Star sam, ali baš i ne toliko da bih prošao nezamijećen, mislio sam spuštajući se s ljestava. Moja me žena već čekala s dvjema čašama limunade – to je bio naš jutarnji po­zdrav. Ali me proučavala s određenom uzvišenom tugom.

„Znala sam da će ti se jednoga dana narugati“, rekla je.

„Svaki dan viriš preko. I nije te sram?“

„Nije“, odgovorio sam. „Čega bi me bilo sram?“

„Samoga sebe. U tim godinama.“
Šutke smo pili limunadu. Nismo razgovarali o ribama i mačkama, kao inače, o narančama koje smo darivali više nego što smo ih prodavali. Nismo primjećivali cvijeće, nove pupoljke, nismo planirali moguće promjene u vrtu, koji je sav naš život. Otišli smo ravno u kuhinju i doruč­kovali, odsutni duhom; kako god bilo, od potištenosti su nas spašavali crna kava, mlako jaje, kriške pržene banane.

„Zapravo“, rekla mi je napokon, „ne brineš me toliko ti jer te poznajem četrdeset godina. A ni oni. Za vas nema lijeka. Ali djeca? Kako ta gospođa može samo tako para­ dirati gola pred svojim sinom, pred jadnom Gracielitom?
Što će ih tako naučiti?“

„Djeca je i ne vide“, rekao sam. „Prolaze pokraj nje kao da je uopće ne vide. Kad god se ona skine, a on zapjeva, djeca se igraju negdje sa strane. Jednostavno su se navi­knuli.“

„Baš si dobro upućen. Mislim da bi morao potražiti pomoć. Oca Albornoza, recimo.“

„Pomoć“, zgrozio sam se. Pa sam se još više zgrozio:
„Oca Albornoza.“

„Nisam baš previše razmišljala o tvojim opsesijama, ali čini mi se da ti u ovim godinama škode. Otac bi te mogao saslušati i razgovarati s tobom bolje nego ja. Mene, ruku na srce, više ne zanimaš. Važnije su mi moje ribe i mačke nego starac vrijedan žaljenja.“

„Otac Albornoz“, preneraženo sam se nasmijao. „Moj bivši učenik. Koji se ispovijedao meni.“

Otišao sam u krevet čitati novine.

Moja je žena, kao i ja, učiteljica, umirovljena: Mini­ starstvo obrazovanja oboma duguje mirovinu za deset mjeseci. Bila je učiteljica u školi u San Vicenteu – selu gdje se rodila i odrasla, šest kilometara udaljenom od ovoga, mojega. U San Vicenteu sam je i upoznao, prije četrdeset godina, na autobusnoj stanici, golemoj limenci od cinčanih ploča. Ondje sam je ugledao, okruženu vre­ćama voća i tovarima kukuruznog kruha, psima, svinjama i kokošima, u dimu motora i košnici putnika koji su če­kali prijevoz. Ugledao sam je kako sama sjedi na željeznoj klupi, na kojoj je bilo mjesta za dvoje. Zaslijepile su me njezine crne i snene oči, njezino visoko čelo, vitak struk, široka bedra ispod ružičaste suknje. Svijetla bluza, lane­na, kratkih rukava, dopustila mi je da se divim bijelim, vitkim rukama i tamnim bradavicama koje su provirivale ispod nje. Sjeo sam pokraj nje, kao da lebdim, ali ona je ustala istoga trena, pravila se da popravlja kosu, pogledala me iskosa, odmaknula i pretvarala se da je ugledala nešto zanimljivo na plakatima putničkog ureda. U tom se tre­nu dogodilo nešto što mi je odvuklo pozornost s njezine grube, nedirnute ljepote; samo mi je takav prizor mogao odvući pogled: na susjednoj je klupi sjedio starac, prilično debeo, odjeven u bijelo; i njegov je šešir bio bijel, kao i rupčić koji mu je izvirivao iz džepića pod suvratkom; jeo je sladoled – jednako bijel – čeznutljivo; bijela je boja bila moćnija od moje ljubavi na prvi pogled: previše bjeline i krupne kapi znoja koje su tekle niz njegov širok bikov­ski vrat; cijelo mu je tijelo drhtalo, premda je sjedio ispod ventilatora; njegova je tjelesina zauzimala cijelu klupu, šireći se kao da je gospodar cijeloga svijeta; na objema je rukama imao srebrno prstenje; pokraj njega bila je kožna­ta torba prepuna dokumenata; činio se potpuno neduž­nim: njegove su modre oči rastreseno lutale uokolo: blage i mirne, proučile su me, više me nijednom ne pogledavši. A onda je drugi muškarac, njegova potpuna suprotnost, mlad i mršav kao kostur, bos, u majici i otrcanim kratkim hlačama, krenuo ravno prema njemu, uperio mu revolver u čelo i opalio. Dim koji se dizao iz cijevi došao je i do mene; svi smo bili kao u snu, čak i debeli, koji je trepnuo i izgledao kao da, čak i u trenutku pucnja, još želi uživati u sladoledu. Onaj s revolverom zapucao je samo jednom; debeli nije pao, samo se prevalio na bok, zatvorivši oči kao da je odjednom zaspao, umrijevši u trenu, ali ne ispustivši sladoled; ubojica odbaci oružje daleko – oružje koje nitko nije ni pokušao potražiti i uzeti – pa se mirno udalji od stanice a da ga nitko nije zaustavio. Koju sekundu prije nego što je odbacio oružje, pogledao me, mene, najbližeg susjeda debelom: još me nikad u životu nije pogodio tako mrtav pogled; kao da me gleda čovjek od kamena, iskle­san od kamena: vidjevši njegov pogled pomislio sam da će i u mene pucati sve dok ne ostane bez metaka. I tada sam shvatio: ubojica nije bio mladić; bio je to dječak od nekih jedanaest ili dvanaest godina. Bio je još dijete. Ni­kad nisam doznao jesu li ga slijedili i jesu li ga uhvatili, i nikad se nisam odlučio to provjeriti; napokon, u meni mučninu nije izazvao njegov pogled, nego fizički strah od činjenice da je riječ o djetetu. Ubit će me dijete, toga sam se najviše bojao, s razlogom ili bez njega. Pobjegao sam od njega i potražio zahod, ne znajući hoću li se prije popišati ili povratiti, dok je oko mene odzvanjao jednoglasan krik mnoštva. Nekoliko je muškaraca okruživalo truplo, nitko se nije odlučio krenuti u potjeru za ubojicom: ili nas je sve bilo strah ili nikoga zapravo nije bilo briga. Ušao sam u zahod: prostorija je bila malena, s razbijenim mutnim zrcalima, a u dnu samo jedna kabina, izrađena od pocin­čanih ploča, kao i stanica. Ušao sam, gurnuo vrata i ugle­dao je baš u trenutku kada je sjedala, zadignuvši haljinu do struka, dok su se dva gola bijela bedra podizala u strahu. Rekao sam joj „oprostite“, tužno i iskreno, i istoga trena zatvorio vrata promišljenom brzinom, tako da je mogu još jednom pogledati, promotriti okrugle bokove poku­šavajući kroz nagužvanu haljinu vidjeti njezinu golotinju, njezine oči – dvostruko veće od straha i iznenađenja, ali i skrivena užitka u bljesku njezinih zjenica kada je shvatila da joj se netko divi; u to sam sada siguran. Sudbina: zapala su nas susjedna sjedala u prepunom autobusu koji će nas odvesti do glavnoga grada. Čekao nas je dug put, duži od osamnaest sati: smrt debelog čovjeka u bijelom na stanici bila je izgovor da slušamo jedno drugo; osjećao sam kako njezina nadlaktica dodiruje moju, ali osjećao sam i njezin strah, njezinu zgroženost, cijelo srce one koja će mi posta­ti žena. I slučajnost: bili smo istoga zanimanja, tko bi to mogao zamisliti, zar ne, dvoje učitelja, oprostite mi što vas pitam, ali kako se zovete, (tišina), ja se zovem Ismael Pa­sos, a vi, (tišina), ona me samo slušala, ali je na kraju ipak rekla: „Zovem se Otilia del Sagrario Aldana Ocampo.“ Iste nade. Ubrzo su ubojstvo i nezgoda u zahodu ostali daleko iza nas – naizgled, jer ja sam ih i dalje u glavi po­navljao, povezujući ih, na neki gotovo apsurdan način, u svojim mislima: najprije smrt, a onda golotinja.

Danas je moja žena i dalje deset godina mlađa od mene. Ima šezdeset, ali čini se starija, tuži se i grbi dok hoda. Nije to više ona dvadesetogodišnjakinja koja sjedi na školjki javnog zahoda, gledajući očima poput svjetionika nad brdovitim otokom, međunožjem, trokutićem – životinja koju se ne da riječima opisati, zar ne? Sada je ona utjelov­ljenje staračke i zadovoljne ravnodušnosti, hoda gore­do­lje, usred svoje zemlje i svojega rata, zaokupljena kućom, rupama na zidu, mogućim rupama u krovu, premda u nje­zinim ušima odjekuju ratni krici, ista je kao i svi drugi – kada nastupi trenutak istine, a mene veseli njezino veselje, i kada bi me danas voljela onoliko koliko voli svoje ribe i mačke, možda ne bih virio preko zida.

Možda.

„Otkako te poznajem“, rekla mi je noćas kada smo kre­nuli na spavanje, „nikad nisi prestao vrebati žene. Napu­stila bih te na današnji dan prije četrdeset godina da sam znala da će biti još gore. Ali kao što vidiš – nisam.“

Čujem njezin uzdah: mislim da ga i vidim, paru koja se uzdiže na sredini kreveta i oboje nas obavija.

„Bio si i jesi samo običan, nedužan, bezopasan voajer.“

Sada uzdahnem ja. Je li se pomirila sa sudbinom? Ne znam. Pa čvrsto zatvorim oči, ali je, ipak, slušam:

„Isprva je bilo teško, patila sam znajući da, osim što vrebaš druge žene, dane provodiš u školi učeći djevojčice i dječake čitati. Tko bi pomislio, ozbiljno? Ali ja sam bdjela i, ponavljam ti, to je bilo samo u početku jer sam se poslije uvjerila da nikad nisi napravio ništa ozbiljno, ništa loše ni grešno zbog čega bismo se mogli pokajati. U to sam ba­rem vjerovala, ili želim vjerovati, Bože dragi.“

I tišina se vidi, baš kao i uzdah. Žuta je, izvija se iz pora na koži poput magle, izlazi kroz prozore.

„Žalosti me ta tvoja opsjednutost“, govori mi kao da se smije, „na koju sam se brzo naviknula: s godinama sam je zaboravila. A zašto sam je zaboravila? Jer si prije jako pazio da te ne otkriju; ja sam bila jedini svjedok. Sjeti se samo kako je bilo dok smo živjeli u onoj crvenoj kući u Bogoti. Vrebao si susjedu iz druge zgrade, noću i danju, sve dok to nije otkrio njezin muž, sjeti se samo. Pucao je u tebe iz druge sobe, sâm si mi rekao da ti je metak fijuknuo tik uz glavu, a što da te ubio taj časni čovjek?“

„Ne bismo imali kćer“, odgovaram joj. I na kraju se usuđujem popustiti: „Mislim da ću zaspati.“

„Nećeš ti danas spavati, Ismaele; već godinama ti se spava svaki put kada ja želim razgovarati. Danas me nećeš ignorirati.“

„Neću.“

„Velim ti da barem budeš diskretan. Moram te upozo­riti, koliko god da si star. Ono što se dogodilo narušava tvoj ugled. I moj. Sve sam čula; nisam gluha kao što ti mi­sliš.“

„I ti na neki način vrebaš.“

„Da. Vrebam vrebača. Nisi diskretan kao prije. Vidjela sam te na ulici. Još samo fali, Ismaele, da počneš sliniti. Zahvaljujem nebesima što naša kći, naši unuci, žive dale­ko i ne vide te takvoga. Kako si se samo osramotio pred Brazilcem. Pred njegovom ženom. Neka oni rade što god hoće, u redu je, svatko je gospodar svojega tijela i svojega gnoja; ali da te ulove dok se vereš, i viriš, i vrebaš kao bole­snik, sramota je koja pada i na mene. Obećaj mi da se više nećeš pentrati.“

„A naranče? Tko će brati naranče?“

„Već sam razmišljala o tome. Ali ti sigurno nećeš, ni
slučajno.“