.

„Ovo brdo pelena odradila je 1963. supruga gradonačelnika Mosslechnera dok je gradonačelnik gradio ovaj mjesni vodovod.“

Na književnom polju regije odnedavno se vode sve žešće bitke za bolju vidljivost autorica – osobito kad je riječ o književnim nagradama. Brojevi su isplivali na vidjelo, i u najboljem je slučaju odnos dodijeljenih priznanja „fifti-fifti“. Najčešće su, ipak, autorice debelo podzastupljene, da ne kažemo ignorirane…

Književnomu polju kao onome koje uglavnom žanju muški kombajni, čitav je roman posvetila austrijska spisateljica Gertraud Klemm, koja se i u nizu ranijih svojih djela bavila raznovrsnim aspektima ženske (ne)ravnopravnosti. Njezino je zadnje djelo, Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac. Elvira i Adrian na posebnome su zadatku: skrnave spomenike „velikim očevima“ Austrije, kite ih šarenim perikama i uljepšavaju maketama vulvi, sve kako bi upozorili na nepravde nanesene sada već mrtvoj Elvirinoj prijateljici, spisateljici Helene Schulze, godinama  prešućivanoj i ignoriranoj. I ne samo njoj. Na tome će putu doći do Italije, čije „svetinje“ također neće poštedjeti…

Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac.

Međutim, ovo nije samo roman o književnome miljeu; kroz Elvirine solilokvije, koji donose priču o životu nesretne Helene, Klemm ne zadire samo u područje ženske emancipacije, nego i uz nju neraskidivo vezano pitanje klasne podjele. Koliko žene doista rade? Koliko im vremena ostaje za umni rad nakon nekoliko godina i tisuću opranih, povješanih i opeglanih hlača, košulja, pelena? Koliko udovoljavanje društvenim standardima i zasnivanje obitelji utječe na stvaralačku energiju žena?

Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti.

Stavljajući u središte radnje zbližavanje starije žene i vrlo mlada muškarca, Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti. Žensko starenje i njihovu nevidljivost čim prijeđu pedesetu godinu te društvene konvencije koje bi trebale poštovati zbog svoje dobi, Klemm vješto provlači kroz Adrianova zapažanja na samome početku romana:

Promatra tu staru ženu tako detaljno, kako još nikada nije promatrao neku staru ženu. Pritom je uopće ne želi promatrati tako detaljno, uopće nije naviknut na toliko kože u toj dobi, ni toliko usta, toliko usana, ali možda im se nikada nije toliko približio, starim ženama s kojima u svakodnevici i tijekom rada jednostavno nema mnogo posla. Uglavnom stoje uokolo, uvijek predebelo obučene, na tramvajskim stanicama pored njega, na blagajni u Billi ispred njega, ili samo prođu pored njega. Osim njegove majke, stare žene neka su vrsta pozadinske buke. Ovako blizak susret, osobito pred kamerom, rijetko mu se s njima događa. A onda su odjevene diskretnije i s visokim ovratnicima.

Prijateljstvo koje se među njima polako i mukotrpno pojavljuje, pa iščezava, da bi se pretočilo u dublju emociju, ujedno je i polagano buđenje Adriana iz djetinjastog jednolinijskog poimanja stvari, ali i djelomičnog izlaska iz „muške kože“.     

Treba naglasiti da se Klemm pritom ni najmanje ne trudi svoje ženske likove učiniti simpatičnima niti izazvati čitateljevo suosjećanje; naprotiv, vješto hoda po žici između satire i groteske. Britka u opisu Elvire, i još oštrija pri ulaženju u njezinu svijest, kao da nam daje do znanja da za ispravljanje nepravde ne trebamo izliku: ni tople i nježne „jake žene“, ni priče o žrtvovanju za druge, ni jeftinu sentimentalnost. Iskreno i bez dlake na jeziku austrijska spisateljica iznosi ono što svi misle, ali se ne usude reći. I to čini duhovito, živahno i s ironijom koja izaziva više od smiješka. Na tome možemo zahvaliti prijevodu Stjepanke Pranjković, koji ne iznevjerava duh originala. 

Od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet.

I kao mali epilog: je li nam potreba ova knjiga, i ovakve knjige uopće? Prema istraživanju Sanje Horvatinčić iz Instituta za povijest iz 2015. godine, od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet koji nose imena i prezimena stvarnih osoba. Svi su ostali u spomen nekakvim neodređenim „majkama“ i „kumicama“, a ni njih nije mnogo. Svedene na uloge, žene su kao važne povijesne ličnosti kod nas uglavnom zaboravljene. Ili, kako to duhovito kaže Gertraud Klemm: „žene obavljaju dužnosti, a muškarci su dužnosnici“. Uz dvije-tri časne iznimke, možda ih zato nema ni u nazivima književnih nagrada, a kamoli među dobitnicima.