U jednoj od svojih crtica, „Pred zakonom“, koja je naknadno postala i dio romana „Proces“, Franz Kafka stavlja nas u poziciju promatrača smrtnika koji čeka pred vratima zakona. Koji čeka – pravdu? Rješenje? Zaključenje predmeta? Što god čekao – a mi to ne saznajemo – čekanje se oteže u beskraj, i napokon, kada ga ondje sustiže smrt, čovjek koji čeka skupit će hrabrosti i zapitati vratara – gdje su svi ostali? Zar nema nikoga osim mene?

Roman Rodaana Al Galidija „Dvije deke, tri plahte“ kao da je produžetak Kafkine parabole, moguća adaptacija „Procesa“ za suvremenu kazališnu scenu. Protagonist Galidijeva romana itekako zna odgovor na posljednje pitanje Kafkina junaka: s njime, naime, čeka još petstotinjak ljudi u Centru za tražitelje azila. A znamo i što: dozvolu boravka.

Mjesto je radnje Nizozemska, vrijeme radnje devedesete godine 20. stoljeća, a trajanje radnje… Kako za koga:

Čim sam kročio u centar za tražitelje azila, ugledao sam izraze lica kakve nikad prije nisam vidio. Ni tijekom četiri rata koja sam proživio, ni u svim onim zemljama kojima sam putovao nakon što sam pobjegao iz Iraka i prije nego što sam stigao u Europu. Bio je to izraz koji nije nalikovao ni na veliku tugu, ni na smrtonosnu bolest, ni na užasan strah. Nije nalikovao ni na što. Tek sam nakon nekoliko godina shvatio što je to: čekanje. Ljudi su ondje ponekad čekali godinama. Katkad deset godina, katkada pet ili osam. Najdulje čekanje u tome centru trajalo je više od šesnaest godina.

Riječ je o autofikciji, ili, kako sam autor na početku navodi, o priči koja bi mogla biti i njegova. Iračanin Rodaan Al Galidi također je, naime, u Nizozemsku, bježeći od Sadamova režima, utekao najprije u Jordan, prošvercao se u Tajvan, proputovao Vijetnam, i napokon se dokopao Europe. Napokon? Pa, sve je relativno – a život se, iščitavamo između redaka, često urekne starom kletvom „pazi što želiš…“

Centar za tražitelje azila podijeljen je na oštro omeđene sekcije, kvadrate označene bojama – čini se, baš onako kako je podijeljen i život njegovih stanovnika. To nije zatvor, piše Galidi, iz njega se može izaći – no oni rijetko izlaze.

Dok čekaju dozvolu, odrasli imigranti u Nizozemskoj nemaju pravo na formalno obrazovanje. Nemaju pravo na rad. Nemaju kamo otići. Ali imaju beskrajno mnogo slobodnog vremena, koje prolazi u čekanju. Njihov se Godot skriva u pošti – jer u centru se ne čeka na čovjeka, već na pismo od kojega ćete ponovno postati čovjek.

Centar za tražitelje azila podijeljen je na oštro omeđene sekcije, kvadrate označene bojama – čini se, baš onako kako je podijeljen i život njegovih stanovnika. To nije zatvor, piše Galidi, iz njega se može izaći – no oni rijetko izlaze. Vani ste, opisuje pripovjedač, pod stalnom prismotrom nizozemskih domorodaca. Bolje je ostati u sigurnosti omeđenoj linijom jutarnjeg prijavka i večernjeg gašenja svjetla, u pravocrtnome kretanju od kuhinje do zajedničkoga toaleta, sobe „za igru“ do dvorišta.

Galidi nas tako naizgled vodi hodnicima centra, a zapravo zakučastim hodnicima nizozemske birokracije, suočavajući nas s bezizražajnim licima odvjetnika pro bono i ispadima nervoznih šalteraša, apsurdima imigracijskih služba, ali i onim najšokantnijim: kulturološkom nepismenošću civiliziranog zapada koji pojma o istoku nema.

„Dakle“, rekla je odlučnim glasom. „Rekli ste da prvi srpnja nije vaš pravi datum rođenja. Imate dva rođendana?“

„Da, imam dva datuma rođenja, onaj pravi koji ne znam, i ovaj prvoga srpnja, koji mi je dala vlast“, odgovorio sam. Djelatnik u službi za useljenike morao bi znati da više od pola starijih Iračana kao datum rođenja ima naveden prvi srpnja, pomislio sam. Druga polovina ima prvi siječnja. (…)

„Dakle, to nije vaš pravi datum rođenja.“

„Tako je.“

„Onda to ne mogu zapisati.“

Ipak, razoružava nas njegova objektivnost: naime, on ne štedi ni svoje sumigrante, uviđajući promjene koje čak i jednoj multikulturnoj zemlji donose novi useljenici:

Kad nam se približila, pozvala je psa, pokazala prstom, na što je pas sjeo, a ona mu je stavila povodac. Vidio sam da ga je skratila. (…) Kad su prošli farmu, vidio sam kako se djevojka saginje, skida povodac i pušta psa. Da budem iskren, tog prizora uvijek se sjetim kad pomislim što su Nizozemska, ljudi i psi izgubili zbog nas, tražitelja azila: bezbrižnost.

„Vidi kako je pristojna, stavila je povodac psu da nas ne ugrize“, rekao je Sadžad, tražitelj azila s juga Iraka.

„Ta kuja to je napravila zato da ne fućkamo za njom. Zar nisi vidio koliko su joj mišići bili napeti?“ primijetio je Bašir iz Bagdada.

„Možda se boji zato što izgledamo kao zombiji“, rekao je Muhamed iz Sudana.

Galerija živopisnih korisnika Centra ima samo jedan cilj: dobiti dozvolu boravka.  Za to je spremna učiniti sve: kuhati za sve službenike u Centru, pristati na nezadovoljavajuću ljubavnu vezu, pa i preobratiti se na kršćanstvo:

 „Je li Husein Aga Husein dobio dozvolu boravka zato što se preobratio na kršćanstvo?“ pitao sam pastora.

„Dozvola boravka nije važna“, odgovorio je sa smiješkom na licu. „Važniji je put prema Kristu.“

„Prolazi li taj put kroz Službu za imigraciju i naturalizaciju?“

Da se ne varamo: nije riječ o humoresci, ali ni o mračnoj priči koja će vas sasvim deprimirati. Premda su mnoge sudbine „zatočenika“ Službe za imigraciju i naturalizaciju doista potresne, premrežujući tekst suhim i gorkim humorom te urnebesno smiješnim montipajtonovskim situacijama, pripovjedač uza sav čemer zadržava dozu topline i optimizma.

Roman Rodaana Al Galidija čita se i kao svjedočanstvo ovoga vremena; premda je od autorova bijega u Europu prošlo tridesetak godina, valovi emigracije uzrokovane sukobima na Bliskome istoku ne jenjaju ni dok čitamo ove retke.

Galidi je roman sročio asketski jednostavnim izrazom: leksik mu je siromašan, a rečenica kratka i reska, a na prvi pogled korespondira s djelom slične tematike, proslavljenim romanom Broken German autora Tomera Gardija. Nemojte da vas to zavara: Galidi je prije proze napisao devet zbirki pjesama na nizozemskome jeziku, koji je izvrsno naučio tijekom boravka u centru za azilante. Namjera je jasna: destruktivna ispraznost života u centru, prisilno svedenog na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, svoju refleksiju tako nalazi u jeziku, u koji povremeno umeće polomljeni, „azilantski“ nizozemski, baš kao da poručuje: ovo je jezik zemlje koja nas nije mogla prihvatiti - kao ni mi njegove leksičke i gramatičke finese:

„Baback Maastricht, Baback dobro. Baback Maastricht, Baback jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava.“ Dakle: „Treba mi dnevna karta za odlazak u Maastricht, ali ne znam koliko dugo ću ondje ostati.“ Zamolio sam ga da mi ponovi što je rekao, da mogu izbrojiti koliko je puta rekao „jede pije spava“.

Roman Rodaana Al Galidija čita se i kao svjedočanstvo ovoga vremena; premda je od autorova bijega u Europu prošlo tridesetak godina, valovi emigracije uzrokovane sukobima na Bliskome istoku ne jenjaju ni dok čitamo ove retke. U Nizozemskoj je vrijeme čekanja na dozvolu boravka, ipak, nešto kraće – i sustav je s vremenom omekšao – no problem integracije perzistira kao goruće pitanje. Ne samo za one koji dolaze. Kulturne barijere bile bi, ipak, zasigurno lakše premostive kad bi isti sustav kontinuirano i jednako efikasno radio na edukaciji koliko i na tiskanju obrazaca i formulara.

Međutim, ne morate biti imigrant da bi vas sustav pokušao obeshrabriti u vašim naumima, ili vas samljeo tupim zubima zakona, propisa, paragrafa i članaka. Poslovično nemilosrdne, hrvatske ralje od biljega zagrizle su i u domaće pisce; jedan je od njih i Marko Gregur, nedavno nagrađen „Fricom“ i „Vladimirom Nazorom“ za roman „Vošicki“. U svome ranijem romanu, „Mogla bi se zvati Leda“, donosi priču o mladome paru koji nastoji dobiti dijete na bilo koji način - umjetnom oplodnjom, posvajanjem, udomljavanjem - i njihovoj borbi sa sustavom što napuštenu djecu u domovima – one čiji su biološki roditelji često naprosto nevoljni da se za njih brinu – teško daje na posvojenje. Sudbina te djece, o kojoj smo u bezbroj navrata čitali u novinama, žalosno nalikuje na sudbinu azilanata iz Galidijeva romana: i oni, u sličnome centru, s desecima drugih čekaju da napokon započnu „normalan“ život. No roman Marka Gregura pisan je iz perspektive muža i budućeg oca, koji se obraća zamišljenom, nerođenom, neposvojenom djetetu – djetetu kojega još nema.

Međutim, ne morate biti imigrant da bi vas sustav pokušao obeshrabriti u vašim naumima, ili vas samljeo tupim zubima zakona, propisa, paragrafa i članaka. Poslovično nemilosrdne, hrvatske ralje od biljega zagrizle su i u domaće pisce; jedan je od njih i Marko Gregur, nedavno nagrađen „Fricom“ i „Vladimirom Nazorom“ za roman „Vošicki“.

Protkan lirskim fragmentima i prošaran humorom, otvara važnu, aktualnu temu, boljku ne samo hrvatskoga društva, u kojem propisi i pravila ne idu u prilog neutaživoj ljudskoj želji za iskustvom roditeljstva – za ljubavlju i pripadanjem. Na sličnome je tragu i djelo „U svakom trenutku još smo živi“ Toma Malmquista, autobiografski roman uglednog švedskog autora. Naime, kad  nakon porođaja izgubi suprugu, junaku ostaje kćer. Točnije, on misli da mu ona ostaje… dok se stvari – u hvaljenom i veličanom švedskom sustavu – ne zakompliciraju. U borbi s birokratskom nemani povremeno gubi nadu da će njegova kći moći odrasti s njime.

Različitost problema s kojima se pojedinci suočavaju, nezadovoljavajuće pokrivaju i zakoni, i propisi, i paragrafi, i članci, čemu svjedočimo i u ovome trenutku, dok nas pandemija drži u svojoj klopci. Odgovor koji, na kraju Kafkine pripovijetke vratar napokon daje onomu koji čeka pred vratima zakona, glasi:  

„Nitko drugi ovdje nije mogao dobiti pristup jer je ulaz bio namijenjen samo tebi.“