.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, imam četrdeset i tri godine, i nalazim se pred velikim izazovom. Svim srcem želim upoznati onog pravog i godinama ga već povećalom tražim. U početku svi izgledaju obećavajuće, ali često sam već bila žrtva nevjere i laži. Kako da prozrem te muškarce i već ih od prvog spoja razlikujem, tako da ne stignem biti povrijeđena?

Lijep pozdrav
žrtva

Draga naivna,

ne pitaj za koga se želiš udati, pitaj od koga bi se mogla razvesti. Zamisli sve skupa: slomljene snove, terapiju za parove, kutije za preseljenje, odlazak na općinu, u najboljem slučaju možda se može nešto srediti preko e-građana. Razmisli hoće li ti reći da slobodno zadržiš kauč jer si ga uvijek voljela ili će ga rasporiti u izljevu bijesa, hoće li poredati djecu u dva reda i ustrajati na tome da on prvi bira. Kako ćeš izgledati u njegovim anegdotama? Hoće li ostaviti vaša sjećanja na miru ili ćeš se pretvoriti u onu bivšu kojoj se smiju u bračnom krevetu, dok jedu kajganu i slaninu, okruženi djecom velikih očiju nad kojom sada dijelite skrbništvo? Ne možeš procjenjivati ljude po tome kako se ponašaju prema tebi kada ste na spoju jer tada svi prikazuju najbolju verziju sebe. Prvi su znakovi po kojima se možeš ravnati vrlo jednostavni. Gledaj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema drugima. Ako se sprda s konobarom, ako je arogantna, ako uvija glas kada naručuje hranu. Ako izbjegava kontakt očima i promatra konobara poput mikrofona u koji govori, samo kao cijev čiji je drugi kraj u kuhinji, i misli da će sve magično rezultirati hranom na tanjurima. Ako se taksistu obraća kao GPS-u, onom kada moraš samo naglas izgovoriti adresu i on te već vozi kući. Ili se možda ipak nasmiješi, kratko a ljubazno, kada kaže gdje stanuje. Ne mislim sada na velike napojnice, duge povjerljive razgovore tijekom vožnje kroz grad, dovoljna je najobičnija pristojnost, pedesetak kruna napojnice u restoranu. Draga naivna. Promatraj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema ljudima u uslužnim djelatnostima jer to pokazuje kakva je doista. S time sve počinje i završava. S taksistima i konobarima. Zaboravi vjenčanje, sjeti se razvoda.

Srdačan pozdrav
Poštanski Sandučić

Dečko i ja gotovo haluciniramo od nedostatka sna. Kada nas netko pita kako smo, u očima nam se pojavi zvjerski bljesak i vrlo iscrpno stanemo izlagati kako nam je protekla noć. Nema te teme koju ne možemo okrenuti na san. Svi su obrasci spavanja različiti, kaže patronažna sestra kada je nazovemo. Izgubila sam sposobnost sricanja, odjednom se više ne mogu sjetiti kako izgledaju najobičnije riječi. Kada nam sin napokon i zaspi, sanjam da se budi i pojurim k njemu u krevetac dok mi srce luđački lupa. Lutam kao mjesečar i trzam se i na najmanji zvuk, u strahu da će se svijet urušiti na mene. Obraćam se ravnateljici koja ima dvije odrasle kćeri. Iziđemo van u polja, vjetar nam mrsi kosu. Kaže da su tada bila druga vremena. Mnoge su žene pušile u trudnoći, nije bilo monitora za bebe, i djeca su bila sastavni dio života. Navečer bi spojila dva stolca i djevojčice bi usnule u predavaonici, uz zvukove glazbe i plesa. Bilo je to prije trideset godina, kažem, možda si zaboravila neke detalje. Ravnateljica misli da nije, sjećanje joj je oduvijek bilo besprijekorno. Pitam je misli li da je taj opušteni i slobodni odgoj stvorio današnje neurotične roditelje kakve posvuda viđa. Ravnateljica zaključi da sve generacije rade stvari na svoj način, i da tako i treba biti. Zamisli da živimo u kamenom dobu, kažem, podižući i spuštajući kolica jer pokušavam naciljati neravni dio na rubu ceste, da mi kolica što više poskakuju. Moj sin nakratko sklopi oči, ali ih otvori istog trenutka kad prestanem treskati kolicima. Ravnateljica kaže da bi u tom slučaju pleme napustilo mog dečka i mene, i ostali bismo sami s vrištećim djetetom koje privlači divlje životinje. Prije nekoliko tjedana pozvala nas je na ručak jer su učilište posjetili neki islandski umjetnici. Njezin je muž pripremio pet sljedova hrane i upalio svijeće. Ja sam pokušala provući četkicu za maskaru među kapke, a moj se dečko istuširao. Držala sam sina u naručju, smiješio se, očito očaran ukrasnom salatom. Kako je sladak, rekao je jedan od uzvanika. Nije, rekli smo dečko i ja uglas. To je trebalo biti smiješno, ali mislim da smo oboje ostali iznenađeni time koliko smo ogorčeno zvučali. Ipak, nismo mogli prestati. Zbijali smo šale kako ćemo ga dati na posvajanje ili naći neku ljubaznu udomiteljsku obitelj u Vellingu, smijali smo se, glasno, prodorno, sve sam to čula, ali nisam mogla prestati. Cijelu smo večer sve teme vraćali na spavanje, što je uistinu bio pothvat jer su uzvanici inače bili vrlo zainteresirani za sve aspekte danskog društva. Nakon dužeg razmatranja jesu li za nesanicu krive svijetle zavjese ili možda neki gastrointestinalni problem ili, pak, buka s ceste, shvatili smo da su svi zašutjeli. Kada bismo ga barem mogli nagovoriti na dudu, promrmljao je moj dečko. Tiha iscrpljenost ocrtavala se na licima šestero uzvanika, ravnateljica je gostima u visoke čaše točila vino i smiješila im se u znak isprike. Pogledala sam dečku u oči i u tom smo trenutku bili jedini ljudi na svijetu, ali ne kao onaj put kada smo se upoznali. Sada smo bili dvije osobe koje su u istom djeliću sekunde shvatile da griješe u nečemu vrlo ozbiljnom, da su toliko opasne da ih treba zatvoriti prije no što zaraze druge. U predsoblju smo sina ubacili u kolica i sklopili torbu za pelene. Čuli smo kako se razgovor polako opet zahuktao, i tek kada se netko glasno nasmijao, shvatila sam da su se svi ljudi oko nas bili prestali smijati. Uspavanke su te noći poprimile agresivan ton, puls nam je skočio, predavali smo si sina u naručje kao da je pokal koji nitko ne želi podići. Očajnički smo guglali, prvo: Kako natjerati dijete da spava?, a daleko iza ponoći i: Koliko se rano može uočiti poremećaj ličnosti? Otvoreno smo razgovarali o svojim osvetničkim mislima. Kako ćemo za šesnaest godina sina probuditi velikim gongovima, i to kad bude mamuran. Kako ćemo hodati po kući svirajući trubu nakon što je cijelu noć proveo gejmajući i jedući čips. U bljesku čiste pakosti poželjeli smo da i on jednoga dana dobije zdravo i divno dijete koje nikada ne spava. Kada jednog dana shvati što je učinio i nazove nas da nam se ispriča, mi ćemo duboko uzdahnuti i reći: ah, davno su bile te noći. Pokazat ćemo kako smo velikodušni, poentirati da ništa ne zamjeramo, ali ćemo mu i savršeno jasno dati do znanja da očekujemo ugodnu starost. Brojne posjete u staračkom domu i suvenire sa svih putovanja. Meku postelju kada za to dođe vrijeme, tihe pjesme i bezuvjetnu ljubav dok i sami ne sklopimo oči.

Zurim kroz vjetrobran automobila i slušam radijski program o povijesti jazza. Sa sjedalice straga gleda me veliki plišani zeko, na potiljku osjećam njegove nestrpljive staklene oči. Ja sam se zagledala u jednu kuću, mislim da gledam u kuhinju. Neka prilika ustane, kreće se. Podiže ruke prema nekim policama, nešto pretače, ali ne vidim točno što. Pogledi nam se susretnu kroz dva prozora. Iziđem, mašem, pokazujem na automobil i podižem ruke prema nebu. Anders Agger izlazi iz kuće. Samo mi je stao, kažem, glas mi zvuči čudno. U redu, kaže on i sjedne u automobil. Anders Agger okrene ključ i pokaže na upravljačku ploču. Možda to ima veze s tim što se akumulator ispraznio, pokaže na ikonicu. Kvragu, kažem, možda sam zaboravila ugasiti svjetlo kada sam stala da se javim na mobitel. Kažem da samo što nisam dobila vozačku dozvolu, pa da se malo za vježbu vozikam mirnim ulicama. Polako kimne i iziđe iz automobila. Hoću reći, nisam neki bolesni stalker, kažem. Nego što si? pita Anders Agger. Šljunak mi škripi pod stopalima i slegnem ramenima. Radiš li to zato što imaš neku ideju za dokumentarac? pita Anders Agger, kojeg često zaustavljaju ljudi opsjednuti time da usmjeri svjetla reflektora na neku određenu temu. Odmahnem glavom i kažem da sam ja samo najobičnija doseljenica kojoj je u Vellingu vrlo teško voditi razgovore s lokalcima. Anders Agger prizna da imaju drukčiji flow, i da on, za razliku od drugih ljudi, ipak ima mogućnost iz programa izrezati pauze. Jeftin trik, kažem i kritiziram ga što predstavlja izobličenu sliku stvarnosti. Iskreno, smatram da ljudi ovdje imaju aljkav stav prema komunikaciji, kažem. Ili samo drukčiji od tvog, kaže Anders Agger. Čak su i imena gradova kratka, dodam: Tim, Hee, Noe, Bur, Lem, Spjald, Tarm. Vemb, Asp, Tvis, Skjern, nadopuni Anders Agger i zabubnja prstima po krovu automobila. U Vellingu većina ljudi radi s vjetrom, zemljom ili životinjama, kaže. Priroda nema jezik, a to je zarazno za ljude koji ovdje žive. Ne možeš prevesti zaljev, nastavlja Anders Agger, samo se prostire. Smatra da je to usporedivo s ljubavlju, kada je ljudi žele definirati, zalutaju u džunglu metafora. Nemoguće je formulirati snagu zbog koje tinejdžer legne na tračnice vlaka i zbog koje pametni ljudi guguću dječjim jezikom. Ali ti tako glatko komuniciraš s ljudima, kažem, i sastružem malo ptičjeg izmeta s vjetrobrana, htjela sam samo pitati bi li mi mogao dati nekoliko savjeta. Anders Agger mi se nasmiješi i lijepo mu pristaje što se ne buni. Mislim da se meni ljudi jednostavno sviđaju, kaže. Sviđam li ti se i ja? pitam. Mislim da da, odgovori Anders Agger, ali moraš me prestati uhoditi, to postaje malo prečudno. Nazdravimo kavom u to ime, kažem. Anders Agger kaže da prvo mora napraviti kavu.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, dvadeset i šest godina, i imam veliki problem. Imam prijateljicu koja mi je već više puta obznanila da se osjeća izdanom. Ona se non-stop na nešto žali, i meni se teško opustiti u njezinu društvu. Ne usudim joj se to spomenuti jer je trenutačno u teškom životnom razdoblju. Prije tri tjedna zaboravila sam njezin rođendan i sada me pitala hoćemo li u nedjelju prošetati oko Nørresøa, ali ja nemam snage slušati njezine prigovore. Jesam li loša prijateljica i kako da prekinem taj začarani krug?

Puno pozdrava od izgubljene

Draga izgubljena,

pazi se Nørresøa i općenito jezera. Ima nečeg u vodi, u koncentričnim krugovima, što ljude navodi na razgovore koje ne žele voditi u svojim domovima. Jezera jamče povjerenje i intimu, jezera obećavaju rješenje problema. Osobno su mi jezera uvijek nezgodna jer privlače ljude poput tvoje prijateljice. Ne bi ovdje trebala biti riječ o meni, ali znam kroz što prolaziš. Imala sam jednom prijatelja koji se zvao Kasper. Bio je vrlo osjetljiv i mnogo razmišljao o stvarima. Kada me nazvao i pitao da se nađemo kod jezera Sortedamssøen, znala sam koliko je sati. Glas mu je tada znao zvučati neobično, bili su to lagano cvileći zvukovi na podlozi nečeg odlučnog. Uvijek bih jasno čula da mu se taj razgovor već odvio u glavi, stanke su bile promišljene, replike već unaprijed dobro odvagane. Znala sam da sam sigurno rekla nešto bezosjećajno ili da prolazi kroz neku osobnu krizu čije razmjere nisam shvatila. Ne kažem da sam nedužna. Kao i većina postmodernih ljudi, i ja sam dobra prijateljica samo onda kada mi je dosadno ili mi trebaju drugi. Ipak, moram reći da je Kasper bio pun osjećaja. Morao ih je prošetati na zraku kao leglo neposlušnih štenaca, bio je toliko preosjetljiv da su osjećaji skakutali za njim i sve uništili kada bi naposljetku nekamo stigao. Ponašali su se kao divlja mladež, njegovi su osjećaji imali spolne odnose bez zaštite i razmnožavali se, osnivali ulične bande koje napadaju nedužne i ostavljaju žrtve bespomoćnima. Ponekad sam ih pokušavala zaustaviti. Oprosti, rekla bih. Oprosti što nisam bila tu za tebe kada ti je umro praujak, nisam znala da ste bili bliski. Oprosti što sam se smijala knjizi koju si mi darovao za rođendan. Znam da sam elitistica i snob i to je bilo vrlo ružno od mene, oprosti. Draga izgubljena. Drži se svoje putanje, a podalje od Nørresøa. Priroda nije neutralna, ima svoju volju, a jezera u Danskoj depresivan su plač ponedjeljka, pun maskare i razmrljana pudera. Jezera koketiraju s idejom da budu čista, netaknuta svijetom, ali svi dobro znamo da je većina jezera umjetna. Priroda se ovdje kiti perjem u pet do dvanaest, Zemlja se zadnji put nakašlje prije nego što joj je vrijeme umrijeti. Ali, jasno, čovjek postane sentimentalan kada počne razmišljati o prolaznosti života. Polako se prestrojiš u sporiju traku. Piješ crno vino, slušaš Anne Linnet i odjednom ti se čini da baš lijepo pjevaš, pitaš se treba li joj možda pratnja. Ona ima jednu pjesmu, riječi idu: Jesmo li nekada bili prijatelji, jer ja sam i dalje tu, pjevamo je za ljetnih noći kraj krjesova. Netko svira gitaru, i zasuze ti oči jer osjećaš kako Kasperu sve opraštaš, i već sutra ga nazoveš. I on zvuči sretno, samo što počne razmišljati o tome kako se doista osjeća, ako malo bolje razmisli. Pa popijemo još jednu rundu s drugima. Promatramo ljude koji se upoznaju i rastaju, stvaramo drame i rješavamo ih. Duboko udišemo, labudovi plivaju, sunce sja, znamo da ima jezera dovoljno za svakoga, i riječi dokle god ti pogled seže.

Srdačan pozdrav

Poštanski Sandučić