Protagonistica romana Nora – jer nomen est omen – zna kako je to živjeti u kući lutaka, iako se ta kuća zove Bunker bb. U njoj su pohranjena sjećanja na disfunkcionalnu obitelj, odrastanje obilježeno razvodima, odlascima i nasiljem, gotovo kao u muzeju s čijih eksponata pod hitno treba obrisati prašinu, ali kako kad se stalno pojavljuje nova? No, i u Bunkeru bb može se pisati, čak i kad si najmanja od svih lutaka.

Nora je urednica u nakladničkoj kući koja je upravo prekinula emotivno i fizički nasilnu vezu, no i dalje, u svojim četrdesetima, vuče za sobom svu tu
prtljagu prošlosti. Jedne prednovogodišnje noći, koja je trebala biti samotan bijeg u Sarajevo, upoznat će novinara Igora. Njegovo nezadovoljstvo, defetizam i depresija, čini se, idealno će se poklopiti s koordinatama Norina životnog borilišta. I u Igorovoj kući lutaka, naime, pisanje je najbolja/jedina opcija, no je li to preduvjet emotivne dostupnosti ili se sve i dalje svodi na bijeg i objašnjenja koja dolaze prekasno?

Ovo je roman o traumama, identitetima, otuđenju i životu u doba posttranzicije koji je uglavnom svirepo borilište, nekad i „slagana pita“ uz koju se pitamo – kako se prilazi uspomeni na osobe koje su toliko boljele i kako premostiti provalije stvarnosti? Maja Ručević o svemu tome teškom piše lakom i znalačkom rukom, kombinirajući poetske pasaže i vrlo pomno ulazeći u psihologiju likova. Ovo je roman o životnim dramama koje se na kraju sliju u onu literarnu jer i životne scene treba raspisivati da bi se moglo napisati – Scena prva, Kraj. I pronaći izlaz iz kuće lutaka, nadvladavši traume.

Jagna Pogačnik