.

Camus
o apsurdu

Jeste li ikad toliko pokisli da ste se samo počeli smijati? Je li vam u životu ikad nešto toliko pošlo po zlu, ispalo tako katastrofalno, da vam nije preostalo ništa doli da se nasmiješite, prihvatite to i uživate u svakom trenu? To je ono što je Albert Camus nazvao „apsurdnost svijeta”.
Camus je bio francuski egzistencijalist čija je polazišna točka bila jednostavna tvrdnja da u životu ne postoje nikakva objektivna pravila kojima bismo se mogli voditi. Ljudi nemaju „svrhu” (kao što je tvrdio Aristotel), ne postoji nikakav moralni zakon (kao što je mislio Kant), niti postoji život nakon smrti kojem se možemo radovati. Prilično sumorno.
U svom eseju „Mit o Sizifu” iz 1942. godine Camus izlaže ideju o apsurdnosti svijeta. Sizif je, zbog neke uvrede koju je nanio grčkim bogovima, osuđen da na vrh planine vječno valja ogroman kamen, a da bi se on zatim skotrljao natrag dolje.
Isto tako i mi ljudi stalno nešto radimo, iako duboko u sebi znamo da od toga na kraju neće biti ništa; i najveći i najmanji od nas jednog će dana biti samo prah. Sve je apsurdno i Koliko se god mi skrivali iza rutina ili bombastičnih podviga, i dalje znamo da će sve jednom nestati. Život je besmislen pothvat. Svi mi samo sviramo dok brod tone, poput glazbenika na Titanicu.
Camus je napisao: „Postoji samo jedan uistinu ozbiljan filozofski problem, a to je samoubojstvo”, ali nije na tome stao; to bi značilo odati se nihilizmu, a to nipošto ne smijemo učiniti.
Apsurdnost svijeta problem je samo ako joj se protivimo. Sizif prezire svoju zadaću samo zato što je uspoređuje sa životom koji je nekoć imao. Žudi za postojanjem koje mu više nije dostupno. Mi ljudi očajavamo samo utoliko ukoliko se naivno držimo ideje o predahu, o rješenju, o lijeku. Zbog svog smo traganja za smislom vječno nesretni. „Rješenje” apsurdnosti nije ignorirati je, već prigrliti je. Jednom kada to shvatimo te vedro i nasmijano prihvatimo to stanje kao najbolje što nam se nudi, možemo čak i iznova pronaći sreću u životu.
Camus je napisao: „Nepodnošljive se istine rasplinu kada ih se prihvati.” Čak i tragedija apsurdnosti svijeta može se savladati ako je pogledamo ravno u oči i nasmijemo joj se u lice.

Wabi-Sabi
i nesavršena ljepota

Nešto što je na bilo koji način manjkavo može biti nadasve lijepo. Stari atrij s kipovima prekrivenim mahovinom, šumarak pun usahlih stabala, ruševni zamak... Sve njih krasi određena ganutljivost koja nas dira negdje duboko u duši. Ono što je staro, oronulo, napuknuto, neskladno, kvrgavo ili iskrivljeno može u nama pobuditi čeznutljiv osjećaj ljepote. Taj je osjećaj veoma teško objasniti ili shvatiti.
Upravo je o tome riječ u japanskom konceptu wabi-sabi. Wabi-sabi je stanje uma u kojem prepoznajemo i cijenimo nesavršenost ili prolaznost života, no ujedno obuhvaća i način na koji se postavljamo prema tome, kako bismo i sebe poimali kao dio te prolaznosti.
Estetska tradicija na Zapadu korijene vuče iz antičke Grčke, čiji su ideali bili ljepota i savršenstvo. S druge strane, u budizmu, a naročito u japanskoj kulturi, naglašavaju se nestalnost, nepotpunost i krhkost svega što postoji. To je poput kontra sta između mramornog kipa Adonisa i okrhnute porculanske šalice, između ideala i stvarnosti.
Ako je wabi-sabi uopće poznat izvan Japana, uglavnom ga se povezuje s dizajnom. Može ga se naći u oronuloj ruševini, izlizanom, rustičnom stolu, ili asimetričnim stupovima drevne građevine. Često ga se upotrebljava kao pridjev, naprimjer: „Ona je klupa wabi-sabi.” I premda to jest sastavni dio wabi-sabija, ne obuhvaća njegov glavni aspekt.
Wabi-sabi više je nalik odnosu između promatrača i predmeta koji on promatra. Predmet sam po sebi zapravo ne može biti wabi-sabi, već pobuđuje wabi-sabi u nama. Kad u napuknutom nadgrobnom spomeniku prekrivenom mahovinom pronađem ljepotu, to je zato što me taj prizor podsjeća na moju vlastitu smrtnost, na nesavršenost i prolaznost svega što postoji. U jednoj bi osobi stari lav pun ožiljaka mogao pobuditi wabi-sabi, a u drugoj bi on mogao proizaći iz glazbe Jeffa Buckleyja ili posljednje riječi pročitana romana.
Japanci su iznimno svjesni izmjene godišnjih doba (dapače, imaju nazive za 72 različita vrlo kratka godišnja doba) i wabi-sabi je povezan s time. On znači uviđati neizbježnost jeseni i dugotrajnu hladnoću zime. Znači i uživati u životnosti proljeća i vrhuncu ljeta, a istodobno biti svjestan da će to, kao i sve drugo, jednom proći. Sve će jednom izblijedjeti, oštetiti se, uvenuti i propasti, a iskusiti wabi-sabi znači prepoznati to u bilo čemu.
Dakle, sljedeći put kad vidite nešto razbijeno ili nakrivljeno, prepoznajte ganutljivu ljepotu koja se u tome može naći. Ništa ne traje vječno, ništa nikad nije dovršeno i ništa nije savršeno, a svijet nam to pokazuje na svakom koraku.

De Grouchy
o brižnim roditeljima

Sve se vraća na naše roditelje. Ne morate čupkati bradu i pušiti cigaru u Beču da biste znali koliki trag roditelji ostave na nas. Oni nas pripremaju za svijet, uče kako da se ponašamo, oblače nas, hrane i vode brigu o nama. No najvažnija je sama činjenica da smo ih imali. Nitko se ne rodi sam na planini. Nama ljudima mjesto je u čoporu. Trebamo jedni drugima.
To jednostavno opažanje navelo je Sophie de Grouchy, francusku filozofkinju iz 18. stoljeća, na zaključak da se naša moralna načela razvijaju samo u suradnji s drugima. Ljubav koju primamo od prvih trenutaka života, kaže ona, određuje i oblikuje naš čitav pogled na svijet.
Čim dođemo na svijet, ovisimo o drugima. Ljudska beba ne može preživjeti bez brige, podrške i ljubavi skrbnika. Taj je skrbnik često djetetov roditelj, no isto tako može biti i dadilja, rođak, pa čak i državni službenik. Ljudska su bića „osuđena na strogu ovisnost o svima drugima”.
Zbog toga svi mi od samog početka naučimo da čovjek „samo svoje postojanje duguje” svima drugima te da si ne možemo priuštiti da jedni drugima okrenemo leđa, da živimo na osami, ili da „budemo indiferentni” prema tuđim patnjama i užicima. Prva nam je lekcija u životu to da nam, ako patimo, drugi mogu pomoći. I stoga smo prirodno usklađeni s onima oko nas te naše suosjećanje, moralnost i dobrota proizlaze iz tih spona nastalih već u kolijevci.
Adam Smith (kojeg je de Grouchy htjela opovrgnuti) tvrdio je da se suosjećanje temelji isključivo na vlastitim interesima, da svoje želje i osjećaje projiciramo na druge. De Grouchy je smatrala da to promašuje samu ljudsku bit. Vjerovala je da suosjećamo s tuđom boli i patnjom zato što su nam prvi trenuci života obilježeni povezanošću s drugima. Osjećamo to jer drugi to osjećaju.
Dakle, ako naša suosjećajnost proizlazi iz naših najranijih odnosa, bit će srazmjerna kvaliteti tih odnosa. Drugim riječima, što smo na početku života više povezani, zbrinuti i voljeni, to ćemo više suosjećati s drugima. S obzirom na to, svi naši zakoni u vezi s obrazovanjem i skrbi za djecu, kao i socijaliziranje u prvim godinama života, trebali bi biti usmjereni na poticanje takve povezanosti.
De Grouchy je u povijesnim knjigama uvelike zanemarena, kao i mnoge druge filozofkinje. No iz njezinih tekstova i ideja vidi se da je bila ispred svog vremena i da je shvaćala ono što je moderna psihologija neosporivo dokazala: da ljubav nastaje u ljubavi, da iz brižnosti izrastaju brižni ljudi i da je roditeljska skrb neophodna za razvoj zrelog, sretnog i moralnog ljudskog bića.