26.01.2021.

INTERVJU: Mariana Enríquez o političkom nasilju i pisanju horora

U zbirci "Što smo izgubili u vatri" dvanaest priča prelazi granicu između urbanog realizma i ukorijenjenog, ponekad i zaista šokantnog horora, a čitatelja vodi u najmračnije dijelove Buenos Airesa i okolnih dijelova, u podzemlje s djecom s ulice, vješticama, sotonskim svetištima i mjestima koja su tihi svjedoci pretrpljenih grozota prošlosti. Mariana Enríquez spisateljica je čiju sklonost prema hororima odlično nadopunjuje njezina društvena osviještenost, a govori i o argentinskoj književnoj povijesti, okultnoj prirodi, totalitarnim režimima itd.


David Leo Rice: Vaše su priče uvijek smještene u specifično urbano ili prigradsko okruženje odakle gradite pravo carstvo horora koje graniči s nadnaravnim. To je jedna od karakteristika vaših priča koja me posebno zadivljuje! Volim umjetnost koja čvrsto sjedi na granici stvarnog i imaginarnog, sna i jave, a vi to činite iznimno uspješno. Je li to cilj kojem težite za vrijeme pisanja? Ako da, zašto smatrate da se najbolje horor priče kriju upravo u takvim graničnim mjestima?
 

Mariana Enríquez: Da, upravo tome težim. Moje su priče dosta ukorijenjene u realistična urbana i prigradska okruženja, a horor jednostavno isijava iz tih mjesta. Određena mjesta u gradovima imaju poseban ugođaj zahvaljujući njihovoj prošlosti, a posebno se to osjeti u predgrađu latinskoameričkih gradova, tj. u slamovima diljem gradova. Koncept takvih predgrađa znatno se razlikuje od onih u sjevernoameričkim gradovima.

Primjerice, u svojim pričama često spominjem Riachuelo, rijeku koja se proteže južno od Buenos Airesa. To je onečišćeno, ružno mjesto koje označava granicu grada i predgrađa, ali je i simbol korupcije i pohlepe jer ga je neodgovorno ponašanje industrija uništilo. Mnoge od njih povezane su s mesnom industrijom, a meso je vrlo „argentinska“ stvar.  Stoga rijeka nije samo metafora već i geografska granica. Kada je prenosim u književnost ta se granica čini poput prve linije borbe između realizma i fantastičnog, poput jednog neugodnog mjesta u kojem prepoznaješ okolinu i riječi, ali se stvarnost pretvara u nešto zlokobno. Smatram da se najnapetiji (i najstrašniji) horori kriju upravo u takvim linijama proze, u onima koje nalikuju ovoj gore spomenutoj. Volim i imaginarne ili klasične priče, ali mi se više ne čine žestoke ili snažne. Više mi se sviđaju estetski.

DLR: Čini li vam se da gradovi i države postaju ukleti i u većoj mjeri nadnaravni kada su na vlasti represivni i nasilni režimi? Je li političko nasilje okultno? Argentina svakako ima iza sebe povijest politike nasilja, a vidimo da se i SAD kreće u tom smjeru. To me potiče na razmišljanje: kako autori pronalaze nove, svježe načine da prikažu horore kojima društvo svjedoči svakodnevno i u konačnici ih prihvaća kao nešto normalno i uobičajeno?

ME: Ne smatram da SAD ide u tom smjeru, hvala Bogu, čak ni s neodgovornim predsjednikom (Intervju je održan za vrijeme predsjedanja Donalda Trumpa, nap. prev.). Činjenica je da je Amerika doprinijela ili čak stvorila određene horore u državama gdje je pokrenula svoju sjebanu vanjsku politiku. Primjerice, Operacija Condor u Latinskoj Americi, gdje su pomogli diktaturi inteligencijom i sredstvima. Ali osim politike i povijesti, smatram da političko nasilje ostavlja ožiljke, poput nacionalnog PTSP-a. (To je nešto o čemu zaista marim i za mene je to uobičajeno jer dolazim iz srednje klase Argentinaca te iz politički svjesne obitelji). Vojska je ovdje radila stvari iz noćnih mora: ljudi su nestajali, pojavile su se zajedničke grobnice, neidentificirane kosti. Koncentracijski kampovi ponekad su bili vojne baze ili policijske stanice, ali i zatvorene škole koje su se pretvorile u zatvore. Ljude su bacali iz aviona. Djeca su otimana njihovim roditeljima i dana drugim obiteljima. Razmjer okrutnosti u političkom nasilju od strane države oduvijek mi se čini poput crne magije. Čini mi se poput nekog mitskog proždrljivog boga koji osim tijela, zahtijeva i patnju kako bi se nahranio. Naravno, ovo se dogodilo davno, no sjena tih događaja još je uvijek tu. I dolazi u mnogim formama. Jedna od njih, a ponekad mislim da je to najgora od svih, jest razmišljanje ljudi da su diktatura i njezina brutalnost bile nužne kako bi se porazio „unutarnji neprijatelj“. Danas imamo demokratskog predsjednika (ne sviđa mi se, ali političari su grozni diljem svijeta), ali sjena prošlosti i dalje bdije nad nama. I dalje nismo u mogućnosti popraviti probleme s policijskom brutalnošću i nejednakošću, niti odbaciti siromaštvo, tako da tu dolazi do osjećaja frustracije.

Čitatelji budu prestravljeni kada pročitaju neku od mojih priča, primjerice o djetetu koje živi na ulici, a istina je da takvu djecu vide svakog dana. Mnoge od njih vide kako spavaju u ulazima, gladni, prljavi. Ali kada čitaju o tome, pitaju se kako mogu ići tako daleko. Istina je da uopće ne idem daleko. Dijete u toj priči čini se poput iznimke, ali zapravo nije. To je postalo normalno na razini društva, a zapravo ne bi trebalo biti normalno. Kada književnost prevari ljude i izazove u njima emocije, čini im se kao da ponovno mogu vidjeti jasno. I ja to vidim jasnije: ne mogu uvijek biti samo empatična, čovjek poludi od toga. Pretpostavljam da pišem kako bih i sama mogla vidjeti jasnije.

Čitatelji budu prestravljeni kada pročitaju neku od mojih priča, primjerice o djetetu koje živi na ulici, a istina je da takvu djecu vide svakog dana. Mnoge od njih vide kako spavaju u ulazima, gladni, prljavi. Ali kada čitaju o tome, pitaju se kako mogu ići tako daleko. Istina je da uopće ne idem daleko.

 

DLR: Kada govorite o PTSP-u koji progoni društvo nakon političkog terora koji ste upravo opisali, postoji li srodni pogled  na taj progon po kojem mjesta grozota postaju plodno tlo za fikciju, poput svratišta koje je nekad bilo policijska akademija u Hotel Hostería? Postoji li mogućnost da je dio rada autora horora da traži takva mjesta i da daje glas duhovima mučenika? Može li ovo biti jedan od načina kako povratiti moć od „mitskog proždrljivog boga“ kojeg ste ranije spomenuli?

ME: Čitala sam puno o psihogeografiji kad sam bila mlađa. Vjerujem u duhove mjesta. Mjesta gdje se nešto strašno dogodilo čine se poput mjesta gdje će se nešto nalik ponovno dogoditi jer su ukleta. Označena su. Mjesta su poput likova za mene. Općenito ne mislim da se moć može povratiti, ne u potpunosti, no može se prekinuti šutnja. Ne znam je li to osnažujuće.

DLR: Fascinantno je da detaljni opisi mjesta na kojima čitatelji nikad nisu bili (primjerice, ja nikad nisam posjetio Argentinu) mogu imati toliko dubok i snažan utjecaj na čitatelja, snažniji nego primjerice manje detaljni opisi. Kako je to moguće? O čemu se radi?

ME: Predmeti i mjesta traju duže od ljudi. Fascinira me što i ona imaju sjećanje i karakter, imaju svoj neki cilj. Razmišljam o detaljnim opisima mjesta, ona čine priču koju se pripovijeda živom, a ne samo uvjerljivijom. Daju dojam da je pripovjedač zaista bio tamo. Kao da nas vodi na mjesta koja jako dobro poznaje. Svi smo povezani, svi žudimo za nečim jedinstvenim, određenim.

DLR: Zanima me veza između kratkoće i neobičnosti/začudnosti. Primijetio sam da većina velikih i suvremenih argentinskih autora – poput vas, Schweblin, Aire, ali i klasičnih poput Ocampo, Bioya Casaresa i naravno Borgesa – naginje kratkim pričama ili kratkim romanima koji se bave neizrecivim, neobičnim ili neobjašnjivim. Smatrate li da kratki prozni oblici više odgovaraju takvim fenomenima, da imaju posebnu moć koja se gubi u duljim oblicima? Ako da, zašto je to tako?

ME: Tradicije idu u tom smjeru. Postoji argentinska tradicija začudnosti i kratke priče, to su autori koje smo čitali u školi, prva djela koje smo otkrili i zadržala su se u nama. Utjecaj je neizbježan. Ali, s druge strane, smatram da postoje elementi napetosti i iznenađenja koji bolje funkcioniraju u kratkim proznim oblicima. U tom je slučaju rad s jezikom drugačiji: više je sanjiv, bliži poeziji. To je teško održati u romanu.

DLR: Vidite li se u tradiciji gore spomenutih argentinskih autora? Ako da, koju ste zajedničku nit (umjetničku ili kulturnu) preuzeli od njih? Napisali ste knjigu o Ocampo, čiji mi se rad jako sviđa. Što ste preuzeli od nje i po čemu mislite da se vaš rad razlikuje od njezina?

ME: Smatram da se od tradicije ne može pobjeći. Teško je uopće spomenuti utjecaj Borgesa jer je bio pravo čudovište, ali nikad nije imao predrasude i to sam najviše voljela kod njega. Obožavao je Bradburyja. Posvetio je kratku priču Lovecraftu. Izmislio je čudesna stvorenja. Obožavam Chinu Miévillea, jedan od svojih romana napisao je na temelju jednog kratkog Borgesovog fantasyja. Moja ljubav prema mitologiji potječe od njega, a iako je on bio više posvećen europskoj mitologiji, osobno više volim „prevesti“ te mitove u naš lokalni panteon. Volim i Silvinu Ocampo, njezine lude žene i humor. I Cortazara. Mislim da je on bio prvi koji je iskoristio prepoznatljive gradske lokacije u našoj književnosti.

No činjenica je da su oni bili iz viših krugova društva. Ocampo je bila milijunašica, njezina obitelj još uvijek ima velike posjede. Ista stvar s Bioy. Cortazar je pak bio sin diplomata, rođen je u Bruxellesu i nikad se nije riješio francuskog naglaska. Postoji još jedna tradicija koja nije toliko prepoznata u svijetu, a dolazi od autora čija je priča drugačija, poput Manuela Puiga ili Roberta Arlta. To su autori gradova i malih siromašnih mjesta, autori koje zanima pop kultura, način na koji ljudi razgovaraju, događaji s ulice, filmovi i okultno, a ne elitistička perspektiva. Bliža sam njima po pitanju staleža, a dijelom i po pitanju književnosti. Volim stil i teme kojima se bave Ocampo i Borges, no smatram da je danas moguće voljeti obje tradicije. Razlikujem se od Ocampo i po tome što ne mislim da je ona bila zainteresirana za stvarne događaje. Barem ne dovoljno da piše o njima. Stoga je znatno iskrivila svoju biografiju u pričama. I ja to radim, ali u znatno manjoj mjeri.

DLR: Razumijem što želite reći o povezivanju razrijeđenog, buržoaskog svijeta Ocampo i Cortazara s onim okrutnijim, praznih ulica i pop kulture o kojem pišu Puig i Arlt. Sviđa mi se i ideja o prenošenju Borgesovih europskih mitova u lokalni panteon. Smatrate li da je prijenos ili povezivanje tih dvaju svjetova važan dio u vašim pričama, kao i u vašem stilu i pristupu književnosti? Primjerice u priči Prljavi dječak žena koja živi u vili upoznaje siromašno dijete s ulice i taj joj susret promijeni život. Kako se to klasno pitanje odnosi na vaš sveukupni rad? Je li prelazak granica ovog tipa važan način otvaranja terena na kojem radite?

ME: Da, važno je u samim pričama. Moj stil možda je manje „dragocjen“, ali pristup je definitivno iz pogleda neprivilegiranih, siromašnih. Stalež, po mom mišljenju, govori što radim jer sam vrlo svjesna nejednakosti i društvenih problema. Volim predstaviti te probleme u fikciji koristeći se povećalom žanra, jer trenutno nisam zainteresirana za ne-fikciju.

DLR: U mnogim vašim pričama (uključujući i priču Prljavi dječak), likovi koji su usamljeni ili marginalizirani približe se drugima, a ta ih odluka nerijetko dovede u ekstremno zastrašujuće situacije. Ta me činjenica pogađa snažnije i dublje nego konvencionalni model horora u kojem nevini ljudi pokušavaju izbjeći zlo. Što vi mislite o načinu na koji vaši likovi proživljavaju horor? Možemo li reći da je horor ponekad pozitivna snaga ili barem ona koja privlači? I je li to povezano sa svjesnom odlukom da čitate i pišete horor-priče?

ME: Mislim – i to je vrlo iracionalno mišljenje – da se to događa nakon što pročitam priče i shvatim da likovi žude za opasnošću. Žude za zlom jer se osjećaju krivima i žele biti kažnjeni. Stoga traže zlo kako bi vidjeli ono što ne znaju, kako bi dobili ono što misle da zaslužuju, kako bi vidjeli stvari kakvima zapravo jesu i pobjegli iz svojih čahura. Svakako se radi o privlačnoj sili, no ta sila nije uvijek pozitivna. Mislim da je to povezano s izborom da čitam i pišem horore, u smislu da se meni ne čini da čitam mračna djela. Stvarnost je mračna.

DRL: Na tom tragu, mnoge vaše priče hvataju se u koštac sa seksualnim željama, koje se isprepliću s mnogim hororima, kao primjerice u vašoj priči Where Are You, Sweetheart. Kako su povezane? Jedna od karakteristika vaših priča koju posebno cijenim jest što nema predrasuda. Priče nikad nisu o kažnjavanju likova zbog toga što su slijedili svoje seksualne potrebe koje se smatraju nedopuštenim, ali ipak na kraju tragično završavaju.

ME: Rijetko kada pišem svjesno. Volim pisati o oslobođenim tijelima i željama, osobito ženskim. U priči Kao kostur pišem o opčinjenosti smrću, o anoreksiji i želji žene da izgleda poput kostura jer mi se čini da je to primarna želja, želi da bude poštovana a ne željena. Da sam ja u toj situaciji i da patim od ozbiljnog mentalnog poremećaja, voljela bih da mi najbliži pomognu. No u književnosti pišem o temama tijela i želja te ne mislim da bi trebali biti ograničeni medicinskim dijagnozama, ni religioznim ili društvenim tabu temama i slično. U pogledu proširenja i promjene „mesa“, moj vodič je Clive Barker.

Slažem se, tragično završavaju, ali to je više stvar žanra. Svi završavaju tragično. Slijedim linije žanra tako da ne želim spasiti nekog tko ima posebni seksualni fetiš samo zbog politike spola. To je zadaća stvarnog života.

DLR: Clive Barker inicijalno je polazište za mene, i smatram da je podcijenjen, iako je to neobično reći za nekog tko je poznat. Mogu vidjeti dodirne točke vašeg i njegovog rada, osobito ideju da užitak dolazi iz boli i da je žudnja za zlom ustvari način da se smanji osjećaj krivnje. Mogu li vaši likovi ikada prijeći preko svoje krivnje ili je samo umanjuju kad budu kažnjeni? Jesu li zaista krivi i za što ili se samo osjećaju tako?

ME: Slažem se s time da je Barker i podcijenjen i poznat. Mislim da je to iz razloga što ga mali broj ljudi zapravo i čita. Od njega sam preuzela ideju da zlo može biti zadovoljavajuće i poučno na neki način. Užitak i grijeh.

Ne mislim da moji likovi mogu nadvladati osjećaj krivnje, to je zapravo i glavna ideja u nekim pričama, jer njihova „krivnja“ nije individualna. Isto tako, iako mogu biti kažnjeni, to ih neće utješiti jer nisu oni ti koji trebaju biti kažnjeni. U nekim slučajevima likovi su samo sudionici u društvenim situacijama koje jednostavno ne mogu popraviti. Njihove dobre namjere kažnjene su jer su se uhvatili u koštac s nečim većim od njih. Ne možeš spasiti sam sebe. To nas uči zapadnjačka kultura i ukorijenilo se među nama pod normalno. No tek kad se suočimo s pravim hororima, shvatimo koliko smo bespomoćni.

DLR: Rekli ste da kada vaše priče završavaju tragično, to je više stvar žanra. Razumijem u potpunosti što ste htjeli reći. U kojoj mjeri slijedite linije žanra horora? Smatrate li da vam te linije, primjerice činjenica da unaprijed znate da će priča tragično završiti, daju neki oblik slobode u nekim drugim pogledima dok stvarate? Postoji li određeni tip ludosti ili ekstrema koji se može doseći u prozi samo ako se slijepo držimo određenih konvencija?

ME: Volim okvir. Ne sviđa mi se postmodernistička proza gdje je sve nasumično i inteligentno i pametno napisano, a na kraju se čini nezadovoljavajućim. Trebam biti aktivna s likovima, i kao autorica i kao čitateljica. Iz tog razloga trebam okvir u fikciji i posebno volim okvir horora jer je širok i daje mi puno prostora. Može se ubaciti i politika, što i činim. Uvijek ima politike u hororu. Stephen King politički je pisac – može nam se to sviđati ili ne, ali tako je. Osobno volim prikazati uobičajene stvari, ali u novom svjetlu: ukletu kuća, jezivo dijete, ritualno ubojstvo, čak i malo Lovecrafta, i vještice, s nečim novim ili, rekla bih, suvremenim. I da, meni ekstremnost bolje funkcionira unutar određenog okvira – inače je to samo skup scena.

Volim okvir. Ne sviđa mi se postmodernistička proza gdje je sve nasumično i inteligentno i pametno napisano, a na kraju se čini nezadovoljavajućim. Trebam biti aktivna s likovima, i kao autorica i kao čitateljica. Iz tog razloga trebam okvir u fikciji i posebno volim okvir horora jer je širok i daje mi puno prostora. Može se ubaciti i politika, što i činim. Uvijek ima politike u hororu. Stephen King politički je pisac – može nam se to sviđati ili ne, ali tako je. Osobno volim prikazati uobičajene stvari, ali u novom svjetlu: ukletu kuća, jezivo dijete, ritualno ubojstvo, čak i malo Lovecrafta, i vještice, s nečim novim ili, rekla bih, suvremenim. I da, meni ekstremnost bolje funkcionira unutar određenog okvira – inače je to samo skup scena.

 

DLR: Spomenuli ste Chinu Miévillea ranije. Volim njegova djela. Što ste preuzeli od njega? Kada ste se prvi put susreli s njegovim radom i kako se odražava na vaš? Ima li još koji suvremeni „riskantni“ ili čudan autor koji vam se sviđa?

ME: Moj omiljeni njegov roman jest The City and The City. To je hrabar roman. Ideja je nemoguća, a on je nosi tako hrabro. Sviđa mi se što je politički svjestan, gotovo borben, a opet u potpunosti zaokupljen jezikom i zapletom, te se pritom još i zabavlja. Mislim da je vrlo pametan, da je štreber i lijevo orijentiran, ali nije romantičan. Sviđa mi se i M. John Harrison. U njemu postoji nešto što me veoma plaši, nešto skriveno. Veliki sam obožavatelj Roberta Aickmana, on mi je jedan od all-time favorita. I mnogi drugi: Kelly Link, Helen Oyeyemi, Laird Barron, Richard Gavin, Neil Gaiman, Alan Moore i mnogi drugi. Ballard i Jackson naravno. I Iain Sinclair me oduševljava, iako njegovo pisanje zna biti teško.

DLR: The City & The City je i moje omiljeno Miévilleovo djelo. Kao i vi, odlično piše politički informirana djela koja nisu alegorija ili metafora – to su prave priče koje su ozbiljna književna djela, a ne samo sredstva da se istakne politička činjenica. Recite nam kako vi navigirate u tim dvama područjima – alegorijskom i književnom. Zašto je toliko važno ne biti romantičan u tom pogledu? Ovo se odnosi i na ono što ste ranije spomenuli, da ste više zainteresirani za fikciju nego ne-fikciju, čak i kad se radi o komentaru na stvarnost, kao što su klasne nejednakosti. Zašto je fikcija djelotvornije sredstvo?

ME: Kada osmislim priču, trudim se izbjegavati bilo kakvu političku korektnost koja bi mogla izaći iz mojih osobnih uvjerenja. Dopustim samoj sebi da pišem o politici i u književnosti, pustim da se pojave kontradikcije, predrasude, stvari o kojima nisam sigurna. To je moj način da nisam romantična – ne držim propovijedi.

Ako ti se čini da je priča poput Što smo izgubili u vatri zapravo feministički poziv na naoružavanje, jest. Ako smatraš da je to ballardianska distopija bliske budućnosti, u pravu si. Ako misliš da je o promišljanju koliko daleko pokret može ići prije nego što postane prijetnja samom sebi, i to je istina. A ako smatraš da je to moderna bajka, i to je istina. Kada sam je napisala, razmišljala sam o nasilju nad ženama, svi su se mi se pogledi otvorili i pustila sam ih da zavladaju. Ne želim pisati ni o čemu s misaonom policijom za vratom. Želim da književnost bude vrsta promišljanja i razmišljanja, kompleksnog razmišljanja. Na taj način ne-fikcija je više o neizvjesnosti, posebice novinarstvo. Novinarstvo je povijest stvorena u vrućini trenutka i brža je. Fikcija je sporija, ima vremena. Možda je zato i djelotvornija jer izaziva bijes/srdžbu. Otvara mogućnost različitim interpretacijama jer se ne servira s mišljenjem.

Ako ti se čini da je priča poput "Što smo izgubili u vatri" zapravo feministički poziv na naoružavanje, jest. Ako smatraš da je to ballardianska distopija bliske budućnosti, u pravu si. Ako misliš da je o promišljanju koliko daleko pokret može ići prije nego što postane prijetnja samom sebi, i to je istina. A ako smatraš da je to moderna bajka, i to je istina. Kada sam je napisala, razmišljala sam o nasilju nad ženama, svi su se mi se pogledi otvorili i pustila sam ih da zavladaju. Ne želim pisati ni o čemu s misaonom policijom za vratom.

 

DLR: Moje je posljednje pitanje o budućnosti. Autori poput M. Johna Harrisona i J. G. Ballarda odlično predstavljaju zastrašujuće vjerodostojne budućnosti, a većina našeg razgovora svodila se na kanaliziranje duhova prošlosti (iako možda linija između to dvoje nije jasna jer, kako kažete, mjesta gdje su se dogodile strašne stvari ranije mjesta su gdje će se grozote vjerojatno dogoditi opet). Kada pogledate u budućnost svijeta ili svijeta o kojem pišete, što vidite? Naravno da su oba svijeta povezana. U smislu vremena Alana Moorea, gdje smo sada u povijesti?

ME: Ovo je paradoks, ali mislim da se nalazimo u dobrom periodu povijesti. Samo smo postali bolji. Manje ratova, manje bolesti, više obrazovanih ljudi. Da pokažemo današnji svijet seljaku iz srednjeg vijeka, on bi bilo oduševljen time da živi ovdje danas. Ali prekomjerno stvaranje dobara dok smo istovremeno u nemogućnosti raspodijeliti ga zbog korporativnih interesa i pohlepe jest veliki problem, kao što su i rasizam i ravnodušnost. Činjenica da u većini svijeta imamo pristup informacijama o nepravdi, a u većini smo slučajeva bespomoćni ili čak nemarni, vrsta je horora. Ljudi znaju – a u drugim periodima povijesti nisu imali toliko informacija niti je bilo toliko obrazovanih ljudi s pristupom informacijama – a jednostavno ne mare. Prvi put znamo sve loše što se događa oko nas, a ovaj veliki oblak informacija nas preplavljuje i osvješćuje koliko malo možemo učiniti. Tako da živimo i u vremenu poraza i beznađa. I zato nam se čini da je loše iako nam nije loše kao što je bilo. U tome je paradoks. A što se tiče moje države, sigurna sam da će uskoro postati loše; to je pomalo poput začaranog kruga.

(Razgovor je objavljen u travnju 2018. godine, vodio ga je David Leo Rice, a preuzet je s portala LitHub.)
Razgovor prevela: Nikolina Čajko