INTERVJU - Elif Shafak i Jonny Geller “Slijedite svoju priču”

Elif Shafak u Londonu je gostovala na jednome od spisateljskih tečajeva i pritom razgovarala sa svojim književnim agentom Jonnyjem Gellerom. Polaznici tečaja mogli su čuti njihova iskustva, stavove, mišljenja, razmatranja i savjete o različitim temama koje se tiču pisanja i koje stoje iza njihova dugogodišnjeg rada. Donosimo nekoliko zanimljivih opaski autorice koje je za Curtis Brown Creative prenijela jedna od polaznica tečaja.

O počecima:

Počela sam pisati jako mlada. Bilo mi je otprilike osam godina kada sam počela pisati u dnevnicima. Smatrala sam da je stvarni život dosadan, pa sam koristila svoju maštu. [...] Ne postoji jedinstvena formula ili pravi put za postajanje romanopiscem. Kada sam počela pisati, nisam ni razmišljala o takvoj mogućnosti; pisala sam jer sam u srcu znala da je to ono što moram raditi. Piscima vjernost prema priči mora biti na prvome mjestu.

O istraživanju:

Kada pišem, mnogo istražujem i shvaćam to vrlo ozbiljno. Pročitat ću sve, uključujući mnoštvo nefikcionalnih i znanstvenih radova. Istražujem za sebe, ne za knjigu i jasno mi je da sve što saznam ili naučim neće ući u roman, naprosto želim imati samopouzdanje. Kada zaključim da sam dovoljno istražila, tada mogu poletjeti. Znanje nam je itekako potrebno, ali na kraju ipak pišemo emocijom.

O stvaranju zapleta:

Dva su pristupa pisanju. Prvi je „inženjerski“ pristup, matematički, usmjeren je na strukturu. Pisci koji se vode ovim pristupom žele znati sve što će se dogoditi i prije nego što počnu pisati. Drugi je pristup naprosto slijediti svoje instinkte. Oduvijek sam se osjećala bližom potonjemu. Prvi mi je instinkt pisati o tišinama, o tabuima: seksualnim, političkim, kulturalnim...

O procesu pisanja:

Kada pišem, ne čitam druge romane, važno mi je ne izgubiti jasnoću pripovjednoga glasa. Čitam doduše poeziju i slušam glazbu. Poslušat ću istu pjesmu sedamdeset ili osamdeset puta. Ne volim pisati u posvemašnjoj tišini, volim zvuke grada, prometa i psovki. Često ću poslušati i glasni, agresivni heavy metal.

O uređivanju i urednicima:

Tijekom pisanja uvijek idem naprijed-natrag. Volim ne znati što će se dogoditi u deset stranica teksta. Volim kada me likovi iznenade, kada vode vlastiti život. Brišem pa dodajem. Znati što izbrisati jednako je važno kao znati što napisati. Važno je i znati kada potražiti uredničku pomoć. Podijelite tekst s onima čije vam je mišljenje važno, to može biti vaš agent, vaš urednik ili netko kome vjerujete. Povratna informacija može ponekad i vratiti vjeru u zanat.

O jeziku:

Pisanje na engleskom za mene je bio prijelomni trenutak u životu. Nisam odrasla kao dvojezično dijete i volim putovati između jezika. Pisanje na turskome za mene je više emocionalno, a pisanje na engleskome „cerebralno“ – daje mi potrebnu kognitivnu distancu da bih razriješila neke stvari. [...] Smatram da humor, ironija i satira bolje funkcioniraju na engleskom, dok je u turskome lakše biti emotivan.

O 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu:

Ideja je došla s mnogo različitih mjesta. Groblje samotnika stvarno je groblje u Istanbulu: seksualni radnici, oboljeli od AIDS-a, članovi LGBTIQ-zajednice – svi su tamo pokopani i svi su me zanimali. Godinama sam pretraživala i izrezivala novinske napise o groblju. Potom sam čitala o neuroznanosti i naletjela sam na rad koji kaže da mozak može misliti još minutama nakon što srce prestane kucati i to me fasciniralo. Sve se nakon toga posložilo, kao kolaž.

O tome kako biti pisac:

Ako smo pisci, onda smo i čitatelji. Ne ostaje u jednoj zoni, budite znatiželjni pojedinci – pisci povijesne fikcije ne bi trebali čitati samo povijesne romane. Ako me zainteresira, nastavit ću čitati – važno je imati eklektični popis literature. Pisci moraju biti i dobri slušatelji. Slušajte sleng ili kako ljudi govore kad su ljuti i kad viču. Važno je biti u kontaktu s različitim ljudima. Zato su važni gradovi i zato su važna putovanja.

O identitetu:

Kada je London postao mojim domom, osjećala sam se slobodno i kao spisateljica i kao žena. Svi imamo nekoliko identiteta i mjesta kojima pripadamo. Vjerujem da sam građanka svijeta. Imam nekoliko domovina. Uvijek će me privlačiti Istanbul, ali ne zanima me samo to. Svi sadržimo određene višestrukosti. Kada ste spisateljica, izdavači će uvijek željeti znati vašu nišu i uvijek će htjeti probiti te vaše granice. Ne želim biti poznata kao turski pisac ili kao ženski turski pisac. Želim biti poznata kao spisateljica.

O povratku određenim temama:

Oduvijek su me više zanimale priče pripadnika manjina, možda zato što je i moja priča takva. Ne volim pisanje koje teži nekoga nešto naučiti, smatram to arogantnim i smatram da oštećuje umjetnost. Roman nije mjesto gdje treba biti didaktičan. Uvidjela sam da mi se stil, glas i ritam mijenjaju sa svakim romanom. Svaka knjiga treba vlastiti glas. Slijedite svoju priču.

 

Više o tome, uključujući i što o istim temama misli njezin urednik, možete, na engleskome jeziku, pročitati na poveznici:

https://www.curtisbrowncreative.co.uk/elif-shafak-and-jonny-geller-interview/