1

     Zovem se José.
     Tako se piše. Na Filipinima se izgovara jednako kao u engleskom jeziku, s početnim glasom h. U arapskom se jeziku izgovara kao u španjolskom, s jakim početnim h. A u portugalskom, iako se jednako piše, izgovara se s početnim ž. U Kuvajtu su sva ta imena nebitna, jer tu se zovem Isa.
     Kako i zašto? Nisam birao svoje ime, pa ne znam razlog. Sve što znam jest da se svi slažu u tome da se ne mogu složiti oko jednog imena!
     Dok sam živio na Filipinima, majka me nije htjela zvati imenom koje je izabrao moj otac kada sam se rodio u Kuvajtu. Iako je to arapsko ime za Isusa, u kojega vjeruje, na Filipinima isa znači prvi. Bilo bi jako smiješno da me ljudi zovu kao da sam broj, a ne osoba.
     Majka me nazvala José po nacionalnom junaku Joséu Rizalu, liječniku i piscu bez kojeg filipinski narod ne bi ustao protiv španjolskih okupatora, iako se revolucija pokrenula tek poslije njegove smrti.
     José, kako god se izgovaralo, ili Isa… svejedno je. Nemam potrebu raspravljati o svom problemu kada su u pitanju imena, niti objašnjavati kako sam ih dobio, jer za mene problem ne leži u imenima kao takvima, već u onome što se krije iza njih.
     Dok sam živio na Filipinima, susjedi i svi koji su me poznavali nisu me nazivali nijednim od tih imena. Nikada nisu čuli za Kuvajt, pa su me jednostavno zvali Arabo, Arapin. Iako nisam izgledao kao Arapin, brada i brkovi uvijek su mi jako brzo rasli. Uobičajena predodžba o Arapima na Filipinima jest da su okrutni te da im je tijelo potpuno pokriveno dlakama, a u tu sliku često spada i brada, u kojem god obliku ili dužini.
     Prva stvar bez koje sam ostao u Kuvajtu bio je nadimak Arabo, uza sve ostale nadimke i imena. U zamjenu sam dobio novi nadimak: Filipinac. Kad bi me barem zvali Filipinac na Filipinima, a Arapin u Kuvajtu. Kad bi barem rečenica „kad bi barem“ pomogla, ili… No nije to sada važno.
     Nisam bio jedini na Filipinima koji je imao oca Kuvajćanina.Mnogo je Filipinki imalo djecu s Kuvajćanima, s ljudima iz drugih država s arapskog poluotoka ili iz drugih arapskih država. Te su žene radile kao sluškinje u arapskim kućama ili su slijedile turiste iz arapskih zemalja koji su dolazili u potrazi za jeftinim užitcima što su ih mogla pružiti samo tijela iscrpljena glađu. Jedni su se prepuštali porocima da bi zadovoljili svoje instinkte, a drugi su se, zbog siromaštva, prepuštali porocima da bi napunili želudac. Vrlo su često posljedica bila djeca bez očeva.
     Djevojke su na Filipinima poput papirnatih maramica: čudni muškarci ispuhuju nos u njih, bacaju ih na pod i odlaze dalje. Iz tih se maramica rađaju stvorenja s nepoznatim očevima. Kod neke se djece podrijetlo oca moglo prepoznati po izgledu djeteta. Neka se nisu ustručavala priznati da ne znaju tko su im očevi. Ja sam jedini imao nešto što me razlikovalo od ostale djece nepoznatih očeva: moj je otac obećao majci da će me vratiti onamo odakle potječem, u domovinu u kojoj se rodio i kojoj pripada, kako bih i ja ondje mogao pronaći svoje mjesto i živjeti s ostalima koji imaju njegovo državljanstvo, u udobnosti i miru do kraja života.

2

     Majka je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća otišla u Kuvajt raditi kao sluškinja u kući žene koja će kasnije postati moja baka. Prestala je studirati i za sobom je ostavila obitelj. Njezin otac, sestra, koja je netom postala majka, te brat sa svojom ženom i troje djece polagali su nade u moju majku, Josephine. To nije nužno trebao biti pristojan život, već bilo kakav život. Drugog izbora nisu imali.
     „Nikada nisam zamišljala da ću raditi kao sluškinja“, rekla je majka.
     Imala je snove. Htjela je završiti fakultet i dobiti pristojno radno mjesto. Nije bila poput ostalih članova svoje obitelji. Dok joj jesestra sanjala o kupovini novih cipela ili haljina, moja je majka sanjala o knjigama. Kupovala ih je ili posuđivala od svojih kolegicau razredu.
     „Pročitala sam puno romana“, rekla je. „Beletristiku i one pisane po istinitim događajima. Svidjele su mi se priče Pepeljuge i Cosette, junakinje iz Jadnika. A sada sam postala poput njih: sluškinja. No, za razliku od njih, moja priča nije imala sretan završetak.“
     Okolnosti su je natjerale da napusti svoju zemlju, obitelj i prijatelje i ode raditi u inozemstvo. Iako je to bilo teško za jednu djevojku od dvadeset godina, ipak je bolje prošla od svoje sestre Aide, koja je bila tri godine starija od nje.
     Kada su se spojili glad, bolest njihove majke i dugovi koje im je donosio otac kockar, koji je sav svoj novac ulagao u uzgoj borbenih pijetlova, roditelji nisu vidjeli drugog izlaza osim da svoju najstariju kćer, koja je tada imala sedamnaest godina, ponude svodniku koji joj je pronašao posao u lokalnim noćnim klubovima i barovima. Uvjet je bio da na kraju radnog dana od djevojke smije uzeti svoj udio u novcu i njezinu tijelu.
     „Sve se događa sa svrhom i razlogom“, uvijek je govorila moja majka. Svaki put kad bih tražio razlog zašto se neke stvari događaju, uvijek bih pronašao jednog jedinog krivca: siromaštvo.

     Što je Aida više napredovala u svom poslu, to je više tonula. Počela je konobariti u baru, gdje su je proždirali pijani pogledi i prljavi jezici. Potom je konobarila u noćnom klubu, gdje se probijala kroz znojna tijela dok su je grabile pohotne ruke, a nakon toga plesala je u striptiz-klubu gdje su je pratile gladne oči. Nastavila je tim putem sve dok nije došla do najviše, ali i najniže pozicije u svijetu noći.
     „Hoće li završiti u paklu?“ pitao sam majku jednoga dana, misleći na prostitutke koje su se pojavljivale na ulicama čim bi se spustio mrak, kao što se rakovi pojavljuju na pješčanoj plaži čim oseka povuče more. Ujutro bi zrake izlazećeg sunca čistile noćne grijehe, kao kad plima rastjera rakove s plaže u rupe koje su iskopali u pijesku tijekom oseke.
     „Ne znam, ali sigurno će povesti muškarce u pakao“, odgovorila je majka, ni sama pretjerano uvjerena.
     Mlada Aida nudila je svoje tijelo svima koji su ga htjeli, po cijeni koju bi odredio njezin svodnik: stranci su plaćali više od lokalnih muškaraca, koji su ionako bili siromašni. Cijena je ovisila o mjestu i vremenu: jedan sat imao je svoju cijenu, a cijela noć svoju. Usluga je imala jednu cijenu kada se obavljala u sobama u klubovima, a drugu kada se obavljala u hotelskim sobama.
     Aida je postala stvar, kao bilo koja druga stvar koja se može prodati ili kupiti po nekoj cijeni. Ta cijena bila je vrlo niska, a ovisila je i o vrsti usluga koje je Aida pružala. Radila je u tišini i tuzi, mrzeći novac i muškarce. Nije joj bilo teško zbog toga što ljudsko biće ima tako nisku cijenu, nego zato što uopće postoji cijena za ljudsko biće.
     Aida je postala glavni izvor prihoda u obitelji. Vraćala se u zoru, noseći u rukama torbicu s novcem koji su njezina bolesna majka i otac kockar s nestrpljenjem iščekivali. Kada bi ponekad kasnila, moja bi se majka zabrinula za svoju stariju sestru. Roditelji su s veseljem prihvaćali njezino kašnjenje jer su se nadali da je provela noć s klijentom u hotelu, za što se moglo bolje zaraditi. Samo stranci mogu priuštiti hotel, a stranci plaćaju više, što udvostručava sadržaj Aidine torbice. Roditelji nisu gledali u oči svoje kćeri, samo u njezinu torbicu. Ponekad se vraćala s natečenim usnama, krvavim nosom ili tamnom masnicom ispod čeljusti, ali roditelji to nisu primjećivali. Nije ih zanimalo tko je njihovoj kćeri nanio takve ozljede, samo novac koji je bacio na nju nakon što se zadovoljio.
     Aida je propala u taj svijet. Postala je ovisna o alkoholu i marihuani. Smatrala je sve dopuštenim, jer ništa u njezinu životu nije imalo nikakve vrijednosti. Zatrudnjela je više puta, ali nijedna trudnoća nije trajala. Pobacila bi čim bi saznala. Mrzila je tu djecu, a i roditelji su je prisiljavali na pobačaje jer su htjeli da zadrži taj jadni posao koji je imala. Kada je zatrudnjela s kćeri Merlom, imala je dvadeset i tri godine. Skrivala je trudnoću od svih osim od svoje mlađe sestre, moje majke. Shvatila je da joj je to jedini spas od posla koji je bila prisiljena raditi.
     Tek nakon što je dobila otkaz, Aida je svojim roditeljima priznala da je zatrudnjela. Tada je već bilo prekasno za pobačaj i rekla im je da se više neće vratiti na posao. Baka više nije imala novca za liječenje i njezino se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Djed je, pak, ostao vjeran borbama pijetlova.
     Obitelj je ostala bez jednog od svojih članova u isto vrijeme kada je dobila novog člana. Merla je prvi put udahnula u istom trenutku kada je baka posljednji put izdahnula.
Merla je izgledala drukčije. Imala je tipična filipinska obilježja, osim tena, koji joj je bio bljedunjavo ružičast, plavih očiju i ravnog nosa. Moja majka tada je imala dvadeset godina, a djed je već počeo razmišljati kako bi i nju pretvorio u izvor prihoda, što bi jamčilo preživljavanje obitelji dok je Aida nezaposlena i zauzeta odgojem svoje kćeri.
     Pedro, jedini sin u obitelji, stalno je tražio posao i nije se miješao u odnos između oca i svojih sestara. I tako je došlo vrijeme da se iskoristi Josephine.