Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, u obrazloženju je istaknuo:

"Riječima autorice: "Razgovor s muškarcima je kao kad lastavica udari u prednje staklo kamiona koji juri autocestom, ne ostavivši za sobom raspukline, samo mementa od krvi i perja." Spasiti se iz tih paroksizama, ostaviti trag koji komemorira i vlastite zamke i živote drugih žena, tijela koja su prije pripovjedačice živjela u istim krevetima, kuhinjama, vrtovima i strepila od istih muškaraca, sve je to pothvat koji zahtijeva otrežnjenje, gubitak iluzije, odlazak. U ovom romanu nasilje prema ženama nije aktivistički priručnik, nego vrtoglavo slojevit podtekst čitavog društva. Zato je mogućnost njegova bilježenja, baš kao i u djelu Arundhati Roy, čin kolektivne, a ne samo pojedinačne emancipacije."

Nakon dodjele nagrade autorica je poručila:

"Ovu knjigu smatram svojim debitantskim romanom, iako to formalno nije. Počela sam je pisati u Indiji još prije trinaest godina. Tad sam mislila da ću ući u dijalog sa starim ženskim putopisima: botaničarke, lovkinje na leptire, pustolovke. Znala da su ti tekstovi jedina ženska epika koju imamo, književni počeci ženskih putovanja – s time da su junakinje ujedno i bardkinje, jer žene, izgleda, uvijek rade dupli posao. Moje putospisateljice vjerovale su da se piše u hodu, na putu, da treba nastanjivati i druge geografije i druge živote. Slažem se. Mislim da je ovaj naš poziv zapravo velika privilegija i odgovornost, i da književnost, da bi to sve mogla, mora drsko prelaziti granice; književnost je medijatorica, mješanka i migrantica, a mi smo, kako sam nedavno pročitala u jednom prelijepom indijskom romanu, otamo kamo idemo".