Skandinavije se ne mogu zasititi

Sandra Ljubas, prevoditeljica iz čijih nam ruku stiže „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, govori o svome iskustvu prevođenja sa skandinavskih jezika, prednostima prevodilačkog posla i hrvatskim autorima koje bi rado prevela za Skandinavce.

Studirala si njemački i švedski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, usavršavala se u danskom i norveškom, a sada i završavaš poslijediplomski studij iz jezikoslovlja. Odakle Tvoja ljubav za skandinavistiku, odakle poticaj za upis na studij švedskoga jezika? Imaš li prema tim zemljama posebno emotivan odnos, i zašto?
Moji su me radni jezici osvajali jedan po jedan. U jezičnoj sam gimnaziji učila engleski, njemački i španjolski jezik, ali baš mi je ustroj germanskih jezika uvijek bio najbliži srcu. Odgovaraju mi njemačka logika i preciznost, a švedski je usto i iznimno melodičan, pjevan jezik. Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika. Prvenstveno su me, dakle, vodili jezični, lingvistički razlozi, tako je bilo i za upis studija. Tek me poslije osvojila Švedska kao država i shvatila sam da mi je blizak i skandinavski mentalitet. Volim njihov minimalizam i to što svi provode mnogo vremena u prirodi, koja je prekrasna u svim godišnjim dobima.

Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika.

Otputujem u Švedsku barem jednom-dvaput godišnje, i proputovala sam je od krajnjeg juga do samog arktičkog kruga. Emotivan odnos proizlazi i iz spoznaje da djelujem kao most između njihove i naše kulture – pa nastojim pratiti i književnost, i skandinavsku filmografiju, politiku, aktualna događanja, to mi pomaže i u prevođenju. Skandinavije se ne mogu zasititi!

Što te privuklo upravo književnom prevođenju?
Kada sam tek diplomirala, vladala je velika potražnja za prevoditeljima sa skandinavskih jezika, i zapravo mi se književno prevođenje samo ponudilo, a ja sam ga spremno prihvatila. Bio bi mi prevelik klišej reći da sam kao strastvena čitateljica stremila samo k tome, ali rano sam promišljala prevoditeljsku ulogu u stvaranju svjetske književnosti i okretala se toj specijalizaciji. Bila je to, sve u svemu, sretna kombinacija tržišnih potreba i osobnih preferencija.

Koje su, prema tvome mišljenju, prednosti književnoga prevođenja u odnosu na druge prevoditeljske poslove?
Zapravo mi se sviđaju i druge vrste prevođenja, ali književno prevođenje pruža određene slobode – na istom se prijevodu dugo radi, pa nema potrebe za konstantnim pregovaranjima s novim naručiteljima, što zna biti iscrpljujuće, vrijeme rada u potpunosti je fleksibilno i možemo ga prilagoditi svom bioritmu, kao i uzeti godišnji odmor kada god poželimo.

Pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova.

Uživam u tom privilegiju, pa često nekamo otputujem, odlazila sam i na prevoditeljske rezidencije, dobivala stipendije, ali pronašla vrijeme i za čitav doktorski studij i istraživački rad. Lijepo je i na kraju primiti otisnuti prijevod u ruke, kada nosi tvoje ime i na njega imaš autorska prava. No ima ta sloboda i svoju lošu stranu, naravno. Stalna radna mjesta donose sigurnost o kakvoj mi možemo samo maštati, a i drugi prevoditelji bolje zarađuju!

Baviš se prevođenjem i kao znanstvenica: koliko smo napredovali kad je u pitanju strojno prevođenje, i misliš li da će ono jednoga dana doista moći zamijeniti prevoditelja?
U doktorskoj disertaciji iznosim tvrdnju da se ne treba pitati hoće li strojno prevođenje zamijeniti prevoditelja, već samo kako će ono promijeniti prevoditeljsku svakodnevicu. Sustavi za strojno prevođenje mogu rasteretiti prevoditelje od nekih zamornih i repetitivnih prijevodnih zadataka, i služiti kao pomoć, baš poput mrežnih rječnika ili pravopisnih provjernika, no pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova. Čak i da se samo uređuju, strojni prijevodi znaju biti vrlo varljivi i katkad je potrebno uložiti veći kognitivni napor da ih se uredi nego da se tekst prevede od nule, pogotovo nekomu tko s njima nema dovoljno iskustva. Stoga književni prevoditelji nemaju od čega strahovati. Također, izlazni rezultati iznimno su ovisni o jezičnim kombinacijama, a hrvatski naprosto nema dovoljno digitalnih resursa da bi pomaci u kvaliteti bili streloviti.

Književnim se prevođenjem baviš nekoliko godina, no iza tebe je već gotovo 20 knjiških naslova. Kako uspijevaš držati takav tempo, u čemu je tvoja tajna?
Književno prevođenje nije mi „drugi posao“ ili „plaćeni hobi“, već posljednje četiri godine, praktički od diplome, živim od njega. Tako se i skupilo prijevoda, moram priznati da su to uglavnom i poprilično opsežne knjige, ali nadam se nastaviti u tom smjeru. Interes za skandinavsku književnost ne jenjava, samo da nas inflacija ne natjera u profitabilnije vode.

S kojega ti je jezika najdraže prevoditi?
Sa švedskoga, bez razmišljanja. Uvijek sa svoja četiri jezika imam dovoljno raznovrsnosti, ali švedskom se najradije vraćam.

Za Henu si, među ostalim, prevela roman „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“. Po čemu je ova autorica specifična i čime se, iz pozicije prevoditelja, u švedskome književnom korpusu ističe njezina proza?
Švedski su krimići toliko popularni da se pod njih katkad iz marketinških razloga gura i što im pripada, i što ne. Baš me nasmijalo kada sam i „Oporuku“ jednom kod nas vidjela među preporukama za krimiće. Istina, netko u romanu umire, ali Nina Wähä ne pretvara ovo u roman otkrivanja slučaja. Ona je i spisateljica, i glumica, i pjevačica, navikla je iznositi priču kroz razne medije. Stil joj je vrckav i razigran, ali teme su mračne.

Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora.

Neke su ključne rečenice ovlaš izrečene, namjerno nedorečene, čitatelju bolne istine o likovima gotovo mogu promaknuti. Mislim da je to vrlo specifično za podneblje u kojemu se odvija radnja, humorom se izbjegava progovarati o problemima. Zato je vjerojatno tako dobro prihvaćen u Švedskoj, i ne mislim da ga mogu usporediti i s jednim drugim suvremenim švedskim romanom.

Roman je ispripovijedan glasom sveznajućega pripovjedača, no svaki od čak 12 likova – mahom djece jedne velike i disfunkcionalne obitelji – zapravo iznosi svoje viđenje, svoju priču.  Koliko je bilo teško naći glas i izraz za svako od njih?
Nina Wähä potvrdila je da je zapravo i počela pisati zbirku novela, svaku iz perspektive jednog lika, što se poslije stopilo u veliki roman. To se i vidi – iako se vještim pisanjem ostavlja dojam da čitamo toliko različitih glasova, na kraju je sve to u priču povezao naš sveznajući pripovjedač. Prevoditeljski sam tu samo trebala pratiti autoričine korake, takoreći stati u iste stope u snijegu, a i čitateljski mi se to najviše svidjelo – vjerujem da koju godinu nakon čitanja ovog romana možda nećemo pamtiti svu radnju, ali još ćemo se pitati što je bilo s likovima, kao da su stvarni i da njihovi životu teku dalje nakon zatvaranja korica.

Roman obiluje i dirljivim i potresnim prizorima, poput stradanja djeteta. Kad prevodiš, koliko te emocionalni doživljaj ometa u prevođenju, a koliko ti pomaže?
Drukčije procesuiram knjige kao prevoditeljica nego kao čitateljica. Dok čitam, lako pustim suzu, ali kada prevodim, usredotočena sam samo na pronalazak pravih riječi.

Postoje li knjige koje su ti ostale u sjećanju kao nečiji sjajni prijevodi?
Iz perspektive teorije prevođenja, da bi znao je li neki prijevod sjajan, moraš ga usporediti s izvornikom, nezahvalno je vrijednosne sudove donositi naslijepo. No ja rado posežem za hrvatskom prijevodnom književnošću, što znači da prevoditeljima pristupam s povjerenjem. Mogu potvrditi i da su mi odlični dosadašnji prijevodi mojih skandinavskih kolega u Heni!

Samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati.

Imaš li uzore među prevoditeljima?
Nemam, no od mnogih sam o prevođenju učila, pogotovo na fakultetu, a pohađala sam i razne radionice prevođenja. Studirala sam prevoditeljski smjer i upijala sve o prevođenju što mi je bilo dostupno. Ali dok sam učila teoriju prevođenja, slušala iskustva starijih prevoditelja i analizirala prijevode, uvijek sam o svemu tome i dosta kritički promišljala i razvijala vlastiti pristup. Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora, ali zato s iznimnim poštovanjem za sve one koji teorijski i praktično pridonose razvoju struke.

Sjećaš li se koju ti je knjigu bilo najteže prevesti?
„Sestrinska zvona“ norveškog književnika Larsa Myttinga. Za taj sam roman žiteljima čitavog jednog sela podarila kvazidijalekt – nisam njihov starinski norveški dijalekt zamijenila nekim našim jer sam to smatrala neprirodnim rješenjem, ali sam im dosljedno obilježila vokabular i gramatiku tako da im se govor razlikuje od drugih likova u romanu. Onda je izišao nastavak – „Tapiserija sestara Hekne“ – i sve sam to morala ponoviti, pa još i proširiti. Na „Sestrinskim zvonima“ dugo sam radila i uz prijevod vodila iscrpne bilješke, bila je to moja prva suradnja s Henom i nisam znala kako će tekst proći na lekturi, a zatim sam se još brinula kako će ga dočekati publika. Mogu reći da su me na kraju preplavili pozitivni dojmovi, i da sam na taj prijevod vrlo ponosna. Žao mi je što u prevoditeljskoj zajednici nije naišao na više odjeka. Boljka je to manje 'atraktivnih' jezika, samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati. S druge strane, drago mi je što su čitatelji zadovoljni prijevodom, komentiraju ga, uživaju i zapitkuju kada će treći dio!

Kad bi među hrvatskim autorima birala, koga bi prevela na neki od skandinavskih jezika?
Ne bih se olako laćala prevođenja visoke književnosti na strane jezike, ali mislim da bi na skandinavskom tržištu, primjerice, dobro prošle „Divlje guske“ Julijane Adamović, uklopile bi se u njihovu poetiku. Inače mi se još sviđaju romani „A onda je Božo krenuo ispočetka“ Marine Vujčić i „Mileva Einstein, teorija tuge“ Slavenke Drakulić, čiji su nešto stariji romani već prevedeni na švedski. Imamo još dobrih hrvatskih romana, ali zadržat ću se ovom prilikom na autoricama!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.