02.09.2014.

Intervju s Marinom Vujčić

Aktual, 26.3.2014.

Razgovarao: Saša Drinić

                        ,

Nema tog ponovnog početka koji vas može osloboditi vlastitog perfekta

Da je danas popularno skupljati sličice omiljenih autora s domaće scene, potpisnik ovog teksta malu samoljepivu sličicu književnice Marine Vujčić s ponosom bi zalijepio na posebno mjesto svog, sada nekog imaginarnog albuma. Njeno najnovije ukoričenje „A onda je Božo krenuo ispočetka“ jednostavno je sjajno napisan roman. I pravi as iz rukava nakladničke kuće Hena com da se s njim otvori nova biblioteka Nokaut. Aktualu autorica priznaje da je, istina samo dijelom, priča nastala iz inata protiv spolne podjele književnosti. Možemo li ustinu krenuti ispočetka zanemarujući sve što smo proživjeli do tog trenutka i koliko zapravo u životu možemo biti svoji, bez obzira što drugi o tome mislili, pitanja su koja naviru čitajući Božu. Marina Vujčić pisala je i drame, a njezina je „Čekaonica“ dobila i vrijedno priznanje, te se nalazi na repertoaru Amaterskog kazališta u Opuzenu. Bio je to bunt protiv čekanja koje prerasta, kaže nam, u propuštanje života. U dvjestotinjak stranica novog romana nije propustila ništa, a veseli činjenica da je novi roman već u nastajanju.

U svom romanu A onda je Božo krenuo ispočetka na vrlo kvalitetan i zanimljiv način opisujete psihološki profil čovjeka koji je naizgled jedan od nas, svakodnevnih ljudi. Kako se rodila ideja za ovu temu?

Po tome koliko se prvih čitatelja "prepoznalo" u liku Bože Belamarića, čini se da je on doista "jedan od nas" – ili barem da u mnogima od nas čuči potencijalni Božo, čije smo postojanje sveli na mjeru koja ne remeti naše sudjelovanje u realnosti. Ideja se zapravo rodila "iz dišpeta", što danas nerado priznajem. Mom prvom romanu, kao i romanima još nekoliko autorica koje su te godine debitirale, stalno se "prišivala" odrednica "žensko pismo" – a mene je to zasmetalo ne samo kao autoricu, nego i kao strastvenu čitateljicu kojoj spol autora nikad nije bio temelj za svrstavanje u bilo kakve "pretince" književnosti. Tu se negdje zametnula odluka da ću napisati roman u kojem je glavni lik muškarac, valjda računajući na to kako će me muški junak poštedjeti takvih svrstavanja. No ipak, pravi zametak Bože kao junaka nije više imao veze s tim inatom. Božo mi se jednostavno dogodio onako kako mi se i svi drugi likovi događaju, iz nekog iracionalnog unutrašnjeg impulsa koji me nagovara na određenu temu – a to je u ovom slučaju bila tema počinjanja ispočetka.

Tko je, zapravo, Božo?

Pitate li me ima li moj Božo uporište u nekom stvarnom čovjeku – nema. Božo je od glave do pete fiktivni romaneskni junak; junak kojemu sam dala u zadatak da se prepusti mentalnom životu na štetu onog drugog, svima vidljivog. Baš ta nevidljivost istinskog života – priznamo li da je istinski život ono što sami najdublje proživljavamo – jest ono čime sam se htjela pozabaviti kroz Božu kao junaka. Božo je netko koga smo danas možda sreli na ulici: naizgled sasvim običan čovjek koji sadrži cijeli jedan životni svemir o kojem ništa ne znamo, i nikad nećemo saznati ne zavučemo li se nekako u njegov um. Upravo to, moj autorski voajerizam, definiralo je Božu kao lik.

Roman mi se sviđa između ostalog i zato što je istovremeno i duhovit i inteligentan, što nije česta kombinacija. Što Vam je od te dvije činjenice bitnije u književnosti?

Meni kao čitateljici bitnije je ovo drugo, iako je duhovitost uvijek bonus u čitateljskom užitku. Dok pišem, nikad ne razmišljam o tome, ne planiram takve stvari. Sigurna sam da čitatelji uvijek prepoznaju namjerno, da ne kažem "nasilno", doziranje bilo kojeg sadržaja u književnom djelu. Sve mora prirodno izvirati iz karaktera junaka i uvjerljivosti njegovih postupaka, inače ne drži vodu. Božo je zapravo čovjek bez imalo smisla za humor, ali je ispalo da se komika njegovih postupaka sama nekako nametnula iz njegova karaktera i iz situacija u koje sam ga postavila.    

Kako gledate na želju ljudi da jednom ''krenu ispočetka''?

Vjerujem da većini ljudi ponekad dođe da „odu po cigarete“ i više se nikad ne vrate. Možda čak i svima, koliko god mnogi to ni na mukama ne bi priznali – jer uvijek su oko nas neki bližnji koji bi ispaštali već i zbog toga što uopće razmišljamo o životu koji njih ne uključuje. Istina je da u ovom romanu ironiziram ideju novog početka, s punim uvjerenjem da promjena životnih okolnosti ne mijenja naš osobni kapacitet za život. No ipak, koliko god se počinjanje ispočetka može činiti utopijom, radije sam na strani romantične nade da život može biti bolji, da vrijedi pokušati izboriti se za tu bolju verziju, nego na strani odustajanja i nezadovoljstva kao trajnog stanja. Možda je upravo ta nada ono zbog čega je i čitatelj na strani „luzera“ Bože – jer ipak je on čovjek koji je povjerovao u mogućnost „novog života“ i koji ga se usudio isprobati.

Može li književnost poslužiti kao svojevrsni restart?

Mogla bi kad bi restart uopće bio moguć. No restart ne briše podatke s hard diska. Možemo mi odlučiti okrenuti novu stranicu, promijeniti neke okolnosti svog života ili se zateći u situaciji promijenjenih okolnosti protiv svoje volje – ali svoju emocionalnu i duhovnu prtljagu, svoju povijest, sva iskustva koja su nas odredila i oblikovala, nosimo sa sobom kamo god krenuli. Nema tog restarta koji vas može osloboditi vlastitog perfekta. No književnost vas može uljuljati u iluziji da ste negdje drugdje, da ste nakratko umaknuli vlastitoj orbiti – a katkad je i to sasvim dovoljno.

Vi kažete da vjerujete kako je književnost najugodniji način da se nadmudri stvarnost. Zašto?

Radi se o parafrazi jedne Pessoine rečenice, u kojoj on kaže da je književnost najugodniji način da se izbjegne život. Nije da želim izbjeći stvarni život, ali književnost je dobra prilika da se povremeno "sklonim" od stvarnosti, da osiguram sebi duhovni prostor u kojem je sve po mom – a to meni znači "nadmudriti stvarnost", koliko se stvarnost uopće može nadmudriti. Ja se, jednostavno, pišući najbolje zabavljam. Svijet postaje sve neudobnije mjesto, i postoje trenuci kad sam stvarno zahvalna na sposobnosti da izmaštam ljude, događaje, da kreiram svijet koji ne ovisi ni o čemu izvana, nego samo o mojoj autorskoj (samo)volji. U tom smislu književnost je divna zavjetrina, bez obzira čitamo li je ili stvaramo.

Kada ste to spoznali?

Spoznala sam to u najtežim trenucima života, kad mi je umro suprug. Bilo je to vrijeme u kojem sam morala izmisliti paralelni svijet, bezbolniji od onoga u kojem sam se zatekla. Pisanje mi je tada bilo terapija, a s vremenom je preraslo u stalnu potrebu, pa i u način života. Kad me pitaju što je pisanje za mene, kažem: "Pisanje je pola zdravlja." Ne pretjerujem kad kažem da me pisanje spasilo – i da me svaki dan iznova spašava.

Što najviše volite čitati?

Najviše čitam romane. Postoje pisci koji su mi uvijek pri ruci i koji su moja sigurna čitalačka zona u koju se stalno vraćam: Marquez, Rushdie, Pessoa, Sartre, Houellebecq, Nothomb, Borges, Andrić, Krleža, Jergović, Hemon, Kundera. Zadnjih godina oduševljavam se ženama na domaćoj književnoj sceni jer su mnoge od njih donijele posve novu poetiku, a neke i cijele žanrove, pa su na svoj osebujan način proširile granice književnosti: Tatjana Gromača, Mirjana Dugandžija, Suzana Matić, Karmela Špoljarić, Milana Vlaović, Olja Savičević Ivančević, Aleksandra Kardum, Ankica Tomić... Moram spomenuti i dva autora čije knjige nikome ne bih posudila od straha da mi se neće vratiti: Danijel Dragojević i Semezdin Mehmedinović.

Što Vas inspirira za pisanje?

Ja vam ne vjerujem u inspiraciju, ili možda samo ne volim tu riječ. Ne vjerujem da pisci hodaju naokolo i vrebaju taj famozni trenutak nadahnuća. Kad je pisanje u pitanju, vjerujem samo u stvaralačku intuiciju i u disciplinu. Istina je da nešto izvana može poslužiti kao poticaj – neki prizor, događaj, osoba, tuđa rečenica, pa i pauk na zidu – ali to izvana može samo "pogurnuti" nešto što je unutra već postojalo kao tema. Kad povjerujete u taj impuls, sve dalje je samo pitanje discipline. Možda to zvuči pomalo "vojnički" – ali jako dobro znam kako lako pauze od pisanja odvedu u nepisanje. I u danima bez tzv. inspiracije treba iscijediti iz sebe bar karticu teksta – pa makar silom, i makar je poslije bacili.

"Tuđi život", Vaš prvi roman, problematizira, između ostalog, i virtualni život, odnosno upoznavanje preko interneta?

Da, to je jedan od rukavaca radnje. Kad sam istraživala za taj roman, iznenadilo me koliko ljudi na internetu živi paralelni život i koliko su moćne iluzije koje u tom okružju ljudi stvore u potrebi za bijegom od stvarnosti. Junakinja "Tuđeg života" toliko povjeruje u iluziju virtualnog da zanemari potencijal stvarnog života i ne vidi dobre stvari koje joj se događaju pred nosom. Roman je objavljen prije četiri godine, ali čini se da ta tema svakim danom postaje sve više aktualna jer se dobar dio naših života odvija na društvenim mrežama i na internetu.

Vaša drama Čekaonica izvođena je u opuzenskom amaterskom kazalištu AKO. Kako je nastala i kako je prihvaćena od publike.

"Čekaonica" je bila neka vrsta moje intimne pobune protiv čekanja koje prerasta u propuštanje života. Većina ljudi uvijek nešto čeka – nekad je to samo vikend ili važan sastanak nakon kojega će "sve biti bolje", a nekad je bolji posao, veći stan, brži auto, partner po mjeri. Dok se to ne dočeka, kao da je u život upisana pauza. U mojoj drami metafora života kao čekaonice "boljeg sutra" postaje zajednički nazivnik likovima koji se zateknu zajedno u čekaonici liječnika opće prakse. Drama je prije 3 godine uvrštena među 12 najboljih drama na natječaju "Marin Držić", i objavljena na portalu drame.hr – gdje su je AKO-vci pronašli. To mi je baš lijepa suradnja i lijepo iskustvo. Bila sam samo na jednoj izvedbi, onoj vrgoračkoj, gdje je publika predstavu sjajno primila.

Je li lakše pisati drame ili romane?

Ja bih to rekla ovako: ljepše je pisati romane. Možda je s dramom lakše u „tehničkom“ smislu, jer zahtijeva manje vremena i jer je dijalog zahvalnija forma za raspisivanje, ali u romanu se ipak više osjećam „na svom terenu“. Moje su drame posljedica dugogodišnjeg rada u kazališnom okruženju – nakon toliko kazališnih proba u nekom trenutku jednostavno počnete razmišljati "u prizorima". Istina je da imam veliko iskustvo kazališta, ali nemam formalno dramaturško obrazovanje pa se u drami uvijek pomalo osjećam kao uljez. Danas je moj sin student dramaturgije na ADU, tako da je, nakon Borislava koji je bio vrlo plodan i izvođen dramski pisac, u obitelji Vujčić na pomolu još jedan dramatičar koji puno obećava. Ja ću se sa svojim dramama ipak pritajiti.

Što mislite o položaju drame u hrvatskoj književnosti?

Mislim da se u hrvatskom kazalištu nedovoljno igraju suvremeni hrvatski pisci. Posljedice te činjenice zapravo su porazne – jer zaustavite li sad ljude na cesti i upitate ih da vam nabroje tri suvremena hrvatska dramatičara, tko zna koliko bi vam prolaznika trebalo da dobijete ta tri imena. Nije da ljudi ne idu u kazalište – gledališta su puna, ali se čini da su domaći dramatičari uvijek nekako posljednji na popisu kad se planira repertoar. Čak ni nagrađeni tekstovi na jedinom natječaju za dramski tekst u Hrvatskoj ne završe uvijek na pozornici.

Koji su planovi za budućnost?

Pišem novi roman, u koji sam već duboko zaglibila. Evo, i u tome je ljepota pisanja – uvijek možete krenuti ispočetka, od neke nove prve stranice.

 
Povratak na Blog
 
Prosinac 2019
N
P
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
1
2
3
4

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Ljudska djela
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Vrijeme hladnijih snova
Vuk i breza
Volgina djeca
CABAres, CABArei
Svemirski anđeli
Lom
U gradu sjena i utvara
Majčino mlijeko

Blog Newsletter