RAZGOVORI UGODNI: Dinko Mihovilović
1. Upravo ti je objavljen novi roman pod naslovom Doručak. Što nam možeš reći o novom romanu? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastao?)
Čak i prije nego što je izašao moj prvi roman, počeo sam raditi na drugom. Napisao sam određeni broj poglavlja, sedam ili osam. Bio sam siguran da će to biti moja nova priča i bio sam zadovoljan smjerom u kojem sam išao. Međutim, onda smo supruga i ja prodali stan jer smo se odlučili vratiti u naš stari kvart, Sloboštinu, i privremeno smo bili u starom stanu moje pokojne none na Cvjetnom naselju. Taj je stan većinom bio u “originalnom stanju”, dakle dotrajalom, a povrh svega bio je pun kutija iz našeg prethodnog stana. Uz dvoje male djece, sve je to bilo prilično neugodno.
Tada je Doručak krenuo sam od sebe: napisao sam prvo poglavlje u jednom dahu i iako još nisam imao definiranu radnju, znao sam tko su likovi, kakvi su i kakva je atmosfera koju želim dočarati. Neko sam vrijeme paralelno pisao roman koji sam već bio započeo i Doručak, ali onda sam se usredotočio samo na potonji jer mi je bilo jasno da bi u konačnici mogao biti kvalitetniji, jer je iskreniji i jer kroz priču, koja sa mnom osobno nema nikakve veze, prenosi osjećaj nemira koji sam imao u vrijeme pisanja.
2. Iza tebe je već jedan uspješan roman (Krletka od mora, 2018.). Osjećaš li pritisak da novim romanom moraš opravdati očekivanja publike?
Moram priznati da sam ovaj put opušteniji jer vjerujem svojoj urednici, Marini Vujčić, koja je od početka stajala iza mog rukopisa i pomogla mi da postane bolji. Također, kad sam upoznao Uzeira, nakon što je pročitao gotov i uređen rukopis, pružio mi je veliku podršku i za buduće pisanje na temelju priče koju je upravo prihvatio objaviti. Međutim, hoće li se roman svidjeti publici, to ne mogu znati. Nadam se da će Doručak naći svoje čitatelje.
3. Je li ti pisanje promijenilo život? Pišeš li svakodnevno ili samo kad uhvatiš slobodnog vremena?
Pisanje mi je, u manjoj ili većoj mjeri, dio života od tinejdžerskih dana i u tom kontekstu mogu reći da mi je promijenilo život, vrlo slično kao i čitanje. Volim priče s kojima se mogu povezati iako ih nisam doživio i volio bih postići isto sa svojim pričama.
Postoje faze kad pišem svakodnevno, ali većinom pišem isprekidano. Ako želim pisati, nije mi problem pronaći slobodno vrijeme. Zvuči nelogično, ali otkako imam djecu, mnogo mi je lakše vremenski se organizirati, vjerojatno zato što su mi prioriteti bolje posloženi.
Tijekom pisanja prvih dvaju romana vodio sam dnevnik pisanja: zapisao bih datum i broj riječi. Na taj sam način dobio uvid u svoj tempo, ali i tjerao se da nastavim. Pisanje je, u konačnici, zanat i posao koji se mora odraditi, a ne trenutak inspiracije.
4. Imaš zanimljivu biografiju, završio si studij komunikologije i informacijskih tehnologija. Kako je jedan IT-ovac završio u književnosti?
Prirodnije mi je pitanje kako jedan društvenjak završi u IT-u. Htio sam biti novinar, ali studij sam završio u gospodarskoj krizi 2008. godine i poslova nije bilo. Ako ih je i bilo, ili nisu bili plaćeni ili je plaća bila manja od minimalne plaće. U želji da radim posao u kojem mogu imati dobre uvjete rada, ali i rješavati zanimljive probleme, probao sam s programiranjem. Ispalo je da mi dobro ide i ubrzo nakon početka novog studija počeo sam zarađivati.
Dok nisam svoje IT znanje doveo do razine da mi je svakodnevni posao rutina, zapostavio sam ovu drugu stranu. Zadnjih nekoliko godina vraćam joj se upravo kroz pisanje, dok se u profesionalnom životu i dalje bavim IT-jem. Taj mi balans odgovara jer na više strana otvara mnogo mogućnosti.
5. Kome prvome daješ rukopis na čitanje?
Kad je rukopis gotov, prvo ga čita moja supruga. Takav je bio slučaj dosad, no volio bih da buduće rukopise prvo čita Marina, koja je pristala uređivati i moj sljedeći rukopis. Htio bih da supruga prvi put u ruke dobije gotovu priču koju više ne treba uređivati jer je ne želim time opterećivati. Volio bih da ima pravo čitateljsko iskustvo.
Prema ostatku obitelji i prijateljima nemilosrdan sam – mogu čitati rukopis kad izađe iz tiska u formi knjige. Tek sam tada posve siguran da se više ništa neće mijenjati i da je to što čitaju konačna verzija.
6. Kakav si čitatelj? Držiš li se omiljenih žanrova i autora ili voliš eksperimentirati?
Donekle volim eksperimentirati, ali oprezno, jer vrijeme je vrlo dragocjeno i ne želim ga trošiti na knjige koje mi se ne sviđaju.
U vrijeme oko izlaska prvog romana počeo sam nadoknađivati ponešto od onoga što mi je promaknulo kao IT-jevcu, a što je prosječnom studentu komparativne književnosti vjerojatno svakodnevica. Jedno sam vrijeme, nasreću kratko, bio pod dojmom da moram čitati samo lijepu književnost. Dobio sam razne upute ljudi iz struke što i kako moram čitati. Sve je to bilo dobronamjerno, ali u konačnici ograničavajuće.
Najdraži su mi romani Livada Crnog Labuda Davida Mitchella, Na Drini ćuprija Ive Andrića, Blijed pogled na bregove Kazua Ishigura i nekoliko Murakamijevih romana, poput Norveške šume i Bezbojnog Tsukuru Tazakija i njegovih godina hodočašća. Od autora i autorica bližih domu volim Damira Karakaša, Marinu Vujčić, Miljenka Jergovića, Mašu Kolanović i Moniku Herceg, a veselim se uskoro uzeti u ruke Vošickog Marka Gregura.
Također sam velik ljubitelj Tolkienova opusa vezanog uz Međuzemlje, u kojem ponajprije pronalazim odmor od stvarnog svijeta i dubinsko opuštanje. Kao što vidite, popis je raznolik. Nisam jednako čitalački raspoložen tijekom godine i knjige koje biram sa svoje police to odražavaju.