Keramet Mumi Keške Memiš-efendija na ovaj je svijet došao na sljedeći način:
         Njegova majka, kojoj život ne bi bio ispunjen da je umrla ne rodivši sina, i koja je u nadi da će joj se sreća nasmiješiti, izlijevala na zemlju krv žrtvenih životinja, i čak potražila pomoć jedne vračare kako nijedna čarolija ne bi ostala neiskušana, nakon šest djevojčica zaredom i mnogobrojnih spontanih pobačaja, napokon je jedne noći u snu od ćelava derviša bez brade saznala što treba učiniti; zavezala je uvojke svoje kose za tanke grane kupina u dvorištu, rasporedila svijeće u koncentričnim krugovima pa preklinjući nagovorila na to svog supruga, koji se tresao od nelagode jer se morao razodjenuti u najužem krugu svijeća, ali nije rekao da se trese od hladnoće, nego zato što će ih susjedi vidjeti i zauvijek pamtiti tu sramotu. Pred zoru te noći ostala je trudna s Memišem. Nakon devet mjeseci i deset dana tijekom kojih u kući nije ni prstom mrdnula, jedne vjetrovite jesenske večeri ta sirota žena rodila je Memiša s mirom i strpljenjem koji su zadivili primalju.
         Iako joj to zapravo nije bilo otkriveno u onome snu s dervišem, bila je apsolutno sigurna da je Memiš najprikladnije ime za jednu tako velikodušnu osobu. U skladu sa svojim imenom, Memiš ni mrava ne bi zgazio. I doista, dok ga je nosila u utrobi, Memiš svojoj majci nijednom nije prigovorio. Za razliku od svojih starijih sestara, nije tjerao majku da se tijekom trudnoće utapa u suzama, priprema jela koja je bolje ne spominjati ili ima grozne noćne more. Još je čudniji bio bezbolni porođaj. Memiš se nije rodio, nego iskliznuo; nije iskliznuo, nego gotovo iscurio. Iscurio je iz jedne posude u drugu bez panike i nade. Kao da je samo želio doći na svijet ne ometajući nikoga, kliznuo je u primaljine ruke ne izazvavši nikakve poteškoće ni smetnje. Nakon šest djevojčica zaredom, prvo muško dijete!
         Sirota žena bila je tako sigurna da će ovaj put roditi sina, da nije smatrala potrebnim upitati za spol djeteta kad se rodilo. Spustila je glavu na jastuk i udahnula gust miris u sobi, miris na koji nije bilanaviknuta: prostorija je mirisala kao da se negdje u blizini netko rješava termita dimom kora različitih vrsta stabala. „Čudno“, pomislila je. Morala bi im reći da u toj sobi nema termita. „Kad se probudim“, pomislila je. „Kad se probudim, reći ću im.“ Još se jednom radosno nasmiješila, zatvorila oči i više ih nikad nije otvorila.
         Primalja nije mogla skrenuti pogled s djeteta i zato nije odmah primijetila da je majka umrla. Nešto na tom majušnom dječačiću u njoj je izazivalo osjećaj nespokoja, ali nije mogla odrediti što. Bogu hvala, s tijelom je sve bilo u redu; nije zaplakao, ali to se moglo riješiti laganim udarcem dlanom. Nešto drugo na toj bebi bilo je čudno. Tad je jedna od susjeda donijela u sobu zdjelu krvi žrtvova na ovna i pružila je primalji. Primalja tek što nije umočila prst u krv i označila njome dječakovo čelo, kad se tiho nasmijala. Napokon je shvatila razlog svog nespokoja: dječakovo lice.
         Lice malog Memiša bilo je gotovo prozirno. Njegova usta, nos, obrve i oči bili su dovršeni i nedovršeni u isti mah. Na njegovo lice nisu došli osobno, nego su poslali svoje sjene. Primaljina tjeskoba prenijela se i na ostale žene u prostoriji i sad su se sve naginjale nad djetetom i pažljivo promatrale lice tog novorođenčeta koje nije plakalo niti se micalo, nego naizgled ravnodušnim osmijehom pozdravljalo svijet. Nijedna od žena koje su promatrale to netom rođeno lišce nije primijetila ništa neobično u njegovim crtama, ali istodobno nije mogla skrenuti pogled s njegove neobičnosti. Na licu tog dječačića kao da je sve bilo slučajno razbacano, ali u toj nasumičnosti još je postojao neki skriveni red. Zbog stanja u kojem je bilo, nisu mogle posve odrediti čemu to lice nalikuje, ni odlučiti je li ružno ili lijepo. Blaženo lice novorođenčeta toliko ih je zbunilo, da se nijedna nije mogla udaljiti od kolijevke, osim primalje, koja je naglo ustala jer joj se ta snuždenost nije nimalo sviđala.
         Suočena s dječačićem u kolijevci i mrtvom ženom u krevetu, zamolila je Boga da joj dade snage i pomislila: „Ovo je sigurno neko čudo!“ Tako je dječakovu imenu Memiš dodana riječ keramet.
         Da se pitalo primalju, ne bi bilo razloga da se o tome previše razmišlja. Dapače, ako je riječ o čudu, nema smisla toliko brinuti. Ali dječakova tetka bila je odvažna i neustrašiva žena; veoma inteligentna i usto nepokolebljiva. Tog dana odmah je osjetila da nešto nije u redu, ali kako nije željela izaći iz svoje sobe dok svi ne odu iz kuće, satima je sjedila u njoj, čitala Kur’an i čekala neki znak. Kad je najzad sve utihnulo, uzela je dječačića u krilo i pažljivo ga promotrila. Složila se s ostalima da se mali Keramet Memiš nije rodio, nego iscurio. Ali nije iscurio kao noćne rijeke koje se osvetnički izliju iz svojih korita, ili divlji vodopadi koji padaju u glasnim slapovima, ili tužne, teške kiše koje se ravnodušno izlijevaju u beskrajna mora, ili snijeg koji se topi na prvoj toplini rana proljeća. Točnije bi bilo reći da nije iscurio, nego kapnuo.
         Nadalje, postojala je razlika između kapanja i kapanja. Voda kapa, i krv kapa; ulje kapa, a kapa i vrijeme; i suze kapaju. Ali svaka od tih stvari kapa drukčije. Neke se mogu pretvoriti u paru i osušiti od želje da se vinu u nebo, druge ostaju na mjestu na koje su kapnule, neke mogu doći na vrh svake šupljine u koju su stavljene i ondje se šepiriti, druge mogu otići iz svoje vječnosti u beskonačnost; neke mogu ostaviti naslage tjeskobe na stazama kojima su prošle. Kapanje malog Kerameta Memiša nije nalikovalo ničemu od toga. On je izgledao kao da će ostati gdje je kapnuo, u stanju u kojem je kapnuo; odnosno, bio je više kao kap voska nego kao kap vode, krvi, ulja ili vremena, ili čak suze.
         Tetka je dugo mirisala to dijete koje još nije zaplakalo niti se pomaknulo, nego samo ležalo gdje je bilo i kakvo je bilo. A kad je zaključila da se iz tog novorođenčeta posve sigurno širi miris voska, prestrašila se. Jer kap voska ostane ondje kamo kapne i stvrdne se ondje gdje ostane čim je daleko od izvora topline. Jer vosak se ne može pretvoriti u tekućinu ako se ne vrati u njedra topline iz kojih je izašao. A topla maternica koja je iznjedrila malog Kerameta Memiša već se davno počela hladiti. Uskoro, kad se tijelo njegove majke, koje mu je izvor topline, ohladi kao led, tekućina će se zgusnuti i stvrdnuti. A kad se nešto stvrdne, nemoguće ga je oblikovati. Zato je djetetovu licu trebalo dati oblik. Jer sad se činilo da je između lica malog Kerameta Memiša i ljudskog roda navučena napola prozirna i napola tajanstvena voštana zavjesa. U tom trenutku sirota žena shvatila je da se mora pribrati i nešto učiniti.
         Otkad je to neobično dijete kapnulo na ovaj svijet, umjesto da se u nj rodilo, iz trenutka u trenutak stvrdnjavalo se kao kap voska na mjestu na koje je palo i u obliku u kojem je palo; a kako je bilo posve lišeno izvora topline koji će ga ugrijati i utješiti, i tješenjem rastopiti, ako ona odmah nešto ne poduzme, djetetovo lice zaledit će se u svojoj prozirnoj nepomičnosti. Da to nije shvatila i brzo uzela stvar u svoje ruke, Keramit Memiš do kraja života ne bi imao lice.
         Tetka je odmah uzela ljusku lješnjaka i spalila je. Nakon toga počela je oblikovati dječačićevo lice, iako se već počelo stvrdnjavati. Crnilom spaljene ljuske lješnjaka nacrtala mu je nos i usta, obrve i trepavice, bradu i čelo, obraze i sljepoočnice. Kad je došlo vrijeme da mu nacrta oči, mrtva žena u krevetu tek što se nije posve ohladila i dječačić-kapljica voska tek što se nije posve stvrdnuo. Od tog trenutka zasigurno se neće uobličiti ni oživjeti. Vremena je bilo tako malo da je rukama nespretnim od panike uspjela nacrtati samo dva tanka proreza za oči. Više od toga nije stigla.
         Tog dana dječačić nije dobio samo lice koje mu je tetka nacrtala ljuskom lješnjaka; dobio je i ime: „Mumi!“
         Nakon toga pokazali su Kerameta Mumija Memiša njegovu ocu. Siroti čovjek bio je toliko sretan što je nakon svih tih godina napokon dobio sina, da se zakleo nahraniti sve siromašne u sedam četvrti i odvesti u hamam sve koji se od rođenja nisu okupali, da se dobro operu. Ali prije nego što je to izgovorio do kraja, grlo mu se stisnulo. Predosjetio je neku nesreću. Preplašen kao lastavica kojoj je mačka ščepala krilo, sa srcem u grlu otrčao je u sobu u kojoj je spavala njegova supruga. Nije mogao naći hrabrosti da otvori oči. Pipajući u tami, napipao je sad posve ledeno tijelo. Zario je nos u kosu svoje supruge, koja je uvijek mirisala na orahe, cimet i sjeverozapadnjak. Ali tim mirisima kao da je bio pridodan još jedan. Kao da... u zraku kao da se osjećao miris voska.
         Položio je malog Kerameta Mumija Memiša pokraj njegove majke. Izlazeći iz prostorije, nijednom se nije osvrnuo, nije pogledao ni majku ni dijete. U svom umu zajedno ih je pokopao, jedno pokraj drugog. Kad su se vrata zatvorila, nešto je promrmljao, možda riječi oproštaja.
         „Kamo sreće!“ rekao je. „Kamo sreće da je preživjela, kamo sreće da je ponovno rodila djevojčicu.“
         Tako je Keramet Mumi Keške Memiš došao na ovaj svijet. Ostalo je bilo prepušteno vremenu. Kasnije, kad je njegovo tijelo naraslo, tim čuvenim imenima dodana je i titula efendija.