05.02.2021.

“VOŠICKI” Marka Gregura dobitnik Frica 19/20

VOŠICKI, Marko Gregur

S ponosom objavljujemo kako je roman Vošicki Marka Gregura proglašen dobitnikom književne nagrade Fric za 2019/2020. Dodjela nagrada održana je 4.2.2021. u zagrebačkom HNK, a u žiri su bili Biljana Romić, Jagna Pogačnik, Igor Vikić, Vlado Martek, Vesna Degoricija i Hrvoje Klasić. Nagradu dodjeljuje tjednik Express uz pokroviteljstvo Barcaffea. Dosadašnji dobitnici Nagrade Fric su romani Sjećanje šume Damira Karakaša, Crvena voda Jurice Pavičića i Schindlerov lift Darka Cvijetića.

Vošicki je opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija koja prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.

Nakon velikog uspjeha romana Mogla bi se zvati Leda novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog povremeno je i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.

 

01.02.2021.

RAZGOVORI UGODNI: Selma Sarajlić Kanazir

1. Prve si pjesme objavila prije više od 20 godina. Kako to da je prva pjesnička zbirka toliko dugo čekala da bi vidjela svjetlo dana? (Kako je uopće nastala zbirka Da je ljeto trajalo duže?)

Da, doista je prošlo toliko godina, pa i više – strašno! Nema nekog posebnog razloga osim toga što se u ovih dugih 20 godina događao život, poslovi koji su također vezani za pisanje. Budući da sam interpretacijski pisac kulturne i prirodne baštine, posao je to koji iziskuje puno odvojenog vremena, što za čitanje, proučavanje stručne literature, rad s mnogobrojnim stručnim suradnicima, dizajnericama/dizajnerima, podosta terenskog rada, sastančenja, u konačnici i pisanja dobivenih projekata! Tako da se poezija u tim trenutcima života nije imala „šanse“ probiti, štoviše, čini mi se da sam je u jednom trenutku i namjerno zanemarila zaljubivši se u posao kojeg danas radim, a koji mi je na početku bio enigma, a onda postao izazov! No sad više nisam pionir interpretacijskog pisma, pa se valjda i samim tim otvorio portal da se više posvetim onome što ipak najviše volim. Da parafraziram jednog od svojih omiljenih pjesnika Nicanora Parru, poezija se ponijela dobro, ja sam se ponijela užasno slabo, ali izgleda da nismo završile jedna s drugom!

Zbirka Da je ljeto trajalo duže u nastajanju se razdužila i više od tih mojih ljeta. Gotovo su deset godina stvarane pjesme koje se danas nalaze u zbirci, neke od njih su bile i u finalu Algoritmova natječaja Navrh jezika, izlazile u Zarezu, Temi i Quorumu, u međuvremenu su mnoge od njih „ostale na klupi“, dok su u zbirku ušli novi igrači, da iskoristim sportski žargon. Dugo me vremena frustrirao taj višegodišnji period, ali danas mi je drago jer mi se čini da sam uspjela u namjeri da zbirka bude zaokružena kako sam ja to htjela, gotovo poput romana, dugog putovanja koje ima svoj početak i kraj. Ne čudi da mi je takav „okvir“ bio potreban s obzirom na to da moja kći poeziju koju pišem naziva pričopjesmama.

2. Tko je prvi pročitao rukopis Da je ljeto trajalo duže?

Rukopis je prvo pročitala G-rupa, neformalna pjesnička (anti)organizacija koja djeluje negdje oko osam godina pod mentorstvom našeg velikog pjesnika i urednika Branka Čegeca, a čija sam i ja članica. Moram posebno istaknuti moje cure, pjesnikinje, jer su prije svega njihove oči i njihov rad na pjesmama bili oštri urednički potezi crvenom kemijskom. To su Sanja Baković, koja je prije par godina izdala zbirku poezije „Plovna mjesta“ i nedavno „Autobus za Trnavu“, Suzana Kos koja ima završen rukopis, a vjerujem da će uskoro svjetlo dana ugledati i zbirke poezije Ane Martine Bakić, Natalije Mihelin i Ives Buljan Gladović. Kroz ovih osam godina rada s tim pjesnikinjama mogu slobodno reći da pišu sjajnu poeziju i da svaka od njih ima jedinstven pjesnički glas. Rukopis je pročitan višestruko u G-rupi, zapravo se na pjesmama urednički radilo bez milosti i na licu mjesta, tako da bi često nakon našeg rada neke od pjesama odmah bile pospremljene u fasciklu zvanom, ma neću reći promašaj, naći ću blažu riječ – stilske vježbe. 

3. Kako pišeš? Čekaš li idealne uvjete (ako da, koji su to?) i inspiraciju ili stvaraš svakodnevno?

Pišem svakodnevno, zapisujem u svojih mali milijun notesa, u mobitel, laptop, usred noći me probudi ideja za pjesmu i onda je brže-bolje poput priče raspišem. Inače sam dnevni tip, volim pisati ujutro, to mi se i u poslu pokazalo najboljim, da sam u špici kad sam svježa. Najčešće poeziju suludo pišem upravo kad sam pretrpana poslom, projektima, pa se znalo događati da su mi dva worda otvorena, u jednom pišem tekstove za npr. Ivaninu kuću bajke, u drugom pjesme. Tako je i danas. Imam sreću da mi posao daje puno interesantne građe koju često ukomponiram u poeziju, iskrižam sa životnim pričama što ih voajerski promatram i slušam, kradem od familije, prijatelja, ne bojim se uzeti i dati od sebe, a budući da znam reći kako sam s maštom slaba, prije svega mi je život inspiracija! 

S vremenom mi je postao posebno zanimljiv sljedeći proces: pjesmu već osjetim pod prstima, a onda se volim od nje odmaknuti, prošetati svoju Fanđu (koja je također upisana u zbirku, ciklus „Pas“). Pa onda, nakon nekog vremena, kako mi na poslu znaju reći, krenem pimplati. Tražim gdje pjesma zapinje, gubi ritam, što je višak, čekiram da mi se riječi ne ponavljaju, mičem zareze… Trenutak je to kad se emotivno mogu odvojiti od poezije i na njoj raditi kao da nije moja. Nema tad više suza jer ti je iz pjesme odletio najljepši stih, jednostavno osjetiš da u nju ne pripada. No i tu discipliniranost mogu zahvaliti interpretacijskom pisanju koje mi je puno pomoglo i u pisanju poezije, jer ponekad je to gotovo pa matematička vještina, točno određenih i strogih zakonitosti.   

4. Kakva si čitateljica? Što najviše voliš čitati? Čitaš li privatno više poeziju ili prozu?

Kao što pišem, i čitam svakodnevno, a sve je na repertoaru, od stručne literature, preko proze, poezije do stripa. Ovisnik sam o čitanju i nekako mi se uvijek čini da se pjesnikinjama/pjesnicima najčešće postavlja pitanje: Što čitaš od poezije? Kao da se pretpostavlja da onaj tko piše poeziju čita samo stihove. Naravno da čitam poeziju, čitam je od malih nogu, prvi ozbiljniji susret s poezijom još su mi u osnovnoj školi bili Jacques Prévert i Paul Éluard, danas su mi nezaobilazne veličine već spomenuti Nicanor Parra i Adam Zagajewski, od naših pjesnika Branko Čegec, Delimir Rešicki, Damir Šodan, sad bolje da stanem, jer mogu gledati po policama i popisivati bez kraja. Jako volim formu kratke priče, ona mi često dobro dođe na kraju dana kad sam slabija s koncentracijom, od Alberta Moravije pa do suvremenijeg engleskog autora Juliana Barnesa. Od proze su tu Damir Miloš, Dragan Velikić, Aleš Čar, Philippe Claudel, ima toga. Popis stripova ostavit ću za neki drugi put, mada sam nedavno kupila „Gilgameš“ koji me je i kao grafički roman oduševio.

5. Što bi poručila ljudima koji ne čitaju?

Ovo mi je najteže pitanje. Tko bi trebali biti ti čitači, mladi ili njihovi roditelji koji također nemaju knjigu u ruci? Nekad knjiga nije bila strani objekt u kući, danas imate stanove s policama na kojima nema knjiga, samo nešto fensi-šmensi. Klinci koji odrastaju uz roditelje koji cijene knjigu, a i druge vidove umjetnosti – to je nešto jako neobično, i često izvrgnuto iščuđavanju! Bi li moja poruka možda trebala ići prema roditeljima nečitačima, koji će mrtvi hladni doći u školu i reći da smatraju da se lektira treba ukinuti jer to njihovoj djeci ne treba? Moja poruka može izgleda otići jedino prema učiteljima, profesorima književnosti: neka poginu od ljubavi za svoj posao (koliko god to možda isfurano zvučalo) kako bi mladima pokazali da knjiga nije nešto od čega treba bježati glavom bez obzira. Tko zna, ako urone u nju, možda im se i svidi što se nalazi pod površinom.

 

01.02.2021.

RAZGOVORI UGODNI: Denis Peričić

1. Iza tebe je zaista velik broj djela – romani, pjesme, drame, priče... Imaš li najdraži žanr ili ih sve voliš jednako? Imaš li možda čak omiljeno djelo?

Sve se mijenja, svatko se mijenja s godinama, pa se mijenja i moj odnos prema književnosti. Nekad sam se više bavio poezijom. Neskromno, mislim da se u poeziji i dalje snalazim kao riba u vodi; ali danas mi je bliža proza, osobito kratke priče. Za njih sam dobio i ponajviše nagrada. Opet, čini se da je onih tek nekoliko drama koje sam napisao poželo najviše pohvala: neobično! A još je neobičniji slučaj mojih putopisa: do prije desetak godina mislio sam da se nikad neću baviti tim žanrom, a onda su uslijedile četiri nagrade za najbolji hrvatski putopis…

Ponekad mi je bliža proza, ponekad poezija, ponekad drama, ponekad eseji i kritika. No najviše volim kad sve to malo „postmodernistički izmiješam“, „zakuham“ – recimo kad u proze umetnem esejističke, dramske ili pjesničke elemente. Stoga sam, ne samo u tom pogledu nego i u pogledu nakladničke i uredničke obrade, najzadovoljniji zbirkom priča Tijelo od snova i najnovijom knjigom, romanom Spiritisti. Obje je objavila Hena com pod uredničkom paskom Krune Lokotara.

2. Tko prvi dobiva rukopis na čitanje?

Supruga, naravno! A tko bi drugi? (Smijeh.) Anita je bila moja vjerna čitateljica i kad smo se tek ovlaš poznavali. Je li nas (i) književnost zbližila? Sigurno: pa ljudi se pronalaze i po sličnim afinitetima, zar ne? Osim što je znalačka ljubiteljica književnosti, Anita je i izvrsna lektorica i korektorica te autorica i urednica stručnih tekstova i publikacija. Stoga nije ni čudno što se, s vremenom, sve to razvilo čak i do suautorstva, pa smo već podosta toga zajednički napisali: izdvojit ću (zasad jedinu) zajedničku knjigu, zbirku priča Prozamanterija, u nakladi – nećete vjerovati – Hena coma!

3. Kako su nastali Spiritisti? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastala ideja?)

Temeljit odgovor na ovo pitanje mogao bi prerasti u cijeli Roman jednog romana, kakav je Thomas Mann napisao o svom Doktoru Faustusu. U Spiritistima su se spojili mnogi moji književni i izvanknjiževni interesi, a tu raznovrsnost odražava i „montažna“ struktura romana. Baveći se već gotovo 40 godina piscima poput Gjalskog, Vidrića, Domjanića i Galovića, počeo sam uviđati da je zapravo jedino što ih istinski veže – spiritizam. No kao što sve zanimljivo u nas obično prođe neprimijećeno, tako su i o tome pisali tek rijetki. A što bi moglo biti zanimljivije od toga? Eventualno da su izumili vremenski stroj – no to se ipak nije dogodilo; ali da su prizivali duhove, to je itekako potvrđeno! Spomenutoj četvorici pridružio sam njihove prijatelje Ivanu Brlić-Mažuranić i Milana Ogrizovića te razradio zaplet u kojem prizivaju duhove Petra Preradovića, istinskog rodonačelnika hrvatskog spiritizma, i lajtnanta Milića, za kojeg sam pretpostavio da nije samo lik iz novele Gjalskog nego da je bio i stvarna osoba. Gdje god sam mogao, u dijalozima sam koristio odgovarajuće citate iz njihovih djela, a drugdje sam pazio da svatko „govori“ što sličnije vlastitom stilu, uključujući i varijante pravopisa. Dakle, to je roman o književnicima i književnosti, hommage hrvatskoj moderni, ali ne i samo to. Određeni zloguki karakter svakog spiritizma naglasio sam činjenicama o otajnim koincidencijama u često tragičnim sudbinama tih pisaca, ali sam ga – simbolički i stvarno – proveo i kroz razdoblja Drugoga svjetskog rata te Domovinskog rata, s uznemirujućim, ali svijetlim završetkom.

4. Krajem prošle godine objavljena su ti dva nova romana u vrlo kratkom vremenu. Radiš li već na nečem novom?

Točno, netom prije Spiritista, mala ali draga Naklada Vošicki objavila mi je roman Idoli, još u većoj mjeri osmišljen za čitatelje željne književnih enigmi i izazova. A radim uvijek. Uvijek se nešto vrti u glavi: kad čitam, gledam film ili utakmicu, čekam negdje u redu daveći se pod maskom ili se mučim na fizioterapijama zbog potpune frakture ligamenta. Imam tri romana u planu, ali za njih će mi, nažalost, trebati najmanje tri godine. Jedan je zamišljen kao spektakularan roman o pandemiji… hm, vidjet ćemo. Drugi je tajna. Treći nije tajna, to je višegodišnji projekt, u suautorstvu s Anitom, roman o Jurju Križaniću, jednoj od najčudesnijih osoba cjelokupne europske povijesti. No taj će projekt, nažalost, postati još „višegodišnjiji“ jer je posrijedi golema tema koju je potrebno prvo temeljito istražiti, a potom i književno uobličiti, i to, naravno, ne na staromodan način.

5. Kakva je tvoja poruka onima koji ne čitaju?

Što bih im poručio kad neće pročitati ni ovo? Šalu na stranu (iako to doista nije nimalo smiješno), žao mi je takvih ljudi. Shvaćam ljude koje odmalena nije pratila knjiga; nisu oni za to krivi, a i nije svatko stvoren za sve. Ali teško mi je kad vidim ljude koji su nekad puno čitali a onda godinama već ne čitaju ništa, jer vidim njihovo intelektualno kopnjenje. Vidim i mnoge mlade – svaka čast iznimkama! – kojima je problem razumjeti najobičniju rečenicu, a kamoli da sami nešto napišu pravilno i suvislo. I neka mi nitko ne tumači da je to „novo vrijeme“, „online svijet“, XZY ili neznamkakva generacija, drugačija percepcija, mobiteli, ovo-ono: to su floskule, linija manjeg otpora! Knjiga je temelj, a ako djeci nije usađen taj divan, prijateljski i nadasve koristan temelj, krivi su svi koji su to propustili učiniti, od roditelja do svih dionika obrazovnog sustava i promicatelja „svjetskih trendova“. Jer mi pratimo sve svjetske trendove, naročito one najgluplje – a na kraju se uvijek čudimo kako smo mogli ispasti tako glupi.

 

27.01.2021.

RAZGOVORI UGODNI: Dinko Mihovilović

1. Upravo ti je objavljen novi roman pod naslovom Doručak. Što nam možeš reći o novom romanu? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastao?)

Čak i prije nego što je izašao moj prvi roman, počeo sam raditi na drugom. Napisao sam određeni broj poglavlja, sedam ili osam. Bio sam siguran da će to biti moja nova priča i bio sam zadovoljan smjerom u kojem sam išao. Međutim, onda smo supruga i ja prodali stan jer smo se odlučili vratiti u naš stari kvart, Sloboštinu, i privremeno smo bili u starom stanu moje pokojne none na Cvjetnom naselju. Taj je stan većinom bio u “originalnom stanju”, dakle dotrajalom, a povrh svega bio je pun kutija iz našeg prethodnog stana. Uz dvoje male djece, sve je to bilo prilično neugodno.

Tada je Doručak krenuo sam od sebe: napisao sam prvo poglavlje u jednom dahu i iako još nisam imao definiranu radnju, znao sam tko su likovi, kakvi su i kakva je atmosfera koju želim dočarati. Neko sam vrijeme paralelno pisao roman koji sam već bio započeo i Doručak, ali onda sam se usredotočio samo na potonji jer mi je bilo jasno da bi u konačnici mogao biti kvalitetniji, jer je iskreniji i jer kroz priču, koja sa mnom osobno nema nikakve veze, prenosi osjećaj nemira koji sam imao u vrijeme pisanja.

2. Iza tebe je već jedan uspješan roman (Krletka od mora, 2018.). Osjećaš li pritisak da novim romanom moraš opravdati očekivanja publike?

Moram priznati da sam ovaj put opušteniji jer vjerujem svojoj urednici, Marini Vujčić, koja je od početka stajala iza mog rukopisa i pomogla mi da postane bolji. Također, kad sam upoznao Uzeira, nakon što je pročitao gotov i uređen rukopis, pružio mi je veliku podršku i za buduće pisanje na temelju priče koju je upravo prihvatio objaviti. Međutim, hoće li se roman svidjeti publici, to ne mogu znati. Nadam se da će Doručak naći svoje čitatelje.

3. Je li ti pisanje promijenilo život? Pišeš li svakodnevno ili samo kad uhvatiš slobodnog vremena?

Pisanje mi je, u manjoj ili većoj mjeri, dio života od tinejdžerskih dana i u tom kontekstu mogu reći da mi je promijenilo život, vrlo slično kao i čitanje. Volim priče s kojima se mogu povezati iako ih nisam doživio i volio bih postići isto sa svojim pričama.

Postoje faze kad pišem svakodnevno, ali većinom pišem isprekidano. Ako želim pisati, nije mi problem pronaći slobodno vrijeme. Zvuči nelogično, ali otkako imam djecu, mnogo mi je lakše vremenski se organizirati, vjerojatno zato što su mi prioriteti bolje posloženi.

Tijekom pisanja prvih dvaju romana vodio sam dnevnik pisanja: zapisao bih datum i broj riječi. Na taj sam način dobio uvid u svoj tempo, ali i tjerao se da nastavim. Pisanje je, u konačnici, zanat i posao koji se mora odraditi, a ne trenutak inspiracije.

4. Imaš zanimljivu biografiju, završio si studij komunikologije i informacijskih tehnologija. Kako je jedan IT-ovac završio u književnosti?

Prirodnije mi je pitanje kako jedan društvenjak završi u IT-u. Htio sam biti novinar, ali studij sam završio u gospodarskoj krizi 2008. godine i poslova nije bilo. Ako ih je i bilo, ili nisu bili plaćeni ili je plaća bila manja od minimalne plaće. U želji da radim posao u kojem mogu imati dobre uvjete rada, ali i rješavati zanimljive probleme, probao sam s programiranjem. Ispalo je da mi dobro ide i ubrzo nakon početka novog studija počeo sam zarađivati.

Dok nisam svoje IT znanje doveo do razine da mi je svakodnevni posao rutina, zapostavio sam ovu drugu stranu. Zadnjih nekoliko godina vraćam joj se upravo kroz pisanje, dok se u profesionalnom životu i dalje bavim IT-jem. Taj mi balans odgovara jer na više strana otvara mnogo mogućnosti.

5. Kome prvome daješ rukopis na čitanje?

Kad je rukopis gotov, prvo ga čita moja supruga. Takav je bio slučaj dosad, no volio bih da buduće rukopise prvo čita Marina, koja je pristala uređivati i moj sljedeći rukopis. Htio bih da supruga prvi put u ruke dobije gotovu priču koju više ne treba uređivati jer je ne želim time opterećivati. Volio bih da ima pravo čitateljsko iskustvo.

Prema ostatku obitelji i prijateljima nemilosrdan sam – mogu čitati rukopis kad izađe iz tiska u formi knjige. Tek sam tada posve siguran da se više ništa neće mijenjati i da je to što čitaju konačna verzija.

6. Kakav si čitatelj? Držiš li se omiljenih žanrova i autora ili voliš eksperimentirati?

Donekle volim eksperimentirati, ali oprezno, jer vrijeme je vrlo dragocjeno i ne želim ga trošiti na knjige koje mi se ne sviđaju.

U vrijeme oko izlaska prvog romana počeo sam nadoknađivati ponešto od onoga što mi je promaknulo kao IT-jevcu, a što je prosječnom studentu komparativne književnosti vjerojatno svakodnevica. Jedno sam vrijeme, nasreću kratko, bio pod dojmom da moram čitati samo lijepu književnost. Dobio sam razne upute ljudi iz struke što i kako moram čitati. Sve je to bilo dobronamjerno, ali u konačnici ograničavajuće.

Najdraži su mi romani Livada Crnog Labuda Davida Mitchella, Na Drini ćuprija Ive Andrića, Blijed pogled na bregove Kazua Ishigura i nekoliko Murakamijevih romana, poput Norveške šume i Bezbojnog Tsukuru Tazakija i njegovih godina hodočašća. Od autora i autorica bližih domu volim Damira Karakaša, Marinu Vujčić, Miljenka Jergovića, Mašu Kolanović i Moniku Herceg, a veselim se uskoro uzeti u ruke Vošickog Marka Gregura.

Također sam velik ljubitelj Tolkienova opusa vezanog uz Međuzemlje, u kojem ponajprije pronalazim odmor od stvarnog svijeta i dubinsko opuštanje. Kao što vidite, popis je raznolik. Nisam jednako čitalački raspoložen tijekom godine i knjige koje biram sa svoje police to odražavaju.

 

26.01.2021.

INTERVJU: Mariana Enríquez o političkom nasilju i pisanju horora

U zbirci "Što smo izgubili u vatri" dvanaest priča prelazi granicu između urbanog realizma i ukorijenjenog, ponekad i zaista šokantnog horora, a čitatelja vodi u najmračnije dijelove Buenos Airesa i okolnih dijelova, u podzemlje s djecom s ulice, vješticama, sotonskim svetištima i mjestima koja su tihi svjedoci pretrpljenih grozota prošlosti. Mariana Enríquez spisateljica je čiju sklonost prema hororima odlično nadopunjuje njezina društvena osviještenost, a govori i o argentinskoj književnoj povijesti, okultnoj prirodi, totalitarnim režimima itd.


David Leo Rice: Vaše su priče uvijek smještene u specifično urbano ili prigradsko okruženje odakle gradite pravo carstvo horora koje graniči s nadnaravnim. To je jedna od karakteristika vaših priča koja me posebno zadivljuje! Volim umjetnost koja čvrsto sjedi na granici stvarnog i imaginarnog, sna i jave, a vi to činite iznimno uspješno. Je li to cilj kojem težite za vrijeme pisanja? Ako da, zašto smatrate da se najbolje horor priče kriju upravo u takvim graničnim mjestima?
 

Mariana Enríquez: Da, upravo tome težim. Moje su priče dosta ukorijenjene u realistična urbana i prigradska okruženja, a horor jednostavno isijava iz tih mjesta. Određena mjesta u gradovima imaju poseban ugođaj zahvaljujući njihovoj prošlosti, a posebno se to osjeti u predgrađu latinskoameričkih gradova, tj. u slamovima diljem gradova. Koncept takvih predgrađa znatno se razlikuje od onih u sjevernoameričkim gradovima.

Primjerice, u svojim pričama često spominjem Riachuelo, rijeku koja se proteže južno od Buenos Airesa. To je onečišćeno, ružno mjesto koje označava granicu grada i predgrađa, ali je i simbol korupcije i pohlepe jer ga je neodgovorno ponašanje industrija uništilo. Mnoge od njih povezane su s mesnom industrijom, a meso je vrlo „argentinska“ stvar.  Stoga rijeka nije samo metafora već i geografska granica. Kada je prenosim u književnost ta se granica čini poput prve linije borbe između realizma i fantastičnog, poput jednog neugodnog mjesta u kojem prepoznaješ okolinu i riječi, ali se stvarnost pretvara u nešto zlokobno. Smatram da se najnapetiji (i najstrašniji) horori kriju upravo u takvim linijama proze, u onima koje nalikuju ovoj gore spomenutoj. Volim i imaginarne ili klasične priče, ali mi se više ne čine žestoke ili snažne. Više mi se sviđaju estetski.

DLR: Čini li vam se da gradovi i države postaju ukleti i u većoj mjeri nadnaravni kada su na vlasti represivni i nasilni režimi? Je li političko nasilje okultno? Argentina svakako ima iza sebe povijest politike nasilja, a vidimo da se i SAD kreće u tom smjeru. To me potiče na razmišljanje: kako autori pronalaze nove, svježe načine da prikažu horore kojima društvo svjedoči svakodnevno i u konačnici ih prihvaća kao nešto normalno i uobičajeno?

ME: Ne smatram da SAD ide u tom smjeru, hvala Bogu, čak ni s neodgovornim predsjednikom (Intervju je održan za vrijeme predsjedanja Donalda Trumpa, nap. prev.). Činjenica je da je Amerika doprinijela ili čak stvorila određene horore u državama gdje je pokrenula svoju sjebanu vanjsku politiku. Primjerice, Operacija Condor u Latinskoj Americi, gdje su pomogli diktaturi inteligencijom i sredstvima. Ali osim politike i povijesti, smatram da političko nasilje ostavlja ožiljke, poput nacionalnog PTSP-a. (To je nešto o čemu zaista marim i za mene je to uobičajeno jer dolazim iz srednje klase Argentinaca te iz politički svjesne obitelji). Vojska je ovdje radila stvari iz noćnih mora: ljudi su nestajali, pojavile su se zajedničke grobnice, neidentificirane kosti. Koncentracijski kampovi ponekad su bili vojne baze ili policijske stanice, ali i zatvorene škole koje su se pretvorile u zatvore. Ljude su bacali iz aviona. Djeca su otimana njihovim roditeljima i dana drugim obiteljima. Razmjer okrutnosti u političkom nasilju od strane države oduvijek mi se čini poput crne magije. Čini mi se poput nekog mitskog proždrljivog boga koji osim tijela, zahtijeva i patnju kako bi se nahranio. Naravno, ovo se dogodilo davno, no sjena tih događaja još je uvijek tu. I dolazi u mnogim formama. Jedna od njih, a ponekad mislim da je to najgora od svih, jest razmišljanje ljudi da su diktatura i njezina brutalnost bile nužne kako bi se porazio „unutarnji neprijatelj“. Danas imamo demokratskog predsjednika (ne sviđa mi se, ali političari su grozni diljem svijeta), ali sjena prošlosti i dalje bdije nad nama. I dalje nismo u mogućnosti popraviti probleme s policijskom brutalnošću i nejednakošću, niti odbaciti siromaštvo, tako da tu dolazi do osjećaja frustracije.

Čitatelji budu prestravljeni kada pročitaju neku od mojih priča, primjerice o djetetu koje živi na ulici, a istina je da takvu djecu vide svakog dana. Mnoge od njih vide kako spavaju u ulazima, gladni, prljavi. Ali kada čitaju o tome, pitaju se kako mogu ići tako daleko. Istina je da uopće ne idem daleko. Dijete u toj priči čini se poput iznimke, ali zapravo nije. To je postalo normalno na razini društva, a zapravo ne bi trebalo biti normalno. Kada književnost prevari ljude i izazove u njima emocije, čini im se kao da ponovno mogu vidjeti jasno. I ja to vidim jasnije: ne mogu uvijek biti samo empatična, čovjek poludi od toga. Pretpostavljam da pišem kako bih i sama mogla vidjeti jasnije.

Čitatelji budu prestravljeni kada pročitaju neku od mojih priča, primjerice o djetetu koje živi na ulici, a istina je da takvu djecu vide svakog dana. Mnoge od njih vide kako spavaju u ulazima, gladni, prljavi. Ali kada čitaju o tome, pitaju se kako mogu ići tako daleko. Istina je da uopće ne idem daleko.

 

DLR: Kada govorite o PTSP-u koji progoni društvo nakon političkog terora koji ste upravo opisali, postoji li srodni pogled  na taj progon po kojem mjesta grozota postaju plodno tlo za fikciju, poput svratišta koje je nekad bilo policijska akademija u Hotel Hostería? Postoji li mogućnost da je dio rada autora horora da traži takva mjesta i da daje glas duhovima mučenika? Može li ovo biti jedan od načina kako povratiti moć od „mitskog proždrljivog boga“ kojeg ste ranije spomenuli?

ME: Čitala sam puno o psihogeografiji kad sam bila mlađa. Vjerujem u duhove mjesta. Mjesta gdje se nešto strašno dogodilo čine se poput mjesta gdje će se nešto nalik ponovno dogoditi jer su ukleta. Označena su. Mjesta su poput likova za mene. Općenito ne mislim da se moć može povratiti, ne u potpunosti, no može se prekinuti šutnja. Ne znam je li to osnažujuće.

DLR: Fascinantno je da detaljni opisi mjesta na kojima čitatelji nikad nisu bili (primjerice, ja nikad nisam posjetio Argentinu) mogu imati toliko dubok i snažan utjecaj na čitatelja, snažniji nego primjerice manje detaljni opisi. Kako je to moguće? O čemu se radi?

ME: Predmeti i mjesta traju duže od ljudi. Fascinira me što i ona imaju sjećanje i karakter, imaju svoj neki cilj. Razmišljam o detaljnim opisima mjesta, ona čine priču koju se pripovijeda živom, a ne samo uvjerljivijom. Daju dojam da je pripovjedač zaista bio tamo. Kao da nas vodi na mjesta koja jako dobro poznaje. Svi smo povezani, svi žudimo za nečim jedinstvenim, određenim.

DLR: Zanima me veza između kratkoće i neobičnosti/začudnosti. Primijetio sam da većina velikih i suvremenih argentinskih autora – poput vas, Schweblin, Aire, ali i klasičnih poput Ocampo, Bioya Casaresa i naravno Borgesa – naginje kratkim pričama ili kratkim romanima koji se bave neizrecivim, neobičnim ili neobjašnjivim. Smatrate li da kratki prozni oblici više odgovaraju takvim fenomenima, da imaju posebnu moć koja se gubi u duljim oblicima? Ako da, zašto je to tako?

ME: Tradicije idu u tom smjeru. Postoji argentinska tradicija začudnosti i kratke priče, to su autori koje smo čitali u školi, prva djela koje smo otkrili i zadržala su se u nama. Utjecaj je neizbježan. Ali, s druge strane, smatram da postoje elementi napetosti i iznenađenja koji bolje funkcioniraju u kratkim proznim oblicima. U tom je slučaju rad s jezikom drugačiji: više je sanjiv, bliži poeziji. To je teško održati u romanu.

DLR: Vidite li se u tradiciji gore spomenutih argentinskih autora? Ako da, koju ste zajedničku nit (umjetničku ili kulturnu) preuzeli od njih? Napisali ste knjigu o Ocampo, čiji mi se rad jako sviđa. Što ste preuzeli od nje i po čemu mislite da se vaš rad razlikuje od njezina?

ME: Smatram da se od tradicije ne može pobjeći. Teško je uopće spomenuti utjecaj Borgesa jer je bio pravo čudovište, ali nikad nije imao predrasude i to sam najviše voljela kod njega. Obožavao je Bradburyja. Posvetio je kratku priču Lovecraftu. Izmislio je čudesna stvorenja. Obožavam Chinu Miévillea, jedan od svojih romana napisao je na temelju jednog kratkog Borgesovog fantasyja. Moja ljubav prema mitologiji potječe od njega, a iako je on bio više posvećen europskoj mitologiji, osobno više volim „prevesti“ te mitove u naš lokalni panteon. Volim i Silvinu Ocampo, njezine lude žene i humor. I Cortazara. Mislim da je on bio prvi koji je iskoristio prepoznatljive gradske lokacije u našoj književnosti.

No činjenica je da su oni bili iz viših krugova društva. Ocampo je bila milijunašica, njezina obitelj još uvijek ima velike posjede. Ista stvar s Bioy. Cortazar je pak bio sin diplomata, rođen je u Bruxellesu i nikad se nije riješio francuskog naglaska. Postoji još jedna tradicija koja nije toliko prepoznata u svijetu, a dolazi od autora čija je priča drugačija, poput Manuela Puiga ili Roberta Arlta. To su autori gradova i malih siromašnih mjesta, autori koje zanima pop kultura, način na koji ljudi razgovaraju, događaji s ulice, filmovi i okultno, a ne elitistička perspektiva. Bliža sam njima po pitanju staleža, a dijelom i po pitanju književnosti. Volim stil i teme kojima se bave Ocampo i Borges, no smatram da je danas moguće voljeti obje tradicije. Razlikujem se od Ocampo i po tome što ne mislim da je ona bila zainteresirana za stvarne događaje. Barem ne dovoljno da piše o njima. Stoga je znatno iskrivila svoju biografiju u pričama. I ja to radim, ali u znatno manjoj mjeri.

DLR: Razumijem što želite reći o povezivanju razrijeđenog, buržoaskog svijeta Ocampo i Cortazara s onim okrutnijim, praznih ulica i pop kulture o kojem pišu Puig i Arlt. Sviđa mi se i ideja o prenošenju Borgesovih europskih mitova u lokalni panteon. Smatrate li da je prijenos ili povezivanje tih dvaju svjetova važan dio u vašim pričama, kao i u vašem stilu i pristupu književnosti? Primjerice u priči Prljavi dječak žena koja živi u vili upoznaje siromašno dijete s ulice i taj joj susret promijeni život. Kako se to klasno pitanje odnosi na vaš sveukupni rad? Je li prelazak granica ovog tipa važan način otvaranja terena na kojem radite?

ME: Da, važno je u samim pričama. Moj stil možda je manje „dragocjen“, ali pristup je definitivno iz pogleda neprivilegiranih, siromašnih. Stalež, po mom mišljenju, govori što radim jer sam vrlo svjesna nejednakosti i društvenih problema. Volim predstaviti te probleme u fikciji koristeći se povećalom žanra, jer trenutno nisam zainteresirana za ne-fikciju.

DLR: U mnogim vašim pričama (uključujući i priču Prljavi dječak), likovi koji su usamljeni ili marginalizirani približe se drugima, a ta ih odluka nerijetko dovede u ekstremno zastrašujuće situacije. Ta me činjenica pogađa snažnije i dublje nego konvencionalni model horora u kojem nevini ljudi pokušavaju izbjeći zlo. Što vi mislite o načinu na koji vaši likovi proživljavaju horor? Možemo li reći da je horor ponekad pozitivna snaga ili barem ona koja privlači? I je li to povezano sa svjesnom odlukom da čitate i pišete horor-priče?

ME: Mislim – i to je vrlo iracionalno mišljenje – da se to događa nakon što pročitam priče i shvatim da likovi žude za opasnošću. Žude za zlom jer se osjećaju krivima i žele biti kažnjeni. Stoga traže zlo kako bi vidjeli ono što ne znaju, kako bi dobili ono što misle da zaslužuju, kako bi vidjeli stvari kakvima zapravo jesu i pobjegli iz svojih čahura. Svakako se radi o privlačnoj sili, no ta sila nije uvijek pozitivna. Mislim da je to povezano s izborom da čitam i pišem horore, u smislu da se meni ne čini da čitam mračna djela. Stvarnost je mračna.

DRL: Na tom tragu, mnoge vaše priče hvataju se u koštac sa seksualnim željama, koje se isprepliću s mnogim hororima, kao primjerice u vašoj priči Where Are You, Sweetheart. Kako su povezane? Jedna od karakteristika vaših priča koju posebno cijenim jest što nema predrasuda. Priče nikad nisu o kažnjavanju likova zbog toga što su slijedili svoje seksualne potrebe koje se smatraju nedopuštenim, ali ipak na kraju tragično završavaju.

ME: Rijetko kada pišem svjesno. Volim pisati o oslobođenim tijelima i željama, osobito ženskim. U priči Kao kostur pišem o opčinjenosti smrću, o anoreksiji i želji žene da izgleda poput kostura jer mi se čini da je to primarna želja, želi da bude poštovana a ne željena. Da sam ja u toj situaciji i da patim od ozbiljnog mentalnog poremećaja, voljela bih da mi najbliži pomognu. No u književnosti pišem o temama tijela i želja te ne mislim da bi trebali biti ograničeni medicinskim dijagnozama, ni religioznim ili društvenim tabu temama i slično. U pogledu proširenja i promjene „mesa“, moj vodič je Clive Barker.

Slažem se, tragično završavaju, ali to je više stvar žanra. Svi završavaju tragično. Slijedim linije žanra tako da ne želim spasiti nekog tko ima posebni seksualni fetiš samo zbog politike spola. To je zadaća stvarnog života.

DLR: Clive Barker inicijalno je polazište za mene, i smatram da je podcijenjen, iako je to neobično reći za nekog tko je poznat. Mogu vidjeti dodirne točke vašeg i njegovog rada, osobito ideju da užitak dolazi iz boli i da je žudnja za zlom ustvari način da se smanji osjećaj krivnje. Mogu li vaši likovi ikada prijeći preko svoje krivnje ili je samo umanjuju kad budu kažnjeni? Jesu li zaista krivi i za što ili se samo osjećaju tako?

ME: Slažem se s time da je Barker i podcijenjen i poznat. Mislim da je to iz razloga što ga mali broj ljudi zapravo i čita. Od njega sam preuzela ideju da zlo može biti zadovoljavajuće i poučno na neki način. Užitak i grijeh.

Ne mislim da moji likovi mogu nadvladati osjećaj krivnje, to je zapravo i glavna ideja u nekim pričama, jer njihova „krivnja“ nije individualna. Isto tako, iako mogu biti kažnjeni, to ih neće utješiti jer nisu oni ti koji trebaju biti kažnjeni. U nekim slučajevima likovi su samo sudionici u društvenim situacijama koje jednostavno ne mogu popraviti. Njihove dobre namjere kažnjene su jer su se uhvatili u koštac s nečim većim od njih. Ne možeš spasiti sam sebe. To nas uči zapadnjačka kultura i ukorijenilo se među nama pod normalno. No tek kad se suočimo s pravim hororima, shvatimo koliko smo bespomoćni.

DLR: Rekli ste da kada vaše priče završavaju tragično, to je više stvar žanra. Razumijem u potpunosti što ste htjeli reći. U kojoj mjeri slijedite linije žanra horora? Smatrate li da vam te linije, primjerice činjenica da unaprijed znate da će priča tragično završiti, daju neki oblik slobode u nekim drugim pogledima dok stvarate? Postoji li određeni tip ludosti ili ekstrema koji se može doseći u prozi samo ako se slijepo držimo određenih konvencija?

ME: Volim okvir. Ne sviđa mi se postmodernistička proza gdje je sve nasumično i inteligentno i pametno napisano, a na kraju se čini nezadovoljavajućim. Trebam biti aktivna s likovima, i kao autorica i kao čitateljica. Iz tog razloga trebam okvir u fikciji i posebno volim okvir horora jer je širok i daje mi puno prostora. Može se ubaciti i politika, što i činim. Uvijek ima politike u hororu. Stephen King politički je pisac – može nam se to sviđati ili ne, ali tako je. Osobno volim prikazati uobičajene stvari, ali u novom svjetlu: ukletu kuća, jezivo dijete, ritualno ubojstvo, čak i malo Lovecrafta, i vještice, s nečim novim ili, rekla bih, suvremenim. I da, meni ekstremnost bolje funkcionira unutar određenog okvira – inače je to samo skup scena.

Volim okvir. Ne sviđa mi se postmodernistička proza gdje je sve nasumično i inteligentno i pametno napisano, a na kraju se čini nezadovoljavajućim. Trebam biti aktivna s likovima, i kao autorica i kao čitateljica. Iz tog razloga trebam okvir u fikciji i posebno volim okvir horora jer je širok i daje mi puno prostora. Može se ubaciti i politika, što i činim. Uvijek ima politike u hororu. Stephen King politički je pisac – može nam se to sviđati ili ne, ali tako je. Osobno volim prikazati uobičajene stvari, ali u novom svjetlu: ukletu kuća, jezivo dijete, ritualno ubojstvo, čak i malo Lovecrafta, i vještice, s nečim novim ili, rekla bih, suvremenim. I da, meni ekstremnost bolje funkcionira unutar određenog okvira – inače je to samo skup scena.

 

DLR: Spomenuli ste Chinu Miévillea ranije. Volim njegova djela. Što ste preuzeli od njega? Kada ste se prvi put susreli s njegovim radom i kako se odražava na vaš? Ima li još koji suvremeni „riskantni“ ili čudan autor koji vam se sviđa?

ME: Moj omiljeni njegov roman jest The City and The City. To je hrabar roman. Ideja je nemoguća, a on je nosi tako hrabro. Sviđa mi se što je politički svjestan, gotovo borben, a opet u potpunosti zaokupljen jezikom i zapletom, te se pritom još i zabavlja. Mislim da je vrlo pametan, da je štreber i lijevo orijentiran, ali nije romantičan. Sviđa mi se i M. John Harrison. U njemu postoji nešto što me veoma plaši, nešto skriveno. Veliki sam obožavatelj Roberta Aickmana, on mi je jedan od all-time favorita. I mnogi drugi: Kelly Link, Helen Oyeyemi, Laird Barron, Richard Gavin, Neil Gaiman, Alan Moore i mnogi drugi. Ballard i Jackson naravno. I Iain Sinclair me oduševljava, iako njegovo pisanje zna biti teško.

DLR: The City & The City je i moje omiljeno Miévilleovo djelo. Kao i vi, odlično piše politički informirana djela koja nisu alegorija ili metafora – to su prave priče koje su ozbiljna književna djela, a ne samo sredstva da se istakne politička činjenica. Recite nam kako vi navigirate u tim dvama područjima – alegorijskom i književnom. Zašto je toliko važno ne biti romantičan u tom pogledu? Ovo se odnosi i na ono što ste ranije spomenuli, da ste više zainteresirani za fikciju nego ne-fikciju, čak i kad se radi o komentaru na stvarnost, kao što su klasne nejednakosti. Zašto je fikcija djelotvornije sredstvo?

ME: Kada osmislim priču, trudim se izbjegavati bilo kakvu političku korektnost koja bi mogla izaći iz mojih osobnih uvjerenja. Dopustim samoj sebi da pišem o politici i u književnosti, pustim da se pojave kontradikcije, predrasude, stvari o kojima nisam sigurna. To je moj način da nisam romantična – ne držim propovijedi.

Ako ti se čini da je priča poput Što smo izgubili u vatri zapravo feministički poziv na naoružavanje, jest. Ako smatraš da je to ballardianska distopija bliske budućnosti, u pravu si. Ako misliš da je o promišljanju koliko daleko pokret može ići prije nego što postane prijetnja samom sebi, i to je istina. A ako smatraš da je to moderna bajka, i to je istina. Kada sam je napisala, razmišljala sam o nasilju nad ženama, svi su se mi se pogledi otvorili i pustila sam ih da zavladaju. Ne želim pisati ni o čemu s misaonom policijom za vratom. Želim da književnost bude vrsta promišljanja i razmišljanja, kompleksnog razmišljanja. Na taj način ne-fikcija je više o neizvjesnosti, posebice novinarstvo. Novinarstvo je povijest stvorena u vrućini trenutka i brža je. Fikcija je sporija, ima vremena. Možda je zato i djelotvornija jer izaziva bijes/srdžbu. Otvara mogućnost različitim interpretacijama jer se ne servira s mišljenjem.

Ako ti se čini da je priča poput "Što smo izgubili u vatri" zapravo feministički poziv na naoružavanje, jest. Ako smatraš da je to ballardianska distopija bliske budućnosti, u pravu si. Ako misliš da je o promišljanju koliko daleko pokret može ići prije nego što postane prijetnja samom sebi, i to je istina. A ako smatraš da je to moderna bajka, i to je istina. Kada sam je napisala, razmišljala sam o nasilju nad ženama, svi su se mi se pogledi otvorili i pustila sam ih da zavladaju. Ne želim pisati ni o čemu s misaonom policijom za vratom.

 

DLR: Moje je posljednje pitanje o budućnosti. Autori poput M. Johna Harrisona i J. G. Ballarda odlično predstavljaju zastrašujuće vjerodostojne budućnosti, a većina našeg razgovora svodila se na kanaliziranje duhova prošlosti (iako možda linija između to dvoje nije jasna jer, kako kažete, mjesta gdje su se dogodile strašne stvari ranije mjesta su gdje će se grozote vjerojatno dogoditi opet). Kada pogledate u budućnost svijeta ili svijeta o kojem pišete, što vidite? Naravno da su oba svijeta povezana. U smislu vremena Alana Moorea, gdje smo sada u povijesti?

ME: Ovo je paradoks, ali mislim da se nalazimo u dobrom periodu povijesti. Samo smo postali bolji. Manje ratova, manje bolesti, više obrazovanih ljudi. Da pokažemo današnji svijet seljaku iz srednjeg vijeka, on bi bilo oduševljen time da živi ovdje danas. Ali prekomjerno stvaranje dobara dok smo istovremeno u nemogućnosti raspodijeliti ga zbog korporativnih interesa i pohlepe jest veliki problem, kao što su i rasizam i ravnodušnost. Činjenica da u većini svijeta imamo pristup informacijama o nepravdi, a u većini smo slučajeva bespomoćni ili čak nemarni, vrsta je horora. Ljudi znaju – a u drugim periodima povijesti nisu imali toliko informacija niti je bilo toliko obrazovanih ljudi s pristupom informacijama – a jednostavno ne mare. Prvi put znamo sve loše što se događa oko nas, a ovaj veliki oblak informacija nas preplavljuje i osvješćuje koliko malo možemo učiniti. Tako da živimo i u vremenu poraza i beznađa. I zato nam se čini da je loše iako nam nije loše kao što je bilo. U tome je paradoks. A što se tiče moje države, sigurna sam da će uskoro postati loše; to je pomalo poput začaranog kruga.

(Razgovor je objavljen u travnju 2018. godine, vodio ga je David Leo Rice, a preuzet je s portala LitHub.)
Razgovor prevela: Nikolina Čajko

 

28.12.2020.

Prevođenje iznutra i izvana: Daria Lazić

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo objavili roman Dvoslojno staklo islandske književnice Halldóre Thoroddsen. Riječ je o vrlo kratkom, ali intenzivnom romanu, koji je ovjenčan i Nagradom Europske unije za književnost. Roman je za nas fantastično prevela Daria Lazić, prevoditeljica s islandskoga jezika i mlada znanstvenica, zaposlena na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U razgovoru s našom novom suradnicom pročitajte o njezinu iskustvu prevođenja ovoga odličnog romana, ali i specifičnostima islandskoga jezika, svakodnevice i kulture.

1. Osim što prevodiš s islandskoga, znanstveno se baviš jezikom u radu na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostaloga predaješ o islandskome jeziku i kulturi. Odakle interes za islandski jezik?

Interes za islandski javio se tijekom studija švedskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim švedskoga, veoma su me zanimali i ostali nordijski jezici, sličnosti i razlike među njima te njihov povijesni razvoj. U tom smislu islandski je osobito zanimljiv jer je zbog svoje arhaičnosti blizak staronordijskomu iz kojeg su se razvili suvremeni jezici, stoga na neki način predstavlja ključ za razumijevanje odnosa među njima. Bila mi je velika želja naučiti ga, no to nije bilo moguće u Hrvatskoj, stoga sam bila veoma sretna kad sam zahvaljujući stipendiji islandske vlade dobila priliku za studij islandskoga na Islandu.

2. Odakle želja za književnim prevođenjem?

Dio mojega jezičnog obrazovanja odnosio se i na upoznavanje s nordijskim književnostima te sam vrlo rano počela razmišljati o tome da bih voljela doprinijeti tomu da se barem dio tog bogatstva učini dostupnim hrvatskoj publici. U nekom trenutku pojavila se ideja da bih voljela prevoditi i staronordijsku književnost, što je, naravno, veoma ambiciozan plan, no možda se jednom i ostvari.

3. U sklopu obrazovanja određeno si vrijeme provela i usavršavajući se na Islandu, u prekrasnoj zemlji koju će mnogi opisati kao vrlo neobičnu. Kakva su tvoja iskustva s Islanda? 

O tome bi se puno toga moglo reći. Island je fascinantna zemlja u bilo kojem smislu. Krase je nevjerojatne prirodne ljepote te je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje je na relativno malom prostoru moguće vidjeti niz rijetkih pojava kao što su vulkani, ledenjaci, gejziri… To je također zemlja duge i bogate povijesti. Islandski parlament jedan je od najstarijih na svijetu, a važnu ostavštinu čini i opsežna srednjovjekovna pismenost na vernakularu, u prvom redu islandske sage. Islanđani su na svoju povijest, kulturu i jezik veoma ponosni te je i danas zanimanje za jezik u javnosti veliko, što mi je kao jezikoslovki svakako bilo zanimljivo. Islanđani su veoma marljivi te je uobičajeno da imaju više od jednog posla, a uz to se obično bave i kakvom umjetnošću i/ili sportom, što ne ostavlja puno vremena za druženje po kafićima. Kao i u ostalim nordijskim zemljama, za bliža poznanstva potrebno je vremena te je najbolji recept za upoznavanje lokalnog stanovništva uključivanje u kakvu aktivnost, u mom slučaju to je bio zbor. Iako islandsko društvo u mnogočemu podsjeća na ostala visokorazvijena nordijska društva, stekla sam dojam da su ipak malo opušteniji, neka vrsta kombinacije nordijskog i južnjačkog mentaliteta. Tako u islandskome postoji izreka Þetta reddast., koja bi se mogla prevesti kao Sve će se to već nekako riješiti. 

4. U romanu Dvoslojno staklo čitatelji će pronaći zaista osebujnu prozu, kako formom tako i sadržajem, a otkrit će i zaista zanimljiv pogled na svakodnevicu islandskoga grada. Koliko je iskustvo te zemlje koje pronalazimo u knjizi slično onome koje si i sama imala priliku doživjeti?

Rekla bih da mu uvelike odgovara. Zanimljivo je da su dijelovi romana odvojeni kratkim mislima ili prizorima koji se često tiču islandske prirode i vremenskih uvjeta, pa se ondje spominje zimska tama, olujni vjetar, ledene kore na lokvama, pogled na more, ptice… Priroda ima važnu ulogu u životu Islanđana i nikad od nje nisu previše udaljeni, a i vremenski uvjeti poprimaju za nas ekstremne razmjere te uvelike utječu na raspoloženje i doživljaj zemlje, pa tako i njezina glavnog grada. Već sam spomenula da su Islanđani radoholičari te se suvremeni, užurbani način života u romanu propituje na više mjesta. Kao što je to u većini razvijenih društava, briga za djecu i starce prepuštena je institucijama te naraštaji sve manje komuniciraju, što produbljuje osjećaj osamljenosti. Osim toga, u romanu se spominje aktivizam i prosvjedi u vezi s financijskom krizom i ekološkim problemima povezanim s aluminijskom industrijom. Islanđani su politički veoma angažirani i nije im problem izići na ulice kako bi se suprotstavili odlukama i postupcima političara, čemu sam i sama nekoliko puta svjedočila tijekom svojeg boravka na Islandu.

5. Halldóra Thoroddsen piše vrlo istančanim stilom. Svaka se rečenica čini pomno odvagnutom, a do izražaja dolazi i jaka, specifična metaforika, gdje se pokazuje zapravo i sva raskoš kulture kojoj autorica pripada. Kako si pristupila takvome tekstu?

Priroda teksta zahtijevala je obraćanje pozornosti na detalje i puno istraživanja, proučavanja dostupnih jezičnih izvora, koji s obzirom na to da je riječ o malome jeziku često nisu dostatni, te konzultiranje s izvornim govornicima. Osobit je izazov predstavljala metaforika specifična za islandske prilike, primjerice ona s podrijetlom u islandskoj književnoj tradiciji i narodnim predajama. Primjer su toga stilske figure baštinjene iz staronordijske književnosti, neka vrsta sažetih metafora čije je značenje teško odgonetnuti samo na temelju njihova sastava. Na primjer, izraz hlaðsól, koji se pojavljuje u srednjovjekovnome islandskom pjesništvu, sastavljen je od riječi hlað, koja znači čipka, i sól, koja znači sunce, a označava, jednostavno, ženu. Jedan od problema oko kojeg sam se možda najviše namučila povezan je s islandskim folklorom i tek je jednom od Islanđana koje sam pitala za pomoć palo na pamet o čemu bi moglo biti riječ. Naime, na jednom se mjestu islandska riječ za čast (dýrð) pojavljuje u neobičnom kontekstu, uz glasanje troprstog zlatara. Prema narodnoj predaji ta ptica nije stvorena zajedno s ostalima, već ju je stvorio Isus u svome djetinjstvu, zbog čega njezino glasanje podsjeća na riječ za čast, čime izražava počast svojem stvoritelju.

6. Roman prati umirovljenu udovicu u, možemo i tako reći, posljednjim jesenima njezina života. Rijetko nailazimo na takve glavne likove, pogotovo ako uzmemo u obzir spretno i važno poniranje u svijest lika kojime se poslužila autorica. Bogato životno iskustvo jedne islandske građanke tako dolazi u prvi plan. Kako si priču, i glavni lik koji je u središtu, doživjela kao čitateljica?

Priča prenosi misli, osjećaje i uvide koji doista odražavaju bogato životno iskustvo. Stare ljude često smo skloni doživljavati kao pasivne, umorne i potrošene, što je stereotip koji junakinja romana u mnogočemu pobija. Ona se šeće gradom, odlazi na tradicionalnu čašu džina u pivnicu, druži se s vršnjacima, s izrazitom pronicljivošću promatra svijet oko sebe i želi biti njegovim dijelom, pa čak skuplja i svoje zadnje snage kako bi otišla na prosvjed. Nakon dugog oklijevanja odvažit će se i na ono što se nikako ne očekuje u njezinim godinama – novu ljubav. Kroz priču otkrivamo fragmente iz njezina života i upoznajemo je kao osobu koja je oduvijek bila aktivna i napredna za svoje vrijeme, no iako i dalje ima snažnu želju za životom, godine su učinile svoje te je snage izdaju i ne snalazi se u novom vremenu. Iako se u pozadini naziru neke islandske prilike kao što je financijska kriza, iskustvo i problemi o kojima se govori zapravo su univerzalni, poput osamljenosti, otuđenosti i manjka kontakta među naraštajima.

7. Naslov romana svakako je simboličan. S čime ga povezuješ?

Junakinju romana često zatječemo kako kroz prozor svojega stančića promatra svijet. U njoj se sukobljava želja da mu pripada i u njemu aktivno sudjeluje i svijest o tome da to više nije u potpunosti moguće. U tom smislu može se reći da je simbolika dvostrukog stakla trojaka: ono joj je poveznica sa svijetom, ali je i barijera koja ga od njega i dijeli. Osim toga, može se naslutiti da mjesto sa svoje strane dvostrukog stakla katkad doživljava i kao utočište pred naglim društvenim promjenama koje sve teže uspijeva slijediti.

8. Što bi izdvojila kao najveći izazov u prevođenju Dvoslojnog stakla?

Osim već spomenute metaforike veliku je pozornost trebalo posvetiti stilu, koji je jezgrovit i čini se, kao što je spomenuto, da je svaka rečenica pomno birana. U romanu se na zanimljiv način isprepliću lirski elementi, refleksija i humor, i to je trebalo prenijeti prijevodom. Osim toga, likovi su uglavnom osobe starije životne dobi kojima je također valjalo dati glas na uvjerljiv način.

9. Svaku od mnogih suvremenih europskih književnosti možemo prema nečemu karakterizirati kao posebnu. Po čemu se ističe islandska književna produkcija?

Književnost ima dugu tradiciju na Islandu i ima važnu ulogu u islandskom društvu i mentalitetu. Često se spominje podatak da se ondje izdaje najviše knjiga po stanovniku na svijetu te da je gotovo svaki deseti Islanđanin objavio neku vrstu knjige. Iako je islandska književnost donedavno bila relativno slabo zastupljena na svjetskim tržištima, danas se prevodi na brojne svjetske jezike, a islandski pisci često osvajaju međunarodne književne nagrade, pa je tako i Dvoslojno staklo nagrađeno Nagradom Europske unije za književnost. Književna produkcija veoma je raznolika, i tematski i žanrovski. Kao i u ostalim nordijskim zemljama ističe se kriminalistička proza nordijskog tipa, no ona čini samo dio suvremene književne produkcije. Dok neki pisci traže inspiraciju u slavnoj prošlosti opisanoj u islandskim sagama ili islandskoj prirodi, drugi je nalaze u problemima suvremenog društva. Kao opće obilježje suvremene islandske književnosti mogla bi se možda istaknuti sklonost eksperimentiranju i neuklapanju u unaprijed zadane žanrovske okvire.

10. Imaš li uzor u prevođenju?

Vjerujem da je skandinavistima moje i prethodnih generacija, kojima je još predavala, velik uzor profesorica Dora Maček, osnivačica Katedre za skandinavistiku na zagrebačkome Filozofskom fakultetu i autorica velikog broja prijevoda sa svih nordijskih jezika, uključujući i staronordijski. O njezinim prevoditeljskim zaslugama govori i činjenica da joj je 2018. dodijeljena prevoditeljska Nagrada Iso Velikanović za životno djelo.

 

17.12.2020.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo s nestrpljenjem dočekali roman Zvuk sunčanog sata češke autorice Hane Andronikove. Jedno od najboljih djela u opusu nažalost pokojne autorice za nas je prevela dr. sc. Suzana Kos, prevoditeljica s češkoga jezika i docentica na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U trećem ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana pročitajte o češkoj književnoj produkciji te o prevođenju slojevitog i bogatog iskustva fikcionalnog svijeta koji se skriva u stranicama Zvuka sunčanog sata.

1. Radite kao docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za češki jezik i književnost. Odakle ljubav prema češkom jeziku, kulturi i književnosti?

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu većina je studija dvopredmetna. Ja sam tako studij češkog jezika i književnosti zapravo upisala slučajno, tražeći što upisati uz željenu anglistiku. No kako kaže jedan od čeških književnih velikana, Karel Čapek, slučajnost ne postoji. Već na prvoj godini studija zaljubila sam se u češki jezik i kulturu, posebno u književnost. Ta ljubav traje do danas.

2. Koju biste češku literaturu ocijenili kao najzanimljiviju, najbližu studentima?

Studentima su najbliži suvremeni autori koji se srećom kod nas u zadnje vrijeme dosta i prevode. Vrlo rado čitaju i klasike iz zlatnih šezdesetih – Milana Kunderu, Bohumila Hrabala, Josefa Škvoreckog. Iznenade se i nerijetko oduševe Karelom Čapekom, njegovom svestranošću i svevremenošću. Prijevoda njegovih djela na hrvatski nam nažalost nedostaje.

3. Pamtite li svoj prvi prijevod s češkoga jezika?

Ako se dobro sjećam, bila je to pripovijetka Gradić češke autorice Ede Kriseove u sklopu antologije Baršunaste priče koja je uključivala prijevode mladih bohemista i studenata, od kojih su neki nastali u okviru vježbi i seminara. Bio je to zanimljiv projekt iz kojeg smo svi puno naučili, a slične projekte na studiju imamo i danas. Upravo je prošle godine kolega Matija Ivačić uredio blok Mlada češka pripovijetka u okviru časopisa Artikulacije s prijevodima nastalim na našem prijevodnom seminaru na diplomskom studiju.

4. Neko ste vrijeme proveli na usavršavanju u Češkoj. Kakva su Vaša iskustva s tom zemljom, što biste istaknuli kao posebnost u češkoj kulturi?

Ne poznajem nikog tko je otišao u Prag a da se nije u njega zaljubio. Na svakom koraku taj vas grad podsjeća na svoju veliku i slavnu povijest. Mene osobno oduševljava koliko Prag živi kulturu, uspio je sačuvati velik broj malih, intimnih kino dvorana u kojima se prikazuju češki i svjetski filmski klasici, kao i malih kazališnih scena, knjižaru ili antikvarijat naći ćete u svakoj drugoj ulici u centru. Nama je jako blizak poznati češki humor, stvorili smo razne predodžbe o Česima i Češkoj zahvaljujući upravo njihovoj bogatoj književnoj i filmskoj produkciji.

5. Uočavate li u suvremenoj češkoj književnoj produkciji teme koje najčešće prevladavaju?

Prvo desetljeće 21. stoljeća obilježila je smjena generacija i novi trendovi na češkoj književnoj sceni. Jedan od trendova bilo je okretanje velikim povijesnim temama, umjetnička refleksija nerazriješenih trauma iz češke prošlosti, poput Drugog svjetskog rata, političkih progona iz 50-ih godina 20. stoljeća i razdoblja normalizacije. S druge strane, pojavio se niz autora mlađe generacije koji su svoje proze smještali u strano okruženje i egzotične prostore. Na taj trend nadovezuje se i najmlađa generacija čeških autora kod kojih bijeg iz domaće sredine otvara prostor za samorefleksiju, propitivanje globaliziranog društva i multikulturalizma, aktualnih problema poput migrantske krize. Vječna i neiscrpna inspiracija i dalje ostaje i svakodnevica i međuljudski odnosi.

6. Roman koji ste preveli za naše čitatelje, Zvuk sunčanog sata, osebujan je i slojevit, i na formalnoj i na sadržajnoj razini. Što biste u prevođenju romana istaknuli kao najveći izazov?

Bila mi je velika želja prevesti ovaj roman i stvarno sam bila jako uzbuđena kad sam krenula s prevođenjem. Roman obiluje gotovo opipljivim opisima i bilo je izazovno te žive slike dočarati hrvatskim čitateljima. Zvuk sunčanog sata je i roman o pričanju priča, lirske rečenice Andronikove oslikavaju atmosferu i emocije razrađene do njihovih najfinijih nijansi. Jedan od glavnih likova građevinski je inženjer što je zahtijevalo i podosta istraživanja stručne građevinske terminologije, dio radnje odvija se u Indiji, pa je bilo potrebno zaroniti i u indijsku kulturu, običaje, mitologiju.

7. Hana Andronikova bila je zaista poznata i hvaljena češka spisateljica, ali nažalost preminula je nakon dugotrajne borbe s rakom dojke. Svijet koji je stvorila s pravom je ovjenčan brojnim priznanjima. Kako ste doživjeli Hanu Andronikovu, prvenstveno kao čitateljica?

Hana Andronikova napustila nas je uistinu prerano, ostavila je iza sebe kvantitativno malen, ali kvalitativno značajan opus. Njezini romani formalno su složeni i promišljeni, iza njih stoji temeljit istraživački rad. No Andronikova je prije svega fantastična pripovjedačica, sugestivno prenosi složene ljudske emocije i uvlači nas u priču, čitatelj zajedno s likovima proživljava njihova razočaranja, bijes, ushit i tugu. Mene je osobno kao čitateljicu osvojio nevjerojatan duh i prkos koji izviru iz njezinih romana, neuništiva želja za životom. 

8. Kako biste interpretirali naslov romana Zvuk sunčanog sata?

Sunce kao simbol života i ljubavi provlači se kroz cijeli roman. Glavni lik kao dječak obožava slušati majčine priče o bogovima Sunca, na odlasku u Terezín majka mu objašnjava da su sunčeve zrake kuriri boga Sunca i da će putem njih komunicirati, njegov otac izrađuje sunčani sat na koji ucrtava njihove zodijačke simbole, odnos njegovih roditelja sažet je u jednu metaforu – on je bio njezin sunčani sat, a ona je bila Sunce, jedno bez drugog nisu postojali. Roman je njihova ljubavna priča, ona ih je nadživjela, sunčani sat odjekuje i dalje. 

9. Koga biste od književnih prevoditelja s naših prostora istaknuli kao uzor?

Bilo bi jako teško i nepravedno navesti samo jednog. Imamo uistinu sjajnih prevoditelja s različitih jezika čije je prijevode užitak čitati.

10. U pogledu književne produkcije Češka je zaista zemlja koja se mnogočime može dičiti. Kako biste usporedili književnu scenu u Hrvatskoj i u Češkoj?

Teško je povlačiti takve paralele bez dubinske analize. Češka je veće tržište i ima izuzetno bogatu književnu produkciju koju je gotovo nemoguće pratiti, no i naša je scena živa i raznolika. Štafetnu palicu u oba slučaja preuzeli su autori srednje i mlađe generacije kod kojih, moj je dojam, dominiraju kratke pripovjedne forme koje bolje odgovaraju trenutku u kojem živimo. I na češkoj i na hrvatskoj sceni sve je više novih snažnih ženskih pripovjednih glasova, što mene posebno veseli. 

 

08.12.2020.

Prevođenje iznutra i izvana: Maja Weikert

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

Noćni roditelji drugi je roman, uz Mi i ja, Saskije de Coster, belgijske književnice i audiovizualne umjetnice, koji je objavljen u našoj izdavačkoj kući. Radnja romana prati mladi lezbijski par i njihovo nastojanje da budu roditelji, unatoč svim preprekama koje im staju na put. Stilski, formalno i sadržajno inovativan, a time i prevoditeljski iznimno zahtjevan, roman je ovjenčan mnogim priznanjima, kako publike tako i kritike. Kako se u koštac s Noćnim roditeljima uhvatila Maja Weikert Lozica, naša dugogodišnja suradnica i prevoditeljica mnogih romana s nizozemskoga jezika, pročitajte u nastavku.

1. Prevodite suvremena književna djela s nizozemskog jezika već dugi niz godina, potpisujete prijevode kod nas objavljenih romana Saskije de Coster, Lize Spit, Esther Gerritsen ili Renate Dorrestein. Odakle interes za prevođenjem s nizozemskoga jezika?

Teško je objasniti što je to što me toliko snažno povezuje s Nizozemskom, ali od onog dana kad sam prvi put kročila na nizozemsko tlo, osjećala sam se kao kod kuće. U Flandriju sam prvi put otputovala dosta kasnije, ali i ta me zemlja, iako potpuno drukčija od Nizozemske unatoč istom jeziku, privlači na sličan način kao Nizozemska. Dio odgovora možda se nalazi u naslovu prezentacije obiju zemalja na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1993. Nizozemska i Flandrija: otvorene prema svijetu. Iako se obje zemlje mogu pohvaliti bogatom i raznovrsnom klasičnom književnošću, tek sam se na tom Sajmu knjiga, na kojem su Nizozemska i Flandrija bile zemlje domaćini, suočila sa suvremenom literaturom na nizozemskom jeziku.

Od trenutka kada sam, sa četiri godine, naučila čitati, još uvijek nisam prestala gutati knjige, ali ni za vrijeme studija anglistike, slavistike i germanistike, ni nakon, nisam razmišljala o književnom prevođenju. Književnost na nizozemskom jeziku me je, međutim, u tolikoj mjeri opčinila da sam shvatila da hrvatsku čitateljsku publiku želim upoznati s njom. I ne samo s literaturom, nego i sa sveobuhvatnom kulturom, s načinom mišljenja; željela sam sve ono što mene fascinira u Nizozemskoj i Flandriji pokušati prenijeti hrvatskom čitateljstvu. Do stvarnog početka prevođenja proteklo je međutim još nekoliko godina: osim što sam se htjela temeljitije upoznati s nizozemskom i flamanskom literaturom, nije bilo jednostavno pronaći nakladnika zainteresiranog za objavljivanje knjiga jedne „male“ književnosti, koja je u našoj zemlji bila nepoznanica. Koliko sam upućena, do tog vremena je u Hrvatskoj bila prevedena samo jedna jedina nizozemska knjiga – a prijevod je bio s njemačkog jezika. Ta se situacija na sreću s vremenom znatno promijenila. Promjena se, pretpostavljam, dogodila jednim dijelom preko njemačkog jezika: i u Njemačkoj su se nakon 1993. pojačano počele objavljivati knjige s nizozemskog jezičnog područja, i na taj je način nekolicina naših nakladnika saznala za te knjige preko svojih kontakata s njemačkim nakladnicima (godišnje se u svijetu prosječno prevede 575 naslova s nizozemskog jezičnog područja, četvrtina tog broja prevodi se na njemački jezik).

2. Već dugi niz godina živite izvan Hrvatske, radili ste kao lektorica za hrvatski jezik u različitim institucijama i kao sudski tumač za hrvatski jezik – koristi li prevoditelju iskustvo boravka izvan države? 

Život izvan države u kojoj se govori ciljni jezik dvosjekli je mač. S jedne je strane za prevoditelja jako važno proširiti vlastiti horizont, svakodnevno biti suočen s različitim stanovištima, različitim perspektivama. S druge se strane jezik u Hrvatskoj, kao i u zemljama, razvija, a ja nisam svakodnevno suočena s njime. No na sreću godišnje provodim i po nekoliko mjeseci u Hrvatskoj, a kao lektorica hrvatskog jezika na sveučilištu svakodnevno sam bila suočena s jezikom i književnošću u raznim oblicima. Veći problem predstavlja život u Njemačkoj, a ne u Nizozemskoj ili Flandriji, dakle na trećem jezičnom području, što znači nedostatak intenzivnijeg kontakta s izvornim jezikom književnosti koju prevodim. No tu na sreću na scenu stupaju Nizozemska i Flamanska književna zaklada, koje prevoditeljima omogućavaju boravak u zemlji izvornog jezika. Zahvaljujući tome, svake godine provodim više tjedana u Nizozemskoj odnosno Flandriji, ne uključujući i ono vrijeme koje inače privatno provodim u tim zemljama.

3. Budući da živite i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, što nam možete reći o recepciji suvremene hrvatske književnosti vani. Čitaju li se naši autori?

Što se tiče recepcije hrvatske suvremene književnosti , situacija u Njemačkoj nedvojbeno se razlikuje od situacije u Nizozemskoj. U Njemačkoj ima relativno manje čitateljske publike nego u Nizozemskoj, a stariji prijevodi hrvatskih klasika na njemački jezik vrlo su loši, tako da netko tko je čitao loš prijevod Krleže neće tako brzo posegnuti za nekom drugom hrvatskom knjigom. Na sreću su se posljednjih godina pojavili novi, izuzetno dobri prevoditelji s hrvatskog, tako da se novija hrvatska književnost može pohvaliti dobrim prijevodima, i ljudi je počinju čitati. Recepcija suvremene hrvatske književnosti, u onim uskim krugovima u kojima se ona čita, jako je dobra. U Nizozemskoj se znatno više čita, i književnosti različitih slavenskih zemalja dobro su poznate čitateljskoj publici. Uobičajeno je u određenim vremenskim razmacima iznova prevoditi npr - ruske klasike. Nizozemska književna zaklada čak objavljuje časopis u kojem se predstavljaju dosad neprevedene knjige iz književnosti koje u Nizozemskoj nisu toliko poznate. Nizozemska je mala zemlja, a broj književnih prevoditelja s hrvatskog jezika vrlo je ograničen, no svi su jako dobri, tako da ovdje nema onih problema s lošim prijevodima koji postoje na njemačkom govornom području. Recepcija suvremene hrvatske književnosti vrlo je dobra. O recepciji u Flandriji na žalost ne znam previše.

4. Preveli ste roman Noćni roditelji Saskije de Coster, što je već drugi roman te autorice koji ste preveli (prvi je Mi i ja). Saskia je u svijetu flamanske književnosti poznato ime, a prati je glas izvrsne suvremene pripovjedačice koja nerijetko eksperimentira s formom i sadržajem. Je li Vam bilo zahtjevno prevoditi njezine romane?

Noćni roditelji zapravo je treći roman Saskije de Coster koji sam prevela, jedan raniji roman (Heroj) prevela sam na bosanski. U svakom je slučaju, zbog njegove kompleksnosti, bilo najzahtjevnije prevoditi roman Noćni roditelji.

5. U roman Noćni roditelji De Coster problematizira temu o kojoj se ne govori često, a to su loše strane bivanja dobrim roditeljem u današnjem svijetu. Kako ste doživjeli roman prvenstveno kao čitateljica?

I sama sam roditelj, pa sam u romanu susrela razmišljanja koja su mi dobro poznata iz vlastitog iskustva. Tematiziranje pitanja roditeljstva vrlo je važno, mi smo svi nekako odrastali u uvjerenju da je dovoljno dobiti dijete kako bi čovjek bio dobar roditelj, često sam čula izjave da majka nikad ne može pogriješiti u odgoju djeteta, što liječnička, policijska i psihijatrijska praksa itekako pobijaju. To automatsko udjeljivanje apsolucije majčinstvu potpuno je nerealno, ali ipak rasprostranjeno. Mislim da je hrabro od Saskije što tematizira svoju bojazan da neće moći voljeti dijete s kojim nema nikakvu biološku vezu, što isprva to dijete na neki način promatra kao prepreku za svoju vezu s djetetovom majkom. Kad bi na njezinom mjestu bio muškarac koji nije biološki otac djeteta, čitateljima bi njegove nedoumice bile shvatljivije, ali od žene se na neki način automatski očekuje bezuvjetno prihvaćanje djeteta i dobro roditeljstvo.

6. Osim što dotiče spomenute teme koje su gotovo tabu, otkrivajući sve sumnje koje jedan roditelj može imati u odgoju djeteta, Saskia u prvi plan postavlja lezbijski par koji umjetnim putem dobiva svoga sina. Zašto su glasovi manjina potrebni danas u književnosti?

Glasovi manjina predugo su bili zataškavani ili čak tabuizirani u književnosti, i ne samo u književnosti, ali se u novije vrijeme puno češće čuju. Vrlo je važno da književnost ne prikazuje svijet onakvim kakvim bi ga određeni broj čitatelja možda želio vidjeti, nego onakvim kakav jest, pa su glasovi manjina neobično važni za tu cjelokupnu sliku društva. Da ni jedan čovjek nije otok, znamo već odavno, i krajnje je vrijeme da i pripadnici većine napokon shvate od čega je satkan kontinent kojega smo svi mi dio.

7. Prilikom prevođenja bili ste u kontaktu s autoricom. Kako biste opisali taj tip suradnje? Jesu li autori i inače voljni surađivati s prevoditeljima njihovih djela?

Za razliku od prevođenja njezinih prijašnjih romana, prilikom prevođenja romana Noćni roditelji zbog njegove sam kompleksnosti relativno često bila u kontaktu s autoricom. Saskia de Coster uvijek je bila spremna odgovoriti na sva moja pitanja i pomoći mi kod svih mojih nedoumica. To je uglavnom bio slučaj sa svim nizozemskim i flamanskim autorima koje sam do sada prevodila, s nekima sam se toliko zbližila da se sastajem s njima svaki put kad dođem u Amsterdam ili Antwerpen. Vrlo su rijetki autori koji nisu spremni pomoći prevoditelju. U konačnici, u njihovu je interesu da se njihove misli prenesu na drugi jezik onako kako su ih oni sami zamislili („da se zna što je pjesnik želio reći). Smatram velikom privilegijom da mi koji prevodimo suvremenu književnost imamo tu mogućnost kontaktiranja autora, i to ne samo u slučaju nedoumica prilikom prevođenja.

8. Budući da prevodite suvremenu književnu produkciju s nizozemskoga, što nam možete reći o suvremenim romanima pisanim na nizozemskome jeziku? Koje teme prevladavaju, prema Vašemu sudu, u jednoj Belgiji i u jednoj Nizozemskoj? Ima li podudarnosti?

Književnost na nizozemskom jeziku toliko je bogata i sveobuhvatna da je teško izdvojiti nekoliko tema koje prevladavaju. Iako je nedugo nakon Drugog svjetskog rata objavljen cijeli niz knjiga s tematikom okupacije, proganjanja Židova, njihova skrivanja i sl. (među kojima najprevođenija knjiga ikad napisana na nizozemskom jeziku Dnevnik Anne Frank), zanimljivo je da je u posljednjih nekoliko godina ponovno objavljeno dosta romana s tom tematikom. Razlog tome je što je nizozemsko, a donekle i flamansko društvo počelo diferenciranije promatrati klišej skrivanja Židova i tematiku nacizma, i općenito izdaje, u vlastitim redovima. Jedna od važnijih tema u Nizozemskoj jest obračun sa strogim kalvinističkim protestantizmom koji vlada u određenom broju zajednica, i koji je traumatizirao cijeli niz autora. Ta tematika u katoličkoj Flandriji, naravno, ne postoji. Isto je tako u Nizozemskoj vrlo važna tema kolonijalne prošlosti. Ona nije nova, kritika kolonijalizma tema je, među ostalim, najznačajnijeg nizozemskog romana, Max Havelaar, napisanog još za vrijeme kolonijalizma. Nakon osamostaljenja Indonezije objavljen je priličan broj knjiga nizozemskih autora rođenih u Indoneziji koji su tu zemlju smatrali svojom domovinom, i sad su je odjednom izgubili (mislim da prekrasna knjiga Helle S. Haase Oeroeg još uvijek nije prevedena na hrvatski, što je velika šteta). No u posljednje je vrijeme objavljen cijeli niz romana autora podrijetlom iz bivših kolonija koji na kolonijalizam gledaju iz sasvim različite perspektive. U novije se vrijeme također sve učestalije čuju glasovi i drugih autora iz migrantskih obitelji koji pišu iz svoje perspektive – perspektive stranca u zemlji u kojoj žive.

To su više-manje teme specifične za Nizozemsku, a u manjoj mjeri za Flandriju. Kao i u drugim europskim književnostima, i u književnosti nizozemskog jezičnog područja učestale su teme o migraciji, integraciji, sudbinama izbjeglica, krizi demokracije, populizmu i sl., ali u toj književnosti ipak glavnu ulogu igraju općeljudske teme, teme prepoznatljive diljem svijeta. Veličina književnosti nizozemskog jezičnog područja jest u tome što to nije nizozemska ili flamanska književnost, nego jednostavno književnost. Prema jednoj izjavi iz 1997. godine, books don't have nationalities.

9. Koga biste izdvojili kao uzor u prevoditeljskome svijetu?

Osobno zapravo nemam pravog uzora u prevoditeljskom svijetu. Divim se kolegama Davidu Colmeru i Samu Garettu koji prevode s nizozemskog na engleski i čiji su prijevodi prava remek-djela. Oni su postigli ono čemu ja težim, a to je da prijevod ne zvuči kao prijevod. U vrijeme dok sam predavala hrvatsku književnost na sveučilištu često sam vodila seminare o književnom prevođenju, i tom sam prilikom došla u doticaj s izvrsnim prijevodima naših prevoditelja posebice s njemačkog; ovdje bih na prvom mjestu htjela istaknuti savršene prijevode njemačke klasične poezije (na pr. prijevode Dobriše Cesarića, Vesne Parun, Mihovila Kombola i dr.). Najviše me se dojmio prijevod Fausta Tita Strozzija, jasno vidi da je prevodio glumac, koji prevedene riječi izgovara na sceni.

10. Što sami čitate u slobodno vrijeme? Koji biste Henin naslov preporučili čitateljima?

Prvo treba definirati pojam slobodnog vremena. Dok sam bila docentica, hrvatske sam knjige čitala iz perspektive nastave. Kad čitam nizozemske i flamanske knjige, jedan ih dio mozga automatski prevodi, a drugi ocjenjuje bi li mogle biti zanimljive hrvatskom čitatelju. Tu se dakle ne može govoriti o slobodnom vremenu. Osim klasika koje sam već pročitala, vrlo rijetko čitam njemačke knjige. U slobodno vrijeme dakle čitam knjige na engleskom. I uživam u njima.

Hena objavljuje velik broj knjiga prevedenih s takozvanih „malih“ jezika, i na taj način približava hrvatskom čitatelju kulture koje bi mu inače ostale skrivene. A da bi knjiga bila vrhunske kvalitete, ne mora biti napisana na engleskom, i ne mora biti međunarodni bestseler. Čitatelju bih svakako preporučila obje knjige Renate Dorrestein, Kameno srce i Bez milosti, koje sam prevela za Henu.

 

19.10.2020.

RAZGOVORI UGODNI: Ante Tomić&Tomislav Torjanac

Ante Tomić

1. Iako su najmanji, najmlađi su čitatelji i najzahtjevniji. S obzirom na tvoj poprilično velik dosadašnji opus, kako ti je bilo pisati za djecu?

Bilo je opušteno i lako, rečenice su mi prirodno dolazile, kao da je junak cijelo vrijeme bio u meni i šaptao mi što da napišem. Ali u osnovi se pisanje nije razlikovao od bilo kojeg drugog pisanja. Priča je morala imati sve što i priča za odrasle, a ja sam u tome vrlo staromodan. Moja priča uvijek mora biti uzbudljiva, smiješna i pravedna.

2. Đuro Hodalica gotovo je prvi čvorak u književnosti i još pati od straha od visine. Za jednu pticu mora da ne postoji veći strah. Kako je nastala ideja za ovu knjigu? I zašto je baš, od svih ptica, čvorak u glavnoj ulozi?

Počelo je kao šala, ptica koja se boji visine, ali onda, kad sam počeo razmišljati o priči i junaku, i napisao prvih nekoliko stranica, to se otelo i postajalo ozbiljnije. Junak s takvim nedostatkom, shvatio sam, neizbježno bi bilo odbačen od ostatka zajednice, izoliran, diskriminiran, vjerojatno i zlostavljan, i odjednom je to postala jedna od onih manjinskih priča kakve ja inače pišem. Uplašeni Đuro Hodalica naposljetku nije bio drugačiji od onoga uplašenog Srbina policajca u scenariju za “Ustav Republike Hrvatske”. Jedina je razlika da je ovo dječja priča i da sam se morao potruditi da, usprkos ozbiljnosti priče, sačuvam ono veselje i šašavost koje sam imao na početku. 

3. Romanopisac, scenarist, kolumnist, satiričar, pripovjedač, novinar – imaš li slobodnog vremena za čitanje? Što najradije čitaš?

Čitam koješta, kao što sam cijeli svoj život čitao, bez reda i namjere, i različite mi se stvari sviđaju. Ovoga trenutka završavam drugi roman divne Guzel Jahine i spremam se početi novog Javiera Cercasa.

4. Đuro Hodalica ima velike šanse da postane omiljeni dječji junak. Uz kojeg si junaka odrastao, koji ti se najviše urezao u sjećanje?

Bilo ih je mnogo. Za početak, djeca iz Ćopićevih, Lovrakovih i Kušanovih knjiga. Zatim pustolovni romani danas nešto zaboravljenog slovenskog pisca Toneta Seliškara. Pa dječja poezija: Vitez, Krklec, Duško Radović, Miroslav Antić, Brana Crnčević... Mnogo sam majstora pokrao da bih napisao “Đuru Hodalicu”. 

5. Nakon što si ispisao priču, oslikavanje knjige prepustio si isključivo Tomislavu Torjancu. Zašto baš njemu?

Jer je najbolji.

 

Tomislav Torjanac

1. Kako je tekao proces stvaranja Đure? Jesi li ga odmah „imao u glavi“ ili je bilo potrebno nešto više vremena?

Priču sam dobio na čitanje dok još nije bila završena, ali lik Đure nekako mi se već na samom početku počeo oblikovati u mislima: mršavi ptičurak s kacigom od orahove ljuske, pomalo tužna i zabrinuta pogleda. Malen pod nebom, s PTSP-om. Do trenutka kad sam dobio cijelu priču Đuro je već bio završen, pa sam ostale likove radio „uživljen“ u Đuru, takoreći iz njegove perspektive.

2. Iako je prisutan na književnoj sceni već dvadesetak godina, Ante Tomić u dječjem je svijetu tek debitant. Kako ti se svidio njegov tekst?

Volim Antin stil, od kolumni do knjiga, majstorski se služi perom, koje je istodobno britko, čovječno, duhovito, pronicljivo i mudro. Bilo bi šteta da nije zagazio i u vode dječje književnosti. A imamo i sličan smisao za šalu, tako da mi je priča odmah legla. I nekako se logično nastavlja na niz sličnih tema – ili moje interpretacije tih tema – u slikovnicama koje sam ilustrirao: od vršnjačkog nasilja u Ružnom pačetu do prihvaćanja različitosti u Kako živi Antuntun. Nekako se najlakše pronađem u takvim pričama.

3. Đuro Hodalica glavni je lik, ali priča obiluje osebujnim likovima od kojih svašta možemo naučiti. Koji ti je lik najdraži i zašto?

Općenito su mi draži sporedni likovi od glavnih, ali u ovom slučaju najdraži mi je ipak Đuro. Uvijek sam na strani „underdoga“, tj. onih koje se doživljava kao nekoga komu je suđeno da bude gubitnik ili autsajder, a onda taj u ključnom trenutku pokaže junačku snagu. S godinama shvatimo da istinski junaci nisu razmetljivi, glasni i bahati, nego baš suprotno: tiha voda koja brijege dere, oni koji malo govore riječima i gestama, a mnogo više djelima. Takav je Đuro.

Meni drugi najdraži „lik“ zapravo su imena likova koja im je nadjenuo Ante. Silno su mi simpatična, nepretenciozna i duhovita. I nekako ljudski topla, podsjećaju me na djetinjstvo.

4. Danas si već veteran ilustracije. Čije ilustracije najviše pamtiš od suvremenika? S kojim si junacima ti odrastao?

Na pamet mi odmah pada Shaun Tan, australski ilustrator, slikar i pisac, ne samo zbog ilustracija, nego i zbog tekstova koje sâm piše za svoje slikovnice i knjige. Pravi, cjeloviti autor. Imao sam čast da je Shaun napisao predgovor katalogu moje samostalne izložbe u Klovićevim dvorima godine 2013.

Odrastao sam s Doktorom Dolittleom, odnosno izdanjem knjige iz 1946. s ilustracijama autora Hugha Loftinga. Knjigu još uvijek imam – reći da je požutjela od starosti bilo bi preblago, jer listovi su doslovno smeđe boje. Ilustracije za djecu pamtim i s omota zvučnih knjiga koje sam kao klinac danonoćno slušao na starom Iskrinom kofer-gramofonu. Na primjer, vrlo se rado sjećam crteža Ivana Antolčića kojima je ilustrirao stihove Zvonimira Baloga Pjesme sa šlagom ili Šumar ima šumu na dlanu. Stihove je sredinom ’70-ih uglazbio Arsen Dedić, a izveli su ih glumci Pero Kvrgić, Boris Miholjević i Ljubica Jović.

5. Uglavnom si okružen dječjim junacima, kao što su Grga Čvarak, Antuntun i Crvenkapica, a sad je tu i Đuro Hodalica, ali što najradije čitaš u slobodno vrijeme?

Nemam nekih određenih preferenci – jednako rado čitam beletristiku, publicistiku, knjige za djecu, strip... Rekao bih da u posljednje vrijeme „utvrđujem gradivo“, točnije ponovno čitam knjige izraelskog lingvista Guya Deutschera i engleskog glazbenika Davida Toopa. Već spomenuta ljubav prema zvučnim knjigama ostala je do danas, tako da ih često slušam u slobodno vrijeme, ali i dok radim. Doduše, zamjeram si što nedovoljno čitam i slušam na hrvatskom jeziku, ali trudim se ispraviti to.

 

14.09.2020.

RAZGOVORI UGODNI: Lora Tomaš

1. Nedavno je izašao tvoj debitantski roman Slani mrak, plod istraživanja dvadesetak malih hrvatskih otoka. Što te potaknulo na istraživanje koje je dovelo do romana? Što je bilo prvo: ideja o romanu ili istraživanje?

Prije nekih šest godina u jednoj knjižari u indijskoj Goi tražila sam poklon za pjesnika Manohara Shettyja. Taj put išla sam ga intervjuirati. Zapazila sam naslov Following Fish: Travels Around the Indian Coast (2010.) Samantha Subramaniana, novinara koji je u devet eseja zabilježio svoja putovanja indijskom obalom, priče na koje je usput naišao. O ribi i ribolovu, ljudima, moru. Pomislila sam kako bih mogla izvesti nešto slično, samo na Jadranu. Godinu i pol kasnije, kad sam se vratila u Hrvatsku, i na tu ideju, vezala sam je isključivo uz manje otoke. Jer su granični prostori gdje je sve već čitavo stoljeće u procesu nestajanja. Fascinirao me taj svijet, kao konkretna mjesta i kao simbolika.

A roman se kao forma nametnuo od samog početka istraživanja – u prvim razgovorima s otočanima shvatila sam da nemam izbora. Odmah su me pitali za žanr i ponudili opciju: ako hoćeš klasično dokumentarno (s imenima ljudi i lokacija), onda ćemo voditi jedan razgovor, inače možemo i neke druge, zanimljivije. Poslije sam te njihove zanimljivije priče prekrajala, nadopunjavala fikcijom da bih izvukla neku psihološku, ponekad i dalje neizgovorenu istinu – barem kako je ja vidim.

2. U kojem smislu ti je pisanje promijenilo život? Jesi li uklopila pisanje u svakodnevne rutine ili pišeš kad te uhvati inspiracija?

Pišem oduvijek (ili sam mislila da pišem), ali sam se prije osam godina ozbiljno uhvatila većih projekata, u međuvremenu i Slanog mraka. Otad se nastojim organizirati oko pisanja, koliko ide. Da pišem samo kad me uhvati inspiracija, imala bih naslove i podnaslove nekoliko knjiga, i u detalje razrađene naslovnice jer volim vizuale. Sve ostalo repetitivno je i zanatski, čisti napor. Osim kad nije.

3. Kakva si kao čitateljica? Čitaš kad uhvatiš vremena ili imaš svoje vrijeme za čitanje?

Ponekad uhvatim vremena da se odmorim od čitanja.

4. Nekoliko si godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književne kritike za tamošnje publikacije. Koje si sličnosti i/ili razlike uočila između dvaju društva kad je u pitanju knjiga?

Književna scena u Indiji golema je i vrlo vitalna, jako se puno toga izdaje, na raznim indijskim jezicima. Nemoguće je pobrojati i sve književne festivale, stalno izniču novi, a  najveći je i najpoznatiji Jaipurski, koji se krajem siječnja svake godine održava na terenu jedne palače u Rajasthanu. Masovno ga pohode i školarci – nešto čega ovdje nema u toj mjeri. Općenito je sve masovno, ali uspijeva zadržati intimnu atmosferu, pa se razni svjetski autori doimaju opušteniji na tim pozornicama nego na mnogim drugim. Možda je do sunca i šarenih dekora.

Puno je autora, kritičara, glasovi su heterogeni. Tinejdžerke preispisuju velike indijske epove po nekom svom ključu. Sjajni političko-kulturni časopisi poput The Caravana objavljuju reportaže od desetak tisuća riječi, koje kasnije prerastaju u knjige. Zbog južnoazijskih podružnica velikih izdavača poput Penguin Random Housea, Harper Collinsa ili Hachettea, dostupno je sve što tek izađe na engleskom jeziku diljem svijeta, i to preko noći. Ali vitalan je i kastinski sistem, duboke su rodne nejednakosti, mnogo je neprivilegiranih, veoma blago rečeno. Razina nepismenosti zaprepašćuje i rastužuje. Ubacimo tu i cenzuru i samocenzuru.

Manji su razmjeri svega u Nepalu, jer je manji i izoliraniji, ali se zbog broja stanovnika knjige ondje tiskaju u neusporedivo više primjeraka nego kod nas. Doduše, trenutno prolazi krizu i pitanje je kako će se sve razvijati, ali prije nekoliko godina izdavaštvo im je apsolutno cvalo.

A neki doista blizak odnos prema knjigama imaju prodavači u kultnoj knjižari Blossoms u Bangaloreu, na katove i dvije adrese u istoj ulici, jednoj od onih koje drže sve najnovije i antikvarne knjige, naslovi se obrušavaju s krcatih polica, ne može se proći. Nikad nisam uspjela shvatiti njihov sistem katalogiziranja, imaju li ga uopće, iako je u objema knjižarama nekoliko kompjutera spojenih na Internet, koje rijetko koriste. Kad god pitam za neku knjigu, inzistiraju da im potanko opišem korice. I odmah znaju – ima, nema.

5. Neobična forma romana Slani mrak unijela je dašak osvježenja na domaću spisateljsku scenu, ali je i ugodno iznenadila čitatelje. Možemo li uskoro očekivati nešto novo?

Ima ta jedna knjiga koju sam započela prije osam godina, kad sam otišla u Indiju. Prvo sam samo bilježila dojmove, a onda odlučila cijelu priču proširiti istraživanjem, knjiškim. Valjda su mi zato trebale godine, da se dojmovi slegnu, da pročitam sve te druge tekstove. Konačno sam ove zime iz Indije u Hrvatsku poslala i svoju indijsku biblioteku. Knjige sam nalazila pod krevetima, u kuhinjama raznih prijatelja, neke su preživjele par monsuna u džungli, kamo se jedan od njih preselio. A u karanteni sam iz kutija izvukla i svoje indijske dnevnike, rasula ih po stanu i danima čitala. Odlučila dovršiti taj roman (?) da poslije mogu pospremiti.

6. I za kraj, koju bi poruku poslala ljudima koji ne čitaju?

Hm, možda su više od zvuka i slike. Ne upijamo svi informacije na isti način, i to je u redu, ne osjećam neki misionarski žar po tom pitanju. Drugi možda zaista ne stižu, a htjeli bi. Šteta. Trećima samo treba uvaliti pravi naslov u momentu njihove nečitalačke slabosti, i stvari krenu. smile