RAZGOVORI UGODNI: Denis Peričić

1. Iza tebe je zaista velik broj djela – romani, pjesme, drame, priče... Imaš li najdraži žanr ili ih sve voliš jednako? Imaš li možda čak omiljeno djelo?

Sve se mijenja, svatko se mijenja s godinama, pa se mijenja i moj odnos prema književnosti. Nekad sam se više bavio poezijom. Neskromno, mislim da se u poeziji i dalje snalazim kao riba u vodi; ali danas mi je bliža proza, osobito kratke priče. Za njih sam dobio i ponajviše nagrada. Opet, čini se da je onih tek nekoliko drama koje sam napisao poželo najviše pohvala: neobično! A još je neobičniji slučaj mojih putopisa: do prije desetak godina mislio sam da se nikad neću baviti tim žanrom, a onda su uslijedile četiri nagrade za najbolji hrvatski putopis…

Ponekad mi je bliža proza, ponekad poezija, ponekad drama, ponekad eseji i kritika. No najviše volim kad sve to malo „postmodernistički izmiješam“, „zakuham“ – recimo kad u proze umetnem esejističke, dramske ili pjesničke elemente. Stoga sam, ne samo u tom pogledu nego i u pogledu nakladničke i uredničke obrade, najzadovoljniji zbirkom priča Tijelo od snova i najnovijom knjigom, romanom Spiritisti. Obje je objavila Hena com pod uredničkom paskom Krune Lokotara.

2. Tko prvi dobiva rukopis na čitanje?

Supruga, naravno! A tko bi drugi? (Smijeh.) Anita je bila moja vjerna čitateljica i kad smo se tek ovlaš poznavali. Je li nas (i) književnost zbližila? Sigurno: pa ljudi se pronalaze i po sličnim afinitetima, zar ne? Osim što je znalačka ljubiteljica književnosti, Anita je i izvrsna lektorica i korektorica te autorica i urednica stručnih tekstova i publikacija. Stoga nije ni čudno što se, s vremenom, sve to razvilo čak i do suautorstva, pa smo već podosta toga zajednički napisali: izdvojit ću (zasad jedinu) zajedničku knjigu, zbirku priča Prozamanterija, u nakladi – nećete vjerovati – Hena coma!

3. Kako su nastali Spiritisti? (Što te potaknulo na pisanje? Kako je nastala ideja?)

Temeljit odgovor na ovo pitanje mogao bi prerasti u cijeli Roman jednog romana, kakav je Thomas Mann napisao o svom Doktoru Faustusu. U Spiritistima su se spojili mnogi moji književni i izvanknjiževni interesi, a tu raznovrsnost odražava i „montažna“ struktura romana. Baveći se već gotovo 40 godina piscima poput Gjalskog, Vidrića, Domjanića i Galovića, počeo sam uviđati da je zapravo jedino što ih istinski veže – spiritizam. No kao što sve zanimljivo u nas obično prođe neprimijećeno, tako su i o tome pisali tek rijetki. A što bi moglo biti zanimljivije od toga? Eventualno da su izumili vremenski stroj – no to se ipak nije dogodilo; ali da su prizivali duhove, to je itekako potvrđeno! Spomenutoj četvorici pridružio sam njihove prijatelje Ivanu Brlić-Mažuranić i Milana Ogrizovića te razradio zaplet u kojem prizivaju duhove Petra Preradovića, istinskog rodonačelnika hrvatskog spiritizma, i lajtnanta Milića, za kojeg sam pretpostavio da nije samo lik iz novele Gjalskog nego da je bio i stvarna osoba. Gdje god sam mogao, u dijalozima sam koristio odgovarajuće citate iz njihovih djela, a drugdje sam pazio da svatko „govori“ što sličnije vlastitom stilu, uključujući i varijante pravopisa. Dakle, to je roman o književnicima i književnosti, hommage hrvatskoj moderni, ali ne i samo to. Određeni zloguki karakter svakog spiritizma naglasio sam činjenicama o otajnim koincidencijama u često tragičnim sudbinama tih pisaca, ali sam ga – simbolički i stvarno – proveo i kroz razdoblja Drugoga svjetskog rata te Domovinskog rata, s uznemirujućim, ali svijetlim završetkom.

4. Krajem prošle godine objavljena su ti dva nova romana u vrlo kratkom vremenu. Radiš li već na nečem novom?

Točno, netom prije Spiritista, mala ali draga Naklada Vošicki objavila mi je roman Idoli, još u većoj mjeri osmišljen za čitatelje željne književnih enigmi i izazova. A radim uvijek. Uvijek se nešto vrti u glavi: kad čitam, gledam film ili utakmicu, čekam negdje u redu daveći se pod maskom ili se mučim na fizioterapijama zbog potpune frakture ligamenta. Imam tri romana u planu, ali za njih će mi, nažalost, trebati najmanje tri godine. Jedan je zamišljen kao spektakularan roman o pandemiji… hm, vidjet ćemo. Drugi je tajna. Treći nije tajna, to je višegodišnji projekt, u suautorstvu s Anitom, roman o Jurju Križaniću, jednoj od najčudesnijih osoba cjelokupne europske povijesti. No taj će projekt, nažalost, postati još „višegodišnjiji“ jer je posrijedi golema tema koju je potrebno prvo temeljito istražiti, a potom i književno uobličiti, i to, naravno, ne na staromodan način.

5. Kakva je tvoja poruka onima koji ne čitaju?

Što bih im poručio kad neće pročitati ni ovo? Šalu na stranu (iako to doista nije nimalo smiješno), žao mi je takvih ljudi. Shvaćam ljude koje odmalena nije pratila knjiga; nisu oni za to krivi, a i nije svatko stvoren za sve. Ali teško mi je kad vidim ljude koji su nekad puno čitali a onda godinama već ne čitaju ništa, jer vidim njihovo intelektualno kopnjenje. Vidim i mnoge mlade – svaka čast iznimkama! – kojima je problem razumjeti najobičniju rečenicu, a kamoli da sami nešto napišu pravilno i suvislo. I neka mi nitko ne tumači da je to „novo vrijeme“, „online svijet“, XZY ili neznamkakva generacija, drugačija percepcija, mobiteli, ovo-ono: to su floskule, linija manjeg otpora! Knjiga je temelj, a ako djeci nije usađen taj divan, prijateljski i nadasve koristan temelj, krivi su svi koji su to propustili učiniti, od roditelja do svih dionika obrazovnog sustava i promicatelja „svjetskih trendova“. Jer mi pratimo sve svjetske trendove, naročito one najgluplje – a na kraju se uvijek čudimo kako smo mogli ispasti tako glupi.