Teška voda

Mesnate rajčice u vrtu već su prezrele, kupine popadale po tlu, salata procvjetala, rublje se suši na konopcu po kojem skakuću sjenice, iz crkvice na brdu usred sela odjekuje glasna zvonjava… U Idinoj kući sve je razbacano, žuti papirići polijepljeni posvuda, dok ona pokušava skupiti krhotine svojeg života, a prošlost i sadašnjost nerazmrsivo se isprepleću. Gdje je granica?

Pia Prezelj u Teškoj vodi prikazuje život starije žene i njezinih susjeda na selu. Udovica Ida izgubljena je u svojem svijetu, stiješnjena između prošlosti i sadašnjosti. Povremeno joj u pomoć priskače susjeda Marta, udovica čija je sudbina blisko povezana s njezinom. Autorica u ovom kratkom, ali vrlo slojevitom romanu, kroz sudbinu Ide i Marte bez okolišanja progovara o temama poput majčinstva, posebno neostvarenoga, o odnosu društva prema ženama bez djece, ženskoj seksualnosti, nevjeri, životu mimo društvenih očekivanja. Svaki od osebujnih likova u Teškoj vodi na svoj se način suočava s prošlošću, s krivnjom, s posljedicama onoga što su učinili, kao i onoga što nisu, žaleći za onim što nisu proživjeli, doživjeli ili izgovorili kada je trebalo.

„Književni prvijenac Pije Prezelj Teška voda nadahnut je bogatom tradicijom slovenske pučke pjesme i pripovijetkama o selu. To je svijet prekopane zemlje, bolnih nogu i znojnih pazuha, ali i sočnih kupina i mliječnih kukuruznih klipova, koji poznajemo još iz djela Ivana Potrča i Prežihova Voranca – samo što ovaj put živi u novoj i potpuno suvremenoj perspektivi.“
Iz obrazloženja nominacije
za Cankarovu nagradu

„Pia Prezelj u romanu Teška voda pokazuje da je u slovenskom selu moguća suvremena priča sa snažnom protagonistkinjom.“
Ana Schnabl, slovenska autorica

„Teška voda je svjež, stilski originalan i tematski slojevit roman o pojedincu i zajednici, o odnosu prema slabijima, o poricanju sebe i izdaji u odnosima koji su – bez obzira na mjesto događaja – zajednički svim ljudima. Pia Prezelj napisala ga je s velikom dozom iskrenosti i autorske zrelosti.“
Alenka Zor Simoniti, emisija Pisave

„Ništa u romanu ne odaje da je riječ o prvijencu jer od prve do zadnje stranice pokazuje zrelost i suvereno vladanje formom, vješto vodeći nelinearnu priču i držeći se take granice između izrečenoga i neizrečenoga.“
Mladen Dolar, slovenski filozof,
teoretičar kulture i filmski kritičar