I

POZIV U TAMI

   Probudio me miris krvi. Bio je intenzivan, kao da sam ga udisao čitavim svojim tijelom. Titrao je i širio se mojom nutrinom. Neobični prizori sijevali su mi umom – niz mutnih žutih svjetala uličnih svjetiljki u magli, voda koja mi se vrtloži pod nogama, grimizni kišobran koji se kotrlja po cesti natopljenoj kišom, plastična cerada koja prekriva gradilište i mlatara na vjetru. Odnekud je neki muškarac pjevao i mrmljao riječi pjesme o nezaboravnoj djevojci koja hoda po kiši.
   Nije mi dugo trebalo da shvatim što se događa. Ništa od ovoga nije bila stvarnost, čak ni ostaci sna. Bio je to signal koji je moj mozak poslao mome tijelu. Ostani ležati. Ne miči se. To je cijena koju moraš platiti jer nisi popio svoje lijekove.
   To što nisam pio lijekove bilo je kiša koja je natapala pustinju moga života, čak i ako je ponekad uzrokovalo napadaj. Sada sam patio od uznemirujućih halucinacija koje su me upozoravale na to da je oluja na pomolu. Nije bilo utočišta; mogao sam samo čekati.
   Ako je suditi po prethodnom iskustvu, kad završi, neću se sjećati što se dogodilo. Bit će jednostavno i intenzivno, a poslije ću biti umoran i iznuren.
   To sam i zaslužio; točno sam znao što me čeka kad sam odabrao ovaj put. Bila je to ovisnost; ponavljao sam to opet i opet iako sam znao rizike. Većina ovisnika drogira se da bi ganjala fantaziju, ali ja sam krenuo drugim putem: morao sam skinuti se sa svojih lijekova da postignem povišeno stanje svijesti. Tada bi kucnula čarobna ura – glavobolje i zvonjenje u ušima prestali bi i osjetila bi mi se izoštrila. Njuh bi mi bio kao pseći, mozak bi mi radio sto na sat i svijet bih doživljavao nagonski, ne razumski. Osjećao bih se osnaženo i nadmoćno.
   Čak i tada imao sam sitnih nezadovoljstava. Nikad se nisam osjećao nadmoćno naspram majke i tete. Te dvije žene ponašale su se prema meni kao prema jastuku za sjedenje – nečemu što se treba udaviti i ugušiti. Znao sam što me čeka ako majka vidi moj napadaj. Čim bih se pribrao, odvukla bi me ravno teti, poznatoj psihijatrici i ravnateljici Pedijatrijske klinike Budućnost. Teta bi me pogledala u oči i nježno razgovarala sa mnom nagovarajući me da je poslušam. Zašto si prestao piti lijekove? Kaži mi istinu da ti mogu pomoći. Da budem iskren, istina ipak nije moja jača strana, ni nešto čemu težim. Radije sam praktičan, tako da bih joj odgovorio: Jedan dan zaboravio sam ih uzeti, pa sam sljedeći dan zaboravio da sam ih zaboravio dan prije, a kad smo već kod toga, zašto ne bih rekao da sam zaboravio na njih svakoga dana sve do danas? Teta bi zaključila da sam se zapetljao u još jedan opasan obrazac, a majka naredila da uzimam tablete prilikom svakog obroka pod nadzorom. Utuvile bi mi u glavu koliko bih visoku cijenu morao platiti za nekoliko uzbudljivih dana, dajući mi jasno na znanje da se nikad neću osloboditi njihove kontrole ako se nastavim tako ponašati.
   „Yu-jine.“
   Majčin glas iznenada mi je zazvonio u glavi. Čuo sam ga, blaga, ali jasna, točno prije nego što sam se probudio. No sad nisam mogao čuti ni kako se kreće na donjoj etaži. Bilo je tako tiho. Zaglušujuće Moja soba bila je u mraku; možda je još uvijek bilo rano, prije izlaska sunca. Možda je još uvijek spavala. Onda bih mogao dobiti napadaj i završiti s time a da ona za to i ne sazna, kao i noć prije.
   Stajao sam zadihan blizu valobrana oko ponoći vraćajući se strčanja iz Zvjezdarnice Mliječna staza u Morskom parku Gundo. Trčao sam kad bi me spopao nemir i osjećao kako mi mišići trzaju od energije. Smatrao sam to „sindromom nemirna tijela“. Ponekad bih trčao usred noći; ne bi bilo pretjerano nazvati to luđačkim porivom.
   Ulice su bile puste, kao i uvijek u to doba. Yongi’s, ulični stand s palačinkama punjenim šećerom, bio je zatvoren. Trajektno pristanište ispod bilo je obavijeno tamom. Gusta magla progutala je šesterotračnu cestu duž valobrana. Prosinački vjetar bio je oštar i jak, kiša je lijevala kao iz kabla. Većina bi to smatrala nepovoljnim uvjetima, ali ja sam se osjećao kao da lebdim. Sjajno. Mogao sam odlebdjeti do doma. Moglo je biti savršeno da nije bilo slatkog mirisa krvi koji je prožeo vjetar, najavljujući skori napadaj. Djevojka je sišla s posljednjeg autobusa za Ansan i doteturala do mene noseći otvoreni kišobran u naletu vjetra. Morao sam otići kući; nisam se htio svaliti na pod i bacakati, zgrčen kao lignja na žaru pred potpunom neznankom.
   Nisam se mogao sjetiti što se dogodilo nakon toga. Sigurno sam legao čim sam došao u svoju sobu, nisam se potrudio ni presvući. Vjerojatno sam zaspao hrčući. Bio je to treći napadaj u mome životu, ali sad sam prvi put predosjetio još jedan tako brzo nakon prethodnog. I miris je bio sasvim drugi par rukava: koža me peckala, nos me škakljao, bio sam smušen. Napadaj koji se spremao činio se kao da bi mogao biti najjači do sad.
   Nisam bio zabrinut zbog težine napadaja; bilo da rominja ili lije, smočit ću se. Samo sam htio da dođe brzo, tako da to odradim prije nego se majka probudi. Sklopio sam oči i ostao miran. Okrenuo sam glavu u stranu da spriječim moguće probleme s disanjem. Opustio sam tijelo i duboko disao. Jedan, dva… Kad sam došao do pet, bežični telefon na mom noćnom ormariću zazvonio je, trgnuvši me iz priprema. Lecnuo sam se, znajući da će zvoniti i dolje u dnevnom boravku. Majka će se naglo probuditi. Tko to bezobrazno zove usred noći?
   Telefon je prestao zvoniti. Samostojeći sat preuzeo je štafetu i zazvonio jednom u dnevnom boravku. Osim što je zvonio svaki puni sat, zvonio je i jednom svakih trideset minuta. Posegnuo sam za budilicom i škicnuo u ekran: 5:30. Rana buđenja bila su ostavština iz mojih plivačkih dana. Kad god bih zaspao, budio bih se sat vremena prije treninga. To je značilo da je majka sjedila za pisaćim stolom u svojoj sobi, recitirajući Zdravomarije pred kipom Djevice.
   Nakon molitve majka bi se otuširala. Osluškivao sam ne bih li čuo povlačenje stolice po podu ili vodu kako teče, ali čuo sam samo glasnu zvonjavu. Ovog puta bio je to moj mobitel. Možda je i onaj prethodni poziv bio meni namijenjen.
   Podignuo sam ruku iznad glave i tapkao duž jastuka tražeći mobitel. Gdje sam ga ostavio? Na stolu? U kupaonici? Prestao je zvoniti. Potom se opet oglasio fiksni telefon. Trznuo sam glavom I podignuo slušalicu.
   „Halo?“
   „Spavaš?“
   Hae-jin. Naravno. Tko bi me drugi zvao u ovo doba?
   „Budan sam.“
   „Što radi majka?“
   Kako čudno pitanje. Zar se nije vratio kući nakon jučerašnjeg sastanka s filmskim studijem?
   „Nisi doma?“ pitao sam.
   „Molim? Zašto bih te zvao da sam doma? U Sangam-dongu sam.“ Redatelj Privatnog sata, filma na kojem je Hae-jin radio prošloga ljeta, našao mu je novi posao, rekao je. Da bi proslavili potpisivanje ugovora, otišli su na makgeolli, rižino vino, a onda je on otišao do prijateljeva studija i montirao snimku proslave šezdesetog rođendana koju je snimio tijekom dana, pa zaspao. „Samo sam se probudio i vidio da je majka zvala usred noći. Mislio sam da je to malo čudno – trebala je spavati.“ Dodao je da je mislio da smo sad već budni, ali da se zabrinuo kad mu se nitko nije javljao. „Sve je okej, jel’ da?“
   Tada sam shvatio da sam prekriven nekim skorenim mrljama. „Zašto ne bi bilo?“ odgovorio sam odsutno dok sam se primio za svoju krutu, zamršenu kosu.
   „Zašto se onda ne javlja? Nije se javila ni na kućni ni na mobitel.“
   „Vjerojatno se moli. Ili je u kupaonici ili vani na balkonu.“ Popipao sam svoja prsa, pa trbuh, onda noge. Nosio sam istu odjeću kao i sinoć, ali imao sam osjećaj da je sasvim drukčija. Moj mekani, prozračni džemper bio je krut. Hlače su bile skorene, kao sirova koža. Podignuo sam stopalo; i na njemu se skupio kruti talog.
   „Aha, onda je sve u redu?“
   Promrmljao sam živčano. Što ne bi bilo u redu, osim što sam valjda bio prekriven blatom?
   „Ako si toliko zabrinut, samo je nazovi kasnije.“
   „Ne, uskoro ću doći kući.“
   Dobro.“ Zašto sam bio blatnjav? Jesam li pao po putu? Ali gdje je bilo blata? Jesam li išao duljim putem, pokraj novog gradilišta? Jesam li se možda poskliznuo, pokušavajući preskočiti cvjetnu gredicu?
   „Idem se otuširati. Doma sam najkasnije do devet“, rekao je Hae-jin i razgovor je završio.
   Uspravio sam se u sjedeći položaj, odložio telefon natrag na noćni ormarić i upalio svjetlo kod uzglavlja.
   Yu-jine!“ u ušima je odzvanjao majčin vrisak. Ali nije bio stvaran – u stanu je bilo tiho.
   Pogledom sam obišao sobu. Dah mi je zapeo u grlu, počeo sam se daviti i kašljati, lupati po prsima, dok sam padao u krevet, suze su mi navirale.
   Jednom kad sam osvojio zlatnu medalju u utrci na 1500 metara novinar me upitao: „Što biste rekli koje su vaše prednosti?“ Skromno, onako kako me majka uputila, odgovorio sam da imam relativno stabilno disanje. Kad su to isto pitanje postavili mom treneru, rekao je nešto manje skromno: „Ima najveći kapacitet pluća od svih koje sam ikada trenirao.“ Malo je toga moglo utjecati na moj nevjerojatni kapacitet pluća; uključivalo je dvije žene koje su me koristile umjesto jastuka za sjedenje i torpedo koji je eksplodirao u mome grlu dok sam sada gledao po svojoj sobi.
   Krvavi tragovi i otisci stopala bili su posvuda po srebrnkastom mramornom podu. Počinjali su kod vrata, nastavljali se preko sobe i završavali u dnu kreveta. Pod pretpostavkom da osoba koja je ostavila tragove nije hodala unatrag, što god da se dogodilo, odvilo se izvan moje spavaće sobe. Krevet mi je bio natopljen krvlju – plahte, pokrivači i jastuk. Spustio sam pogled. Ugrušci su mi visjeli s crnog džempera, donjeg dijela trenirke i čarapa. Okus krvi koji me trgnuo iz sna nije bio nagovještaj napadaja; bio je stvaran.