Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Prevodite s tri jezika i iza Vas je ogromno iskustvo u prevođenju. Čestitamo na tome, ali uvijek je zanimljivo čuti što Vas je, kao mladu osobu, potaknulo na studiranje španjolskog i francuskog jezika?
Oduvijek su me zanimali jezici i odabir studija došao je nekako sam po sebi, bez previše razmišljanja. Zašto baš španjolski i francuski? Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Za potrebe našeg europskog projekta preveli ste knjigu Dimitrija Rouchon-Borieja pod nazivom Demon s Vučjeg brda. Dimitri je francuski pisac, ali i novinar koji se bavio „crnom kronikom“. Slijedom toga napisao je spomenuti roman koji je zapravo ispovijest jednog ubojice. S kakvim ste se izazovima nosili prevodeći ga?
Riječ je o hrabro napisanom, potresnom romanu koji nije lako čitati. Ne samo zbog teške teme kojom se bavi – zlostavljanim djetetom koje na kraju počini strašan zločin – nego i zbog jezika kojim nam se obraća. Moram priznati da mi je prva pomisao prije nego što sam počela prevoditi roman bila – a što sad? Kako na hrvatski vjerno prenijeti te nanizane misli prenesene specifičnim, samo njegovim jezikom? Svaka rečenica u romanu, pa i svaka riječ, bila je poseban izazov.

Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Jezik kojim govori glavni lik Duke ponekad je nespretan, ali nikad nije nesuvisao. On se teško izražava, ali uvijek je posve jasno što želi reći. Duke pokušava ispripovijedati svoj život pišući na starom pisaćem stroju, ali piše "iz glave", niže misli bez zastajanja i ispravljanja i zato su njegove rečenice morale biti na neki način grube i neizbrušene, a opet jasne i tek ponekad dvosmislene. A tu su i interpunkcije, koje su u ovoj knjizi posebna priča. Zareza u tekstu gotovo uopće nema, možda tek na nekoliko mjesta. Postoje samo točke koje označavaju kraj misli pa je trebalo složiti rečenice tako da taj nedostatak zareza ne otežava čitanje.

Glavni lik u romanu neobrazovani je mladić koji je kao dijete bio zlostavljan. Njegov je jezik rudimentaran i kao takav izazov za prijenos na hrvatski. Koliko je bilo teško naći uvjerljivo rješenje za njegov izraz?
Dukeov je govor ograničen, rječnik siromašan i bazičan. Odabir vokabulara i način na koji sam slagala rečenice morao je odavati neukog, ali ne i neinteligentnog čovjeka. Izmučenu dušu koja pokušava shvatiti što mu se dogodilo, čovjeka koji ne razumije svijet oko sebe i ne zna se najbolje izraziti, a onda s druge strane čita Ispovijesti sv. Augustina i upušta se u gotovo filozofske rasprave.

Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj.

Pritom taj njegov siromašni rječnik i grube rečenice u sebi nose i tračak poezije. Njegov je jezik iskrivljen, neke riječi upotrebljava u pogrešnom značenju, ali to ne smije ispasti smiješno – i to je možda najveća zamka koju sam morala izbjeći. Osim toga, trebalo je jezikom pokazati i njegov razvoj, drukčiji je dok govori o djetinjstvu, šturiji i jednostavniji, a drukčiji dok govori o sebi kao tinejdžeru ili odrasloj osobi.

S kojeg od dva jezika iz kojih ste stekli diplomu više volite prevoditi i zašto? Koji je jezik zahtjevniji za vas kao prevoditelja?
Zapravo mi je svejedno, nemam favorita i ne bih rekla da je jedan zahtjevniji od drugoga. Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Kakve vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj. I hvala urednicima u Heni što me u tom smislu nisu "štedjeli". Dragi su mi tekstovi koji govore u nekom drugom dijelu svijeta, o nama manje poznatim kulturama, ali volim i dobar krimić, posebno ako je smješten u stvarne povijesne događaje ili ako su u radnju upletene stvarne osobe.

Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Slažem se s tvrdnjom da je prevoditelj koautor prevedenoga djela. Za prevođenje književnoga djela nije dovoljno poznavati samo jezik, moraš prepoznati autorov stil, čuti ritam njegove rečenice, ali i prijevodom pokazati po čemu je taj autor poseban. Moraš odabrati pravu riječ, pronaći način na koji ćeš izvornik pretočiti na jezik prijevoda kako se ne bi izgubilo ništa od vrijednosti romana.

Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

I tu do izražaja dolaze prevoditeljeva kreativnost i njegova umjetnička crta jer nije dovoljno prenijeti samo značenje teksta. Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

Poznajemo Vas kao prevoditeljicu koja puno istražuje dok prevodi. Kojim se alatima i izvorima najviše služite pri tom i kakvi su benefiti od istraživačkog rada?
Služim se svim dostupnim izvorima – knjigama, priručnicima, tiskanim i onima dostupnim na internetu, ali i konzultiranjem stručnjaka i osoba upućenijih u neku temu od mene.

Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog.

U istraživanje me vuče moja znatiželja, jednostavno moram znati kako izgleda mjesto na kojemu se odvija radnja, kako teku ulice u tom gradu, kako zvuči glazba koja se spominje. Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog. Trebalo je, naravno istražiti i povijesne činjenice i okolnosti u kojima se odvijaju radnje tih romana. Prevodeći nedavno roman Brigitte Giraud proučavala sam povijest lyonskih svilana, motorističku opremu, francuske zakone iz osamdesetih. Istraživanje tih detalja pomaže mi da lakše uronim u knjigu koju prevodim, a smatram da to pridonosi i kvaliteti prijevoda.

Vaš otac Vladimir Gerić vrsni je prevoditelj i vjerojatno Vaš uzor. Koji su još prevoditelji bili vaši uzori?
Teško mi je govoriti o uzorima i bilo koga posebno izdvojiti. Otac me "gurnuo" u te vode, ali uzor su mi svi koji su me nečemu naučili – od toga da razmišljam o svakoj sitnici, svakom zarezu u tekstu do toga da uvijek tražim najbolje moguće rješenje. No svakako moram spomenuti profesora Milivoja Telećana i njegove prijevode hispanoameričkih pisaca koji su uzor svakom hispanistu.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Za početak mora čitati, posebno hrvatske pisce. Mora dobro poznavati oba jezika, onaj s kojega prevodi, ali jednako tako dobro i onaj na koji prevodi. To je preduvjet za bilo koju vrstu prijevoda, ali za književni prijevod nisu dovoljni samo dobar rječnik i poznavanje jezika, potreban je i talent za tu vrstu prevođenja. A kao i sa svakim drugim poslom, da bi u nečemu bio dobar, moraš voljeti to što radiš.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s lektorima i urednicima meni je iznimno važna. Oni su prvi objektivni čitatelji prijevoda, profesionalno oko koje će vidjeti ono što ja pod utjecajem originala možda i ne primjećujem. Kao i u svakom drugom poslu, bitno je uzajamno povjerenje i strpljenje da saslušamo jedni druge i argumentiramo svoje odabire. Imala sam sreću raditi s vrhunskim profesionalcima, stručnjacima u tom poslu od kojih sam puno naučila.