1. Dosad si objavljivala poeziju, kratke priče, a sada ti je izašao i roman. Koja ti je književna forma najdraža?
Sve su mi forme drage i izazovne. Poezija, kratka priča, roman, drama ili esej imaju svoju dinamiku, strukturu i zakonitosti, i svaka od njih afirmira nešto novo i drugačije u autorskom glasu. Jako volim kratku priču. Ona je, mislim, čak i najteža forma. Kratka je, specifična jer joj je zadatak uhvatiti ono nešto bitno što izmiče, jedan dio ljudskih života koji u dugim naracijama ostaje po strani. Poseban kut i posebno osvjetljenje ljudske prirode i okolnosti. Zahtjevna je forma, traži posebnu koncentraciju i poseban “ključ”. Poeziju volim iz istog razloga. Samo poezija ima moć dosegnuti raspon duha, a da nam se to čini prirodno. Ona uspostavlja nove svjetove, nove veze, imenuje suptilne mogućnosti bića i objekata, naših odnosa. Svaka forma ima svoje zakone, one su kao modeli za izražavanje unutarnjih i vanjskih svjetova, otkrivanje i predočavanje. Nešto se može najlakše izraziti poezijom, nešto traži roman. Autorski glas formira se prema zakonima forme.

2.Roman “Horror vacui” govori o strahu od praznine. Odakle inspiracija za temu?
Pa zar nije očito? To je egzistencijalistička tema. Čovjek je danas u poziciji hrčka na kolu, hvatamo se “smislova” svake vrste da bismo ispunili život bilo čime što ima ime, status, formu. Bojimo se biti nitko i ništa. Ili?

Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.

3. Dobitnica si književnih nagrada „Vranac“ i  „Mate Raos“ za kratke priče. Jesi li očekivala i priželjkivala književne nagrade? Koliko ti znači priznanje struke?
Znači mi puno, kao vjerojatno svakome tko se ozbiljno nečim bavi. Tu je i nagrada za ovaj roman koji nam je sada u fokusu. Osim čitatelja, umjetnost prolazi kritičku analizu i zbog raznih tržišnih trendova. Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.

Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana.

4. Imaš li posebno mjesto ili vrijeme koje na tebe djeluje inspirativno?
Pa i nemam baš. Svako mjesto i bilo koje vrijeme može biti inspirativno, ali i ne mora. Potrebno je jedno posebno povlašteno stanje otvorenosti za pisanje, koje nije uvijek lako dostupno. To stanje introspekcije, ali i elana za zapisivanje, dolazi nekom svojom logikom. Naravno, donekle se može utjecati i na to. Ipak, treba se “prikovati” za radni stol, ako ga imaš. Potreban je mir i slobodno vrijeme da bi se pisalo ili, još bolje je reći, radilo na bilješkama. Bilješke se hvataju svagdje. Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana. Nedavno sam išla s prijateljicom na kupanje i nisam ponijela bilježnicu koju uvijek nosim jer već neko vrijeme nisam zapisivala i pomislila sam da mi neće trebati, međutim, dok sam je čekala, stalno sam sricala u sebi dijelove teksta i ljutila se na sebe što nisam uza se imala papir i olovku.

5. Dojmovi čitatelja o tvom novom romanu pozitivni su, a roman je opisan kao svjež i neobičan. Jesi li osjetljiva na kritike?
Pa jesam, naravno. Svatko je, mislim. Neki tekst uvijek se može sviđati nekomu, a nekomu ne, i to je opravdano, ali ako uspijemo ostvariti literarni standard kvalitete, onda smo ipak uspješniji i na neki način mirniji.

Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.

6. I za kraj, kakva si čitateljica? Imaš li omiljeni žanr ili omiljenog autora?
Dobra sam čitateljica. Predana, uporna, dugogodišnja. Ja sam jedan od onih sretnika kojima književnost ide lako. Čitam oduvijek, čitam svakodnevno, puno i lako. Čitam teške romane, čitam lake romane, čitam teorijske tekstove, čitam dok hodam, sjedim, ležim, stojim. Kad ne čitam, u sebi stvaram tekstove, vrtim dijaloge, literariziram svoj svijet i svijet oko sebe. Nadograđujem, produbljujem, izmišljam. Imam puno omiljenih autora. Moji učenici jednom su me pitali: “Profesorice, ima li neki autor, a da vama nije najdraži?” Kažem da imam tu sreću jer se nisam zamorila. Dvadeset godina u školi podučavam književnost, i svaki put kad obrađujemo Balzaca ili Poea, ili Ibsena, ili Krležu... bilo koga, ja se osjećam svečano i kao da čitam prvi put. Dobri tekstovi, velika književnost, velika su radost jer imaju u sebi ugrađenu živost. Da me sad pitate volim li više Marulića ili Carvera, rekla bih Carvera, ali već nakon par trenutaka uslijedilo bi “ali...” Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.