RAZGOVORI UGODNI: Andrija Škare
1. Andrija, izašao ti je upravo novi roman i svi smo dosta uzbuđeni, vjerujemo i ti. Koliko je trajao rad na njemu?
Dosta dugo. Rekao bih da je trajao 15 godina, a to bi istovremeno bila istina i ne bi bila baš potpuna istina. Naime, u nekom kopanju po starim dokumentima našao sam početak rukopisa starog desetak godina. Pročitao sam to i za razliku od gomile stvari koje sam pisao kad sam bio mlađi i koje smatram porodom od tmine, ovo mi se svidjelo. To me iznenadilo. I zaintrigiralo. Pomislio sam da bi imalo smisla nastaviti. I tako sam nakon desetak godina nastavio ideju koju sam već bio zaboravio. Roman bi sigurno izgledao drukčije da sam ga dovršio tada kada sam ga počeo, ali želim vjerovati da je ovako bolji nego što bi bio tada. Da to ne mislim, ne bih ga ni išao dovršavati.
2. Naslovnica tvog novog romana „Dva prsta iznad gležnja“ zaista je zanimljiva i posebna. Koja priča stoji iza nje?
Na naslovnicama svih mojih prethodnih knjiga (osim prve) su slike mladih hrvatskih likovnih umjetnika. Neke su rađene baš za naslovnicu (Stipan Tadić za Slušaj me), kod drugih (Zlatan Vehabović, Tea Jurišić) sam vidio neki već postojeći rad i odmah ga povezao sa svojim pisanjem. Tako je bilo i ovaj put. Slika koju je naslikala Maja Bachler, ustvari njezin autoportret, mi je bila toliko upečatljiva i na toliko se razina povezuje sa sadržajem knjige da mi se, čim sam je vidio, nametnula kao najbolji izbor za naslovnicu, možda i jedini moguć. Silno sam zahvalan Maji što je pristala ustupiti sliku za naslovnicu isto kao što sam zahvalan i Tei, Stipanu i Zlatanu, a inače mislim da mladi pisci i mladi slikari imaju mnogo toga zajedničkog i da je ovakav vid suradnje nešto najprirodnije. Zašto se to ne događa češće, ne znam.
3. Znamo da ti je glazba važan dio života, pa i pisanja. Slušaš li glazbu dok pišeš? Što slušaš?
Nekad sam slušao glazbu dok sam pisao, sada više ne. Dekoncentrira me jer ne želim da mi glazba bude pozadina, želim joj se posvetiti, slušati je kako treba. Često pišem u kafićima blizu kuće pa sam tamo osuđen na glazbeni ukus konobara. U trenutku kada prestanem primjećivati što svira u kafiću znam da sam uronio u tekst onoliko koliko je to meni uopće moguće. Trudim se ostati ondje koliko god mogu, ali ma koliko ronjenje bilo ugodno nije uvijek lako zadržavati dah.
4. Kome prvo daješ rukopis na čitanje?
Rukopis u principu na čitanje prvo dajem svojoj partnerici Ivani, ali postoje i izuzeci od tog principa. Imam krug bližih ljudi, dobrih prijatelja koji su istovremeno iskusni, pažljivi i kritični čitatelji u koje imam povjerenje. Mislim da sam blagoslovljen takvim društvom.
5. Kakav si kao čitatelj? Što ti je važno pri odabiru iduće knjige za čitanje?
Kao čitatelj sam pohlepan i nestrpljiv. Volio bih da sam u stanju više učiti od pisaca koje volim i cijenim, a da manje jurim za radnjom ili čak ne za radnjom, za onim užitkom koji ne možete dobiti ni od čega drugoga, samo od čitanja dobre književnosti. Pri odabiru iduće knjige za čitanje najveći utjecaj imaju okolnosti. Volio bih pročitati dvije ili tri knjige tjedno, ali često to spadne na samo jednu ili čak manje (postoje i ti tužni tjedni, da) pa kako je vremena sve manje, a obaveza sve više tu famoznu sljedeću knjigu sve češće nekako manje biram sam, a više je nameću okolnosti, od onoga što moram pročitati zbog posla, preko onoga što sam kupio ili posudio ili mi je netko dao pa do onih knjiga za koje ni sam nisam siguran kako su se našle u mojim rukama. Te znaju biti odlične.
INTERVJU - Elif Shafak i Jonny Geller “Slijedite svoju priču”
Elif Shafak u Londonu je gostovala na jednome od spisateljskih tečajeva i pritom razgovarala sa svojim književnim agentom Jonnyjem Gellerom. Polaznici tečaja mogli su čuti njihova iskustva, stavove, mišljenja, razmatranja i savjete o različitim temama koje se tiču pisanja i koje stoje iza njihova dugogodišnjeg rada. Donosimo nekoliko zanimljivih opaski autorice koje je za Curtis Brown Creative prenijela jedna od polaznica tečaja.
O počecima:
Počela sam pisati jako mlada. Bilo mi je otprilike osam godina kada sam počela pisati u dnevnicima. Smatrala sam da je stvarni život dosadan, pa sam koristila svoju maštu. [...] Ne postoji jedinstvena formula ili pravi put za postajanje romanopiscem. Kada sam počela pisati, nisam ni razmišljala o takvoj mogućnosti; pisala sam jer sam u srcu znala da je to ono što moram raditi. Piscima vjernost prema priči mora biti na prvome mjestu.
O istraživanju:
Kada pišem, mnogo istražujem i shvaćam to vrlo ozbiljno. Pročitat ću sve, uključujući mnoštvo nefikcionalnih i znanstvenih radova. Istražujem za sebe, ne za knjigu i jasno mi je da sve što saznam ili naučim neće ući u roman, naprosto želim imati samopouzdanje. Kada zaključim da sam dovoljno istražila, tada mogu poletjeti. Znanje nam je itekako potrebno, ali na kraju ipak pišemo emocijom.
O stvaranju zapleta:
Dva su pristupa pisanju. Prvi je „inženjerski“ pristup, matematički, usmjeren je na strukturu. Pisci koji se vode ovim pristupom žele znati sve što će se dogoditi i prije nego što počnu pisati. Drugi je pristup naprosto slijediti svoje instinkte. Oduvijek sam se osjećala bližom potonjemu. Prvi mi je instinkt pisati o tišinama, o tabuima: seksualnim, političkim, kulturalnim...
O procesu pisanja:
Kada pišem, ne čitam druge romane, važno mi je ne izgubiti jasnoću pripovjednoga glasa. Čitam doduše poeziju i slušam glazbu. Poslušat ću istu pjesmu sedamdeset ili osamdeset puta. Ne volim pisati u posvemašnjoj tišini, volim zvuke grada, prometa i psovki. Često ću poslušati i glasni, agresivni heavy metal.
O uređivanju i urednicima:
Tijekom pisanja uvijek idem naprijed-natrag. Volim ne znati što će se dogoditi u deset stranica teksta. Volim kada me likovi iznenade, kada vode vlastiti život. Brišem pa dodajem. Znati što izbrisati jednako je važno kao znati što napisati. Važno je i znati kada potražiti uredničku pomoć. Podijelite tekst s onima čije vam je mišljenje važno, to može biti vaš agent, vaš urednik ili netko kome vjerujete. Povratna informacija može ponekad i vratiti vjeru u zanat.
O jeziku:
Pisanje na engleskom za mene je bio prijelomni trenutak u životu. Nisam odrasla kao dvojezično dijete i volim putovati između jezika. Pisanje na turskome za mene je više emocionalno, a pisanje na engleskome „cerebralno“ – daje mi potrebnu kognitivnu distancu da bih razriješila neke stvari. [...] Smatram da humor, ironija i satira bolje funkcioniraju na engleskom, dok je u turskome lakše biti emotivan.
O 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu:
Ideja je došla s mnogo različitih mjesta. Groblje samotnika stvarno je groblje u Istanbulu: seksualni radnici, oboljeli od AIDS-a, članovi LGBTIQ-zajednice – svi su tamo pokopani i svi su me zanimali. Godinama sam pretraživala i izrezivala novinske napise o groblju. Potom sam čitala o neuroznanosti i naletjela sam na rad koji kaže da mozak može misliti još minutama nakon što srce prestane kucati i to me fasciniralo. Sve se nakon toga posložilo, kao kolaž.
O tome kako biti pisac:
Ako smo pisci, onda smo i čitatelji. Ne ostaje u jednoj zoni, budite znatiželjni pojedinci – pisci povijesne fikcije ne bi trebali čitati samo povijesne romane. Ako me zainteresira, nastavit ću čitati – važno je imati eklektični popis literature. Pisci moraju biti i dobri slušatelji. Slušajte sleng ili kako ljudi govore kad su ljuti i kad viču. Važno je biti u kontaktu s različitim ljudima. Zato su važni gradovi i zato su važna putovanja.
O identitetu:
Kada je London postao mojim domom, osjećala sam se slobodno i kao spisateljica i kao žena. Svi imamo nekoliko identiteta i mjesta kojima pripadamo. Vjerujem da sam građanka svijeta. Imam nekoliko domovina. Uvijek će me privlačiti Istanbul, ali ne zanima me samo to. Svi sadržimo određene višestrukosti. Kada ste spisateljica, izdavači će uvijek željeti znati vašu nišu i uvijek će htjeti probiti te vaše granice. Ne želim biti poznata kao turski pisac ili kao ženski turski pisac. Želim biti poznata kao spisateljica.
O povratku određenim temama:
Oduvijek su me više zanimale priče pripadnika manjina, možda zato što je i moja priča takva. Ne volim pisanje koje teži nekoga nešto naučiti, smatram to arogantnim i smatram da oštećuje umjetnost. Roman nije mjesto gdje treba biti didaktičan. Uvidjela sam da mi se stil, glas i ritam mijenjaju sa svakim romanom. Svaka knjiga treba vlastiti glas. Slijedite svoju priču.
Više o tome, uključujući i što o istim temama misli njezin urednik, možete, na engleskome jeziku, pročitati na poveznici:
https://www.curtisbrowncreative.co.uk/elif-shafak-and-jonny-geller-interview/
Promocija knjige Igora Rajkija
Izdavačka kuća HENA COM poziva vas u srijedu, 29. siječnja 2020., u 19:00 sati u caffe bar/club Botaničar, Trg Marka Marulića 6, Zagreb
na predstavljanje knjige Igor Rajki: Drhtajništvo
Sudjeluju:
Igor Rajki
Tomislav Brlek
Marina Vujčić
Patricija Horvat
Sreten Mokrović
Veselimo se vašem dolasku!
http://www.hena-com.hr
Promocija knjige Zijaha A. Sokolovića
Izdavačka kuća HENA COM poziva vas u srijedu, 18. prosinca 2019., u 18:30 sati u Vinyl bar&bar, Bogovićeva 3, Zagreb
na predstavljanje knjige Zijah A. Sokolović: CABAres, CABArei
Sudjeluju:
Zijah A. Sokolović, autor
Marina Vujčić, urednica
Veselimo se vašem dolasku!
http://www.hena-com.hr
Guzel Jahina, autorica romana Zulejha otvara oči i Volgina djeca dolazi u Pulu i Zagreb
S veseljem najavljujemo dolazak ruske spisateljice Guzel Jahine.
U Puli će gostovati na Sa(n)jam knjige u Istri, gdje će 12. prosinca 2019. promovirati svoj novi roman „Volgina djeca“. Potom će gostovati u Zagrebu i 13. prosinca u 19 sati promovirati romane „Zulejha otvara oči“ i „Volgina djeca“ u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
Dođite, pitajte autoricu sve što vas zanima i otiđite kući s potpisanim primjercima.
IInterliberski popusti do 17. studenog 2019.
Htjeli biste na Interliber, ali sljedeći tjedan niste u gradu? Baš vas zanima novi roman Elif Shafak, ali ne volite gužve?
Ne brinite, jer HENA je preselila Interliber na webshop! U samo par klikova možete kupiti sva naša najnovija izdanja, ali i ona koja ste propustili, po sajamskim sniženjima!
Posjetite našu stranicu, odaberite knjigu, unesite adresu i omiljeno štivo stiže na vašu adresu kroz 2 do 3 radna dana. Ako naručite knjige u vrijednosti iznad 200 kn, dostavljamo ih besplatno!
HENA COM - knjige koje se pamte
Chigozie Obioma i Elif Shafak u finalu prestižnog Bookera za 2019. godinu!
Chigozie Obioma i Elif Shafak ušli su u uži izbor za prestižnog Bookera.
Obioma je tako "Orkestrom manjina" ponovio uspjeh svog prvog romana "Ribari", koji je također konkurirao za Bookera.
Elif Shafak već je dobro poznata domaćoj publici (romani "Tri Evine kćeri", "Četrdeset pravila ljubavi" itd.), a njen novi roman "10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu" ("10 Minutes 38 Seconds in This Strange World") možete naručiti u pretprodaji sa 20% popusta i besplatnom dostavom na području RH.
https://thebookerprizes.com/fiction
SONJKA, književna preporuka - piše Ilina Cenov
Roman suvremenog poljskog pisca (putopisca i prevoditelja, rođ. 1976.) “Sonjka” započinje nezgodom – mladi, uspješni redatelj Igor Grycowski zapne jednog toplog, ljetnog popodneva usred ničega, nakon iznenadnog kvara automobila. Nezgoda, koja bi u nekim normalnim okolnostima predstavljala bezveznu smetnju, koju se što prije treba otkloniti, za Igora se prometne u avanturu života. Mladi Igor susreće staricu, Sonju, ženu staru kao stoljeće, koja sama živi u selu od ukupno četiri kuće, na rubu poljsko-bjeloruske granice. Sonja, Sonjka ga pozove u svoj skromni dom (znam, nismo u Ježevoj kućici, i da, znam da skromni dom zvuči kao isprani, otužni i otrcani kliše, ali Sonjina kuća je baš to: skromni dom), prastaru kolibu, prastaru baš kao i osoba koja ju nastanjuje.
Sonjka odmah shvaća da pred sobom ima čeljade (kraljevića – kako ga ona doživljava), koje sigurno nije ovdje baš tako slučajno. Igor to shvaća tek neznatno kasnije, i zatim kreće njihova nevjerojatna interakcija. Sonja Igoru priča svoju životnu priču, zapravo gotovo da mu polaže račune, jer zna da će ovo ujedno biti i posljednja storija njezinog života. Sonjina saga seže u ono „nekada davno“ vrijeme, vrijeme 2. Svjetskog rata, gdje se djevojka Sonjka na razmeđu država zaljubljuje u njemačkog vojnika Joachima. Ali, u gadnim vremenima, a 1941. godina je sigurno bila gadna, njihova ljubav neće izići na dobro, što Sonja zna od samog početka…
Igor upija Sonjinu priču, zapravo upija samu neobičnu staricu. Riječi koje izgovara Sonja postaju njegove, dok Sonja pripovijeda, Igor ih pretvara u svoju sljedeću kazališnu predstavu, znajući da će to biti prava bomba.
Ali, Igor shvaća i kako je Sonjka puno više od materijala za kazalište, shvaća kako sa sijedom, bezubom staricom, on, uspješni kulturnjak, ima puno više toga zajedničkog nego je mislio – naime, oni dijele manjinsko (bjelorusko) porijeklo, kojeg se Sonja (prije bez mogućnosti izbora, nego svjesno) držala čitav život (ona i priča na bjeloruskom), dok ga se Igor, kako bi mu životni uspjeh bio bliže, odrekao, promijenivši čak i ime i prezime iz bjeloruske u poljsku inačicu. „Ponekad mu je prevođenje Sonjinih misli predstavljalo veliku muku. U teoriji to nije smjelo predstavljati nikakav problem. Njezin jezik i njegov nisu toliko udaljeni, stanuju u sličnim jamama, to je ta ista skliskost, to je to isto učvršćivanje svoda, isti strah od poniženja. Njezine emocije čine mu se pristupačnima.“
„Sonjka“ je neobično i vješto pisan roman, prepun predivnih rečenica, fragmentaran, nelinearne strukture, koja nas neprekidno iznenađuje: šetamo od sadašnjosti do prošlosti, pa opet nazad, malo nam priča Sonjka, malo čitamo isječke Igorove predstave, koju nam riječ prozbore i Sonjin mačak i pas (u off-u, bez brige, nismo u basni). Sonjina životna priča, koja se otkriva polako i suptilno, tužna je i tragična, baš kao i gotovo čitavo stoljeće u kojem je osebujna djevojka, žena, starica Sonja Bijela, Sonja Šepava (kako su ju zvali sumještani) imala prilike živjeti…
Ovo ekstraordinarno djelo propitkuje i rat, i krvoločnost ljudi, ne samo u ratu, nego i „onako“, ljubav (predivna priča Sonje i Joachima koji su doživjeli upravo kozmičku povezanost, bez da su razumjeli išta što bi pričali, obzirom na jezičnu barijeru), mržnju, strast, smrt, pitanje nacionalne manjine („Kakav je to narod prognan izvan dosega jezičnih priručnika? Kakva je to nacija bez povijesti?“), položaj žene koja je u tim nesretnim vremenima vrijedila manje od koze. Ovo je tužan roman, ali i roman koji je ujedno i sanjiv, i bajkovit, i koji je pravi užitak čitati. O „Sonjki“ ćemo još dugo razmišljati, nakon što sklopimo posljednju stranicu.
U „Sonjki“ ćemo vidjeti da se „kraj susretao s početkom, smrt s rođenjima, prošlost s budućnošću, i jedno i drugo mjereno vrećicama pepela.“ I upravo zato ovo djelo otvara mnoga pitanja, ali odgovore ostavlja nekako zastrtima… Možda odgovora i nema, možda nisu jednoznačni, možda nam je Karpowicz jednostavno dao da sami ispišemo odgovore, istražujemo, propitkujemo dalje, razmišljamo, mijenjamo se… Ne znam. Prosudite sami. Zaključno, „Sonjka“ možda i nije roman za svačiji ukus, ali, zapravo, zašto bi on to, a da bismo rekli da je vrijedan, i bio?
Ilina Cenov, journal.hr
http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/knjige/ilina-cenov-ignacy-karpovwicz-sonjka/
KALEIDOSKOP Mini štorije s riječkoga asfalta
Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop, nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke... jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.
«Likovne« cjeline
Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno, Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literarnog prenošenja ideja, misli i osjećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.
Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (...) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«
Efektno i emocionalno
Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.
DIVLJE GUSKE Može li se preživeti detinjstvo?
Poštar je razrok, sin mu je lupež, a Bobe prima mirovinu iz Njemačke. Tamo, u Njemačkoj, živi i naša druga baka, mamina mama. Ona još nema mirovinu, već radi kao kuharica.
"Krvavo", kaže mama. "Ko nije tamo radio, ne zna što znači pišati krv".
Zamišljamo baku iz Njemačke kako piša krv. Prije nego otrči na zahod, kolje male piliće, vadeći im želučiće i jetrica golim prstima, a potom mrtve ptice ubacuje u kotao pun ključale vode. Miješa velikom drvenom kuhačom. Gadi nam se to. Najviše nam se gadi kuhana pileća koža. Jetricu i kuhani želudac još nekako možemo pojesti, ali samo kod Babe u juhi.
Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako. Ali, kako preživeti detinjstvo? Malo kome to uspe, a i ako uspe, cena je previsoka. Danilo Kiš je, recimo, preživeo detinjstvo, ali da li ga je nadživeo? O čemu govori Porodični ciklus/cirkus, kao okosnica Kišovog dela, ako ne o tome da je možda neka, a možda i sva detinjstva nemoguće preživeti. A detinjstvo Kišovo je panonsko, blatno, predratno i ratno, prljavo, nasilno, čulno, bogohulno, to je detinjstvo od kakvog beži svaka poštena i čedna "književnost za decu", jer ni deca ni "pisci za decu" (čast izuzecima, ako ih slučajno ima) ne znaju ništa o detinjstvu: prava muka detinjstva nastaje tek kasnije. Za pisca osobito. Zato se ono doživotno preživljava, s neizvesnim ishodom. Uostalom, nema veze, a nema ni nade: ako ga nekim slučajem i nadživiš, rana mladost će te dokrajčiti – od toga nema oporavka...
Hrvatska književnica Julijana Adamović, Vukovarčanka "rođena 1969. u Bačkoj", ispisuje roman Divlje guske (hrvatsko izdanje: HENA Com, Zagreb 2018; srpsko izdanje: Laguna, Beograd 2019) u narativno-reminiscentno-ispovednom dvoglasu, u prvom licu množine u koje će čitalac poverovati otprve, pa se dugo postepeno razuveravati, da bi naposletku... pa, videćete već šta, nije u redu da se takve stvari serviraju već sažvakane potencijalnoj publici novog izdanja. Kako god, neka bude da ih je dve, da su nekako i više nego sestre jer kao da baš ni u jednom trenutku ne postoje u odvojenim jedninama, kao da će im se čitav svet od rođenja do večnosti – jer, smrti (još) nema, ne u ključu Crnjanskog, nego u ključu Olovke koja piše srcem – dešavati u isto vreme i na istom mestu, a oko njih je jarki metež detinjstva, u kojem baš ničeg raspilavno "detinjeg" boguhvala nema, mada je samo to detinjstvo takvo da detinjije ne može biti, ako ga iz jednog ugla, pomalo spoljnog, pogledate, jer nije da nisu i mažene i pažene i ispod glasa ucenjivane ljubavlju većih i jačih od sebe – a ne rade li nam to svima, dok još mogu? – ali ako na njega škiljnete iz drugog ugla, odakle se bolje i dublje vidi, to je detinjstvo provedeno u oku oluja koje besne među Odraslima, i to onim najbližim, a ne može biti takvog detinjstva, vetrometnog, a da bude infantilno-idilično, nego je to detinjstvo u kojem se svedoči stalnom jadu i ograničenosti, a tek povremenoj svetosti i uzvišenosti ljubavi i nepodnošljivoj lakoći netrpeljivosti i mržnje, ili pre će biti mržnji, u množini, jer i njih ima raznih, ali dve su najvažnije: mržnja i pakost prema bliskom i svom, i mržnja i zlost prema dalekom, nepoznatom, drugačijem, onim-koje-nismo-mi, ili bar "mi" tako volimo da verujemo, tako su nas učili oni koji inače ništa ne znaju, ali pošto su nas oni učili onda ni mi ne znamo ništa, nego njihovo neznanje držimo za drevnu mudrost...
"Mesto radnje" jeste Panonija, kišovski uzbudljiva, duboka i brutalno meka, i jeste neka Vojvodina, pače i gušče Bačka, mada se nikakvi pobliži toponimi ne spominju ni u naznakama ili šiframa, nego se to samo raspoznaje po muklim i tanušnim nagoveštajima, prepoznatljivim kanda samo onima među nama koji smo i sami na te frekvencije zarana i odrana štelovani pa nam malo treba, a vreme je ono neko poslednje dok je još Tito zemljom hodao, to su neke beskrajne sedamdesete, ozvučene raskokodakanim radio prenosima nezanimljivih nederbija tipa Olimpija-Osijek ili Vojvodina-Čelik u duga nedeljna popodneva dok gugutka guče pod krovom a jara izbija iz asfaltiranog šora kojim lenjo biciklaju građani i seljani sveživotno narihtani na cca osamdeset pet metara nadmorske visine, to je dakle omamna i tusta pauza istorije, sredokraća između dvaju njenih najburnijih poglavlja, pa su stara zla već bezbedno daleko u prostoru i vremenu, a o novima, nerođenim, koja će tek doći, i za koje se noževi već oštre u promajnim i skučenim glavama a da toga ni te glave još nisu pošteno svesne, još se ništa ne zna, čak se u njih ne veruje, jer čovek inače nikad ne veruje u buduća zla, što je baš ono što ih čini mogućim, verovatnim, na koncu neizbežnim.
U tom su mikrosvetskom, da izvinete, "kontekstu" i njih dve, sićušne i nemoćne, između Majke, Oca i Babe (koja to nije, no je baba-tetka...); Baba ne voli i ne ceni Majku, Majka Babu očima ne može da vidi, Otac bi da voli obe, i kćeri, i još poneku ženu, ali nekako mu ništa od toga ne uspeva kako treba, to jest sve se pre ili kasnije dade na zlo jer je Otac, kondukter i gubitnik, loše uzemljen u sebe i u svet, i nikako da se preregistruje za neku višu životnu kategoriju, jedva i ovu nosi, ako ćemo pravo; Majka je, kad pogledaš, žena novog vremena, i čini ti se da bi u nekim drugačijim okolnostima sasvim lepo prosperirala, ali ne i tu, najedena prašine, naslušana gakanja gusaka, izjedena sitnoćom prilika i krupnoćom nevolja; a Baba, eh., Baba... Ona kao da nikoga ne voli osim njih dve, a njih zato voli toliko i tako da ta ljubav prekriva nebo i zemlju, a druge nenavidi, naročito Bosance, što je isto jedna tako panonska zanimacija, izabrati neki kolektivni predmet netrpeljivosti – jer, znate, ponuda je u nas velika, nema čega nema! – pa ga prezirati tiho ili glasno, sve dok ne saznaš da si možda i sam od takvih, u šta nećeš hteti da poveruješ, ali nećeš moći ni da se o to kobno saznanje oglušiš, mada će ti život opustošiti od ono malo logičkog poretka i smisla... A tu je i selo, kao ceo svet, osim onoga što je negde drugde, a što je lakše videdi na televizoru nego u stvarnosti, i u tom je selu i okruženju svakakvih, i Madžara, i pravoslavnih, i Cigana i nesvrstanih, i Ovdašnjih i Tamošnjih, a Babi je lako jer o svakima od njih Ima Mišljenje, ali to ne vredi za razrogačene devojčičke oči, koje taj šokantno neobuhvatljivi svet primaju kako znaju i umeju, prepuštajući mu se da ih zapanjuje.
Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam "ništa novo": sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni.
Teofil Pančić, Vreme, 18.07.2019.