Ne moram o tome ni razmišljati, odmah mi je jasno da će najteže biti otvoriti oči. Primiti u zjenice jutarnju svjetlost koja bliješti kroz prozorska stakla i svojim veličanstvenim sjajem iscrtava cijelu sobu, i istoga trena znati da neizostavan čin podizanja kapaka znači da priznaješ da se u lubanji nalazi skliska masa, spremna otpočeti bolan ples pri najmanjem pokretu tijela. Spavati, možda sanjati, pomislio je, prisjećajući se naporne rečenice koja ga je pratila prije pet sati, kada je pao u krevet i udisao dubok i mračan miris svoje samoće. Vidio je u dubokoj izmaglici sebe kako poput skrušenog pokajnika kleči ispred zahodske školjke i izbacuje valove žućkaste gorke bljuvotine, za koju je pomislio da joj nema kraja. A zvonjava
telefona i dalje je odjekivala poput rafala strojnice i probijala mu uši i mrvila mozak, smožden u savršenom, cikličkom, jednostavno okrutnom, mučenju. Osmjelio se. Čim je pomaknuo kapke, morao ih je ponovno zatvoriti: bol je ušla kroz zjenice i on je u tom
trenutku samo poželio umrijeti, jezivo siguran u to da mu se želja neće ispuniti. Osjećao je veliku slabost, nije imao snage podignuti ruke i pritisnuti čelo i time spriječiti eksploziju koju je svako zlokobno zvono činilo neizbježnom, ali se odlučio suočiti s boli pa je podignuo ruku, raširio dlan i uspio njime obuhvatiti telefonsku slušalicu, pomaknuti je i vratiti na vilicu, uspostavivši tako ponovno stanje blažene tišine.
     Poželio se onda nasmijati svojoj pobjedi, ali ni to nije mogao. Htio je uvjeriti samoga sebe da je budan, premda to nije mogao baš sa sigurnošću tvrditi. Ruka mu je visjela s kreveta poput odlomljene grane, a on je znao da dinamit ubačen u njegovu glavu izbacuje pjenušave mjehuriće i da bi svakoga časa mogao eksplodirati. Osjećao je strah, predobro poznat strah koji je stalno potiskivao u zaborav. Htio je i jadikovati, ali jezik mu se spetljao u dnu usta i baš u tom trenutku počeo je drugi napad telefona. Ne, ne, a jebemu, ne, zašto, evo, evo, zastenjao je i podignuo ruku prema slušalici pa ju je, pokretima zahrđale dizalice, prinio uhu i hrabro se suočio s njom.
     Najprije je zavladala šutnja: šutnja je blagoslov. A onda se začuo glas, težak i jasan, njemu zastrašujući.
     „Halo, halo, čuješ me?“ učinilo mu se da govori. „Mario, halo, Mario, čuješ me?“ Nije bio dovoljno hrabar da mu odgovori – ne, ne čujem, ne čujem te niti te želim čuti, ili samo, nazvali ste krivi broj.
     „Čujem, šefe“, napokon je uspio prošaptati, ali prije toga morao je duboko udahnuti i napuniti pluća zrakom, prisiliti obje ruke da se pokrenu i dosegnu glavu i teškom mukom ovladati tim tuđim rukama toliko da pritisnu sljepoočice i zaustave vrtuljak u njegovoj glavi.
     „Čuj, što ti je, ha? Što je s tobom?“ bila je to nemilosrdna rika, a ne glas.
     Ponovno je duboko udahnuo i poželio pljunuti. Imao je osjećaj da mu je jezik otečen ili da uopće nije njegov.
     „Ništa, šefe, imam migrenu. Ili visok tlak, ne znam...“
     „Čuj, Mario, to je nemoguće. Visoki tlak imam ja i da mi više nikad nisi rekao – šefe. Što ti je?“
     „Eto, šefe, boli me glava.“
     „Jutros si me baš odlučio zajebavati, ha? Ali vidi, čuj me: nema više odmora.“
     Ne usuđujući se na to ni pomisliti, otvori oči. Kao što je i mislio, sunčeva svjetlost probijala se kroz velike prozore i sve oko njega bilo je sjajno i toplo. Vani je, možda, hladnoća ustuknula i jutro bi čak moglo biti lijepo, ali on je poželio zaplakati ili nešto tome prilično slično.
     „Ne, Stari, jebem ti mater, nemoj mi to raditi. Ovo je moj vikend. Sam si mi to rekao. Ne sjećaš se?“
     „To je bio je tvoj vikend, sinko, bio. Tko te tjerao u policiju?“
     „Ali, zašto, Stari? Pa imaš tamo brdo ljudi“, pobunio se pokušavajući ustati. Klizajući teret njegova mozga pomaknuo se prema čelu pa je morao zatvoriti oči. Iz želuca mu se podignula potisnuta mučnina pa je osjetio, kao oštar ubod, neodgodivu potrebu za pišanjem. Stisnuo je zube i tapkajući potražio cigarete na noćnom ormariću.
     „Čuj, Mario, ne kanim stavljati tu temu na glasanje. Znaš zašto si ti na redu? Jer se meni tako hoće. Pa onda pokreni guzicu: diži se.“
     „Ne zezaš me, ha?“
     „Mario, sad je dosta... Ja sam već na poslu, razumiješ?“ upozorio ga je glas i Mario je znao da je to istina, da je na poslu. „Pazi: u četvrtak, prvoga, prijavljen je nestanak šefa tvrtke pod Ministarstvom industrije, čuješ me?“
     „Želim te čuti, kunem ti se.“
     „Želi i dalje i kuni se uzalud. Nestanak je prijavila žena u devet navečer, ali čovjek se još nije pojavio i poslali smo okružnicu po cijeloj zemlji. Meni sve to jako smrdi. Ti znaš da se na Kubi šefovi tvrtki s rangom zamjenika ministra ne gube samo tako“, rekao je Stari, uspijevajući glasom prenijeti svu svoju zabrinutost. Sugovornik je, napokon sjedeći na rubu kreveta, pokušao ublažiti napetost.
     „Kod mene u džepu nije, majke mi.“
     „Mario, Mario, ne moraš baš sve priznati“, a zatim promijeni glas. „Slučaj je već u našim rukama i čekam te ovdje za jedan sat. Ako imaš visok tlak, odi na injekciju i dovuci se ovamo.“
     Na podu je našao kutiju cigareta. Bio je to prvi radostan trenutak toga jutra. Kutija je bila zgažena i jadna, ali ju je pogledao pun optimizma. Izvukao se ispod pokrivača i sjeo na pod. Gurnuo je prste u kutiju i bijedna cigareta koju je izvukao učinila mu se pravom nagradom za njegov nevjerojatan trud.
     „Stari, imaš šibice?“ pitao je u slušalicu.
     „Kakve sad to ima veze s bilo čime, Mario?“
     „Nema nikakve. Što ti danas pušiš?“
     „Ne možeš ni zamisliti“, glas je zvučao pomirljivo i meko. „Davidoff, zetov novogodišnji poklon.“
     A ostatak je mogao zamisliti: Stari promatra glatku površinu cigare bez ijednog nabora, udiše blagi dim i pokušava sačuvati centimetar i pol pepela, kako se savršeno puši cigara. Sva sreća, pomisli.
     „Sačuvaj mi jednu, može?“
     „Čuj, pa ti ne pušiš cigare. Kupi si Populares na kiosku i dođi ovamo.“
     „Dobro, dobro, znam... Čuj, a kako se zove tip?“
     „Čekaj malo... Evo ga. Rafael Morín Rodríguez, šef Tvrtke za uvoz i izvoz na veliko pri Ministarstvu industrije.“
     „Čekaj malo“, zamolio ga je Mario i pogledao mlohavu cigaretu. Podrhtavala mu je između prstiju, ali uzrok tome možda nije bio alkohol. „Mislim da te nisam dobro čuo. Koji Rafael?“
     „Rafael Morín Rodríguez. Jesi zapisao? Dobro, ostalo ti je pedeset pet minuta da se dovučeš u Upravu“, rekao je Stari i spustio slušalicu.
     Podrig se prikrao poput mučnine, a vatren i kiseo okus alkohola ispunio je usta poručnika istražitelja Marija Condea. Na podu, pokraj gaća, ugledao je košulju. Kleknuo je polako i pužući dohvatio rukav. Nasmijao se. U džepu je pronašao šibice, pa je napokon mogao zapaliti cigaretu koja mu se navlažila u ustima. Okružio ga je dim, pronađena spasonosna izmrcvarena cigareta postala je drugi ugodan osjećaj u danu koji je počeo paljbom iz strojnice, glasom Staroga i gotovo zaboravljenim imenom. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je. Ustao je pridržavajući se za krevet i u toj je kretnji njegov pogled na polici otkrio jutarnju uznemirenost Rufina, ratoborna sijamskoga borca koji je kružio okruglim beskrajem akvarija. „Što je bilo, Rufo?“ prošaptao je promatrajući prizore najnovijega brodoloma. Razmišljao je o tome treba li stvar no pokupiti gaće s poda, objesiti košulju, poravnati stare traperice i odvrnuti rukave jakne. Ima vremena. Pregazio je hlače i krenuo prema kupaonici kada se sjetio da mu se već odavno piša. Stojeći ispred zahodske školjke, proučavao je mlaz koji je na njezinu dnu stvarao pjenu poput pivske, samo što je ova bila smrdljiva, pa je do njegova začepljena nosa dopirao gorak zadah mlaza. Gledao je kako padaju zadnje kapi olakšanja, osjećajući u rukama i nogama mlohavost beskorisne lutke na koncu koja žudi za mirnim kutkom. Spavati, možda sanjati, kad bi barem mogao.
     Otvorio je ormarić s lijekovima i potražio kutijicu aspirina. Sinoć ga nije imao snage popiti i sada mu je bilo žao zbog te neoprostive pogreške. Uzeo je tri tablete u dlan i napunio čašu vodom. Ubacio je tablete u grlo nadraženo od kontrakcija izazvanih povraćanjem i popio ih. Zatvorio je ormarić, a zrcalo ga je ponovno suočilo sa slikom lica koje mu je bilo nekako pomalo strano, ali istovremeno jedinstveno: vrag, pomisli, i nasloni se rukama o umivaonik. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je tada, i sjetio se da mu, da bi mogao razmišljati, treba velika šalica kave i cigareta koju nema, pa je odlučio okajati sve svoje poznate grijehe pod oštrim ubodima ledena tuša.
     „A jebem ti mater da ti jebem, koje sranje“, rekao je samome sebi sjedajući na krevet i mažući čelo onom kineskom pomadom, toplom i spasonosnom, koja mu je uvijek pomagala da preživi.
     Conde je nostalgično pogledao sada već i predobro poznat dio glavne ulice u četvrti, limene kante iz kojih je kipjelo smeće, vjetrom nošene papire pizze kojom je netko hitno utolio glad, gradilište na kojemu je naučio igrati bejzbol i koje se sada pretvorilo u odlagalište svega beskorisnog što je gomilala mehaničarska radionica na uglu. Gdje se danas uči igrati bejzbol? Jutro je bilo lijepo i toplo, kako je i predosjetio, i bilo je ugodno hodati osjećajući miris kave koji mu je još lebdio u ustima, ali onda je ugledao tijelo uginula psa, kojemu je auto zdrobio glavu, kako trune uz kontejner, i pomislio kako on uvijek vidi najgore, čak i u ovakvu jutru. Žao mu je bilo tih nesretnih životinja koje su doživjele takvu sudbinu, koja ga je boljela kao nepravda koju on sam nije ni pokušavao ispraviti. Već je previše vremena prošlo otkako je imao psa, još od Robina koji je doživio mukotrpnu i dugu starost, i uspijevao je ispuniti obećanje koje je dao samome sebi da više nikad neće zavoljeti nijednu životinju sve dok nije odabrao šutljivo društvo sijamskih boraca, uporno ih sve redom nazivajući Rufino po djedu koji je uzgajao borbene pijetlove, društvo ribica koje nemaju ni hirova ni definiranu osobnost i koje je, kako koja ugine, mogao zamijeniti sličnom koja bi se opet zvala Rufino i bila osuđena na isti akvarij u kojemu bi gizdavo, poput pravog ratnika, plivala razmećući se perajama neodređeno modre boje. Volio bi da su i žene kroz njegov život prolazile tako lako kao te ribice bez prošlosti, ali žene i psi zastrašujuće su drukčiji od riba, čak i od onih borbenih, a da sve bude još gore, ženama nije mogao obećavati apstinenciju kao psima. Na kraju će, predosjećao je, postati aktivan član društva koje štiti ulične životinje i muškarce koji ništa ne znaju o ženama.
     Stavio je sunčane naočale i krenuo prema autobusnoj stanici razmišljajući kako kvart izgleda baš kao i on: kao krajolik poslije gotovo razorne bitke, a onda je osjetio kako se polako komešaju njegova najnježnija sjećanja. Stvarna slika ulice bila je u prevelikoj suprotnosti s pozlaćenom slikom sjećanja na tu istu ulicu, onom za koju se počeo pitati je li doista stvarna, je li ju naslijedio iz djedovih nostalgičnih priča o prošlosti ili ju je jednostavno izmislio da umiri prošlost. Ne moraš o tome razmišljati cijeli jebeni život, pomislio je i primijetio da blaga toplina jutra pomaže tabletama u njihovoj zadaći da mu vrate težinu, stabilnost i neke primarne funkcije u glavi, dok je obećavao samome sebi da više neće pretjerivati s alkoholom. Oči su ga još pekle od sna kada je kupio kutiju cigareta i osjetio da se dim slaže s okusom kave, pa je opet mogao razmišljati, čak se i sjećati. Požalio je tada što je rekao da želi umrijeti pa je, da bi to dokazao, potrčao prema nezamislivu, gotovo praznom autobusu zbog kojega je posumnjao da je godina počela apsurdom, a apsurd nije uvijek tako drag da se prikaže u liku prazna autobusa u ove jutarnje sate.