Ulomak romana “Papir tvoje kože”
On bi volio da nije tako, ali još uvijek ne osjećam da je ovo moja kuća: tvoje je gotovo sve pokretno u njoj. Strankinja sam okružena tvojim predmetima. Uljez. Druga žena, iako znam da ti ne bi imala ništa protiv da ga dijeliš sa mnom.
Kuća je naša prva u ovom gradu na jugu, tvome gradu. Naš prvi pokušaj doma.
Tvoji su tanjuri, neki okrhnuti, porculanski, drugi metalni, s onim odjeljcima koji su me isprva podsjećali na zatvorske i školske kantine, ali su polako postali stvar stečenog ukusa, kao drama. Tvoj ekspres lonac, u kojemu kuham ista jela kao i ti, rižu i dal, ali ukusi i teksture potpuno su različiti, napola uspjeli, zauvijek ću ti biti pripravnica. Tvoju veliku drvenu zdjelu u kojoj si mijesila tijesto prenamijenila sam u zdjelu za salatu; kamenu tavu na kojoj si spravljala okruglice od prosenog brašna i masale, K-ove najdraže, smatram nekovrsnim artefaktom i uopće ne koristim, tek povremeno prijeđem prstima preko nje da se uvjerim da tave mogu biti od kamena. Tvoj je i filter za južnoindijsku kavu koji sam ukrala iz tvog salona ljepote misleći da nijedna neće primijetiti. Tvoja plinska pećica na radnoj plohi u kuhinji – nova je jedino plinska boca na koju smo je spojili. Pijemo iz tvojih čaša, usne priljubljujem na isto staklo s kojeg su isprani tragovi tvojih, ruke brišem o tvoje krpe. Spavamo na vašem madracu, i to mi se katkad čini kao oskvrnuće, a kojiput me obuzme nelagoda, čak i gađenje, ali ne želim povrijediti K, niti ulaziti u nepotrebni trošak.
Možda sam samo navikla nalijegati u oris kredom koji je tvoje tijelo ostavilo na različitim površinama, još uvijek toplim.
Neki dan sam si zamalo smrskala lijevi kažiprst zabijajući čavle za tvoje slike na zidove dnevne sobe, ali K ih još nije izvukao iz sobice na krovnoj terasi vaše stare kuće, na drugome kraju grada, umotane u tvoje sarije. Isključivo botanički motivi u jarkim, eksperimentalnim bojama. Ekstravagantno cvijeće istrgnuto iz vlastita habitata, natjerano da pozira u tvojoj kuhinji. Tvoj fetiš, čak i nakon što si se, kao diplomirana sociologinja, zaljubila u kosu – jer nema biznisa do frizerskog biznisa, govorila si. Jer si ti zarađivala novac koji je on trošio.
Moje su jedino tanke vinske čaše, koje mi jedna po jedna pucaju u rukama kao argumenti bez pokrića, kao da imam njegove ruke. One su i jedino što smo ikada ku- pili, njih i nekoliko pamučnih plahti s uzorkom sitnih slonova ručno otisnutih drvenim blokovima i odgovarajuće jastučnice s patentima. Tamnomodre zastore jer su tvoje, na dnu kartonske kutije ispod praznog okvira tvoga kreveta, u međuvremenu izjeli moljci. Inače bih dobila i njih, kao neku vrstu obrnutoga miraza.
Kao što smo od K-ove prijateljice Ishani, umjetnice koja je nedavno unajmila novi studio nedaleko nas, na poklon za useljenje dobili svjetiljku sa sjenilom od papira obloženog pčelinjim voskom među čije je listove sprešala nađeno cvijeće: čekićem i blokovima drva. Volim tu svjetiljku, naginje se preko ruba tvoga stola kao samoubojica. Kad je navečer upalim, vosak zamiriše a biljke isplivaju na pozadinskom svjetlu – krhke, dendritične sablasti, mrtav živčani sustav. Lampino blagotvorno olfaktivno djelovanje automatski je poništeno vizualnim.
Dobar pribor povećava izglede, rekao mi je K kad mi je poklonio fino nalivpero i bočicu s tintom koju uvijek držim nadohvat. Nije rekao za što.
Kad me nazove i pita kako sam provela dan, odgovaram da sam dobro, da pišem. Prešućujem opsesivni ritual s vratima. Činjenicu da spavam s velikim kuhinjskim nožem pod madracem, ili uopće ne spavam.
Kažem mu umjesto svega toga da i dalje nema vode u našoj četvrti. Ne znam što da radim, kažem, postaje neizdrživo. On mi ponavlja da se to često događa, da će grad u budućnosti sasvim presušiti, jer presušuju rijeke koje ga poje. Moramo se samo strpjeti. Zamolim ga da ipak provjeri, pa iz Delhija nazove gradsku vodoopskrbu u Bangaloreu i pita što se događa. Kažu mu da nema vode u našoj četvrti, da će grad u budućnosti sasvim presušiti. Moramo se samo strpjeti.