Nova godina uvijek dolazi s istim velikim obećanjima: da ćemo čitati više, birati pažljivije, ostaviti prostora za nova iskustva i pokoji izazov. S knjigama je to obećanje barem donekle realno – jer svaka nova godina donosi i nove priče, nove glasove i nove razloge da se na trenutak zaustavimo. Naši prvi ovogodišnji naslovi upravo su takvi: različiti, zahtjevni, ponekad uznemirujući, ali nužni. Knjige koje ne nude lak bijeg pod dekicu, nego pozivaju na zanimljivo i katkad nelagodno putovanje.

Naši prvi ovogodišnji naslovi upravo su takvi: različiti, zahtjevni, ponekad uznemirujući, ali nužni. 

Čitateljske navike često se mjere brojkama i statističkim parametrima. Provode se istraživanja, pokreću kampanje, donose nacionalni planovi, a od ove godine imamo i kulturnu iskaznicu – novac namijenjen mladima za konzumaciju kulturne trpeze, bilo da je riječ o koncertu, knjizi, kazalištu, muzeju ili kinu. Sve su to dobre i potrebne mjere kako bi se što više ljudi zainteresiralo za knjigu i prepoznalo važnost čitanja.
No postoji i nešto što se ne može propisati ni potaknuti naredbom izvana. To je onaj rijetki, gotovo intimni trenutak, proizišao iz osobnih sklonosti i unutarnjih potreba, u kojem čitatelj prepozna da mu je knjiga važna – ne samo kao razonoda, nego kao razgovor koji se više ne može odgađati.

No postoji i nešto što se ne može propisati ni potaknuti naredbom izvana. To je onaj rijetki, gotovo intimni trenutak, proizišao iz osobnih sklonosti i unutarnjih potreba, u kojem čitatelj prepozna da mu je knjiga važna. 

Naši prvi ovogodišnji naslovi ne pripadaju istom vremenu niti govore istim jezikom. Neki od njih duboko su uronjeni u suvremenost – u međuljudske odnose, tjelesnost, emocije i traumu; u ono o čemu se još govori tiho i s oprezom. Druge nas, pak, knjige vraćaju u prošlost, onamo gdje mislimo da već sve znamo, iako se gotovo uvijek pokaže da se upravo tamo nataložilo najviše neizgovorenog i potisnutog.
Kako god bilo, sve te priče povezuje ista ambicija: da čitanje ne ostane neutralno iskustvo, nego susret koji traži pažnju i prisutnost. Ili, jednostavnije rečeno: nijedno od pet ponuđenih djela neće vas ostaviti ravnodušnima.
U ovoj politički turobnoj 2026., u kojoj se nerijetko čini da smo opasno blizu ruba, doživite čitanje kao spas – kao čin otpora, ali i kao prostor tihe snage. To je spor i dugotrajan proces, ali proces koji mijenja iznutra.

U ovoj politički turobnoj 2026., u kojoj se nerijetko čini da smo opasno blizu ruba, doživite čitanje kao spas – kao čin otpora, ali i kao prostor tihe snage.

Naša prva ovogodišnja izdanja uključuju knjigu za mlade Sama si to tražila Louise O’Neill, koja odbija pojednostavniti stvarnost, te romane koji ne nude utjehu, a namijenjeni su čitateljima svih dobi: Zona interesa Martina Amisa, Majka na papiru Gertraud Klemm, Rijeka Rose Liksom i Policija sjećanja japanske autorice Yoko Ogawa.
Sve su to priče koje otvaraju prostor za razgovor – bilo da je riječ o književnom klubu, učionici, knjižnici ili promociji. Zato će nam biti dragocjen svaki vaš dojam o pročitanom, podijelite ga slobodno s nama.
 

1. Za roman Sama si to tražila Louise O´Neill Irish Independent kaže da je „napet“, da je to „impresivan, neumoljiv i duboko uznemirujući pogled na seksualni pristanak i način na koji društvo tretira žrtve silovanja.“ 

Riječ je o beskompromisnom pogledu u duboke rane koje ostavlja nasilje, ali je ujedno i oštar komentar o društvenim predrasudama i tretmanu žrtve.

Upravo ga takav kritički stav najbolje određuje. Riječ je o beskompromisnom pogledu u duboke rane koje ostavlja nasilje, ali je ujedno i oštar komentar o društvenim predrasudama i tretmanu žrtve. Priča je to u kojoj Emma O’Donovan zauzima centralnu poziciju. Ima osamnaest godina, lijepa je, popularna i sigurna u sebe. Školska godina bliži se kraju, zabave se nižu jedna za drugom i nijedna ne prolazi bez Emme. No jedna će noć sve promijeniti, njezin će se svijet srušiti. Sve će oči ponovno biti uprte u Emmu – ali ovaj put s prijezirom. Okružena sramotom i jednoglasnom osudom, Emma se sada mora izboriti za istinu. Riječ je o važnom romanu koji je ponajprije namijenjen mladima, ali ovo je istodobno i štivo koje u ruke trebaju uzeti i oni stariji. Pogotovo oni!
 

2. Gertraud Klemm, koja je poznata hrvatskim čitateljima, ima novu priču: Majku na papiru. I ponovno je oštra, beskompromisna kakva je bila i u Hippocampusu, ali je ovaj put u središtu junakinja i njezina želja za majčinstvom – koja se pretvara u nemilosrdnu bitku: s vlastitim tijelom, društvenim očekivanjima i hladnim mehanizmima sustava. A kad glavno lice ove priče odluči posvojiti dijete iz Afrike, tek tada počinje vrtuljak apsurda. 

Ova austrijska spisateljica oštro, ali i duboko suosjećajno, raskrinkava društvo koje žene procjenjuje prema njihovu tijelu i ulozi majke.

Ova austrijska spisateljica oštro, ali i duboko suosjećajno, raskrinkava društvo koje žene procjenjuje prema njihovu tijelu i ulozi majke. Njezina proza, istodobno bijesna i poetska, secira mitove o roditeljstvu, normama i ženskoj ulozi s preciznošću kirurga i snagom pjesnika. Majka na papiru je roman o boli, otporu i hrabrosti da se živi mimo očekivanja – i o tihoj revoluciji koja počinje iznutra.
 

3. Neki, poput The San Francisco Chroniclea, za Zonu interesa Martina Amisa kažu da je remek-djelo. Roman je poslužio kao predložak za istoimeni film, o kojem se unazad dvije-tri godine puno govorilo, bio je i nominiran za Oscara, osvojio je dva: kao najbolji strani film i najbolji zvuk. 

A upravo su ponavljanje povijesti te normalizacija zla simptomatične i za ovo vrijeme danas!

Jedan od najvirtuoznijih autora na engleskom jeziku napisao je roman iznimne moralne snage, koji istražuje život i ljubav među nacističkim birokratima u logoru. Posredstvom triju narativnih linija Amis donosi potresan, dubok, a na trenutke i crnohumoran prikaz jednog od najstrašnijih mjesta u povijesti čovječanstva. Riječ je o metafori svega onoga što nam se događa „s druge strane plota“, a na što namjerno odbijamo pogledati. A upravo su ponavljanje povijesti te normalizacija zla simptomatične i za ovo vrijeme danas!

4. Duboko dirljivu priču susrećemo i u Rijeci Rose Liksom, finske spisateljice i svestrane umjetnice. Velike je i lijepe pohvale Liksom dobila za ovaj roman. Nekoliko je finskih izvora, doduše nama nepoznata utjecaja, proglasilo Rijeku remek-djelom. Nema razloga da im ne vjerujemo jer roman je doista divan, iako je u njemu sve tmurno, teško i iscrpljujuće. No Liksom je ponudila i iskru nade. Početkom rujna 1944. deseci tisuća ljudi napuštaju svoje domove bježeći pred razaranjem Laponskog rata. 

Djevojčica je tako duboko i nježno povezana sa životinjama da taj nedaćama pritisnut skup izgleda kao prava velika i složna obitelj. 

Usred tog egzodusa nalazi se djevojčica (14) iz malog sela koja vodi stado krava sa svojeg obiteljskog imanja, dok je rat njezinu obitelj već razdvojio. Djevojčica je tako duboko i nježno povezana sa životinjama da taj nedaćama pritisnut skup izgleda kao prava velika i složna obitelj. Na putu prema zapadu, tražeći majku kroz kaos i neizvjesnost, svaki djevojčičin korak postaje teška, žilava borba za opstanak. Rijeka je doista dojmljiv roman, a pripovijedanje Rose Liksom blista čak i ondje gdje život tone u blato.

5. Za kraj predstavljamo Policiju sjećanja, roman iznimno cijenjene japanske autorice Yoko Ogawe. Njezina prethodno objavljena Profesorova omiljena jednadžba bila je jako dobro prihvaćena među čitateljima i isticana po ljepoti stila i dubini priče o profesoru matematike čije je pamćenje ograničeno. Da su sjećanje, zaborav, pamćenje njezine omiljene teme potvrđuje i novi roman koji nas vodi na neimenovani otok na kojem stvari počinju tiho i postupno nestajati. 

Policija sjećanja bila je finalist Međunarodnog Bookera, osvojila je National Book Award pa ju ljubiteljima mračnih, distopijskih romana toplo i iskreno preporučujemo.

Na početku nestaju obične stvari, sitnice koje život čine lijepim i prepoznatljivim poput šešira, vrpci, ptica i ruža, ali poslije iščezavaju romani, priče, fotografije – presudne stvari za razumijevanje i opstanak svijeta oko nas. Troje protagonista opiru se „policiji sjećanja“, otočnom tijelu koje se brine o provedbi zaborava. Nastoje sačuvati uspomene pisanjem koje postaje krhki, ali uporni čin otpora. Kritika se slaže da je Ogawa ovim romanom ispisala intimnu dramu, ali i distopijsko-alegorijski roman s mnogim značenjima. Ona tako ostaje vjerna svojim temama identiteta, sjećanja i otpora. Policija sjećanja bila je finalist Međunarodnog Bookera, osvojila je National Book Award pa ju ljubiteljima mračnih, distopijskih romana toplo i iskreno preporučujemo. Za njega je Madeleine Thien u The Guardianu rekla da je „remek-djelo... djelo strpljive i hrabre vizije“.

Čitajte naša nova „remek-djela“ i ona koja će to tek postati, čitajte knjige koje se pamte!