Tursku 1970-ih. Obitelji me intrigiraju. U ovom romanu željela sam istražiti kako je moguće da najviše povređujemo one koje najviše volimo. Usredotočila sam se na odnos majke i sina, majke odgajaju sinove kao da su sultani u kući, a to dugoročno svima kvari sreću.”

 

Karmela Devčić, Jutarnji list

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/tri-evine-kceri-portret-modernog-drustva-u-kojem-se-sudaraju-istok-i-zapad/8805587/

 

21.05.2019.

INTERVJU: Zoran Žmirić o novoj knjizi “Kaleidoskop”

ZORAN ŽMIRIĆ O NOVOJ KNJIZI 'Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus'

Ovo je treća Žmirićeva knjiga u dvije godine, nakon romana “Putovanje desnom hemisferom” te izuzetno hvaljenog “Pacijenta iz sobe 19”

Zoran Žmirić u novoizašloj zbirci pripovijedaka „Kaleidoskop“ (Hena com) piše o ljudima koje ne zna i koji nisu njegovi, pripovijeda o slučajnim susretima s onima čije živote tek naslućuje iz neke geste, rečenice, odjeće, posture. Ono što tematizira zbiva se ponekad u ne duže od tridesetak sekundi, dok pored nepoznata čovjeka stoji na pješačkom prijelazu, za crvenog ili žutog svjetla, možda za čekanja gradskog autobusa na stanici, susreta na kakvom parkiralištu. Lajt motiv jest odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio, od kojega vjerojatno nećemo imati materijalne koristi, već smo tu pokazati mu ljudsko lice "nizašto". Ogoljeni od interesa, kakvi smo u tim slučajnim susretima? Držimo li do usputna prolaznika, bi li mu se našli pri ruci, jesmo li ga percipirali u vlastitoj glavi, imamo li za njega empatiju, vrijeme, volju vidjeti ga i čuti?

ZORAN ŽMIRIĆ 'Ljudi koji su bili u ratu misle da samo oni imaju pravo biti ljuti. Ja sam išao u rat da bi svatko imao pravo reći što misli'

Žmirić se puno bavi vremenom, onime na što vrijeme i kako u životu (po)trošimo. Čitajući njegovu zbirku svako toliko bih se sjetila knjige "The Top Five Regrets of the Dying“, publicistike što ju je napisala Bronnie Ware, australska medicinska sestra, na temelju razgovora koje je vodila s njezinim pacijentima u palijativnoj skrbi, ljudima kojima su dani bili već posve precizno odbrojani. Na samrti baš niti jedan nije žalio za kućama, automobilima, materijalnim bogatstvima, žalili su jedino za propuštenim odnosima s ljudima, vremenom koje nisu proveli s onima koji su im bili manje ili više bitni.

Kako ste „skupljali“ ove priče? Čini se kao da su nabrane, odnekud donesene, negdje životom ubrane i potom – ukoričene. Djeluju kao krokiji zaustavljenih trenutaka.

Sve te priče odvijale su se ispred mene poput predstave u kojoj sam bio jedina publika. Ili barem onaj u publici koji na njih obraća pozornost. Krenulo je na semaforima dok sam čekao zeleno. Sjedio bih u autu ili kao pješak jednostavno stajao pred pješačkim prijelazom i u tim trenutcima primjećivao ljude koji prolaze, susreću se, donose sa sobom neki svoj komadić kaleidoskopskog stakalca. Gledao sam kako svjesno ili ne, prolaznici tvore interakciju, sklapaju motiv, pa potom odlaze dalje gdje će s nekim drugim ljudima biti dio nekog drugog prizora, aktivni likovi slike zamrznute u vremenu. Kad sam se jednom izvještio vidjeti priču tamo gdje je prije nisam nalazio, onda je bilo lako. Kako mi je u pisanju, pored samog sadržaja, izuzetno važno pronaći i neki smislen koncept, pao mi je na pamet Kaleidoskop - cjevasta igračka s ogledalima u kojoj se nalaze sitna šarena staklena zrnca. Koristi se tako što se gleda kroz jedan kraj cijevi, dok svjetlost ulazi kroz drugi kraj odbijajući se od ogledala. Kako se cijev kaleidoskopa prilikom gledanja rotira, šarena stakalca u njoj se miješaju i stvarajući različite vizualne oblike. Jednim pokretom stakalca su složena na jedan način, no već idućim pokretom stakalca se razbježe, udalje jedna od drugih i iznova sretnu tko zna kad. Tako i ja kroz Kaleidoskop gledam ljude kao na šarene perle, kao na urbane uokvirene dijapozitive zaustavljene u filmu svijesti. To mi se svidjelo pa sam odlučio graditi motive Kaleidoskopa tako da bilježim intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus u kojem ću kao autor... zapravo ne autor, već kao svjedok i pripovjedač, sve krhotine svakodnevice postaviti u smislenu cjelinu koja opet iznova predstavlja autentičan život u svoj svojoj punini.

Kaleidoskop priče govore o strancima, prolaznicima, ljudima iz istog kvarta ili grada koje promatrač/pripovjedač sreće. Jesu li nam stranci doista stranci, ako smo prisutni u trenutku, voljni dio vremena i pažnje usmjeriti na neznane nam ljude?

Da, sve su priče pisane iz pozicije običnih ljudi i njihovih slučajnih susreta tijekom obavljanja dnevne rutine zbog koje ne uspijevaju vidjeti ništa osim ustaljene matrice. No ponekad je dovoljno tek podići pogled i primijetiti smisao koji nas sve vrijeme majčinski prati. A mislim da smisao leži u jednoj jednostavnoj ideji; vjerujem kako je zatvaranje u osobno iskustvo ravno duhovnom samoubojstvu i da rast možemo doseći isključivo prihvaćanjem. Zato, koliko god ovo nekome naivno zvučalo, vjerujem da ne postoje stranci već samo ljudi koje još nismo upoznali.

Pamtite li neku situaciju, priču kad je stranac, osoba koju viđate ali zapravo ne poznajete, nekom gestom ili pričom oplemenio vaš život?

Da, primjerice svaki put kad sam nekog prolaznika u nepoznatom gradu pitao kojom ulicom krenuti, a on mi je poklonio vrijeme i pokazao put. To su naizgled nevažni trenutci u kojima sudbina zavrti kaleidoskop života i približi nas jedne drugima. Naučio sam primjećivati naizgled nevažne stvari i u njima vidjeti više negoli se na prvi pogled naslućuje.

Što znači u životu dobro (iz)koristiti vrijeme?

Svi mi raspolažemo s jednako vremena. Imamo ni sekundu manje ili više od 24 sata u danu. Kad o tome razmišljate tako, shvatite da ono uobičajeno opravdanje kako netko drugi ima više vremena od vas jednostavno ne drži vodu. Jedina je istina da svatko sebi drugačije slaže prioritete. Neki će otac, na primjer, reći supruzi da se ona pozabavi djecom jer misli da ona ima više vremena. Ima ga i on, ali za neke druge stvari.

Pišete, među ostalim, o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a volio bi, i pored njega prolazi svaki dan, jer mu je na putu do posla. Za što vam osobno nedostaje vremena, a bitno vam je, voljeli biste ga imati?

Volio bih manje raditi, a više stvarati. I više biti s onima bez kojih mi je sve ovo besmisleno. Više učiti, upoznavati, spoznavati, rasti…

Što ste s godinama naučili o životnom vremenu koje nam je dano? Ima li, kako to kažete u vašoj otvornoj priči, „vrijeme vremena“?

Shvatio sam da je Lennon bio u pravu kad je govorio kako ti se život događa dok planiraš nešto drugo. Istina je i ono što su govorili stari Kinezi, a Amos Oz učinio besmrtnim - da ne prolazi vrijeme, već prolazimo mi.

Imate li strah od vremena koje protječe?

Kao jako mlad, čak tri puta sam se suočio s mogućnošću da moje vrijeme iscuri. Prvi put '91. odmah po dolasku u jedno ličko selo. Drugi put godinu kasnije kad su me iz tog sela deportirali u KBC Rijeka. Vrata sobe bila su odškrinuta i čuo sam kako liječnica govori mom zapovjedniku da mu ne može garantirati hoću li preživjeti noć. Treći put, iz nekog bizarnog hira sudbina je 1999. odlučila kako priča iz '92. nije svršena pa me vratila u onu istu sobu u onu istu bolnicu. Tad sam već bio siguran kako sam do tad ispucao sve adute i da je to to. Čak mi je u jedan čas palo na pamet da bih agoniju koju mi je jedna liječnica najavila, trebao sam prekinuti. Nisu to jednostavne situacije, no razum u takvim trenutcima ima malo što za kazati. U svakom slučaju, ta iskustva su me naučila da na vrijeme s kojim raspolažem gledam kao na poklon. Ima u mom romanu „Snoputnik“ jedna misao koju sam glavnom liku stavio na leđa neka se nosi s njom. Lik nakon iznenadne smrti svog oca s kojim nije bio u dobrim odnosima, razmišlja kako ga je ta situacija dočekala nespremnog. Kaže on, mladić u zrelim dvadesetima, kako nije mogao ni pomisliti da će mu otac tako iznenada umrijeti i sa sobom zaklopiti njihovo zajedničko vrijeme koje su mogli, ili trebali, provesti zajedno. Razmišlja kako je olako povjerovao da će mu otac poživjeti još dvadesetak godina i da je to vrijeme trebalo biti dovoljno da izglade svoje napete odnose. No onda lik osvijesti da je razmišljajući o konceptu vremena upao u zamku. Pomisli; a kako mogu biti siguran da ću ja poživjeti još dvadeset godina?

Što ste čitali zadnjih mjeseci a da vas je kao čitatelja obradovalo? Što vam, kao čitatelju, književnost znači danas i je li se to bitno promijenilo u odnosu na ono što vam je književnost, opet kao čitatelju, značila prije dvadeset godina?

Posljednje dvije godine život mi je bio posložen tako da sam za čitanje odvajao malo vremena. U tom sam periodu paralelno radio na tri rukopisa; završio sam romane „Putovanje desnom hemisferom“ i „Pacijent iz sobe 19“, i naravno „Kaleidoskop“. Uz to sam iznova detaljno prolazio kroz svoj roman iz 2009. „Blockbuster“ koji je prošle godine objavljen u Ukrajini i kao novo izdanje kod nas u izdanju Hena coma. Iako nisam čitao koliko sam želio, uspio sam pročitati „Sive duše“ i „Brodeckov izvještaj“ Philippea Claudela i to mi je bilo sjajno. Više nego obično čitao sam domaće autore i autorice; Jergovića, Karakaša, Novaka, Vujčić, Adamović, Matić, Kušec… Trenutno mi uz uzglavlje stoje Pamukova „Zovem se Crvena“ i iznova čitam Matvejevićev „Mediteranski brevijar“.

Prije dvadeset godina sam bio čitatelj, danas sam i autor, samim time optika kojom promatram književnost je drugačija. Nekad su mi knjige bile mjesta za uzmak, danas su mi instrumenti za širenje znanja.

 

Razgovarala Karmela Devčić.

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/zoran-zmiric-o-novoj-knjizi-svidjelo-mi-se-biljeziti-intimne-urbane-price-koje-pomalo-podsjecaju-na-filmski-omnibus/8846741/

 

12.03.2019.

INTERVJU: Splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu “Soba moje sestre”

Kad okolina primijeti simptome, depresija je već pobijedila pacijenta, kaže književnica Aleksandra Kardum koja je provela istraživanje za svoj novi roman 'Soba moje sestre'

Nakon devet godina pauze, koliko je prošlo od njezina prethodnog romana, splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu.

Roman pod naslovom "Soba moje sestre" izišao je u izdavačkoj kući Hena com, a ovoga petka, 1. ožujka u Gradskoj knjižnici Marka Marulića s početkom u 18.30 predstavlja se splitskoj publici.

Predstavljanje knjige moderira Patricija Horvat, o knjizi će govoriti Marina Vujčić iz Hena coma i autorica, glumica Bruna Bebić pročitat će neke ulomke, Ksenija Varvodić Periš će pjevati, a psihijatar dr. Zoran Vujnović će o knjizi govoriti iz stručne perspektive.

Naime, roman, u stvari tri priče koje grade istu temu, u središtu ima likove oboljele od depresije sa suicidalnim sklonostima pa će to biti prilika i za izvanknjiževni, medicinski diskurs.

Aleksandra Kardum profesionalno se usavršavala u području glazbene terapije i pedagogije, magistrirala je na znanstvenom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pred obranom je doktorata na istom fakultetu.

Posljednjih 18 godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom.

Objavila je romane "Ono što sam prešutjela" (2005.), "Spavaš li?" (2007.) i "Pratim te" (2010.). Kao i prethodne, i roman "Soba moje sestre" odlikuje autoričina izrazita emocionalnost, filigranska psihologizacija likova i dinamični dijalozi.

Zašto ste se odlučili na trodijelnu formu romana? - pitam je za početak.

- Depresija je toliko složena u svojoj pojavnosti da je jedna priča bila "pretijesna".

Mnoštvo je različitih simptoma koji ne moraju uvijek biti oni poznati - tuga, bezvoljnost, beznađe - pogotovo u ranoj fazi.

Nadalje, brojni su aspekti s kojih možemo "osvijetliti" tu temu: partnerski ili supružnički odnos u situaciji gdje jedan od partnera oboli, način na koji se nose djeca s depresijom ili suicidom roditelja, odnos prema oboljelom u sredini u kojoj živi, uloga naslijeđa, dječja depresija...

Ako bismo htjeli literarno obraditi ovu temu u svoj njezinoj kompleksnosti, ovaj broj priča i likova je, malo je reći, oskudan.

 

Situacije stvarnih ljudi

U svakoj od priča postoji netko tko planira samoubojstvo a ono na različite načine utječe na okolinu. Koliki je krug unesrećenih?

- Poznajem više osoba koje su u obitelji imale suicid prouzročen depresijom.

Svatko se, razumije se, nosi s time na svoj način – neke osobe tu situaciju, same ili uz stručnu pomoć, poslože, na neki je način zaokruže i pronađu svoj mir.

 Također, postoje situacije gdje se osoba godinama ne može pomiriti s realnošću, muči se neodgovorenim pitanjima, gnjevom ili krivnjom. Potresna je osuda koju znaju izricati djeca unesrećenih, u smislu "da me je voljela, nikada me ne bi napustila".

Te riječi, iz perspektive djeteta, imaju smisla, međutim – odrastanjem, zrelošću i informiranjem o depresiji dolazi do shvaćanja da je to drukčije stanje uma koje ne možemo mjeriti standardnim životnim kriterijima.

Netko tko je pregorio vlastiti život i oduzeo si ga na, i to se često događa, okrutan ili mučan način, zasigurno više ne poima stvarnost racionalno, ili, najblaže rečeno, ne onako kako drugi očekuju.

 

Samoubojicu je lik vašeg romana "prepoznao" po glazbi koju svira, pa to implicira da postoji glazba koja ide u paketu s mračnim mislima. Može li to biti povezano?

- Glazba je jednostavno – glazba. Što će netko u njoj vidjeti ili prepoznati, isključivo zrcali njegovu osobnost, afinitete, trenutno emotivno stanje, životne okolnosti.

Upravo o tome i pišem, žena u romanu koja se poslužila glazbom kao porukom zapravo manipulira ljudima iz svoje okoline.

Cilj joj je bio da njezin pokušaj samoubojstva bude neuspješan, u čemu je, naposljetku, i uspjela.

Nekada i takvi pokušaji skretanja pažnje i poziva upomoć završe kobno, ali to je neka druga tema. Muškarac, njezin susjed koji je "primio poruku" glazbom, a koji je karakterom senzibilan, plemenit i osjetljiv na ljude, dao joj je to značenje.

Ukratko, rekla bih: ne kreira glazba nama atmosferu, nego mi njoj.

 

U priči "Ona druga" do u detalj se bavite tjelesnim manifestacijama ovog psihičkog oboljenja. Kako okolina može prepoznati da nekome treba pomoć?

- Da, kad okolina počne primjećivati ove simptome, obično je to već uznapredovala depresija.

Govorim o situacijama "stvarnih ljudi" s kojima sam razgovarala: evidentna je motorička usporenost, "teški udovi", poteškoće u praćenju razgovora, kratke rečenice i siromašan rječnik, infantilnost u ponašanju, agitacija u smislu ponavljajućih pokreta kojima pokušavaju odagnati misli ili nelagodu.

Jedan od najranijih znakova je, o tome svjedoči i struka, nelagoda u prisutnosti drugih ljudi i, posljedično, izbjegavanje društva – upravo zbog postojanja tih poteškoća.

 

Strah od onog što dolazi

Zašto vaši likovi o depresiji teško razgovaraju upravo s najbližima, pa je to izvor mnogih nesporazuma?

- Zahvalna sam onim ljudima koji su sa mnom podijelili intimna iskustva o depresiji. Na temelju, između ostaloga, i tih iskustava, nastala je ova knjiga.

Međutim, ista ta iskustva nisu podijelili, primjerice, sa svojim životnim partnerima ili roditeljima, sve dok bolest nije uznapredovala toliko da se to više nije moglo sakriti.

Pretpostavljam da ih je najviše kočio strah od siline onoga što ih je snašlo: hoće li ih partner razumjeti, hoće li ih napustiti, hoće li uopće više moći funkcionirati kao supružnik, roditelj, član društva.

Stoga radije biraju šutnju i nadu da će "sve proći kao što je i došlo", kako kaže lik u romanu. Te sam strahove nastojala prenijeti i u priču.

 

Postoji li stigma mentalnih bolesti kod nas?

- Uzimajući u obzir što o tome kažu stručnjaci, najčešća je tvrdnja da se nedovoljan broj ljudi liječi od depresije zbog srama i straha.

U korijenu je nelagoda i zebnja da će ih okolina odbaciti ili drukčije gledati na njih ili, posredno, čitavu obitelj.

Također, ako oslušnete što o tome misle "obični ljudi", može se općenito uočiti nedovoljna informiranost.

Depresija se često svrstava u isti koš s ostalim mentalnim bolestima i primjetan je zazor ljudi prema oboljelima.

Reakcije su utemeljene na predrasudama, od onih da je "to nešto čega ili koga se treba kloniti" do sažaljenja – koje također nije ohrabrujuće ni afirmativno za oboljelog.

Viša razina znanja vodi boljem razumijevanju, većoj toleranciji, i samim tim - zdravijem stavu društva prema ovom sve prisutnijem problemu.

 

Razgovarala Jasenka Leskur.

 

12.03.2019.

INTERVJU: Szczepan Twardoch, uoči promocije knjige “Morfij”

Szczepan Twardoch tretmanom žena u novom romanu ljuti feministice.

Novi roman "Morfij" poljskoga književnika prodan je u 110.000 primjeraka, a na hrvatski ga je preveo Emilio Nuić

Zagrebački gost, poljski autor Szczepan Twardoch ima trideset i devet godina i petnaestak knjiga. Roman “Morfij”, radnjom smješten na početak Drugog svjetskog rata, u vrijeme dolaska Nijemaca u Varšavu, na hrvatski je preveo Emilio Nuić za Hena com i biblioteku Europa iznutra i izvana. U Poljskoj je taj roman prodan u 110.000 primjeraka.

Je li “Morfij” povijesni roman?

Glavni je lik proizvod fikcije. Međutim, okolnosti u kojima se nalazi povijesno su utemeljene. Kada u poljskom jeziku kažemo povijesna fikcija, prvenstveno mislimo na neki određeni cilj smješten u neko povijesno razdoblje. U tom smislu “Morfij” nije povijesni roman jer mene ne zanima popularizacija povijesti kao takve. Konkretna povijesna situacija u kojoj se našao glavni lik “Morfija” služi kao scenografija kako bi se prikazalo stanje čovjeka koji se u njoj našao.

Jeste li roman završili s tri točke i ostavili mogućnost nastavka?

 Ne. Roman završava smrću glavnog lika.

Tko vam je bio uzor za lik Willemanna?

Willemannov otac istinski je predstavnik šleske plemićke obitelji. Međutim, lik Konstantyna je u potpunosti fiktivan bez uzora. Čitao sam dnevnik njemačkog generala Heinza Guderiana u kojem bi se mogli naći dijelovi Willemanna. Guderian je imao rođaka koji je ratovao u poljskoj vojsci, a nakon poljskog poraza prešao je na njemačku stranu. Mene kao pisca zanima složenost identiteta unutar jednog čovjeka budući da i sam dosta intenzivno doživljavam pitanje nacionalnog identiteta. Pitanje identitetske pripadnosti nekom narodu javlja se u svim mojim djelima.

Kako je na “Morfij” reagirala židovska zajednica u Poljskoj?

Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je od ukupnog broja stanovništva čak trideset posto bilo Židova. Sada ih je malo i ne znam točan broj. Teško je razaznati tko se danas u Poljskoj identificira kao Židov, a tko kao Poljak židovskog porijekla. Ne sjećam se konkretne reakcije pripadnika židovske zajednice na “Morfij”. Pitanje židovskog identiteta u Poljskoj dobro poznajem jer sam se u drugim romanima bavio i varšavskim Židovima.

A je li bilo reakcija na ženske likove prema kojima Willemann ima specifičan odnos?

U Poljskoj je knjiga izdana prije šest godina. I dalje se događaju prilično kritični glasovi radikalnije struje poljskih feministkinja. Ali ja se ne bavim sadržajem recenzija jer sam ono što sam imao reći rekao u romanu. Ne vraćam se onome što recenzenti pišu, bilo da su blagonakloni ili ne. Ponekad to zna biti frustrirajuće jer bi čovjek poželio odgovoriti recenzentu koji je zlonamjeran. Kao pisac sam bez mogućnosti obrane pred kritičarom koji, za razliku od pisca, nema što izgubiti.

Kakav odnos imate prema vlastitom identitetu?

 Ja sam Šležanin i osjećam se kao Šležanin, ali pišem na poljskom jeziku i pripadam poljskoj književnosti. Svoj identitet, kada je u pitanju književnost, vežem uz poljsku kulturu. Conrad je pisao na engleskom i pripada engleskoj književnosti iako je poljskog porijekla, a Kundera je počeo pisati na francuskom jeziku pa dio njegova književnog opusa pripada francuskoj književnosti iako je etnički gledano Čeh. Tako se i ja osjećam kao etnički Šležanin koji govori poljski i piše na poljskom jeziku pa i moja književna djela pripadaju poljskom jezičnom krugu. U Poljskoj se sada pojavilo šlesko izdanje romana “Drach” koji sam prvo objavio na poljskom jeziku.

Pišete li vi na šleskom jeziku?

U stanju sam pisati na šleskom i govorim šleski jer mi je to materinski jezik. Ali jezik moje kreativne književne mašte je poljski. Ne bih bio u stanju napisati roman u cijelosti na šleskom. U slučaju romana “Drach” zamolio sam drugu osobu koja mnogo bolje govori šleski da ga prevede.

U “Morfiju” se pojavljuje i nadrealni lik. Jeste li njime htjeli zbuniti čitatelje ili sebe?

Za potrebe romana bio mi je nužan sveznajući narator. Ali imam iracionalno gađenje prema sveznajućem naratoru u trećem licu jer, kada čitam takve romane, uvijek se pitam tko mi se obraća i kakav je odnos naratora i autora. Trebao mi je sveznajući narator koji ima osobnost i emotivni odnos prema likovima. I u Eliotovoj “Pustoj zemlji” pojavljuju se dvojica muškaraca koja idu preko Antarktika, a imaju dojam da ih je troje. Nisam imao potrebu za preciziranjem identiteta naratorice. Ljudi je doživljavaju boginjom sudbine, đavlom ženskoga roda, demonom...

Ali ona je ipak naklonjena Willemannu do samog kraja romana?

Tako je. Ona ga na određen način voli.

Tko su vaši čitatelji u Poljskoj?

Prosječni čitatelji knjiga. Razlika je možda u Šleziji gdje me se doživljava na drugi način. Šležani me doživljavaju emocionalno snažnije jer se o Šležanima i šleskom jeziku nije toliko govorilo u Poljskoj pa su oni obavijeni velom tajne. Ali cilj romana ne bi trebalo biti rješavanje nekih pitanja. Cilj romana je roman sam.

Razgovarao Denis Derk.

 

11.03.2019.

INTERVJU: Marko Gregur objavio je novi roman “Mogla bi se zvati Leda”

Pisac i njegova supruga trenutno su u procesu posvojenja: 'Umjetna oplodnja je prešućena tema u hrvatskoj književnosti. Htio sam joj dati glas'

Leda je zamišljena djevojčica, kći koju priželjkuje imati muški glas u romanu “Mogla bi se zvati Leda” Marka Gregura kojega je objavila Hena com. Mogla bi se zvati Leda, a mogla bi i drukčije samo … kad bi dijete konačno stiglo u obitelj.

Gregur priča priču, dijelom autobiografsku, o uzaludnim pokušajima mladog para da postanu roditelji. Na sve su spremni, svašta su probali, umjetnu oplodnju, posvajanje, udomiteljstvo, ali sustav je nehuman, ponekad se čini da je više napravljen da ljude odvaja negoli spaja.

Ocrtava emocije koje prolazi par dok pokušavaju doći do djeteta.

Čežnja je golema, no razočaranje za razočaranjem vodi do ljutnje. S jedne strane priča o sustavu koji upravlja ljudskim sudbinama, birokratski, apsurdno, disfunkcionalno, s druge piše djetetu kojeg nema, muškarac govori o svojem djetinjstvu, mladosti, ljudima koje voli i koje je volio, upoznaje dijete koje iščekuje s obitelju u koju bi trebalo stići.

 

Potpuno izlaganje

Pisac i supruga trenutno su i sami u procesu posvojenja. U romanu je puno autobiografskog. Gdje je povukao crtu, kako se odlučio do kud se može i hoće izložiti?

“S autobiografskim nisam imao problema. Zapravo, budući da sam krenuo pisati ili bilježiti stvari čisto da ih ne zaboravim, s planom da im se nekad vratim, pisao sam otvoreno, a kad mi je nakon nekoliko mjeseci postalo jasno da se roman polako formirao i da je to nešto čega se moram prihvatiti odmah i dotjerati stvar do kraja, znao sam da nema drugog načina nego u potpunosti se izložiti. Nekome se to može činiti kao mala stvar, ali nije lako, barem nije meni, otvoriti se ni u nekom intimnom, prijateljskom društvu, a kamoli javno, svakome tko poželi posegnuti za pričom. S druge strane, činilo mi se da bih iznevjerio jednu od osnovnih funkcija pisca, da progovara o stvarima koje su neugodne, ako se ne bih u potpunosti ogolio, nego docirao s neke poludistance.

Zato sam prilično lako odlučio da neće biti nikakvog skrivanja, kako po pitanju moje, odnosno naše intime, tako ni o samom sustavu. Ali, za razliku od autobiografskog, mučilo me ono biografsko. Većina likova u romanu nije problematična, riječ je o toplim reminiscencijama na djetinjstvo, ali veliko mi je opterećenje bio jedan od glavnih likova - pripovjedačeve supruge Jane. Jer, ako ja kao autor progovaram o nekim stvarima i otvaram određene teme, pitanje je imam li pravo izložiti i njenu intimu. Zato sam još pišući roman mislio kako ću ga po završetku dati na čitanje Martini, mojoj supruzi, i reći joj da ću ga objaviti samo ako se ona složi.

Čitala ga je na godišnjem, na plaži, i baš se nauživala... Pristala je da ga objavim i na tome sam joj zahvalan. Mislim da je njezina pozicija teža i zbilja sam sretan da je odmah shvatila zašto mislim da je važno da se roman objavi. Tema je važna, a prešućena ili neobrađena u hrvatskoj književnosti, i mislio sam da joj netko mora dati glas. To se i potvrdilo, kako od kritike, tako i od čitatelja koji se javljaju i govore kako su se pronašli u romanu ili kako im je pomogao da drugačije ili uopće razmišljaju o problematici koja se tiče mnogih, pogotovo u dijelu koji se tiče udomljavanja, odnosno posvajanja“, kaže Marko Gregur.

Što misli o hrvatskom zakonu o posvojenjima? S čime se susreo na tom nelakom putu ka roditeljstvu?

 

Zakoni i ljudi

“Ne bih ovdje govorio samo o zakonu, jer mi se ne čini da je jednaki problem, kao i na tolikim drugim područjima, u ljudima. Ponekad su čak zakoni dobri, a ljudi loši. Također, mi smo verzirani tako da se ljutimo i obrušavamo na zakon i politiku, na ministre, ne naravno bezrazložno, ali ne bi stvari zapinjale ili pucale na toliko mjesta da je riječ samo o ministrima. Oni su ogledalo nas samih, svih gospođa i gospode, u svim uredima, koji tvore zajedničku, teško probojnu, administrativnu cjelinu. No, iako zajednička, sastoji se od čitavog niza sustava koji djeluju peripatetički - raspravljaju stvari u hodu, svaki pritom gledajući svoj dio, a maglovita cjelina zapravo ih se ne tiče, i njihovo djelovanje često nije komplementarno.

Tako bih rekao da su stvari spore, neostvarive ili teško ostvarive, ne samo zbog zakona, već i zbog onih koji ga provode, na svim razinama. Tako ljudi odustaju od posvajanja nakon više godina natezanja. Znam za više parova koji su odustali nakon četiri ili više godina, a nedavno sam čuo da su neki ljudi uspjeli posvojiti dijete nakon dvanaest godina. Supruga i ja smo upravo u postupku posvajanja. Kad se sve završi, vjerujem da će još biti prilike za razgovore o ovoj temi. O zakonu i ljudima.”

Pišući “Ledu”, kaže, dugo nije bio svjestan, možda i do polovice teksta, da piše roman. “Jednostavno sam bilježio trenutke i ideje, kako bih se na njih mogao podsjetiti. Tekst je nastajao fragmentarno i kad se toga nakupilo učinilo mi se da bi baš ta fragmentiranost mogla biti obilježje teksta, budući da roditelji djetetu kroz godine i godine života također otkrivaju tek poneke priče iz obiteljske ostavštine, iz čega potom djeca sastavljaju vlastite, nikad posve točne i precizne mozaike obiteljske povijesti, odnosno života.

Tako da sam od polovice nadalje, kad sam zbilja počeo pisati roman, odlučio nastaviti u istoj formi pa je roman sastavljen od kraćih poglavlja, koja su neki kritičari doživjeli kao pisma budućem djetetu. To je dobro opažanje, iako sam ja tekst pisao i u tim trenucima doživljavao više kao mali obiteljski brevijar. Nešto u čemu će buduće dijete moći naći ono iz čega su rasli pripovjedač i njegova supruga, ali i njihovi najbliži i u što će moći zaviriti kad će ih se htjeti prisjetiti.

 

Ostavština

Jedna od osnovnih ideja od koje sam polazio rečenica je koju sam pročitao i stavio na početak romana, a koja kaže da su jedina trajna ostavština za koju se možemo nadati da ćemo je ostaviti našoj djeci korijeni i krila. To mi se činilo posebno zanimljivim i važnim jer pišem djetetu koje će u naše živote doći iz nekih drugih života, tako da neće biti neprekinute memorije genetike i uobičajenog doživljaja da se nalaziš i vidiš u nekome jer ste načinjeni od iste krvi. Zato sam mislio kako korijeni koje ću dati Ledi u obliku priče moraju biti čvršći i dublji, jer Leda će biti napravljena od naših priča, u smislu korijena ili prošlosti, a iz njih će, uz sve zajedničke trenutke, rasti njena, ali i naša krila. Riječi su naša krv i naši geni. Samo njih joj možemo ponuditi kao naslijeđe koje prenosimo. Riječi i sjećanja.

Ova je knjiga dakle ta neprekinuta memorija između naših predaka, supruge i mene, i zamišljene djevojčice, koja se u romanu ponekad zove Leda, a ponekad ima druga imena. Zapravo, ponekad čak nije ni djevojčica. Ujedno je zamišljena kao intimni spomenik ljudima koje volim, od kojih neki više nisu među živima - mami Senki, pratetama Dadi i Boki, djedovima i bakama, ali i živima - tati Nikoli, bratu Dodoju i sestri Petri, naravno i mnogim drugima, a jednako tako i gradu Koprivnici, pogotovo onom iz vremena odrastanja, kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Želio sam sačuvati grad i ljude. Ponekad pomislim da sam pisac postao upravo zbog te gotovo opsesivne potrebe da sačuvam bezbroj trenutaka i sjećanja, da mi ljudi i događaji ne iscure kroz prste.”

U romanu je dug pogled unatrag, na djetinjstvo, kaže i osobno ga je radovalo “pisati dijelove romana koji se tiču djetinjstva, sajmišta i ostataka koprivničkog fortifikacijskog sustava, ili starih gradskih bedema poznatih kao Bašča, Miklinovca ili drugih gradskih ulica. To je značilo zavlačiti se u sigurnost djetinjstva, duboko doživjeti iste one mirise i događaje, oživjeti u sebi, a onda nadam se i na papiru, ambijente i atmosferu koje više nema. Osjećao sam se dobro prenoseći to u mislima na svoje zamišljeno dijete.”

Razgovarala: Karmela Devčić

 

 

24.01.2018.

INTERVJU: Guzel Jahina, povodom objavljivanja hrvatskog izdanja romana “Zulejha otvara oči”

Razgovarala: Nermina Husković
Prevela knjigu i intervju: Tatjana Radmilo
Fotografija: ELKOST Agency i poufe.ru

U zimu 1930. godine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja Zulejhin se život mijenja iz temelja, a sva dotad naučena pravila gube na važnosti. Zajedno sa šačicom preseljenika, Zulejha je prisiljena prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je naočiti komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža...

Tako počinje debitantski roman “Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahina koji je u Hrvatskoj upravo objavila nakladnička kuća Hena com. Jahina majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. To su prepoznali i čitatelji pa je roman već prevedan na 29 jezika.

Guzel Jahina (r. 1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu. Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. S njom je za portal Najbolje knjige razgovarala njezina hrvatska urednica Nermina Husković, a intervju je prevela njezina prevoditeljica na hrvatski jezik Tatjana Radmilo.

* Napisali ste snažan i opsežan roman u središtu kojega je tatarska seljanka gurnuta u brutalan splet okolnosti, prvo raskulačivanja a potom i progonstva u Sibir, u jednom od najgorih i najtragičnijih povijesnih razdoblja u Sovjetskom Savezu. Odakle Vam ideja za “Zulejhu“, koji je bio prvotni motiv za pisanje tog romana?

– U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Oni su dotakli sve seljačko stanovništvo SSSR-a: tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana “radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Moja je baka bila jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njeni su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska, te dalje rijekom Jenisej do Angare.

Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole; upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći – miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima...

U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela, osjetila, zamislila što je baka proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene veoma osobna.

Međutim, roman nije u potpunosti biografski – moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Na početku romana junakinji je već 30 godina jer mi je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena. Iz bakina sam života uzela vremensko razdoblje (1930. – 1946.) i rutu putovanja: selo – Kazanj – Krasnojarsk – rijeka Angara – zabito mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Tu su još i dvije stvarne epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, posred rijeke i druga, manja o tome kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Kod pisanja teksta najteže je bilo posložiti osobne priče junaka oko te okosnice. Naravno da u romanu postoji i autorska mašta – ipak je to umjetničko djelo, a ne udžbenik iz povijesti.

Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je glavna junakinja i bila takva od samog početka – žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postepeno iščeprkava iz tog srednjevjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobođenja te je uvelike mijenjaju kao osobu.

* Na koji ste se način pripremali za pisanje romana i koliko ste istraživali povijesnu građu?

– “Zulejha otvara oči“ nije ljetopis o raskulačivanju, nego književno djelo s izmišljenom, strukturiranom fabulom. Pritom su u njemu sve povijesne pojedinosti pomno razrađene. Htjela sam napisati priču koja će biti istinita u najvećoj mogućoj mjeri na razini povijesnih događaja i pojedinosti iz života onog vremena, a istovremeno i priču koja funkcionira na dramaturškoj i mitološkoj razini.

Nakon što je roman bio napisan provjerili smo činjenice: jedan je povjesničar pročitao rukopis radi provjere mogućih netočnih podataka, no nije pronašao nikakve veće pogreške.

Prvi i glavni izvor prilikom pisanja romana – čak ne samih informacija, već inspiracije – bila su sjećanja moje bake o sibirskom progonstvu. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati prepisane im lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako je cvijeće procvjetalo u proljeće. O tome kako su u tajgi brali nordijske kupine – činilo im se da nema ukusnijih bobica.

Ispirali su zlato u pritoku Angare: po cijeli su dan stajali u hladnoj vodi da bi do navečer mogli u zapovjedništvo predati nekoliko pronađenih grumenčića. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala…

To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane – užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi; a s druge – neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je od tamo otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s bivšim prijateljima iz progonstva. Ta je veza bila jača od rodbinske. Stoga je naselje prognanika u romanu “Zulejha otvara oči“ Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli…

U biti ovo je roman o ljudima te nema posebni nacionalni predznak. O tome kako je na granici života i smrti sve površinsko – nacionalne i vjerske predrasude, klasna obilježja – otpada s čovjeka. Ostaje samo čovjek, jedan uz drugog, licem u lice.

Izvor informacija za pisanje romana bila su i sjećanja raskulačenih i onih koji su prošli kroz GULAG-e. Pročitavši mnogo takvih memoara, shvatila sam koliko je mnogo toga zajedničkog bilo u sudbinama milijuna raskulačenih. Neki momenti, koje nazivam “motivima“, veoma su se često ponavljali: na primjer, motiv “došli su noću i odveli me“, motiv “dugo su nas vozili u vlaku, nismo znali kamo idemo“, motiv “doveli su nas (u sibirsku tajgu, kazašku stepu) i ostavili same, morali smo iskopati zemunice i preživjeti“. Memoari nam omogućavaju pogled “iznutra“ na određeno razdoblje i povijesne događaje, osjet tog vremena.

Posebno želim naglasiti okruženje romana. Čini mi se da je dobro poznavanje okruženja – kako su se odijevali, iz čega su jeli i pili, kakvim su puškama pucali, kojim su oruđima obrađivali zemlju – veoma važno. Ono ne samo da tekstu daje na uvjerljivosti, već i samo priča. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, mali prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…

A poseban izvor i informacija, i nadahnuća, i razumijevanja tog vremena bili su mi i filmovi sovjetskih snimatelja o životu seljaka u Rusiji, snimljeni 30-ih godina prošlog stoljeća.

* “Zulejha otvara oči“ je izvedena i kao kazališna predstava koja je požnjela uspjeh, najavljeno je snimanje filma, ali prvotno je “Zulejha“ bila napisana kao scenarij. Kako ste se odlučili preinačiti je u roman?

– Da, “Zulejha“ je u početku bila napisana kao scenarij u sklopu obuke u Moskovskoj školi filma. Scenarij mi je pomogao izgraditi fabulu od početka do kraja, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.

* U kolikoj se mjeri Zulejhina priča može čitati kao priča o potlačenoj ženi i njezinoj borbi?

– “Zulejha otvara oči“ prva je rečenica romana, a istovremeno i njegov naziv. Ova se rečenica u romanu pojavljuje ukupno četiri puta: četiri se puta junakinja nalazi na drugom mjestu, u drugom okruženju, čak i osvjetljenju: na početku romana oko nje caruje tama, a na kraju zasljepljujuća svjetlost. Naravno, to je metafora junakinjina preobražaja.

Na početku romana Zulejha živi u arhaičnom, srednjevjokovnom svijetu, okružena ljudima koji je ne vole; potlačena je i ponižena do razine robinje; uglavnom komunicira s duhovima. Na kraju romana ona je stanovnica malog međunarodnog naselja; upoznala je voljenog muškarca, rodila je sina, razgovara na stranom jeziku, sama zarađuje hranu i plaću, postala je lovkinja. Ova metamorfoza ne događa joj se odjednom, već tijekom 16 godina radnje romana. Njezino je putovanje iz rodnog sela u daleki Sibir također i mentalno putovanje: iz prošlosti u sadašnjost. Ta je preobrazba bila zamišljena od samog početka – ona je i bila središtem na koje su se nanizali ostali junaci i događaji romana.

Iz romana saznajemo dosta o tatarskim vjerovanjima, običajima, načinu života, hrani. Roman je premrežen snovima i mitološkim elementima. Koliko je to važan dio tatarske kulture?

– Kao i mnoga djeca u Tatarstanu, i ja sam odrasla kao dvojezična, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice – “gradsku“ i “seosku“ (razlike nisu velike, uglavnom su leksičkog tipa, ali svejedno postoje). U trećoj sam godini krenula u vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Moje je obrazovanje bilo na ruskom – kako u školi, tako i na fakultetu. Stoga se danas ruskim služim znatno češće nego tatarskim. Svoje sam prve književne uratke – a pisati sam počela u sedmoj godini – pisala na ruskom jeziku. I sad pišem isključivo na ruskom.

Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Za mene je moj rodni grad Kazanj najbolji primjer skladnog zajedničkog suživota dvaju naroda – ruskog i tatarskog.

Ivan Grozni osvojio je Kazanjski kanat i pripojio ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već gotovo 500 godina te su sad, nakon mnogih poteškoća, dva naroda napokon u skladu. Zamislite samo: na teritoriju Kazanjskog Kremlja jedna uz drugu stoje džamija i pravoslavna crkva; udio miješanih brakova sklopljenih između tatarskog i ruskog stanovništva stabilan je od sovjetskih vremena i iznosi 30 posto. Usput, moj je suprug Rus, kao i supruga moga brata. Odrastati iz dviju kultura za pisca znači isto što i napajati se s dvaju izvora.

Da, prvi se dio romana može nazvati “nacionalnim“. No dalje, kako se glavna junakinja premješta geografski (tisućama kilometara daleko od rodnog sela u sibirsko progonstvo) i mentalno (iz arhaične prošlosti u sadašnjost), tatarska sastavnica polako nestaje – roman postaje međunarodan, općeljudski.

Narativ romana formiraju dva istočna mita – о ptici šah Simurg i Kur'anski narativ o Jusufu i Zulejhi. Činilo mi se zanimljivim razraditi te mitove u neoubičajenom ključu: putem legende o ptici šah ispripovijedati o jedinstvu sibirskih prognanika, а u narativu o Zulejhi uključiti strasnu ljubav ne prema mladom muškarcu, već prema novorođenom sinu.

* Roman je preveden na 29 jezika, nagrađen je velikim i važnim nagradama. S obzirom na to da ste debitantica, je li vas iznenadio uspjeh romana?

– Naravno da me je zateklo takvo zanimanje za roman. Nisam očekivala da će priča raskulačene Tatarke, koja se događa prije gotovo sto godina u Sibiru, biti zanimljiva čitateljima u drugim državama – Japanu, Iranu ili Americi. Meni je tijekom pisanja teksta važnija bila osobna Zulejhina priča nego politički kontekst – možda je baš ta osobna priča postala zanimljiva i stranim čitateljima.

* Raduje li Vas hrvatski prijevod? Čuli smo da vam se svidjela naša naslovnica?

– Sretna sam što je roman preveden na hrvatski. Naslovnica hrvatske knjige prekrasna je – sunčana, zimska, veoma nježna, a pritom obećavajuća. Iskreno se želim zahvaliti umjetnici. Čini mi se kao da će svi htjeti uzeti s police takvu knjigu i početi je čitati.

* Jeste li možda već posjetili Hrvatsku? Ako ne, biste li voljeli doći i upoznati se s hrvatskim čitateljima?

– Nikad nisam bila u Hrvatskoj i rado ću doći ako mi se ukaže mogućnost.

http://www.najboljeknjige.com/content/intervjui_opsirnije.aspx?NewsID=1160