RAZGOVORI UGODNI: Selma Sarajlić Kanazir

1. Prve si pjesme objavila prije više od 20 godina. Kako to da je prva pjesnička zbirka toliko dugo čekala da bi vidjela svjetlo dana? (Kako je uopće nastala zbirka Da je ljeto trajalo duže?)

Da, doista je prošlo toliko godina, pa i više – strašno! Nema nekog posebnog razloga osim toga što se u ovih dugih 20 godina događao život, poslovi koji su također vezani za pisanje. Budući da sam interpretacijski pisac kulturne i prirodne baštine, posao je to koji iziskuje puno odvojenog vremena, što za čitanje, proučavanje stručne literature, rad s mnogobrojnim stručnim suradnicima, dizajnericama/dizajnerima, podosta terenskog rada, sastančenja, u konačnici i pisanja dobivenih projekata! Tako da se poezija u tim trenutcima života nije imala „šanse“ probiti, štoviše, čini mi se da sam je u jednom trenutku i namjerno zanemarila zaljubivši se u posao kojeg danas radim, a koji mi je na početku bio enigma, a onda postao izazov! No sad više nisam pionir interpretacijskog pisma, pa se valjda i samim tim otvorio portal da se više posvetim onome što ipak najviše volim. Da parafraziram jednog od svojih omiljenih pjesnika Nicanora Parru, poezija se ponijela dobro, ja sam se ponijela užasno slabo, ali izgleda da nismo završile jedna s drugom!

Zbirka Da je ljeto trajalo duže u nastajanju se razdužila i više od tih mojih ljeta. Gotovo su deset godina stvarane pjesme koje se danas nalaze u zbirci, neke od njih su bile i u finalu Algoritmova natječaja Navrh jezika, izlazile u Zarezu, Temi i Quorumu, u međuvremenu su mnoge od njih „ostale na klupi“, dok su u zbirku ušli novi igrači, da iskoristim sportski žargon. Dugo me vremena frustrirao taj višegodišnji period, ali danas mi je drago jer mi se čini da sam uspjela u namjeri da zbirka bude zaokružena kako sam ja to htjela, gotovo poput romana, dugog putovanja koje ima svoj početak i kraj. Ne čudi da mi je takav „okvir“ bio potreban s obzirom na to da moja kći poeziju koju pišem naziva pričopjesmama.

2. Tko je prvi pročitao rukopis Da je ljeto trajalo duže?

Rukopis je prvo pročitala G-rupa, neformalna pjesnička (anti)organizacija koja djeluje negdje oko osam godina pod mentorstvom našeg velikog pjesnika i urednika Branka Čegeca, a čija sam i ja članica. Moram posebno istaknuti moje cure, pjesnikinje, jer su prije svega njihove oči i njihov rad na pjesmama bili oštri urednički potezi crvenom kemijskom. To su Sanja Baković, koja je prije par godina izdala zbirku poezije „Plovna mjesta“ i nedavno „Autobus za Trnavu“, Suzana Kos koja ima završen rukopis, a vjerujem da će uskoro svjetlo dana ugledati i zbirke poezije Ane Martine Bakić, Natalije Mihelin i Ives Buljan Gladović. Kroz ovih osam godina rada s tim pjesnikinjama mogu slobodno reći da pišu sjajnu poeziju i da svaka od njih ima jedinstven pjesnički glas. Rukopis je pročitan višestruko u G-rupi, zapravo se na pjesmama urednički radilo bez milosti i na licu mjesta, tako da bi često nakon našeg rada neke od pjesama odmah bile pospremljene u fasciklu zvanom, ma neću reći promašaj, naći ću blažu riječ – stilske vježbe. 

3. Kako pišeš? Čekaš li idealne uvjete (ako da, koji su to?) i inspiraciju ili stvaraš svakodnevno?

Pišem svakodnevno, zapisujem u svojih mali milijun notesa, u mobitel, laptop, usred noći me probudi ideja za pjesmu i onda je brže-bolje poput priče raspišem. Inače sam dnevni tip, volim pisati ujutro, to mi se i u poslu pokazalo najboljim, da sam u špici kad sam svježa. Najčešće poeziju suludo pišem upravo kad sam pretrpana poslom, projektima, pa se znalo događati da su mi dva worda otvorena, u jednom pišem tekstove za npr. Ivaninu kuću bajke, u drugom pjesme. Tako je i danas. Imam sreću da mi posao daje puno interesantne građe koju često ukomponiram u poeziju, iskrižam sa životnim pričama što ih voajerski promatram i slušam, kradem od familije, prijatelja, ne bojim se uzeti i dati od sebe, a budući da znam reći kako sam s maštom slaba, prije svega mi je život inspiracija! 

S vremenom mi je postao posebno zanimljiv sljedeći proces: pjesmu već osjetim pod prstima, a onda se volim od nje odmaknuti, prošetati svoju Fanđu (koja je također upisana u zbirku, ciklus „Pas“). Pa onda, nakon nekog vremena, kako mi na poslu znaju reći, krenem pimplati. Tražim gdje pjesma zapinje, gubi ritam, što je višak, čekiram da mi se riječi ne ponavljaju, mičem zareze… Trenutak je to kad se emotivno mogu odvojiti od poezije i na njoj raditi kao da nije moja. Nema tad više suza jer ti je iz pjesme odletio najljepši stih, jednostavno osjetiš da u nju ne pripada. No i tu discipliniranost mogu zahvaliti interpretacijskom pisanju koje mi je puno pomoglo i u pisanju poezije, jer ponekad je to gotovo pa matematička vještina, točno određenih i strogih zakonitosti.   

4. Kakva si čitateljica? Što najviše voliš čitati? Čitaš li privatno više poeziju ili prozu?

Kao što pišem, i čitam svakodnevno, a sve je na repertoaru, od stručne literature, preko proze, poezije do stripa. Ovisnik sam o čitanju i nekako mi se uvijek čini da se pjesnikinjama/pjesnicima najčešće postavlja pitanje: Što čitaš od poezije? Kao da se pretpostavlja da onaj tko piše poeziju čita samo stihove. Naravno da čitam poeziju, čitam je od malih nogu, prvi ozbiljniji susret s poezijom još su mi u osnovnoj školi bili Jacques Prévert i Paul Éluard, danas su mi nezaobilazne veličine već spomenuti Nicanor Parra i Adam Zagajewski, od naših pjesnika Branko Čegec, Delimir Rešicki, Damir Šodan, sad bolje da stanem, jer mogu gledati po policama i popisivati bez kraja. Jako volim formu kratke priče, ona mi često dobro dođe na kraju dana kad sam slabija s koncentracijom, od Alberta Moravije pa do suvremenijeg engleskog autora Juliana Barnesa. Od proze su tu Damir Miloš, Dragan Velikić, Aleš Čar, Philippe Claudel, ima toga. Popis stripova ostavit ću za neki drugi put, mada sam nedavno kupila „Gilgameš“ koji me je i kao grafički roman oduševio.

5. Što bi poručila ljudima koji ne čitaju?

Ovo mi je najteže pitanje. Tko bi trebali biti ti čitači, mladi ili njihovi roditelji koji također nemaju knjigu u ruci? Nekad knjiga nije bila strani objekt u kući, danas imate stanove s policama na kojima nema knjiga, samo nešto fensi-šmensi. Klinci koji odrastaju uz roditelje koji cijene knjigu, a i druge vidove umjetnosti – to je nešto jako neobično, i često izvrgnuto iščuđavanju! Bi li moja poruka možda trebala ići prema roditeljima nečitačima, koji će mrtvi hladni doći u školu i reći da smatraju da se lektira treba ukinuti jer to njihovoj djeci ne treba? Moja poruka može izgleda otići jedino prema učiteljima, profesorima književnosti: neka poginu od ljubavi za svoj posao (koliko god to možda isfurano zvučalo) kako bi mladima pokazali da knjiga nije nešto od čega treba bježati glavom bez obzira. Tko zna, ako urone u nju, možda im se i svidi što se nalazi pod površinom.