Papir tvoje kože

„Posadila sam ovaj književni vrt, draga Priya, iako se još uvijek pitam je li dovoljno cvjetati papirnato“, zapisat će protagonistica romana Papir tvoje kože. Rafiniranost rukopisa Lore Tomaš, prepoznata već u dokufikciji Slani mrak, u novom se romanu pojavljuje i kao alat strateške retraumatizacije tekstom. Vještina uspostavljanja paralelizma emotivnih registara davnih putnica i putopiskinja i žrtava obiteljskog nasilja, naime, vodi ovaj izniman roman u pravcu propitivanja toksičnih odnosa, no prije svega odnosa sjećanja i traume.

Protagonistica romana dolazi u Indiju istraživati za književnu antologiju, upoznaje fotografa K i s njime se seli u Bangalore. U gustoj mreži teksta izranja i sjećanje na njezin prošli boravak u Indiji, kada je studirala hindski i putovala s bivšim mužem, a skriveni motivi uspostavljaju paralelizam s tragičnom pričom K-ove majke Priye.

Papir tvoje kože čita se polako i pozorno, njegova unutarnja napetost čitatelja nagoni da otkriva što se doista dogodilo, tko tu govori, a tko piše. Tekst postaje prostor za ono što se pokušalo zaboraviti, ali ostaje pitanje može li sjećanje na tuđi život zaštititi od trauma vlastitog. Slojevitost i kolažiranje, intertekstualnost i citatnost, zametanje tragova u vremenu, prostoru i jeziku, herbarij i u njemu taj papir njene/tvoje kože, uzrokuju nešto poput kemijske reakcije, a ona bi mogla iznjedriti treću perspektivu jer, da, dovoljno je cvjetati papirnato.

Jagna Pogačnik

"Riječima autorice: Razgovor s muškarcima je kao kad lastavica udari u prednje staklo kamiona koji juri autocestom, ne ostavivši za sobom raspukline, samo mementa od krvi i perja.". Spasiti se iz tih paroksizama, ostaviti trag koji komemorira i vlastite zamke i živote drugih žena – tijela koja su prije pripovjedačice živjela u istim krevetima, kuhinjama i vrtovima, i strepila od istih muškaraca – pothvat je koji zahtijeva otrežnjenje, gubitak iluzija i odlazak". "U ovom romanu nasilje prema ženama nije aktivistički priručnik, nego vrtoglavo slojevit podtekst čitavog društva. Zato je mogućnost njegova bilježenja, baš kao i u djelu Arundhati Roy, čin kolektivne, a ne samo pojedinačne emancipacije."

Žiri nagrade Fric