RAZGOVORI UGODNI: Đurđica Stuhlreiter

1. Upravo ste objavili novi roman “Subota”. O kakvom je djelu riječ i odakle inspiracija za temu kojom se bavite?
Riječ je o djelu koje se, između ostalog, bavi problemom demencije i odnosa prema  starosti u suvremenom svijetu. Pripremajući se za pisanje, pronašla sam podatke koji govore da će do 2050. godine od demencije u svijetu bolovati 115 milijuna ljudi, dok bi se u Hrvatskoj broj oboljelih do 2030. godine mogao popeti na 110 tisuća. Ovakvi alarmantni podatci motivirali su me da se da spomenutu problematiku pokušam sagledati sa stajališta književnosti. Dovoljno razloga za to našla sam i u činjenici da je sama starost u današnjem svijetu tretirana na neodgovarajući način, a stari ljudi prikazani s dosta predrasuda i na tipski način. Stoga u ovom romanu demencija predstavlja okvir kroz koji se pokušava promotriti problem starosti u današnjim životnim uvjetima. Na nju se uglavnom gleda kao na poraz, a život kojim žive starci ne odveć zanimljivim ili čak dosadnim.

Početna nakana, međutim, raslojila se i podijelila na više razina. U romanu se stoga prikazuju i odnosi unutar obitelji oboljele starice, propituju ustaljene vrijednosti i obrasci ponašanja. Na toj se razini govori o stvarnim situacijama u koje upadaju članovi obitelji koja živi sa starijom oosobom, posebice onom koja je oboljela od demencije. Premda takve situacije ponekad djeluju smiješno, zapravo ocrtavaju duboko narušene ljudske odnose i tretman starosti koji nije optimističan.

Posebice važnom razinom smatram prikaz drukčijeg život koji tinja ispod površine čestih epizoda zaboravnosti dementne starice. Taj se život otima uobičajenom poimanju i doživljavanju osjetilima ili stvarnosnim kriterijima. Uz pomoć neobičnih i nestvarnih likova, dementna starica kao poseban dar dobiva mogućnost da svoju zaboravnost pretvori u energiju koja zgodama iz njezine prošlosti daje drugu dimenziju. U ovom se dijelu isprepliće stvarno s fantastičnim, ostavljajući mjesta groteski kao jednom od mogućih pristupa realnosti.

Razina koja će zasigurno privući pažnju čitatelja jest ona na kojoj je naizgled mirna i dosadna starica prikazana kao lik koji krije mračnu tajnu vezanu uz gubitke vlastite djece i otmicu tuđe. Potraga za ključem, koja postaje Gretina opsesija, pokazat će da su dementne epizode koje izluđuju njezinu okolinu itekako utemeljene i otvoriti pitanje što je zapravo prava stvarnost – ono što vide svi ili ono za što znamo samo mi.

2. Objavili ste više knjiga za djecu i mlade s kojima ste osvojili književne nagrade, ali pišete i za odrasle. Što vam je draže?
Točno je da sam bavljenje književnošću započela pišući za djecu. Do sada sam objavila devet naslova za mlađu čitateljsku publiku, a svojim sam se knjigama obraćala i najmlađima jer sam autorica slikovnice, nešto starijima kroz knjige bajki i romane, ali i tinejdžerima za koje sam napisala zbirku priča o vršnjačkom nasilju. Dobitnica sam i dvaju književnih nagrada na području svaralaštva za djecu za romane te međunarodne nagrade za najbolju bajku. Oduvijek sam pisala i za odrasle, ali sam na tom području sve donedavno slabije objavljivala i to uglavnom pripovijetke i nešto poezije. Roman Subota treći je roman namijenjen odraslim čitateljima, i svi su objavljeni u protekle tri godine iako su nastali znatno ranije.

Dok sam objavljivala naslove samo za djecu često su me znali pitati zašto se ne okušam i u „ozbiljnoj“ književnosti, misleći pri tom na književnost za odraslu čitateljsku publiku. Inače, podjela književnosti na onu za djecu i onu za odrasle nije mi baš prihvatljiva, ali je istina da je često prisutna. Pri tom se ono što je napisano za djecu često nepravedno marginalizira te se na ovu vrstu književnosti gleda kao na svojevrsnu školu u kojoj je potrebno ispeći zanat pa, ako se u tome uspije, moguće je prionuti pisanju za stariju čitateljsku publiku.

Teško mi je odgovoriti je li mi draže pisati za djecu ili odrasle. Sve ovisi o temi koja me trenutno okupira te stajališta s kojeg joj je primjerenije pristupiti. Istina je da u posljednje vrijeme više pišem za odrasle, ali razlog tome nije nikakva odluka o promjeni načina bavljenja književnošću, već samo jedan od svjetova koji je u ovom trenutku izbio u prvi plan.

 3. Pišete li redovito ili kada Vas inspiracija ponese?
Bavljenje književnošću traži svojevrsnu disciplinu, ali ja nisam od onih koji pišu svakodnevno. Pišem onda kada mi se čini da imam što reći i, naravno, kada za to imam vremena. Spadam među one koji se književnošću mogu baviti samo kao hobijem dok im je posao nešto drugo. Imam sreću što mi je struka blisko vezana za knjigu jer predajem hrvatski jezik i književnost te tako povezujem i nadopunjujem svoje interese i obveze.

4. Kome prvo dajete rukopis na čitanje? Jeste li osjetljivi na kritike?
Za knjigu je najgore da čitatelje ostavi ravnodušnim ili da je uopće ne primijete. Stoga svaku kritiku smatram dobrodošlom jer mi se čak i ona loša čini boljim rješenjem od izostanka bilo kakve kritike. A da bi se preciznije odgovorilo na postavljeno pitanje treba reći da svako istupanje zahtijeva svojevrsnu hrabrost pa tako i istupanje na književnu scenu. Ako bih unaprijed razmišljala imam li dovoljno hrabrosti za govoriti o nekim temama, zacijelo ne bih otišla dalje od preispitivanja. U svakoj se knjizi daje najbolji dio sebe, otkriva se i ogoljuje. Tako nezaštićenom, svedenom na samog sebe, nije lako stajati pred nepoznatim čitateljem i očekivati reakciju. Uvijek je tu mnogo strepnje i nelagode, nade i očekivanja, a posebice kada je riječ o knjigama s provokativnom tematikom i pristupom koji je naglašeno groteskan i ne trpi skrivanje  bilo koje vrste.

Knjige na čitanje dajem onima za koje smatram da dijelimo zajedničke čitateljske interese ili slične poetske rukopise, ali na to se ne odlučujem lako. Svjesna sam sudbine knjige i činjenice da je moja samo dok je pišem. No, čim napišem posljednji redak i dam je nekome na čitanje, ona više nije moja. Tada je autor predaje drugima i sve nalikuje onome kada vlastito dijete u jednom trenutku puštamo da samo nastavi svoj život. I u tim situacijama strepimo i nepotrebno brinemo jer to što smo napisali više ne pripada samo nama. Drugi će je čitati i sudeći o njoj oblikovati po svom i tako joj nastavljati život.

5. Kakva ste čitateljica? Imate li omiljeni žanr, koji su Vaši autorski uzori?
Čitam sve što mi dođe pod ruku, knjige različitih žanrova, čak i nekoliko njih istovremeno. Podjednako volim i knjige za djecu, kao i one za odrasle, a osobito mi je draga poezija. Svakoj knjigu koju započnem čitati dajem šansu pa, čak ako mi se i učini nezanimljivom ili lošom, ne odustajem prije posljednje stranice.

Ponosna sam što je moj roman Subota objavljen kod nakladnika čije naslove iznimno cijenim kao čitateljica. Od brojnih knjiga ove nakladničke kuće iznimno me se dojmio roman Led Ulle_Lene Lundberg. Opis smrti koji roman sadrži jedan je od najimpresivnijih koji sam pročitala. Volim čitati djela Elfriede Jelinek, Herte Müller i Alena Mornštajnove, a od domaćih autora Julijanu Adamović, Karmelu Špoljarić i Zorana Ferića. Iako se divim mnogim književnim imenima, moram reći da kao autorica nemam posebnih uzora. Voljela bih ostati svoja i izgraditi vlastiti rukopis, a mislim da je to i najbolji put kojim treba kročiti.

Dok mnogi odrasli misle kako ne treba čitati knjige za mlade, ja sam redovita posjetiteljica dječjih odjela u knjižnicama te me veseli kada naiđem na naslova koji mogu preporučiti za čitanje pripadnicima mlađe generacije koji tek trebaju otkriti svoju najdražu knjigu.

6. Što biste poručili ljudima koji ne čitaju?

Često se ističe misao kako se danas malo čita te upravo time potkrepljuje stav o sudbini književnosti kojoj budućnost ne plete vijence. Mislim da nije uvijek tako jer se na tu činjenicu treba gledati u različitim kontekstima. Današnji čitatelji traže drukčije forme i teme, pristup koji će više biti prilagođen vremenu u kojem živimo i upravo stoga od književnosti traže veću osjetljivost za trenutak u kojem djelo nastaje. Možda u ponuđenim djelima čitatelji ne prepoznaju ono što od književnosti očekuju, a nemaju strpljenja beskonačno iščitavati i tražiti odgovore koje bi željeli naći. Pred piscima je zato ozbiljna zadaća da pokušaju ići u korak sa suvremenim čitateljima, ma koliki bio njihov broj. Dovoljna je i jedan jedini čitatelj da opravda postojanje napisanog jer se samo tako jamči život knjige.

No, ni pesimistične misli kako se malo čita, ako govorimo o općoj populaciji, nisu sasvim točne. Knjiga kao prvi masovni medij gubi bitku s novim i suvremenijim oblicima masovnog komuniciranja, ali to ne treba shvaćati na krivi način. Ona se mijenja i nastavlja komunicirati s možda manjim brojem čitatelja, ali zato ne gubi na važnosti i utjecaju. Oni koji je i dalje konzumiraju doživljavaju je sveobuhvatnije i ozbiljnije pa je u tom smislu njezin utjecaj možda još i veći. Nalazeći svoje mjesto u pomalo elitističkim krugovima istinskih čitatelja, književnost se nastavlja ostvarivati na svim razinama na kojima umjetničko djelo i inače egzistira. Stoga bih umjesto poruke onima koji ne čitaju, radije iskazala vjerovanje kako postoji knjiga pisana po mjeri baš svakog čovjeka i izrazila želju da svatko pronađe knjigu koja je namijenjena baš njemu. A kad se to dogodi, preobrazba u istinskog čitanja uopće nije nemoguća.