12.09.2014.

Kritika romana Marine Vujčić, 'A onda je Božo krenuo ispočetka'

Jutarnji list, 11.4.2014.
Autor: Jagna Pogačnik
                                                                                                                                                                                                                                    

Junak vješto ispričanog i dobro smišljenog romana A onda je Božo krenuo ispočetka nevjerojatno je simpatičan tip za kojeg navijamo od početka

Marina Vujčić debitirala je romanom Tuđi život prije četiri godine i već je tada bilo jasno kako na tu profesoricu hrvatskoga jezika i lektoricu valja obratiti pozornost. Roman koji je propitivao odnos stvarnosti i virtualne zbilje, identiteta u “pravom” i internetskom životu, spojio je dvije stvari bez kojih se u romanu, zapravo, ne može - vještinu pripovijedanja i dobro osmišljenu fabulu.

Odmor za čitatelje

Marina Vujčić, tada, nije imala sreće s tajmingom koji bi joj dodijelio kontekst s kojim se postaje “vidljiviji”, recimo novi ženski književni val koji bi joj donio zajedničke fotografije i predstavljanja u novinama, kako se to prošle godine dogodilo s desetak novih proznih naslova koje su potpisale žene. No, njezin novi roman A onda je Božo krenuo ispočetka dokaz je kako joj to uopće nije potrebno jer joj je i sam napisani tekst posve dovoljna legitimacija, a nedavno dodijeljena treća Nagrada Marin Držić za dramski tekst Umri ženski još je jedna satisfakcija za autoricu koja je do sada sa svojom književnošću živjela uglavnom samozatajno.

Božo Belamarić koji je krenuo ispočetka, čvrsto vjerujem, mogao bi biti pravi odmor čitateljima domaće proze koji su se pomalo umorili od političke, društvene i socijalne kontekstualizacije kojom obiluje recentna produkcija. Istina, književnost ne može i ne treba samo lebdjeti u zrakopraznom prostoru, ali Marina Vujčić i nije takva autorica.

Kompleksna slika

Njezin je Božo itekako “zbrinut” i kontekstualiziran, ali ne širom zajednicom društvenih gadarija, nego prije svega egzistencijalističkim, univerzalnim statusom krize smisla, egzistencije, ako hoćete i srednjih godina.

Riječ je, naime, o 45-godišnjem diplomiranom filozofu kojeg skučenost male sredine, loš brak i profesionalna nerealiziranost nagna da učini ono o čemu smo slušali u formi urbanih legendi ili kratkih crtica iz crne kronike - jednoga dana ode po cigarete i više se nikada ne vrati u svoj život. Cigarete ovdje nisu baš cigarete; Božo će se bez ikakvih najava, pozdrava, prtljage i planova ukrcati na vlak za Zagreb, financijski relativno siguran i s jasnom nakanom da počne ispočetka. Tijekom putovanja i prvih zagrebačkih dana u hotelskoj sobici negdje na rubu grada, putem njegovih unutarnjih monologa, dobit ćemo uvjerljivu i kompleksnu sliku Bože sa svim njegovim nezadovoljstvima, frustracijama, neprilagođenostima i flashbackovima prošlosti, što ga čini jednim od umješnije karakteriziranih likova suvremene hrvatske proze.

Majstorica fabuliranja

Premda koncipiran kao egzistencijalistički antijunak, poduprt citatima filozofa (od Sokrata do Nietzschea) u kojima pokušava pronaći logiku i potvrdu svojih životnih neuspjeha, s druge strane, Božo i roman kojem je on glavni lik ne razvijaju se u smjeru “teškog” intelektualističkog romana s filozofskom potkom. Dapače, u tom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično “naš” i razumljiv, a roman čitak i s izuzetnom unutarnjom dinamikom. Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu koji gradi i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za glavnog lika, već i njegove konzumente.

Taj nesretni Božo, sa svim svojim nevoljama u ljubavnom životu, obiteljskim zavrzlamama, jednim neotvorenim koferom, zagušljivim dalmatinskim miljeom iz kojeg potiče i potpunim nesnalaženjem u praktičnim stvarima, nevjerojatno je simpatičan tip za kojeg navijamo od prve stranice romana, čak i kad su njegovi potezi i njegova maštanja posve neshvatljivi.


02.09.2014.

Intervju s Marinom Vujčić

Aktual, 26.3.2014.

Razgovarao: Saša Drinić

                        ,

Nema tog ponovnog početka koji vas može osloboditi vlastitog perfekta

Da je danas popularno skupljati sličice omiljenih autora s domaće scene, potpisnik ovog teksta malu samoljepivu sličicu književnice Marine Vujčić s ponosom bi zalijepio na posebno mjesto svog, sada nekog imaginarnog albuma. Njeno najnovije ukoričenje „A onda je Božo krenuo ispočetka“ jednostavno je sjajno napisan roman. I pravi as iz rukava nakladničke kuće Hena com da se s njim otvori nova biblioteka Nokaut. Aktualu autorica priznaje da je, istina samo dijelom, priča nastala iz inata protiv spolne podjele književnosti. Možemo li ustinu krenuti ispočetka zanemarujući sve što smo proživjeli do tog trenutka i koliko zapravo u životu možemo biti svoji, bez obzira što drugi o tome mislili, pitanja su koja naviru čitajući Božu. Marina Vujčić pisala je i drame, a njezina je „Čekaonica“ dobila i vrijedno priznanje, te se nalazi na repertoaru Amaterskog kazališta u Opuzenu. Bio je to bunt protiv čekanja koje prerasta, kaže nam, u propuštanje života. U dvjestotinjak stranica novog romana nije propustila ništa, a veseli činjenica da je novi roman već u nastajanju.

U svom romanu A onda je Božo krenuo ispočetka na vrlo kvalitetan i zanimljiv način opisujete psihološki profil čovjeka koji je naizgled jedan od nas, svakodnevnih ljudi. Kako se rodila ideja za ovu temu?

Po tome koliko se prvih čitatelja "prepoznalo" u liku Bože Belamarića, čini se da je on doista "jedan od nas" – ili barem da u mnogima od nas čuči potencijalni Božo, čije smo postojanje sveli na mjeru koja ne remeti naše sudjelovanje u realnosti. Ideja se zapravo rodila "iz dišpeta", što danas nerado priznajem. Mom prvom romanu, kao i romanima još nekoliko autorica koje su te godine debitirale, stalno se "prišivala" odrednica "žensko pismo" – a mene je to zasmetalo ne samo kao autoricu, nego i kao strastvenu čitateljicu kojoj spol autora nikad nije bio temelj za svrstavanje u bilo kakve "pretince" književnosti. Tu se negdje zametnula odluka da ću napisati roman u kojem je glavni lik muškarac, valjda računajući na to kako će me muški junak poštedjeti takvih svrstavanja. No ipak, pravi zametak Bože kao junaka nije više imao veze s tim inatom. Božo mi se jednostavno dogodio onako kako mi se i svi drugi likovi događaju, iz nekog iracionalnog unutrašnjeg impulsa koji me nagovara na određenu temu – a to je u ovom slučaju bila tema počinjanja ispočetka.

Tko je, zapravo, Božo?

Pitate li me ima li moj Božo uporište u nekom stvarnom čovjeku – nema. Božo je od glave do pete fiktivni romaneskni junak; junak kojemu sam dala u zadatak da se prepusti mentalnom životu na štetu onog drugog, svima vidljivog. Baš ta nevidljivost istinskog života – priznamo li da je istinski život ono što sami najdublje proživljavamo – jest ono čime sam se htjela pozabaviti kroz Božu kao junaka. Božo je netko koga smo danas možda sreli na ulici: naizgled sasvim običan čovjek koji sadrži cijeli jedan životni svemir o kojem ništa ne znamo, i nikad nećemo saznati ne zavučemo li se nekako u njegov um. Upravo to, moj autorski voajerizam, definiralo je Božu kao lik.

Roman mi se sviđa između ostalog i zato što je istovremeno i duhovit i inteligentan, što nije česta kombinacija. Što Vam je od te dvije činjenice bitnije u književnosti?

Meni kao čitateljici bitnije je ovo drugo, iako je duhovitost uvijek bonus u čitateljskom užitku. Dok pišem, nikad ne razmišljam o tome, ne planiram takve stvari. Sigurna sam da čitatelji uvijek prepoznaju namjerno, da ne kažem "nasilno", doziranje bilo kojeg sadržaja u književnom djelu. Sve mora prirodno izvirati iz karaktera junaka i uvjerljivosti njegovih postupaka, inače ne drži vodu. Božo je zapravo čovjek bez imalo smisla za humor, ali je ispalo da se komika njegovih postupaka sama nekako nametnula iz njegova karaktera i iz situacija u koje sam ga postavila.    

Kako gledate na želju ljudi da jednom ''krenu ispočetka''?

Vjerujem da većini ljudi ponekad dođe da „odu po cigarete“ i više se nikad ne vrate. Možda čak i svima, koliko god mnogi to ni na mukama ne bi priznali – jer uvijek su oko nas neki bližnji koji bi ispaštali već i zbog toga što uopće razmišljamo o životu koji njih ne uključuje. Istina je da u ovom romanu ironiziram ideju novog početka, s punim uvjerenjem da promjena životnih okolnosti ne mijenja naš osobni kapacitet za život. No ipak, koliko god se počinjanje ispočetka može činiti utopijom, radije sam na strani romantične nade da život može biti bolji, da vrijedi pokušati izboriti se za tu bolju verziju, nego na strani odustajanja i nezadovoljstva kao trajnog stanja. Možda je upravo ta nada ono zbog čega je i čitatelj na strani „luzera“ Bože – jer ipak je on čovjek koji je povjerovao u mogućnost „novog života“ i koji ga se usudio isprobati.

Može li književnost poslužiti kao svojevrsni restart?

Mogla bi kad bi restart uopće bio moguć. No restart ne briše podatke s hard diska. Možemo mi odlučiti okrenuti novu stranicu, promijeniti neke okolnosti svog života ili se zateći u situaciji promijenjenih okolnosti protiv svoje volje – ali svoju emocionalnu i duhovnu prtljagu, svoju povijest, sva iskustva koja su nas odredila i oblikovala, nosimo sa sobom kamo god krenuli. Nema tog restarta koji vas može osloboditi vlastitog perfekta. No književnost vas može uljuljati u iluziji da ste negdje drugdje, da ste nakratko umaknuli vlastitoj orbiti – a katkad je i to sasvim dovoljno.

Vi kažete da vjerujete kako je književnost najugodniji način da se nadmudri stvarnost. Zašto?

Radi se o parafrazi jedne Pessoine rečenice, u kojoj on kaže da je književnost najugodniji način da se izbjegne život. Nije da želim izbjeći stvarni život, ali književnost je dobra prilika da se povremeno "sklonim" od stvarnosti, da osiguram sebi duhovni prostor u kojem je sve po mom – a to meni znači "nadmudriti stvarnost", koliko se stvarnost uopće može nadmudriti. Ja se, jednostavno, pišući najbolje zabavljam. Svijet postaje sve neudobnije mjesto, i postoje trenuci kad sam stvarno zahvalna na sposobnosti da izmaštam ljude, događaje, da kreiram svijet koji ne ovisi ni o čemu izvana, nego samo o mojoj autorskoj (samo)volji. U tom smislu književnost je divna zavjetrina, bez obzira čitamo li je ili stvaramo.

Kada ste to spoznali?

Spoznala sam to u najtežim trenucima života, kad mi je umro suprug. Bilo je to vrijeme u kojem sam morala izmisliti paralelni svijet, bezbolniji od onoga u kojem sam se zatekla. Pisanje mi je tada bilo terapija, a s vremenom je preraslo u stalnu potrebu, pa i u način života. Kad me pitaju što je pisanje za mene, kažem: "Pisanje je pola zdravlja." Ne pretjerujem kad kažem da me pisanje spasilo – i da me svaki dan iznova spašava.

Što najviše volite čitati?

Najviše čitam romane. Postoje pisci koji su mi uvijek pri ruci i koji su moja sigurna čitalačka zona u koju se stalno vraćam: Marquez, Rushdie, Pessoa, Sartre, Houellebecq, Nothomb, Borges, Andrić, Krleža, Jergović, Hemon, Kundera. Zadnjih godina oduševljavam se ženama na domaćoj književnoj sceni jer su mnoge od njih donijele posve novu poetiku, a neke i cijele žanrove, pa su na svoj osebujan način proširile granice književnosti: Tatjana Gromača, Mirjana Dugandžija, Suzana Matić, Karmela Špoljarić, Milana Vlaović, Olja Savičević Ivančević, Aleksandra Kardum, Ankica Tomić... Moram spomenuti i dva autora čije knjige nikome ne bih posudila od straha da mi se neće vratiti: Danijel Dragojević i Semezdin Mehmedinović.

Što Vas inspirira za pisanje?

Ja vam ne vjerujem u inspiraciju, ili možda samo ne volim tu riječ. Ne vjerujem da pisci hodaju naokolo i vrebaju taj famozni trenutak nadahnuća. Kad je pisanje u pitanju, vjerujem samo u stvaralačku intuiciju i u disciplinu. Istina je da nešto izvana može poslužiti kao poticaj – neki prizor, događaj, osoba, tuđa rečenica, pa i pauk na zidu – ali to izvana može samo "pogurnuti" nešto što je unutra već postojalo kao tema. Kad povjerujete u taj impuls, sve dalje je samo pitanje discipline. Možda to zvuči pomalo "vojnički" – ali jako dobro znam kako lako pauze od pisanja odvedu u nepisanje. I u danima bez tzv. inspiracije treba iscijediti iz sebe bar karticu teksta – pa makar silom, i makar je poslije bacili.

"Tuđi život", Vaš prvi roman, problematizira, između ostalog, i virtualni život, odnosno upoznavanje preko interneta?

Da, to je jedan od rukavaca radnje. Kad sam istraživala za taj roman, iznenadilo me koliko ljudi na internetu živi paralelni život i koliko su moćne iluzije koje u tom okružju ljudi stvore u potrebi za bijegom od stvarnosti. Junakinja "Tuđeg života" toliko povjeruje u iluziju virtualnog da zanemari potencijal stvarnog života i ne vidi dobre stvari koje joj se događaju pred nosom. Roman je objavljen prije četiri godine, ali čini se da ta tema svakim danom postaje sve više aktualna jer se dobar dio naših života odvija na društvenim mrežama i na internetu.

Vaša drama Čekaonica izvođena je u opuzenskom amaterskom kazalištu AKO. Kako je nastala i kako je prihvaćena od publike.

"Čekaonica" je bila neka vrsta moje intimne pobune protiv čekanja koje prerasta u propuštanje života. Većina ljudi uvijek nešto čeka – nekad je to samo vikend ili važan sastanak nakon kojega će "sve biti bolje", a nekad je bolji posao, veći stan, brži auto, partner po mjeri. Dok se to ne dočeka, kao da je u život upisana pauza. U mojoj drami metafora života kao čekaonice "boljeg sutra" postaje zajednički nazivnik likovima koji se zateknu zajedno u čekaonici liječnika opće prakse. Drama je prije 3 godine uvrštena među 12 najboljih drama na natječaju "Marin Držić", i objavljena na portalu drame.hr – gdje su je AKO-vci pronašli. To mi je baš lijepa suradnja i lijepo iskustvo. Bila sam samo na jednoj izvedbi, onoj vrgoračkoj, gdje je publika predstavu sjajno primila.

Je li lakše pisati drame ili romane?

Ja bih to rekla ovako: ljepše je pisati romane. Možda je s dramom lakše u „tehničkom“ smislu, jer zahtijeva manje vremena i jer je dijalog zahvalnija forma za raspisivanje, ali u romanu se ipak više osjećam „na svom terenu“. Moje su drame posljedica dugogodišnjeg rada u kazališnom okruženju – nakon toliko kazališnih proba u nekom trenutku jednostavno počnete razmišljati "u prizorima". Istina je da imam veliko iskustvo kazališta, ali nemam formalno dramaturško obrazovanje pa se u drami uvijek pomalo osjećam kao uljez. Danas je moj sin student dramaturgije na ADU, tako da je, nakon Borislava koji je bio vrlo plodan i izvođen dramski pisac, u obitelji Vujčić na pomolu još jedan dramatičar koji puno obećava. Ja ću se sa svojim dramama ipak pritajiti.

Što mislite o položaju drame u hrvatskoj književnosti?

Mislim da se u hrvatskom kazalištu nedovoljno igraju suvremeni hrvatski pisci. Posljedice te činjenice zapravo su porazne – jer zaustavite li sad ljude na cesti i upitate ih da vam nabroje tri suvremena hrvatska dramatičara, tko zna koliko bi vam prolaznika trebalo da dobijete ta tri imena. Nije da ljudi ne idu u kazalište – gledališta su puna, ali se čini da su domaći dramatičari uvijek nekako posljednji na popisu kad se planira repertoar. Čak ni nagrađeni tekstovi na jedinom natječaju za dramski tekst u Hrvatskoj ne završe uvijek na pozornici.

Koji su planovi za budućnost?

Pišem novi roman, u koji sam već duboko zaglibila. Evo, i u tome je ljepota pisanja – uvijek možete krenuti ispočetka, od neke nove prve stranice.


30.08.2014.

Kritika zbirke priča Pere Kvesića, 'Pudli lete na jug'

Jutarnji list, 20.8.2014.

Autor: Jagna Pogačnik

"Pudli lete na jug" zbirka su proza Pere Kvesića s dvije tematske preokupacije - psi i naizgled čudni događaji

Na blogovima doista ima svega i svačega - od mnoštva onoga za što bi bilo puno bolje da je na vrijeme završilo u “recycle binu” do dobrih argumenata za nečije psihičke dijagnoze.

Demokratičnost kakva obilježava bespuća blogosfere za mnoge je samo poligon za vlastitu egomaniju, što je i jedan od razloga da sve skupa više i ne doživljavamo pretjerano ozbiljno. Slično je i s književnim blogovima; nakon što smo pomislili kako bi upravo oni mogli biti rasadištem novih književnih talenata, kao nekad književni časopisi, osobito nakon što je objavljeno nekoliko vrlo solidnih knjiga koje su začete u virtualnom svijetu (autora kao što su Vlado Bulić, Suzana Matić, Zrinka Pavlić i dr.), ipak se čini kako je to više izuzetak nego pravilo.

No, postoje ipak neki pisci, ranije afirmirani i ne tako mladi da bi im trebalo “rasadište talenta”, koji su blog iskoristili na pametan način. Uz Alojza Majetića, tu je svakako iPero Kvesić koji je istovremeno vodio nekoliko blogova i tako kreativno premostio godine u kojima mu nije bilo lako doći do tiskane knjige, ali je putem bloga vrlo lako došao do čitatelja. Zanimljivo je da i Kvesić i Majetić pripadaju generaciji koja je afirmirala i gradila hrvatsku “prozu u trapericama” i sigurno to nije baš posve slučajno. Komunikativnost i čitkost njihove proze, kao i njihova zainteresiranost za teme iz suvremene svakodnevice, lako se uklopila u medij koji upravo to i traži od svojih autora.

“Pudli lete na jug” zbirka su Kvesićeve blogerske proze, provučene kroz uredničko sito i rešeto, jer je ovdje riječ o izboru koji se bazira na dvije tematske preokupacije naznačene već podnaslovom knjige - priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima.

Knjiga je to kojoj se poklonici Kvesićeve proze (a koji možda istovremeno nisu poklonici čitanja blogova), doista trebaju veseliti. Nakon što je odradio sve dugove, reizdanja i naknadna izdanja svojih knjiga, Kvesić nam se ovdje predstavlja svojom novom ili barem novijom prozom. Ona je sva negdje na rubovima priče i kolumne, literature i novinarstva, kako smo od ovog autora ionako već navikli.

U njezinom je središtu često inicijalna situacija koja se bazira na anegdoti iz života, s pripovjedačem u 1. licu koji je posve neskriveni Pero K. sa svim svojim stavovima, svjetonazorom, razmišljanjima. Pas je svakako jedan od glavnih likova ove proze; u toplim zapisima o obiteljskim psima, smiješnim i tužnim događajima iz njihovog suživota s ljudima, Kvesić ne samo što ispisuje vrlo intimističku prozu u kojoj razotkriva svoje emocije prema psima i ljudima, već i donosi zaključke u svojevrsnim mikroesejima od par rečenica koji su razasuti čitavom knjigom.

Iza svih tih zapisa o psima i ljudima, iza zaključka kako nas ljubav prema psima čini boljim ljudima, krije se i pomalo melankolično-pesimistična slika svijeta u kojem ima puno onih loših (ljudi), pa povremeno treba iskritizirati ljudske mane, sulude političke prevrate, ljubavne rastanke, sve ono čega u tom jednostavnom odnosu čovjeka i psa nikada nema.

Ima u ovoj zbirci i priča koje se ne tematiziraju taj odnos, već se baziraju na naizgled neobjašnjivim događajima iz podnaslova. Koincidencije, slučajnosti, poput pronađenog novca, susreta s poznanikom na najneočekivanijem mjestu ili obične izgubljene čarape, pa do začudnijih i “jezivijih” poput prolaska mačke bez ostavljanja tragova u snijegu, sve nam to Pero Kvesić isprva prezentira, pa potom razjašnjava u svojim toplim i zapravo vrlo jednostavnim proznim zapisima. Naslovna priča koja u sebi spaja nekoliko ključnih motiva ove proze i pripovijeda o dječaku čiji se otac nakon smrti voljenog psa odlučio za poetsku laž kako je pas odletio na jug, zbog čega dječak svakog proljeća čeka njegov povratak, u literarnom je smislu najjača u knjizi, no i sve ostale koje djeluju tek poput zapisa za novine ili sitne anegdote iz svakodnevnog života, imaju i neko svoje dublje značenje.

Kvesićeva je jednostavnost formalna i prividna, a nepretencioznost koja je glavna odlika ove knjige zapravo je često zabavan i humoran paravan iza kojeg se skriva vrlo ozbiljna i nimalo smiješna zabrinutost i zgroženost nad ljudskom glupošću, evociranje nekih prošlih vremena, pa i analiziranje samoga sebe i vlastitih postupaka. Kvesić, naime, od svojih književnih početaka zna da se velike stvari mogu izreći i posve jednostavno i onako usput.


30.06.2014.

Knjiga tjedna - roman Hande Altayli, 'Bludno smeđa'

Portal Zondar, 30.6.2014.

Piše: Kristina Krap

  

"Bludno smeđa" je zanimljiv i potresan roman turske spisateljice Hande Altayli. U njemu usporedno pratimo prošlost i sadašnjost glavne protagonistice Narin.

Njezina prošlost je u siromašnom andolskom gradiću Jaslihanu, a sadašnjost u veličanstvenom Istanbulu. U Jaslihanu je Narin mala nemoćna djevojčica koja živi s roditeljima, bratom i sestrom. Život joj je težak, ispunjen neimaštinom , očevim zlostavljanjem i uskraćivanjem školovanja. U Istanbulu je ona priznata i uspješna odvjetnica. Narininu prošlost i sadašnjost povezuje Firat, nekada zgodan dječak o kojem je maštala, a sada uspješan odrastao čovjek i zaručnik sestre Narinine najbolje prijateljice.

Roman je prepun potresnih opisa teških odnosa u obitelji i zlostavljanja. Likovni su snažno ocrtani te ih upoznajemo kroz opis njihove prošlosti,ali i njihove postupke u sadašnjosti. Posebnost romana je i u inteligentnim i pronicljivim razmišljanjima koja spisateljica uklapa u radnju kao razmišljanje glavnog lika, a s kojima se čitatelj itekako može poistovjetiti.

„Oslabljuje li čovjek, umjesto da s godinama ojača? Slabi li u sazrijevanju, smanjuje li mu se izdržljivost? Zaboravlja li što je naučio, počinje li sumnjati u ono što je znao? Ovako se tresti poput lista nakon toliko stvari ostavljenih u prošlosti i nakon toliko godina (…) Možda je kretanje s početne pozicije uvijek značilo vraćanje k sebi, vjerojatno radi zemljine zaobljenosti.“ (Hande Altayli, Bludno smeđa, Hena com, Zagreb, 2013. str. 343).

Po romanu je snimljena i tv serija koja se i kod nas prikazivala pod nazivom Milost.


13.06.2014.

Kritika romana Vlade Rajića, 'Ivo Politeo: Porazi i slava'

Večernji list, 13.6.2014

Autor: Denis Derk

Roman o odvjetniku čije su branjenike osuđivali na smrt

Vlado Rajić objavio je biografski roman o čuvenom odvjetniku Ivi Politeu

Dugogodišnji novinar grubo likvidiranog Vjesnika Vlado Rajić nedavno je u Osijeku ovjenčan nagradom “Anto Gardaš”, i to za roman “Ljetovanje s čovjekom”. Ovih se pak dana u hrvatskim knjižarama pojavila njegova romansirana biografija pomalo zaboravljenog hrvatskog odvjetnika Ive Politea u nakladi Hena Coma. Politeo je najveću slavu stekao kao uporni branitelj političkih zatvorenika u nekoliko iznimno raznorodnih državnih tvorevina u kojima je, milom ili silom, sudjelovala i Hrvatska, i to u teritorijalno većoj ili manjoj verziji. Tako je za karađorđevićevske Kraljevine Jugoslavije branio netipičnog metalca Josipa Broza Tita, i to na onom slavnom Bombaškom procesu, ali i siromašnog radnika iz Bosne Aliju Alijagića, koji je u Delnicama ubio ni manje ni više nego jugoslavenskog ministra policije Milorada Draškovića.

Bavio se odvjetnik Politeo i Miroslavom Krležom (čak se jako trudio pri objavi “Gospode Glembajevih”), ali i Titovim biografom Vladimirom Dedijerom, kojeg je baš Titova vlast (zajedno s Đilasom) optužila zbog intervjua strancima.U sjećanju današnje javnosti Politeo je ipak najviše ostao upamćen kao branitelj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u onom čuvenom političkom poslijeratnom procesu o kojem se puno govori i posljednjih godina, naročito u vezi sa Stepinčevom beatifikacijom. No, Rajić, koji je pripremajući se za pisanje ove iscrpne biografske knjige strpljivo iščitavao Politeovu pisanu ostavštinu skupljenu u nezaobilaznom Hrvatskom državnom arhivu, u svojoj knjizi iznosi i začuđujuće podatke o totalnoj nezainteresiranosti Kaptola (!?) za Stepinčevo suđenje i Stepinčevu obranu. A riječ je bila o prvorazrednom suđenju koje je odjekivalo svijetom i koje je, uostalom, moglo završiti i smrtnom presudom.

Sličnih neočekivanih povijesnih podataka u knjizi ima podosta, kao što je to uvijek kada se netko minuciozno pozabavi hrvatskom poviješću. No, Vladu Rajića nisu zanimali samo sudski procesi, koji su u Politeovu slučaju, na žalost, vrlo često završavali loše za njegove branjenike. Rajić je Politea opisao i kao intelektualca koji je jedno vrijeme bio i potpredsjednik Društva hrvatskih književnika, drugovao s već spomenutim Krležom, ali i Ksaverom Šandorom Gjalskim. Bio je Politeo i urednik literarnog časopisa “Savremenik”, autor koji je pokušavao pisati drame.

No, Rajić se u ovoj knjizi bavi i Politeovim privatnim životom kako bi razbio suhoparnost iz sudskih i odvjetničkih spisa i dao cjelovit prikaz jedne u osnovi podosta introvertirane osobe.I premda je bio odvjetnik poznat i u međunarodnim krugovima, Politeo je bio i čovjek koji je stalno preispitivao svoju poziciju u društvu. Nije mu bilo teško svoje dopise legalistički potpisivati po obveznim pravilima koje su nametale prvo ustaška, a onda i komunistička vlast. “Za dom spremni” ili “Smrt fašizmu, sloboda narodu” bili su pozdravi oko kojih Politeo nije previše razbijao glavu. Ali, u svim tim uvjetima u kojima se lako mogla izgubiti glava, Politeo nije odstupao od svojih pravničkih, slobodoljubivih i humanističkih principa. U pravilu nije odbijao branjenike, čak ni onda kada nisu imali novca za odvjetnički honorar, bježao je od političkih funkcija (mudro je odbio ponudu za ministarskim mjestom u Vladi Kraljevine Jugoslavije), a uspio je preživjeti i ustašku strahovladu. No umro je razočaran i osamljen, baš kao svaki pravi idealist.   


02.06.2014.

Kritika zbirke priča Pere Kvesića, 'Pudli lete na jug'

Večernji list, 2.6.2014.

Autor: Bojana Radović

Zbirka koja će promijeniti vaš stav prema kratkoj priči

Kvesić, pišući o psima koje je sretao, imao i volio tijekom svog života, ironizira i samog sebe jasno navodeći vlastite mane i životne zablude

Zašto pudli lete ne jug? Zato što jedan otac nije znao kako drugačije malenom sinu objasniti kamo je nestao pas kojeg je dijete obožavalo i uz koje je prohodalo i odrastalo. A nakon toga, maleni je dječak, svakog proljeća čekao svog psa da se vrati. Baš kao što ga je čekao i kao odrasli čovjek iako je davno naučio da psi nisu lastavice ili rode.

Upravo takve priče naći će čitatelj u zbirci kratkih priča Pudli lete na jug Pere Kvesića (Hena com 2014., urednik Božidar Alejbegović). U njima će, naravno, najviše uživati ljubitelji pasa jer psi su “dobre duše” većine ovih priča. No, Kvesić, pišući o kućnim ljubimcima, kroz tople životne dogodovštine na rubu anegdota, daje nevjerojatno točnu dijagnozu vremena u kojem danas živimo. Pri tome se služi nostalgičnim prisjećanjima na neka davno prošla vremena, kada je život bio jednostavniji (sporiji, vjerojatno i autentičniji), ali i preciznim opisima ljudskih naravi koje se, naravno, ne mijenjaju s promjenama političkih, ekonomskih i društvenih okolnosti u kojima ti ljudi žive.

No, bilo bi pogrešno nasjesti na Kvesićev pomalo olak ton, koji se provlači kroz cijelu zbirku. Sve je ovdje svedeno na istinsku jednostavnost, ali baš ona dokazuje kako su ove priče djelo istinskog majstora kratke literarne forme. Mnogo je ovdje ironije, ali i istinskog ismijavanja situacija u kojima naoko nevažni detalji svakodnevnog života otkrivaju ljudske mane i ljudsku glupost. U tom je smislu biser zbirke priča Lakmus za nacionaliste, a posebno pažljivo valja pročitati i Stigme bez tajni, priču koja je u stanju razbjesniti mnoge, baš kao što će mnoge i nasmijati. I ona je jedan od trenutaka u kojima ova knjiga balansira na tankoj granici između stvarnosti i mašte.

Kvesić, pišući o psima koje je sretao, imao i volio tijekom svog života, ironizira i samog sebe jasno navodeći vlastite mane i životne zablude. To su dijelovi u kojima je najjače prisutan humor, bez kojeg je njegova proza nezamisliva. A uz pse Kvesić se u pričama ujedinjenim u ovoj zbirci, koje su prethodno bile dijelovi njegovih blogovskih zapisa, bavi i događajima koji su na rubu objašnjivosti, onima u kojima govori o našim svakodnevnim praznovjericama. To su, primjerice, priče o tome kako je moguće probuditi se svakog dana jednu minutu prije nego što zazvoni budilica ili kako mačke hodaju po zaleđenom snijegu i može li im u tome pomoći duh neprežaljenog psa pokopanog u dvorištu. Ukratko: čak i ako ste “nevjernik”, kada je moć kratke priče u pitanju, ova vas je zbirka u stanju uvjeriti.


01.06.2014.

Recenzija romana Elif Shafak, 'Četrdeset pravila ljubavi' 

Autor: Prof.dr. Lamija Hadžiosmanović 

     

Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ poznate turske spisateljice Elif Shafak otvoren je za razna tumačenja i komentare. Tu je mnogo pitanja, a malo odgovora. Ne stoga što nam ova darovita i učena književnica nudi nedoumicu, nego zato što je do danas hazreti Mevlana Džemaluddin Rumi ostao u nekim svojim segmentima života nepoznat, a Šems neotkrivena tajna. Teško se odrediti i tko je u romanu glavna ličnost, iako u podnaslovu stoji: roman o Rumiju. Po mom mišljenju i Šems i Rumi su nosioci radnje, posebno Šems, jer nam svojim odnosom prema onima koje je kaznio život: leproznom prosjaku od koga svi bježe, bludnici Pustinjskoj ruži, pijanici Sulejmanu, nabusitom i odbojnom krčmaru Aladinu, Rumijevom sinu koji prezire Šemsa – svim odbačenim pokazuje lice istinskog sufije.

Pa, moramo priznati da ga i mi ponekad, kada (Šems) krši riječ Kur'ana časnog, doživljavamo kao raskolnika i besprimjernog ludaka, koji ne može kontrolirati svoje postupke. Zaboravljamo na to da je on „pokriven“, evlija, i da to čini s određenom namjerom. Ustvari Šems je bogougodnik koji traži puteve približenja.

Postavljamo sebi pitanje ko je ustvari Šems? Šta ga je nagnalo da postane derviš lutalica i da zanemari ovosvjetsko, predavajući se ljubavi? Njegova prava misija je da preobrazi čovjeka, da ga uvjeri da i tamna strana života ima itekako svojih vrijednosti, a da raskoš, isticanje ega, nastojanje da okolina misli da sve znaš, da si iznad drugih, vodi u duhovnu propast.

Zašto Šems baš traži Mevlanu? Je li mu to došapnuo neki tajni glas, da će time učiniti uslugu čovječanstvu? Sve do vremena dok se Dželaluddin Rumi nije zbližio s njim, on vodi normalan obiteljski život. Učeni je muderris, njegove hutbe petkom imaju ogroman broj pažljivih slušalaca. Rumi je ugledan, poštovan. Svi stanovnici grada uvažavaju njegovu riječ, jer je misaona, duboka, iskričava. Pažnju poklanja odjeći, u grad se vozi kočijom. Jednom riječju, tumači Božiju riječ i živi religioznost, a ne duhovnost. Ponosi se time što mu se ljudi klanjaju i pokazuju strahopoštovanje. Kula od slonove kosti.

Tako je do susreta sa Šemsom, kada se pod njegovim utjecajem otvaraju novi vidici i on se korjenito mijenja. Kao što Elif Shafak kaže: „Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje.“ I tako je Šems, svojom nevjerovatnom duhovnom moći, uspio da uzburka mirne Mevlanine vode.

Šems luta po raznim zemljama i nigdje se ne smiruje. On je derviš koji je očistio svoje srce od ovosvjetskih natruha, kome nije važno kako izgleda i kakav će prvi utisak na nekoga ostaviti. On je samo misionar određen da ukazuje, utječe, probražava - lijepim kazivanjem i nenametljivo. Bez sumnje, Šemsovo šesto čulo je razvijeno, vidi što drugi ne vide, čuje što drugi ne čuju. Vizije – Božiji dar. Njegov utjecaj na ljude je nevjerovatan, takav da to ne može prihvatiti ljudski um. Šems sije ljubav oko sebe – ljubav prema Bogu i prema čovjeku – ma ko bio. Siromah ili bogat, pravedan ili zao, pijanica ili trezvenjak. Kao što sam kaže: „Kako ljubav može biti vrijedna svog imena, ako biraš samo ono što je lijepo i izostavljaš teškoće?“ Njegova nadahnuća su toliko snažna da je svjestan da se izdvaja od ostalih i to je jedan od razloga da se ne može ukorijeniti, on, kako sam kaže, „traži Boga u visinama i dubinama.“

Snagom talenta i znanja Elif Shafak nas lahko premješta iz 13. u 21. stoljeće. I tada zastanemo, pa ni ljudi ni vremena u svojoj suštini nisu se mnogo promijenili. Sedamsto godina kasnije isti prezir prema razlikama, ista nasilja, iste netrpeljivosti, iste borbe... Ali svako vrijeme izgleda ima svoga Šemsa. Ela Rubinštajn, Jevrejka, majka dvoje djece i supruga ugušila je svoje unutrašnje intelektualne porive i posvetila se obitelji. Provodi relativno lagodan život supruge i majke dviju kćeri. Ali u mirno jezero Ele bačen je kamen. Bacio ga je opet, jedan novi Šems – Aziz. Ela se nevoljko prihvatila da recenzira njegovu knjigu i to joj je promijenilo život. Aziz, sufija, porijeklom kršćanin koji je prihvatio islam u njegovom najdubljem misaonom smislu, dopisuje se s Elom preko interneta. Ali i njegov utjecaj, čak iz dalekih istočnih zemalja gdje putuje da upozna ljude, da im ukaže na ljepote koje Sveživi daje, da ih utješi i ukaže kuda i kako da krenu, da bi sami postali ljubav..., je toliko snažan da počinje Elina borba sa samom sobom. Najteža borba. Pobjeđuje ljubav i odlazak u nepoznato. Nepovratan. Nakon skore Azizove smrti ne ostaje sama, odlazi putevima ljubavi. Ljubav u sufizmu je temeljna odrednica da bi se stiglo do cilja i pronašli putevi prema Svevišnjem.

Teško se odrediti da li je to roman-dokument, što u nekim dijelovima jeste. Ali, moramo prihvatiti i okvir piščeve slobode, pa je normalno da nailazimo i na fikcije.

U romanu po nalogu Aladina, Rumijevog sina, Šems je usmrćen. U sufijskoj priči je nestao, gajb, što je čest motiv sufijskog kazivanja.

Šems nam ostaje i dalje nedorečen. Mevlana je osakaćen bez Šemsa, ali u njemu se rađa godinama prigušeni pjesnik koji 700 godina dominira poezijom svijeta. Rumija pokreće ljubav, on ostaje da živi radi ljubavi i od ljubavi, prema Stvoritelju i stvorenom. Kao što reče jedan derviš:

„Sve što ja znam on vidi

Sve što ja vidim, on zna.“

Kada bi svako od nas češće usvajao ova pravila ljubavi, bili bismo bolji ljudi...


01.06.2014.

Recenzija romana Elif Shafak, Četrdest pravila ljubavi

Portal Najbolje knjige, 22.12.2013.

Recenzija: Lidija Deduš                                                                                                                                                                                                                                                      

Roman o lutajućem dervišu, ljubavi, prijateljstvu i neočekivanoj preobrazbi

Napisati preporuku za knjigu izuzetno je teška zadaća. Napisati dobru preporuku, još i teža, budući da svaka knjiga dodiruje srca čitatelja na različite načine. Kada sam odlučila pisati o ovoj knjizi, isključila sam mogućnost pisanja dobre preporuke iz više razloga. Jedan od njih je taj što je ovo djelo samo po sebi preporuka te si ja, prilikom pisanja o njemu, mogu jedino pripisati ulogu nagovarača. Drugi, puno važniji, jest taj što ova knjiga isijava mudrost o kojoj bi svaki sud, ma koliko objektivan, bio suvišan i, moguće, pogrešan. Stoga ću samo pokušati prenijeti dio osjećaja koji su me pratili dok sam je čitala i nadati se da ću biti dovoljno uvjerljiva, jer mislim kako bi ova izuzetna knjiga trebala postati dijelom srca svakog njezinog čitatelja, pa makar bila prikazana i na siromašan način.

Prije svega želim reći: ovo je knjiga za svakoga. Bilo da je vaše srce dobilo očekivani odgovor na traženu ljubav, bilo da ste još uvijek u potrazi za njim; bilo da ste vjernik ili nevjernik, primatelj, davatelj ili ravnodušno promatrate svijet oko sebe - poruka je za svakoga ista. Treba je samo prepoznati i implementirati.

Na početku 21. stoljeća, u američkoj saveznoj državi Massachussets, Ella Rubinstein stigla je do prekretnice. Djeca su odrasla, suprug je sklon trčanju za suknjama, a ona, na pragu četrdesetih, polako počinje shvaćati kako joj život izmiče ispod stopala dok mirno stoji u mjestu. U potrazi za samom sobom, zapošljava se u nakladničkoj kući koja je angažira da napiše recenziju knjige “Slatko bogohuljenje“ stanovitog Aziza Z. Zahare. “Slatko bogohuljenje“ naočigled je roman o životu islamskog pjesnika i mistika Rumija i njegovog duhovnog učitelja i prijatelja Šemsa iz Tabriza, koje sudbina spaja osamstotinjak godina prije Ellinog vremena.

Ali iza površnog opisa prijateljstva između sufije i propovjednika krije se mudrost koju mogu shvatiti samo oni čije je srce dovoljno otvoreno za primanje života sa svim njegovim nedaćama i uspjesima i dovoljno veliko za davanje dobrote i susretljivosti novim spoznajama, ljudima i iskustvima. Šems iz Tabriza pronašao je prijatelja s kojim će ravnopravno podijeliti znanje stečeno tokom dugih godina lutanja i traženja vlastitog sebstva, ali na svom putu posijat će klicu promjene u svima koje uspije dotaći. Među njima i u Elli Rubinstein u dalekoj, dalekoj budućnosti.

“Četrdeset pravila ljubavi“ roman je o kojem je izuzetno teško pisati. Lak kao pero, a istovremeno bremenit osjećajima, kroz usta lutajućeg derviša pokušava nas poučiti o načinima potrage za ljubavlju, istinom i Bogom, a kroz prikaz života šačice likova koji pričaju svoje priče pokušava nam poručiti kako na svijetu postoji mirijada ljudskih sudbina i puteva. Koji ćemo odabrati, na nama je da odlučimo.

Čitajući ovaj roman naučila sam kako životna sreća ne leži u visokim ciljevima i materijalnim zadovoljstvima, već u malim stvarima koje nam se, često slijepima, pružaju svaki dan u bezbroj različitih oblika. Kako za neuspjehe ne treba okrivljavati druge ljude i okolnosti koje nas okružuju, već ih treba prihvaćati kao dragocjeno iskustvo na kojem ćemo izgraditi bolju/boljeg sebe. Naučila sam i to da i prije nego što se uopće javi potreba za opraštanjem treba naučiti kako se bezuvjetno davati; kako se ne treba osvrtati u prošlost niti planirati budućnost, nego živjeti za trenutak i cijeniti sitnice koje nam život daje i nosi, jer se na njima gradi duhovno bogatstvo koje će nam donijeti unutarnji mir i zadovoljstvo. Kako svako iskustvo treba objeručke prigrliti i potpuno mu se otvoriti, bez obzira na ono što nam nosi, jer jedino tako možemo spoznati sebe i stvarati vlastite životne filozofije kroz koje bismo, možda, mogli oplemeniti i druge oko sebe.

Šems iz Tabriza na svom je putovanju shvatio smisao postojanja i pretočio ga u četrdeset jednostavnih pravila koja su, naočigled, općepoznata i prečesto ponavljana. Ali utkana u priče o “malim“ ljudima, ova pravila poprimaju sasvim drugu dimenziju.

“Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.“

Elif Shafak napisala je priču o ljubavi i prijateljstvu koja nas uči da svaki čovjek negdje u svemiru ima svoju zrcalnu projekciju. Kada je pronađemo, moramo se istinski truditi da je zadržimo i njegujemo jer, pronašavši svoju srodnu dušu, pronašli smo dio sebe. Također, ova nas knjiga uči kako među ljudima nema razlike, kako treba izbjegavati sve podjele i predrasude, a u cilju postizanja unutarnjeg mira. Kada je čovjek zadovoljan sobom, može živjeti u miru s drugima.

“Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda baci na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.“

I na kraju, kao zaključak, dajem vam još jednu misao koja se može implementirati na sve aspekte života: “Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.”

Budete li ista osoba prije i nakon čitanja ove knjige, to znači da niste čitali dovoljno pažljivo.


29.05.2014.

Rumi: Četrdeset pravila sufizma

"Četrdeset pravila ljubavi" - roman o Rumiju

Put do istine putuje se srcem - ne glavom. Srce treba biti glavni vodič - ne um. Srcem se suočavamo sa svojim egom - izazivamo ga i u konačnici nadvladavamo. Upoznavanje vlastitoga ega dovodi nas do upoznavanja Boga

Roman Elif Shafak, turske spisateljice rođene 1971. u Strasbourgu u Francuskoj, "Četrdeset pravila ljubavi", priča o Rumiju - govori o nizu učenja ili načela lutajućeg sufijskog mistika Šamsa iz Tabriza, koja su prikupljena tijekom njegova lutanja Zemljom. Knjiga nudi uvid u drevnu filozofiju koja temelj ima u jedinstvu svih ljudi i vjera, te prisutnosti ljubavi u baš svakome od nas.

Prvo pravilo

Kako doživljavamo Boga - izravan je odraz toga kako doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izazaiva strah i krivnju - iz nas izvire puno straha i krivnje. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i suosjećanja - mi smo isti takvi.

Drugo pravilo

Put do istine putuje se srcem - ne glavom. Srce treba biti glavni vodič - ne um. Srcem se suočavamo sa svojim egom - izazivamo ga i u konačnici nadvladavamo. Upoznavanje vlastitoga ega dovodi do spoznavanja Boga.

Treće pravilo

Svaki čitatelj Kurana svete spise shvaća na različitoj razini - onoj koja odgovara dubini njegova razumijevanja. Postoje četiri razine uvida: Prva razina je izvanjsko značenje i to je ona s kojom se većina ljudi zadovolji. Druga razina je Batini - unutrašnja razina. Treća je unutrašnja razina unutrašnje razine. A četvrta je razina toliko duboka da se ne može riječima iskazati i zbog toga mora ostati neopisana.

Četvrto pravilo

Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu jer Bog nije zatočen u džamijama, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo doznati gdje on točno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu - u srcu onoga tko istinski voli.

Peto pravilo

Um i ljubav sačinjeni su od različitih materijala. Um ljude veže u čvorove i ništa ne riskira, a ljubav rastvara sve uzlove i riskira sve. Um je uvijek oprezan i savjetuje "Pazi se previše blaženstva", dok ljubav govori "U redu je! Skoči!". Um nije lako slomiti, dok se ljubav lako razbija u najsitnije komadiće. No u tim je krhotinama skriveno blago. Slomljeno srce krije blago.

Šesto pravilo

Većina problema na ovome svijetu nastaje zbog jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma - nikada riječi ne shvaćajte doslovno. Kada uđete u područje ljubavi, jezik kakvog poznajemo postaje suvišan - ono što se riječima ne može iskazati može se naslutiti jedino u tišini.

Sedmo pravilo

Usamljenost i samoća su dva različita stanja - kada ste usamljeni, lako je zavarati se da povjerujete kako ste na pravom putu. Samoća je nešto bolja za nas jer to znači biti sam, ali ne i usamljen. No u konačnici je najbolje pronaći osobu koja će vam biti zrcalo. Zapamtite - samo u srcu druge osobe možete istinski vidjeti sebe i božju prisutnost unutar sebe.

Osmo pravilo

Što god vam se u životu dogodi - bez obzira koliko se teškim činilo - ne prepuštajte se očajavanju. Čak i kada su sva vrata zatvorena, Bog će stvoriti novi put samo za vas. Budite zahvalni! Lako je biti zahvalan kada je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dano već i za sve ono što mu je uskraćeno.

Deveto pravilo

Strpljivost nije pasivno trpljenje. Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn a vidjeti ružu, gledati noć a vidjeti zoru. Nestrpljivost znači vidjeti samo ono što nam je pod nosom - i zbog toga ne biti u stanju vidjeti ishod. Oni koji ljube Boga nikada ne ostaju bez strpljivosti - jer znaju da je potrebno vrijeme kako bi mladi mjesec postao puni mjesec.

Deseto pravilo

Istok, zapad, jug ili sjever jako se malo razlikuju. Bez obzira koje vam je odredište, neka vam svako putovanje bude unutrašnje putovanje. Ako putujete iznutra proputovat ćete cijeli svijet i onkraj njeg.

Jedanaesto pravilo

Svaka babica zna da ako nema boli, put za novorođenče ne može biti otvoren - majka ne može roditi. Na sličan način, da bi se u nama rodilo novo Jastvo potrebne su poteškoće. Baš kao što glina izložena vrelini vatre postaje čvrsta - Ljubav se usavršava jedino u bolu.

Dvanaesto pravilo

Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Niti kod jednog od tragatelja za Ljubavlju sazrijevanje na tom putu nije izostalo. Od prvoga trenutka kada počnemo tražiti Ljubav počinjemo se mijenjati iznutra i izvana.

Trinaesto pravilo

Na ovome svijetu ima više lažnih gurua i učitelja nego što je zvijezda u vidljivom svemiru - ne brkaj one koji samoživo teže moćima. Pravi duhovni majstor, bilo muško ili žena, neće vašu pažnju usmjeravati na sebe. Neće od vas očekivati apsolutnu poslušnost ili potpuno obožavanje, već će vam pomoći da cijenite i divite se svojem unutrašnjem jastvu. Istinski mentori prozirni su poput stakla - da bi kroz sebe mogli propuštati božiju svjetlost.

Četrnaesto pravilo

Nastojte ne opirati se promjenama koje vam dolaze - umjesto toga dopustite da život živi kroz vas. Ne brinite ako se vaš život preokreće iz temelja - kako možete znati da je to gdje ste sada bolje od onoga što dolazi?

Petnaesto pravilo

Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako izvanjskoga, tako i unutrašnjega. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj dovršetak ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svima od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka točka jednako važna za cjeloviti ishod.

Šesnaesto pravilo

Lako je voljeti savršenoga Boga - neokaljanoga i bezgriješnog kakav već jest. Puno je teže voljeti ljudsko biće sa svim njegovim nesavršenostima i oštećenjima. Zapamtite - upoznati možete samo ono što ste sposobni voljeti! Bez ljubavi nema mudrosti. Ukoliko ne naučimo voljeti sve što je Bog stvorio - nećemo biti u stanju niti istinski voljeti niti spoznati Boga.

Sedamnaesto pravilo

Istinska prljavština je unutrašnja - izvanjska se lako opere. Postoji samo jedna vrsta prljavštine koju voda ne može oprati - to su mržnje i isključivost koje zagađuju dušu. Svoje tijelo možete pročistiti uzdržavanjem i postom - no samo ljubav može pročistiti naše srce.

Osamnaesto pravilo

Cijeli univerzum sadržan je unutar svakog ljudskog bića - vas i vašeg bića. Sve što vidite oko sebe, uključujući i ono što vam se možda ne sviđa - čak i ljudi koje prezirete i koji su vam odbojni - u određenoj mjeri postoje u vama. Stoga ni vraga ne tražite izvan sebe - on nije "nadnaravna sila" koja napada izvana - to je običan glas iznutra. Ukoliko se u potpunosti upoznate - ako se iskreno i čvrsto suočite sa svojom tamom i svojim svjetlom - ostvarit ćete vrhunski oblik svjesnosti - kada osoba upozna sebe upoznala je i Boga.

Devetnaesto pravilo

Ukoliko želite promijeniti način na koji se drugi odnose prema vama - najprije trebate promijeniti način na koji se odnosite sami prema sebi. Ukoliko ne naučite voljeti sami sebe, potpuno i iskreno - nema načina da budete voljeni. Kada postignete to stanje, budite zahvalni za svaki trn kojega drugi usmjere prema vama - to je znak da ćete uskoro biti zasipani ružama.

Dvadeseto pravilo

Ne brinite kamo će vas put odvesti - umjesto toga usmjerite se na prvi korak. To je najteži dio i taj je dio vaša odgovornost. Nakon što napravite prvi korak dopustite da stvari prirodno odvijaju i sve ostalo će uslijediti. Nemojte slijediti tok - budite tok.

Dvadesetiprvo pravilo

Mi smo svi stvoreni na Njegovu sliku i priliku, no ipak smo svi stvoreni različitima i jedinstvenima. Ne postoje dvije iste osobe. Ne postoje dva srca koja udaraju istim ritmom. Da je Bog želio da smo svi isti - takvima bi nas stvorio. Stoga je nepoštivanje različitosti i nametanje vlastitih misli drugima isto što i nepoštivanje Stvaranja.

Dvadesetidrugo pravilo

Kada osoba koja istinski voli Boga uđe u krčmu - ta krčma postaje njegovom bogomoljom. Kada pijanac uđe u tu istu bogomolju - ona postaje njegovom krčmom. Sve što činimo određeno je našim srcima - ne svojom izvanjskom pojavnošću. Sufiji ne procjenjuju druge ljude po tome kako izgledaju ili tko su oni. Kada Sufi nekoga pogleda, on zatvori oba oka i umjesto njih otvori treće - ono koje vidi unutrašnje predjele.

Dvadesetitreće pravilo

Život nam je pozajmljen - a ovaj svijet je samo gruba imitacija Stvarnosti. Samo djeca misle da su igračke stvarne - da su prave stvari. No ljudska se bića ili zanesu igračkom ili je nemarno polome i odbace. Klonite se bilo kakvih ekstrema u životu - jer će to uništiti vašu unutrašnju ravnotežu. Sufiji nisu skloni ekstremima. Sufi je uvijek blag i umjeren.

Dvadesetičetvrto pravilo

Ljudsko biće ima jedinstveno mjesto među božjim stvorenjima: "Udahnuo sam svoj Duh u tebe" - kaže Bog. Baš svatko od nas, bez iznimke, stvoren je kako bi bio božji izaslanik na Zemlji. Zapitajte se koliko se često ponašate kao izaslanik? Ponašate li se uopće tako? Zapamtite - na svakome od nas je da u sebi otkrije božanski duh u sebi i živi u skladu s njim.

Dvadesetipeto pravilo

Pakao je ovdje i sada - i raj takođe. Prestanite brinuti o paklu ili sanjariti o raju, jer i jedno i drugo postoji samo u ovom trenutku. Svaki puta kada se zaljubimo uzdignemo se u raj - svaki puta kada mrzimo, zavidimo drugima ili se svađamo - obrušimo se ravno u najstrašnije vatre pakla.

Dvadesetišesto pravilo

Univerzum je jedno biće. Sve i svatko je u međupovezanosti nevidljivom mrežom priča - bili mi toga svjesni ili ne - svi smo mi u tihim razgovorima. Ne činite štetu. Budite suosjećajni. Ne ogovarajte nekoga iza njegovih leđa - čak ni naizgled nevinim primjedbama! Riječi koje izlaze iz naših usta ne nestaju - stalno pohranjuju u beskonačnosti i vratit će nam se kada za to dođe vrijeme. Bol jednog čovjeka povrijedit će sve ljufe - radost jednog čovjeka ozariće sva lica.

Dvadesetisedmo pravilo

Ovaj svijet je poput sniježne planine kojom odjekuje naš glas - što god izgovorite, bilo to dobro ili loše - na neki način će vam se vratiti. Stoga će - ako postoji netko tko loše misli o vama, vaše loše pričanje o toj osobi samo pogoršati stvar - ući ćete u začarani krug zlobne energije. Umjesto toga - četrdeset dana i noći govorite i mislite lijepo o toj osobi, i sve će biti drugačije nakon što prođe četrdeset dana - jer ćete vi tada u sebi biti drugačiji.

Dvadesetiosmo pravilo

Prošlost je interpretacija. Budućnost je iluzija. Svijet se ne kreće kroz vrijeme pravocrtno, iz prošlosti u budućnost - zapravo se vrijeme kreće kroz i unutar nas u beskonačnim spiralama. Vječnost nije beskonačno vrijeme - već jednostavna bezvremenost. Ukoliko želite iskusiti vječnu prosvjetljenost - odbacite prošlost i budućnost u svome umu i ostanite u sadašnjem trenutku.

Dvadesetideveto pravilo

Sudbina ne znači da vam je život točno unaprijed određen. Stoga je prepuštanje sudbini i izbjegavanje aktivnog doprinosa glazbi univerzuma znak potpunog neznanja. Glazba univerzuma čuje se posvuda - skladana je na četrdeset različitih razina. Vaša je sudbina razina na kojoj sudjelujete u sviranju. Možda i ne možete promijeniti svoje glazbalo - ali vještina kojom svirate sasvim je u vašim rukama.

Trideseto pravilo

Istinski Sufi čak i kada je nepravedno optužen, napadnut ili osuđen, to strpljivo podnosi i ne izgovara niti jednu lošu riječ o svojim kritičarima. Sufi nikada ne okrivljava. Kako uopće može biti protivnika, pa čak i onih "drugih" - kada uopće ne postoji "jastvo"? Kako je moguće ikoga okriviti - kad smo svi Jedno?

Tridesetiprvo pravilo

Ako želite ojačati svoju vjeru trebate postati slabiji - trebate omeškati iznutra. Da bi vjera bila čvrsta kao stijena - vaše srce treba biti mekano poput najfinijeg pamuka. Kroz bolesti, nezgode, gubitke i užase, na ovaj ili onaj način svi se mi suočavamo s prilikama koje nas uče kako biti manje sebičan i kako manje osuđivati, kako više suosjećati i biti velikodušan... Ipak, samo neki od nas svladaju tu lekciju i uspiju postati blagi - dok drugi postaju još grublji nego prije. Jedini način za približavanje Istini je širenje srca - tako da obuhvati cjelokupno čovječanstvo, i da još ostane mjesta - za najvišu Ljubav.

Tridesetidrugo pravilo

Ništa ne smije stajati između vas i Boga - nikakvi imami, svećenici ili rabini, hatibi i muallimi, niti bilo koji drugi skrbnici moralnog ili religijskog vodstva! Ni duhovni majstori! Pa čak ni vaša vjera ili religija. Vjerujte u vaše vrednote i vaša pravila! Nikada ih ne namećite drugima! Ako slamate ljudima srca - bilo kakva vjerska dužnost koju izvršite ne vrijedi ništa. Klonite se štovanja bilo kakvih idola - jer to će vam zamagliti viziju. Neka Bog - i samo Bog bude vaš vodič. Spoznajte Istinu, prijatelji - no budite pažljivi da od svojih istina ne napravite fetiš.

Tridesetitreće pravilo

Iako svatko na ovome svijetu teži postići Nešto, i postati Netko, a samo da bi sve to ostavio iza sebe nakon smrti - vi se usmjerite na vrhunsko stanje praznine! Svoj život živite lako i prazno poput nule. Mi smo samo posuda. Puni smo zbog praznine koja je iznutra - ne zbog dekoracije koja je izvana. Jednako tako - kroz život idemo ne zbog onoga što nastojimo postići - već zbog svjesnosti o toj praznini.

Tridesetičetvrto pravilo

Prepustiti se ne znači biti slab i pasivan - prepuštanje ne dovodi do fatalizma ili odustajanja - upravo je suprotno. Istinska se moć stječe prepuštanjem onoj moći koja dolazi iznutra. Oni koji se prepuste božanskoj esenciji - živjet će u nepomućenoj smirenosti i miru čak i kada se cijeli svijet trese.

Tridesetipeto pravilo

Ovim svijetom ne vodi nas korak dalje u ono što je slično i uredno - već očite suprotnosti - sve suprotnosti univerzuma nalaze se u svakome od nas. Stoga se vjernik treba susresti s nevjernikom u sebi - a nevjernik treba upoznati tihog vjernika koji je njemu spava. Sve do dana kada netko ne dostigne razinu savršenog ljudskog bića, Insan-i Kamila - vjera je postupni proces i to takav proces koji treba svoju prividnu suprotnost - sumnju.

Tridesetišesto pravilo

Ovaj svijet stvoren je prema načelu reciprociteta - ni kapljica dobrote, ni zrnce zloće ne ostaje neuzvraćeno. Neka vas ne straše zavjere, prevare ni manipulacije drugih ljudi - ako vam je netko postavio zamku - sjetite se da iza svega stoji Bog! On je najveći zavjerenik - ni list ne padne s grane bez Njegovog znanja. Jednostavno i potpuno vjeruj u to - što god da čini, Bog to lijepo čini.

Tridesetisedmo pravilo

Bog je pažljivi urar. Njegov je red toliko precizan da se sve na svijetu događa u pravo vrijeme - ni minutu kasnije, ni minutu prerano. Za svakoga, bez iznimke, taj sat je sasvim točan. Svatko ima vrijeme za ljubav - i vrijeme za umiranje.

Tridesetiosmo pravilo

Nikada nije prekasno zapitati se: Jesam li spreman promijeniti život koji živim - jesam li spreman promijeniti se iznutra? Ni jedan dan vašega života nije jednak danu koji mu je prethodio, na žalost. Svakoga trenutka, sa svakim novim dahom, trebamo se stalno iznova obnavljati. Postoji samo jedan način da se rodimo za novi život: umrijeti prije smrti.

Tridesetideveto pravilo

Iako se dijelovi mijenjaju, cjelina uvijek ostaje istom. Umjesto svakog lopova koji napusti ovaj svijet - rađa se novi. A svaku dobru osobu koja ode - zamijeni nova. Tako ne samo da ništa ne ostaje isto - već se istovremeno ništa zapravo ne mijenja. Za svakog Sufija koji umre novi se negdje rodi.

Četrdeseto pravilo

Život bez ljubavi nije proživljen život. Ne pitajte se kakvu vrstu ljubavi da tražite: duhovnu ili materijalnu, božansku ili svjetovnu, istočnu ili zapadnu... Podjele samo dovode do novih podjela. Ljubav nema etiketa, nema definicija. To je što je - čista i jednostavna. Ljubav je voda života. Osoba koja ljubi je vatrena duša. Univerzum se drukčije okreće kada vatra voli vodu.


15.05.2014.

Recenzija romana Federica Moccia, 'Tri metra iznad neba'

Portal Najbolje knjige, 23.9.2012.

Recenzija: Tanja Tolić  

Univerzalna ljubavna priča koja je ujedinila generacije i izazvala opsesiju lokotima diljem Italije

Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? Tako je, prije nekih četiri stotine godina, zavapila Julija, nesretna jer se njezina prva i, pokazat će se, jedina ljubav preziva Montecchi, a ona Capuleti. U zavađenoj Veroni ime je doista bilo znak, pa iako je Romea i Juliju, danas arhetipske ljubavnike, dijelilo možda tek par stotina metara fizičke udaljenosti, razdvojenost je, zbog obiteljskih zavadica, bila mnogo dublja i fatalnija.

Tri i nešto stoljeća kasnije istu će muku proći Tony i Maria, ali u New Yorku. Tony je dio Jetsa, druge generacije američkih tinejdžera, a Maria silom prilika i obiteljskih veza, zbog brata Bernarda, pripadnica bande Sharks, portorikanskih imigranata. Scenarist Arthur Laurents u "Priči sa zapadne strane" obilato se poslužio Shakespeareovim izvornikom, kao uostalom i sam bard koji je "prepisivao" od Arthura Brookea i Williama Paintera, a oni pak od talijanskih izvora koji su priču o nesretnim ljubavnicima zapisivali još od 15. stoljeća... Ipak, Laurents je bio ponešto milosrdniji: ljubavi Romea i Julije presudili su mačevi i otrov, a oboje ljubavnika skončalo je život preranom smrću, dok su ljubavi Tonyja i Marije presudili noževi i pištolji, ali jedno od ljubavnika, Maria, ipak preživi. U oba slučaja obitelj i prijatelji ti su koji stišću i brane, ukazuju na neprimjerenost osjećaja, pozivaju na odanost korijenima.

Babi i Step u romanu talijanskog scenarista i pisca Federica Moccije "Tri metra iznad neba" (Hena com, 2012.) jure na motoru, a ljubav brane šakama i bijesom. Babi se često pita, kao i Julija, zašto Step baš mora biti Step (više nije problem ime, nego karakter). No, od Romea i Julije do osamdesetih godina 20. stoljeća, u koje je smještena radnja Moccijeva romana, svijet je ipak napredovao. Zbog ljubavi se, srećom, više ne umire, ali sve drugo više-manje je ostalo isto. Babi je dobro odgojena srednjoškolka i romantična djevojka, Step je buntovan i nasilan tip. Babi gotovo da i nije imala dečka, barem ne po mjerilima kasnog dvadesetog vijeka koji obavezno uključuju seks, Step djevojke troši kao na traci, zbog čega prilično pati jedna Madda. Devetnaestogodišnji Step voli opasnost i mrzi pravila, Babi je uštogljena kao da joj nije sedamnaest, nego mnogo više. Pored svega, Babi dolazi iz bogate obitelji, a Step iz, ako ne siromašne, a onda ranjene i razorene.

Kao i sve velike prve ljubavi, i ova će, logično, početi prezirom i mržnjom. U tinejdžerskoj dobi najslađe je ono što je zabranjeno - dobre cure izdaleka gledaju loše tipove i maštaju o tome kako će ih promijeniti; zločesti dečki osvajaju pak dobre cure, dijelom zbog izazova, a dijelom što možda žude u njihovoj nevinosti pronaći utočište, oprost, onaj zagubljeni, jednostavniji dio sebe. I Babi i Step će, kao i Romeo i Julija, i Tony i Maria, naići na svoje prepreke, iako će ih, mnogo više, biti s Babine strane. U "Priči sa zapadne strane" Maria će u pjesmi "Somewhere" maštati o mjestu samo za njih, gdje ih čekaju mir, tišina, vrijeme za nježnost i nov način života. Dovoljno je, kaže, da je Tony primi za ruku, i već su na pola puta do tamo. Step je u Moccijevom romanu otišao mnogo dalje; sretan je toliko da je najmanje tri metra iznad neba.

Priče o prvoj ljubavi sveti su gral svake životne ispovijesti; u njih se ne dira, njih se ne procjenjuje, za njih ne vrijede pravila odrasle, zrele ljubavi, one nisu razumne, niti se proživljeni osjećaji u prvoj ljubavi stavljaju na vagu kako bi im se izmjerila autentičnost. O njima se nerijetko pričaju epske priče, pletu mitovi, o njima se pretjeruje, uzdiže ih se na pijedestal, iako je uvijek dobro držati ih - tri metra iznad neba, ni blizu zemlje. Prve ljubavi, naime, rijetko prežive... dodir realnosti koji donosi odrastanje.

"Tri metra iznad neba", neočekivano, s obzirom da je riječ o romanu za mlade koji tematizira idealističnu ljubavnu priču, ima svoju dozu realnosti. Nije sve čarolija, prvenstveno za Stepa kojem su život obilježili gubici. Ta doza realnosti mrvicu je veća od prstohvata tragedije, tako nužnog da bi (prva) ljubav postala dramatična i zaslužila epitet fatalne. Svijet u kojem živi mladež Rima osamdesetih godina nama je, iz pozicije odrastanja u socijalizmu, dalek - niti smo se vozikali na motorima, niti smo nakon škole odlazili s prijateljima na ručkove, niti su nam mame bile odjevene u Valentinove haljine. Ipak, i mi smo satima visili na telefonu i nabijali impulse, slušali Erosa i potajice ukrašavali muška imena srcima u bilježnici pod satom matematike, slušali glazbu na walkmanu, podijelili svoju prvu pizzu i popili prvo pivo... U "Tri metra iznad neba", pored socijalne drame Stepa i njegovih prijatelja (što je objašnjenje za njihovo doista ekstremno nasilje), ima mnogo nostalgije, ali nigdje pretjerano, nigdje neukusno, iako je čitatelj na trenutke zagušen vlastitim sjećanjima na neko nevinije vrijeme.

Taj spoj prve ljubavi i života u kojem se do simpatije nije moglo doći mobitelom, nego se od prijatelja danima žicao broj telefona, mogući je razlog zašto je "Tri metra iznad neba" imao tako magnetičan učinak na svoju čitateljsku publiku. Roman koji je objavljen 1992. godine samo je u Italiji prodan u 5 milijuna primjeraka, a više od milijun prodano ih je i u Španjolskoj, očekivano, jer ipak je to isti mediteranski mentalitet i način života. Babi i Step toliko su postali popularni da su snimljene čak dvije filmske verzije njihove priče: najprije talijanska 2004. godine (Tre metri sopra il cielo), a šest godina kasnije i mnogo popularnija španjolska (Tres metros sobre el cielo) koju je režirao Fernando Gonzáles Molina. Preporučujem španjolsku verziju, ali samo ako ste bili jako mladi u osamdesetima (ili ste sada jako mladi); u suprotnom neće imati učinka. Mišićavi glumac Mario Casas, koji se u Molininoj verziji ne zove Step nego H., prototip je frajera kakvog su sanjale šiparice prije dvadeset i nešto godina (pod uvjetom da su, naravno, gledale sladunjave spotove za pop pjesme koje su se tad vrtile na MTV-u).

Četrnaest godina nakon što je napisao "Tri metra iznad neba", 2006. godine, Moccia je objavio nastavak romana, "Ho voglia di te" (Želim te). Neću otkriti od kuda kreće, jer bih morala otkriti gdje su "Tri metra" stala, no nakon što je nastavak objavljen, dogodilo se nešto zanimljivo. Prema Moccijinoj priči, ako ljubavnici na treći rasvjetni stup na rimskom mostu Milvio objese zaključani lokot, a ključ potom bace u Tiber, bit će im podarena vječna ljubavna sreća. Preko noći Milvio je bio okićen lokotima, ali ne samo on - diljem Italije na mostovima su se počeli pojavljivati lokoti, simboli vječne ljubavi, potom u Parizu, a ljubavni lokoti vise čak i na Bruklinškom mostu. Kad se tisućljetni kandelaber na Milviju gotovo srušio pod silinom tereta mladenačke ljubavi, vlasti su reagirale, razrezale lokote i bacile ih u skladište dok im ne nađu mjesto u muzeju. Na trgu u blizini mosta, dovoljno blizu, a opet dovoljno sigurno, objavljeno je baš ovog rujna, naći će se mjesto za nove lokote s inicijalim ljubavnika.

U međuvremenu, Španjolac Molina snimio je i nastavak filma, "Tengo ganas de ti". Prvog vikenda prikazivanja filma, krajem lipnja ove godine, prodano je pola milijuna karata, što dosad nije uspjelo niti jednom španjolskom filmu. Po prodaji kino karata zasjeo je na drugo mjesto ovoga ljeta, odmah iza megauspješnih "Osvetnika".

Očito, neke stvari se ne mijenjaju. Tinejdžeri rastu, s motora su prešli na aute, s fiksnih telefona na mobitele i internet, no ono meko tkivo u srcu, tako osjetljivo na prvu ljubav, nasljeđuje se bez obzira što generacije prolaze. Tri metra iznad neba očito je i dalje najbolje mjesto za biti zaljubljen.


 
 
Studeni 2019
N
P
U
S
Č
P
S
27
28
29
30
31
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Ljudska djela
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Vrijeme hladnijih snova
Vuk i breza
Volgina djeca
CABAres, CABArei
Svemirski anđeli
Lom
U gradu sjena i utvara
Majčino mlijeko

Blog Newsletter