I. poglavlje

Zapadnjak

     Ne postoji ništa tamnije od mora noću. Iza teških, olujnih oblaka nije se vidio mjesec a obzor se jedva razlučivao od crnila u kojem su se vrtložili divovski valovi, stalno iznova hvatajući dah dok im je vjetar šibao krijeste podižući uskipjelu pjenu. Daleko dolje platforma se ljuljala pričvršćena dugačkom čeličnom užadi, trzala je metar debele klinove ukotvljene duboko u morsko dno, osvjetljavala ukrug uzbibanu smeđu vodu.

     Bio je osmi sat smjene; stojeći na uskoj prečki, Waclaw podignu pojas i rukama se uhvati za metalnu konstrukciju tornja za bušenje. Slana vlaga omatala ga je poput sveobuhvatne, teške morske struje i već je neko vrijeme čekao signal za prestanak rada. Pippo bi ih već odavno bio pozvao unutra, ali novom upravitelju platforme očito je bilo svejedno, radije bi ih ostavio da se utope nego prekinuo bušenje. Osjećao je udarce valova u nosače platforme; pomisli kako će platformu trebati evakuirati, no sad više ne, sad se čekalo, dok je kiša gotovo vodoravno nalijetala na reflektore i čulo se zatezanje zavarenih šavova, i more, koje je nasrtalo na platformu poput podivljala krda, valovi u bijegu od oluje, sve je nadiralo na njih.

     Duboko ispod sebe, za rotacijskim stolom vidio je muškarce kako nešto viču, vidio je kako im se usta pomiču, ali do njega su dopirali samo krici oluje, zapljuskivanje, uzaludno lepetanje galebova, nekoliko svijetlih bljeskova donjih dijelova krila.

     Tek nakon gotovo pola sata oglasi se signal te se posao prekinu. Waclaw je jedva izdržavao, odupirao se o usku stubu i čekao. Ostali bušači povukli su se, netko je otvorio teška vrata prema kabinama, on ugleda procijep svjetlosti, prvi počeše ulaziti. U svim mu je udovima bila samo hladnoća, kretao se korak po korak, ukočeno, noge su mu prepoznavale razmake između mokrih prečaka kojima se spuštao. Voda mu se odavno zavukla pod nepromočivu odjeću, bio je promrzao; spustivši se na pod platforme, i dalje se čvrsto držao.

     Unutra je svjetlost bila drečava, toplina srdačna, čak i u sobičku u kojem su odlagali čizme na stalke i vješali kombinezone da se osuše. Osjeti takoreći zadovoljstvo došavši među druge, na toplo. Ekipa je bila nova i samo je nekolicinu već dugo poznavao, na primjer Alberta, koji je nešto prije vodio glavnu riječ dolje za rotacijskim stolom. Oluja mu je dodatno pokvarila raspoloženje. Bez riječi uvuče stopala u šlape za kupanje i zaputi se uskim hodnikom prema kabini. Svjetlo je gorjelo, ali Mátyásov je krevet bio prazan. Njihovi pokrivači ležali su na donjem krevetu te na trenu tak pomisli da je Mátyás pod njima, ali nije bilo nikoga. Slušalice su se objesile gotovo do poda, walkman je ležao kraj jastuka. Waclaw omota kabel oko ruke. Mátyás? zazove. Ne čekajući odgovor, otvori vrata kupaonice. Bilo je četiri ujutro. Pusti vruću vodu. Bosi još sasvim mokar stade pred ležajeve. Pokri se obama pokrivačima, koža mu je još bila vlažna, i odjednom mu se učini da je oluja negdje daleko. Čekao je. Toplina je budila umor u njemu a od prethodne večeri ništa nije jeo. I to je bilo novo: šef ih je rasporedio u različite smjene.

     Koža je, kao i uvijek, na hodniku izgledala neobično blijedo pod nanizanim neonskim cijevima. Kada je zakoračio u blagovaonicu, muškarci oko stola neposredno ispred šanka utihnuše. On osjeti njihove poglede iza ulijepljenih plastičnih boca za umake; zasjenjivali su njegove pokrete kad se osvrnuo oko sebe. Pokraj njih, dalje uz rub šanka, sjedio je Francis, blijed i pomalo odsutan. Nalik na bolesnu morsku pticu što nekoliko posljednjih dana kostriješi perje. Nepokolebljivo je primao svaku šalu koju je voditelj dizalice dobacivao iz smjera pokrajnjeg stola rokćući poput debele svinje. Shane je urlao izigravajući facu pred novima, tražio je od pomoćnih radnika da ubace još kemikalija u tekućinu za ispiranje, da mu donesu vodu ili stalno iznova prskaju palubu. Tek kad su premoreni i obesnaženi sjeli pokraj njega podnoseći njegove vulgarne viceve, u pogledu mu se nazrela odsutnost, što je značilo da je zadovoljan. Nakon toga mogao je sjediti na mjestu kao da su mu oči od stakla. No kad su se vrata zanjihala, njegovo lice živnu i Waclaw začu podrugljiv, provokativan zvižduk. Aj, aj, naruga se Shane, koga mi to tražimo? Glas mu je zvučao muklo i duboko, kao da pripada vrlo debelu čovjeku, no on je bio mršav i na licu mu se isticao orlovski nos, kojim je, otkako su ga upoznali prije dvije godine, pratio svaki njihov korak. Njegove ruke i sve na njemu i dalje je bilo prekriveno slojem prljavštine. Vani na palubi nosio je žute radne rukavice nalik šapama s pandžama. Bila su to uobičajena govorkanja. Waclaw se nikad nije obazirao kad bi se netko osvrnuo za njima.

     Francis je sjedio u blizini i usred te buke šutke je ispraznio dvije čaše. Waclawa je ljutilo to što nema Mátyása. Nagrabi dvije zaimače tople juhe iz lonca, umoči takoreći proziran komad prepečenca i poče jesti. I tu je svjetlo bilo odveć blještavo. Juha odveć smeđa, koža odveć blijeda. Blagovaonica se doimala polupraznom. Nakon svršetka posla došli bi jesti ili bi ležali u kabinama i spavali.

     U hodniku ga obuze dojam da je oluja nečujna, tek blago ljuljanje, kao da je sve veoma daleko. Iz kinodvorane začu glasove, kojima se pridružiše njegovi vlastiti koraci, sve brži, vrata s aluminijskim kvakama i svijetlom plastičnom oblogom. Prođe dugačkim hodnikom sve do zadnjih vrata, u prostoriji je bilo mračno uz iznimku male električne svijeće u kutu, koja je u svim vremenskim uvjetima jednako podrhtavala. Ondje su se povremeno sastajali, nekoliko sagova usmjerenih prema Meki, na molitvu nije dolazio gotovo nikada nitko. Mátyás? Bi li se začudio da ga je ugledao naslonjena na zid kako se tiho smije? Kad su se vrata odškrinula, tminu presiječe zraka svjetlosti. U prostoriji je vladao muk. Tek nestvarna tišina nad sagovima. On se zaputi natrag u kabinu. Kroz procijep vrata ugleda Andreja kako leži na ležaju a na ramenu mu, poput ptičice, mobitel; ispod je provirivala samo debela trbušina i svijetle, iznošene hlače. Pjesma koju je slušao zvučala je kao re ­šu­šik­šuru; ponavljat će je cijelu noć.

     Zadah čarapa i uznojenih potkošulja, tanki zidovi. Bilo je možda pola pet ujutro, inače bi mu u željeznoj konstrukciji tornja za bušenje preostala još gotovo tri sata i bili bi to posljednji Mátyásovi sati sna prije početka smjene. Možda mu je pozlilo. Noć je još bila mračna, da mračnija nije mogla biti, ni tračka svjetlosti. Vrata prema palubi jednom se prilikom nisu ispravno zatvorila i voda se slila sve do kabina. To je bilo davno prije nego što je upoznao Mátyása, prije nego što su tjedni vani na moru poprimili temperaturu, nešto poput boje, koju je iznova prepoznao u načinu na koji su njihove stvari stvarale njemu dobro poznat nered.

     Prekorači torbe, uspe se u svoj krevet i ispruži na leđima. Ostavi upaljenu svjetiljku i pokuša sklopiti oči. Moglo se pouzdati u to da platforma pliva, da su dovoljno visoko, dvanaest metara iznad površine mora, i da ih neće tek tako poplaviti, ali u što se čovjek uopće može pouzdati? To što pliva je čelik, Ocean Monarch godinama je ležao u Sjevernome moru prije nego što su ga oteglili na jug, slab plivač, kolos, već zašao u godine, povrh Waclawova tjemena zid se sjajio od masnih otisaka drugih radnika. Bezbrojne noći vani na moru. Mátyás je analizirao otpatke bušenja, razumio se u krhotine i ostatke sedimentnih slojeva, znao je koje su šume u pradavno doba rasle na dnu mora. Nikad nije upoznao osobu koja se toliko smije, s tjednima na moru izlazio je na kraj gotovo pa djetinjasto. Od prvog dana izraz njegova lica podsjećao je Waclawa na stare igraće karte, na Harlekina u žutom ruhu. Dok je instruktor u velikim halama, u kojima su pohađali stručnu obuku, podupirao svaku rečenicu svojim američkim R kao postoljem platforme i pripovijedao im o takoreći bezgraničnoj slobodi na svjetskim morima i područjima na kojima se potiče razvoj, Mátyás je samo gledao kroz kovrče u daljinu i zatomljivao svaku riječ. Otac mu je bio Mađar, nekakav ustanak potaknuo je njegovu obitelj da se iz srca Budimpešte preseli na selo, gdje je trebao izučiti zanat kovača na nekakvu poljoprivrednom imanju, potkove, para, mlade kobile, bjeloočnica, beskrajne vožnje seoskim predjelima i vonj u stričevim kolima, od kojeg bi mu pozlilo.

     Posljednjih šest godina dijelili su kabinu, prije godinu dana napustili su Meksički zaljev. Ono što je tamo vani bješnjelo i nastupalo poput uskiptjele noći bio je tek Atlantik, koji je na tom mjestu, nedaleko od priobalnog pojasa, ispred marokanske obale, izgledao gnjevno i prostrano. Waclaw gurnu ruku u torbu i izvuče pulover; odjednom mu je postalo hladno. Pomisli na Pippa, njihova starog voditelja platforme, kojeg bi opaki napadi malarije svako toliko privezali za krevet. Neki su govorili da će uskoro sići s uma. I sve to zbog platformi nedaleko od obale, delte Nigera, komaraca koji stižu s močvarnih obala, oskudna vjetra i vrućine, i činjenice da nitko ne uspijeva trajno izdržati na tabletama koje mogu spriječiti zarazu. Koliko je već dugo Pippo bio na morima? Waclaw je znao da je drag Mátyásu. Ali kad su se vratili na platformu, na njegovu je mjestu bio samo Anderson, koji se nije čak ni predstavio, i blistavost onih nekoliko dana provedenih na obali bila je kao rukom odnesena.

     Zacijelo je nešto sanjao; kad se oglasila budilica, sjećao se samo djelića, stabala u nekakvu krajobrazu, nekoliko brežuljaka. Bila je to Mátyásova budilica; ostalo je još nekoliko minuta do početka njegove smjene. Svjetlo je i dalje gorjelo, zrak je bio zagušljiv i vlažan: zaboravio je zatvoriti vrata kupaonice. Mátyása nije bilo. Vjetar je pritiskao zid kabine, na hodniku je bilo tiho; rad će ostati obustavljen još nekoliko sati. Waclaw se okrenu na bok i zagleda u stvari, sve je bilo nepromijenjeno, uključujući njegov zavežljaj s masnikom, koji je uvijek nosio sa sobom – ležao je gdje i uvijek.

     Omota pokrivač čvršće oko tijela i učini mu se da je samo nakratko zatvorio oči prije nego što ga je nešto nagnalo da se uspravi, nešto tupo, veoma udaljeno, ne koraci na hodniku nego nešto drugo, ne prodorni signal za ponovni početak rada. Nemir je bio neočekivan i snažan i kao da je izvirao iz svijetlog zida, po kojem je nagla dnevna svjetlost povukla jasnu crtu. Njegova topla jakna od flisa još je visjela u ormaru.

     Ponese mu, dakle, toplu jaknu. Jutro je donijelo bistrinu, teški oblaci užurbano su se kretali po ranojutarnjem plavetnilu, u daljini se zadržalo srebrnasto svjetlucanje. Nosio je jaknu od flisa za Mátyása, nosio ju poput molbe, i rad strojeva odjednom mu se učini nestvarnim. Here we are, reče Petrov kad mu je Waclaw prišao, obišavši svjetloplavi spremnik iza kojeg su skupljali otpatke bušenja.

     Ugleda poznate zdjele s muljem, kamenjem i blatnjavom zemljom, ugleda sve poznate predmete, sito, monitore i crijeva, ugleda Petrova i njegov dobrodušni smiješak, samo Mátyása ne. Di ti je prijatelj danas? Petrov je skinuo zaštitne naočale i pogledao ga. Jednako kao što je Waclaw pogledao njega.

     Htio je čekati da se Mátyás sam vrati, radovi su se nakon noći sporo pokretali. Nije morao podsjećati Petrova na morsku tminu. Počeše tražiti. Tek mnogo poslije osvijestio je da, dok su pretraživali svaku prostoriju, cijelu palubu, svaki kut i svaku stubu što vodi dolje prema spremištu čamaca, teretanu, nekoliko puta blagovaonicu i nekoliko puta kabine, dok su slušali obavijesti, dok je šef vodio standardizirane razgovore s radnicima a oblaci se rastrgali i dan postao gotovo blistav, dok ništa od tog dana i nijedna morska ptica nad vodom nije mogla biti istinita, dok su odašiljali vijest radiom, dok mu je netko donosio vruć napitak i dok je pogledom pretraživao svaki potporanj platforme, površinu vode što se bjesomučno ljeskala, dok su ga pokušavali odvući odande i naposljetku ga ostavili da sjedi među spremnicima dok je ravnomjerno okruglo sunce tonulo u vodu, tek tada je primijetio da u ruci i dalje nešto stišće i to nešto tek se uvečer, pred jednoličnim obzorom, pretvorilo u ono što je nekoć bila Mátyásova jakna od flisa.