Godine 2009. diplomirali ste bohemistiku i polonistiku na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Odakle interes za taj studij i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Ljubav prema slavenskim jezicima moja je stara ljubav; godinu sam dana studirao u Pragu (animaciju i multimediju), gdje sam došao u kontakt i s poljskim jezikom, tako da se po povratku u Zagreb odabir bohemistike i polonistike činio kao sasvim prirodan izbor studija. Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Za potrebe našeg projekta preveli ste povijesni roman Stramer, mladog poljskog autora Mikołaja Łozińskog. Recite nam ukratko o čemu Łoziński piše u romanu i je li vas emocionalno pogodila priča o malim ljudima na vjetrometini turbulentnih povijesnih zbivanja?
Ne znam koliko je „Stramer“ sensu stricto povijesni roman – on je smješten u jedan specifičan povijesni kontekst (između dvaju svjetskih ratova), no prije svega je tu riječ o jednom obiteljskom romanu, obiteljskoj sagi, moglo bi se reći, koja prati živote jedne mnogobrojne, siromašne židovske obitelji između Prvog i Drugog svjetskog rata u poljskom gradu Tarnówu.

Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Priča romana završava negdje na samome početku Drugog svjetskog rata, a većina radnje odvija se u međuraću. Ne bih rekao da me je roman „pogodio“ – prije me je [roman] razgalio svojom ljudskošću, toplinom, živošću i slikovitošću svojih likova, okružja u kojem su oni rasli, obitavali, živjeli. Tu je Łoziński odradio majstorski posao. To je roman koji se – dok se čita – ujedno i gleda.

Što ste iz svog iskustva prevođenja naučili o trendovima unutar suvremene češke, a što unutar poljske književnosti?
To me pitajte kroz jedno dvadeset-trideset godina.

S kojeg od dvaju jezika, poljskog ili češkog, radije prevodite? Koja Vam je književnost bliža?
Obje su mi bliske, ali, objektivno gledano, više prevodim poljsku književnost. A što se tiče pitanja koju radije prevodim – najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Hrvatska ima zaista izvrsne poloniste i puno se poljske književnosti kod nas prevodi. Glede toga, imate li Vi prevoditeljske uzore? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Pokojna profesorica Dubravka Dorotić Sesar bila je i ostala moj književno-prevoditeljski uzor, ali tu su i mnogi drugi prevoditelji starije i srednje generacije (od Mioča i Malića, preko Blažine pa sve do Martića i Cvitanovića).

Najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Doista, imamo vrhunskih prevoditelja, ali zasad se još nisam susreo s tekstom zbog kojeg bih trebao pomoć iskusnijih i boljih od mene (što, naravno, ne znači da se neće dogoditi).

Strastveni ste zaljubljenik u engleski i slavenske jezike, ali i u čitanje, prevođenje, likovnu, književnu, filmsku i glazbenu umjetnost, pa nas zanima kad sve to stignete i koliko je presudna organizacijska disciplina u svemu što radite?
U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Možete li izdvojiti neki prijevod koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditelja? I kakve su naravi bili ti izazovi?
Bilo je prijevoda koji su bili (jezično) izazovni, kao što je, primjerice, moj prvi prijevod s poljskog jezika – Poljskom šakom u rusku bulju književnice Dorote Masłowske. Izazovan mi je na trenutke bio i Jerzy Pilch u svome romanu K pijanom anđelu. Međutim, što je tekst teži i izazovniji, to mi je draži.

Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Svaka je pomoć u prevođenju dobrodošla. Pitanje je samo na koji se način koristimo alatima koji su nam dostupni.

U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Nisam siguran da je (još) moguće zamijeniti književnog prevoditelja „robotom“, odnosno ne bih rekao da je posve moguće prevesti književni tekst koristeći se alatom kao što je umjetna inteligencija. Kad takvo što postane moguće (ako postane moguće), čitatelji će – baš kao i nakladnici – imati izbor: žele li čitati prijevod koji je stvorila umjetna inteligencija ili žele čitati prijevod koji je napisao prevoditelj, čovjek od krvi i mesa. Pa bujrum – tko voli, nek' izvoli.

Koliko Vam vremena tijekom prevođenja odnese istraživački rad? Čitate li knjigu prije negoli se upustite u prijevod?
Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi. Općenito uzevši, prevoditelji imaju premalo vremena za prijevod (što uključuje i istraživački rad, promišljanje, popravljanje, prokrastinaciju, povratak tekstu – dakle, svemu onom što jest, ili bi barem trebao biti, sastavni dio prevoditeljskog čina), ali to je tema za jedan zaseban intervju.

Budući da je Stramer roman uronjen u povijest, otkrijete nam na kakve ste sve leksičke probleme nailazili u tekstu. I je li ih uopće bilo? Koliko je sâm autor jezično ispoštovao vrijeme i mjesto o kojem je pisao?
Leksičkih, odnosno jezičnih izazova kao takvih bilo je doista malo.

Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi.

Łoziński se na par mjesta poigrao jezikom i to je bio svojevrstan izazov, ali ništa što se nije dalo premostiti (i to bez fusnota) i približiti našem čitatelju, možda ga i zabaviti, a budući da je riječ o izvrsno napisanom romanu, o romanu na kojem je autor radio – ako se ne varam – gotovo osam godina (istraživanje, pisanje), sve je na svome mjestu. Stramer se ne propušta.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.