„Hej, Iračaninu, dođi.“ Kroz vrata su joj virili samo glava i ruka. Prišao sam joj, ali nisam se usudio ući u sobu. Kristi je na sebi imala samo donji dio žutog bikinija. Njezine gole grudi učinile su me nervoznim. Nisam bio spreman za takvu situaciju. Ovo je bio žuti dio, u njemu su stanovale obitelji. Tu se inače čuo plač djece i zveckanje lonaca. Dok je ona gledala u kutiju na podu punu bikinija, meni je glava bila u sobi, a tijelo na hodniku.

„Uđi. Zar se bojiš da ću te poševiti ili što?“ pitala je. Zakoračio sam unutra i ostavio vrata odškrinutima, kao da inače neću moći pobjeći. Uzela je žuti gornji dio koji je tražila u kutiji, obukla ga i pogledala se u ogledalo, koje sam joj ja donio u sobu kada ga je kupila u trgovini rabljenim stvarima.

„Lijepo?“ pitala je namještajući se pred ogledalom.  „Da, lijepo. Ali podsjeća me na žutu u ovoj prokletoj zgradi. Ah, otkako sam se doselila ovamo, mrzim tu prokletu žutu.“ Skinula je žuti bikini, a ja sam pogledao u stranu. Kad sam se ponovno okrenuo prema njoj, na sebi je imala narančasti bikini iz kutije koju je za tri guldena kupila u trgovini rabljenom robom. „Što misliš, je li ovaj ljepši?“  pitala je ne pogledavši me. Ja sam pogledao njezino tijelo i osjetio kako mi tijelo gori. Samo što mi dim nije počeo izlaziti na nosnice.

„Samo ne narančasti, Kristi. Otkako živim u narančastom dijelu ove zgrade, mrzim sve što je narančasto, čak i nogometaše u narančastim dresovima i naranče. Zbog toga mi nedostaje vitamina C.“ Prasnula je u smijeh i ponovno se počela namještati pred ogledalom. Protiv svoje volje počeo sam maštati da se namješta za mene. Odjednom se okrenula prema meni i s bijesnim izrazom lica povikala: „Što ti uopće radiš ovdje? U mojoj sobi? Ja se presvlačim  i treba mi malo privatnosti, a ti mi upadneš u sobu! Stvarno si pravi prokleti tražitelj azila!“

„Ti si me pozvala“, pokušao sam joj objasniti. „Prolazio sam hodnikom, a ti si me pozvala.“         

„Ja sam te pozvala?“

„Ne znam zašto, ali da, ti si me pozvala.“

„Ali zašto si ovdje ako ne znaš zbog čega sam te pozvala? Zašto me na hodniku nisi pitao zašto te zovem unutra i što želim od tebe? Zašto si odmah uletio u sobu samohrane majke koja se presvlači? A osim toga, ti živiš u narančastom dijelu ove proklete zgrade. Što radiš u žutom?“

„Ne sjećam se“, odgovorio sam joj i pogledao njezino lijepo tijelo, kojemu uopće nije pristajalo to bijesno lice.

„I što sad?“ odjednom je pitala dramatičnim glasom, kao da sam joj nakon dvadeset godina lošeg braka od života napravio nepodnošljiv pakao. „A sada… Mooooolim te, odlazi! I više me ne ometaj. To što živim u ovoj prokletoj zgradi ne znači da svatko može ući u moju sobu dok sam gola.“ Iskoristio sam priliku i otišao. Uplašio sam se da će me udariti ili početi vikati i tako privući ostale tražitelje azila.

Kad sam izašao na žuti hodnik, u meni su se sukobila dva osjećaja koja su me uznemirila. S jedne strane, htio sam se baciti na nju i voditi ljubav s njom, a s druge strane, htio sam pobjeći da je više nikada ne vidim. Napravio sam nekoliko koraka kad me ponovno pozvala. Nisam joj se javio. Dotrčala je do mene u svom narančastom bikiniju, zgrabila me za ruku i brzo me povukla natrag u svoju sobu. Potom je zaključala vrata. Ja sam bio izvan sebe, misleći da želi voditi ljubav sa mnom i da ja to prvi put nisam shvatio, pa me zato istjerala. A kako joj pogled sada više nije bijesan, nego drag, naivan i bespomoćan, osjetio sam kako me preplavljuje hrabrost. Samo da smognem još onu zadnju trunku da je dodirnem, poljubim ili spustim na pod, pa da vodimo ljubav. No prije nego što sam uspio smoći tu zadnju trunku hrabrosti, ona je dražesnim glasom rekla da se sjetila zašto me bila pozvala.

„Možeš li, molim te, otići u školu po moga sina i onda ga dovesti na plažu kod tuševa?“

„Mogu, ali hoće li mi škola to dopustiti?“

„Reci da si mu ti otac.“

„Ne mogu to reći, jer otac mu je sigurno crnac.“

„U pravu si“, rekla je i dala mi svoju iskaznicu. „Pokaži ovo učiteljici i reci joj da sam slomila ruku i da ležim u krevetu.“

„A što ako te učiteljica sutra vidi kako ležiš na plaži u svom narančastom bikiniju?“

„Ti Nizozemci su ludi“, rekla je. „Ludi i glupi. Često viđam učiteljicu u gradu i nikada me ne pozdravi, kao da me ne poznaje.“  I tako sam uzeo njezinu iskaznicu, otišao u školu i doveo Jimmyja na plažu kod tuševa.

Jimmy je također priča za sebe. Svi su mislili da je agresivan, uključujući i mene. Jedino Kristi to nije mislila. Uvijek je govorila da on nije agresivno, nego zdravo dijete koje ima puno energije, zato što je živ, a ne umrtvljen kao druga djeca. Ali tog poslijepodneva Jimmy je na plaži dokazao da je zaista agresivan i da nije riječ samo o višku energije. Zauzeo je pedeset kvadratnih metara plaže, napadao svu djecu i uzimao im stvari. Uništio je tri ili četiri kule od pijeska i rasplakao najmanje četvero djece. I to sve u prvih petnaest minuta na plaži, dok je Kristi na leđima ležala na bijelom ručniku centra, uopće ne obraćajući pozornost na maloga. Vidio sam da se Nizozemci na plaži uglavnom miču od problema, umjesto da ih riješe.

„Tvoj sin ondje vodi nekoliko ratova“, rekao sam Kristi.

„Ima puno energije, mora je potrošiti. Inače neće moći spavati“, rekla je, i ne podigavši glavu da pogleda Jimmyja. Jedino je pomicala usne i mrštila se, kao da je spavala ili baš tonula u san, a ja sam je probudio.

„Idi k njemu, igraj se s njim, kupaj se s njim. I na taj način će potrošiti energiju“, rekao sam joj.

„Idi ti“, naredila mi je.

„Ja nemam kupaće gaće.“

„Onda idi u trgovinu rabljenom robom. Kupi si kupaće za pedeset centa pa se dođi kupati s njim. Ja sam za tri guldena kupila kutiju punu bikinija. Tamo je sve jeftino.“ U tom trenutku Kristi je prišla jedna Nizozemka, držeći za ruku uplakano dijete. Bilo je jasno kako je povezala Jimmyja i Kristi, jer je Kristi bila jedina crnkinja na plaži.

„Oprostite, je li ono vaše dijete?“ pitala ju je Nizozemka.

„Molim?“ rekla je Kristi ne otvorivši oči.

„Ispričavam se“, rekla je Nizozemka kao da joj je neugodno.

„Vaše dijete uzelo je Robertov pištolj na vodu i Robert bi htio da mu ga vrati.“ Kristi je otvorila oči i podigla glavu. Glasno je pozvala Jimmyja, koji je dotrčao s pištoljem na vodu u ruci. Kad je Robert svoj pištolj na vodu vidio u Jimmyjevoj ruci, ponovno se rasplakao, a Kristi je počela na svom jeziku urlati na Jimmyja. Nizozemka se trgnula zbog bijesa u Kristinu glasu i okrenula glavu u stranu da ne mora gledati Kristino i Jimmyjevo ljutito lice. Robert je počeo još jače plakati. Kristi je sve glasnije vikala, a Jimmy joj je prišao, ovaj put uplašen. Uhvatila ga je za uho i počela pričati kroz stisnute zube. Potom ga je snažno ošamarila, zbog čega su se Robert i njegova majka jače trgnuli od Jimmyja. Robert se sakrio iza majčinih nogu, sigurno misleći da je on sljedeći na redu za šamar.

„U redu je, ne morate nam vratiti taj pištolj na vodu“, promucala je Robertova majka.

„Ne? Zašto si onda došla ovamo? I zašto se tvoj sin nije htio igrati s mojim? Zato što je moj sin crnac? I mi smo ljudi. Ako ga sada ne naučiš da se igra s mojim sinom, postat će rasist i zaposliti se u centru za tražitelje azila i ondje nam zagorčavati život. I mi smo ljudi.“ Kristi je vikala i vikala, a Nizozemka je ustuknula, pitajući se o čemu je ovdje riječ, jer samo je htjela da se njezinu sinu vrati pištolj na vodu. „I mi smo ljudi. Da, dolazimo iz Afrike, ali i mi smo ljudi. Evo. Tvoj pištolj na vodu“, rekla je Kristi, istrgnula pištolj iz Jimmyjevih ruku i bacila ga na pijesak, pred Roberta i njegovu majku. Majka se oprezno sagnula, uzela pištolj i brzo otišla do svojeg ručnika. Vidio sam je kako sprema stvari i odlazi prema parkiralištu. Nije prošlo ni sat vremena, a cijela se plaža ispraznila i Kristi i Jimmy imali su je samo za sebe.