RAZGOVORI UGODNI: Andrija Škare

1. Andrija, izašao ti je upravo novi roman i svi smo dosta uzbuđeni, vjerujemo i ti. Koliko je trajao rad na njemu?

Dosta dugo. Rekao bih da je trajao 15 godina, a to bi istovremeno bila istina i ne bi bila baš potpuna istina. Naime, u nekom kopanju po starim dokumentima našao sam početak rukopisa starog desetak godina. Pročitao sam to i za razliku od gomile stvari koje sam pisao kad sam bio mlađi i koje smatram porodom od tmine, ovo mi se svidjelo. To me iznenadilo. I zaintrigiralo. Pomislio sam da bi imalo smisla nastaviti. I tako sam nakon desetak godina nastavio ideju koju sam već bio zaboravio. Roman bi sigurno izgledao drukčije da sam ga dovršio tada kada sam ga počeo, ali želim vjerovati da je ovako bolji nego što bi bio tada. Da to ne mislim, ne bih ga ni išao dovršavati.

2. Naslovnica tvog novog romana „Dva prsta iznad gležnja“ zaista je zanimljiva i posebna. Koja priča stoji iza nje?

Na naslovnicama svih mojih prethodnih knjiga (osim prve) su slike mladih hrvatskih likovnih umjetnika. Neke su rađene baš za naslovnicu (Stipan Tadić za Slušaj me), kod drugih (Zlatan Vehabović, Tea Jurišić) sam vidio neki već postojeći rad i odmah ga povezao sa svojim pisanjem. Tako je bilo i ovaj put. Slika koju je naslikala Maja Bachler, ustvari njezin autoportret, mi je bila toliko upečatljiva i na toliko se razina povezuje sa sadržajem knjige da mi se, čim sam je vidio, nametnula kao najbolji izbor za naslovnicu, možda i jedini moguć.  Silno sam zahvalan Maji što je pristala ustupiti sliku za naslovnicu isto kao što sam zahvalan i Tei, Stipanu i Zlatanu, a inače mislim da mladi pisci i mladi slikari imaju mnogo toga zajedničkog i da je ovakav vid suradnje nešto najprirodnije. Zašto se to ne događa češće, ne znam.

3. Znamo da ti je glazba važan dio života, pa i pisanja. Slušaš li glazbu dok pišeš? Što slušaš?

Nekad sam slušao glazbu dok sam pisao, sada više ne. Dekoncentrira me jer ne želim da mi glazba bude pozadina, želim joj se posvetiti, slušati je kako treba. Često pišem u kafićima blizu kuće pa sam tamo osuđen na glazbeni ukus konobara. U trenutku kada prestanem primjećivati što svira u kafiću znam da sam uronio u tekst onoliko koliko je to meni uopće moguće. Trudim se ostati ondje koliko god mogu, ali ma koliko ronjenje bilo ugodno nije uvijek lako zadržavati dah.

4. Kome prvo daješ rukopis na čitanje?

Rukopis u principu na čitanje prvo dajem svojoj partnerici Ivani, ali postoje i izuzeci od tog principa. Imam krug bližih ljudi, dobrih prijatelja koji su istovremeno iskusni, pažljivi i kritični čitatelji u koje imam povjerenje. Mislim da sam blagoslovljen takvim društvom.

5. Kakav si kao čitatelj? Što ti je važno pri odabiru iduće knjige za čitanje?

Kao čitatelj sam pohlepan i nestrpljiv. Volio bih da sam u stanju više učiti od pisaca koje volim i cijenim, a da manje jurim za radnjom ili čak ne za radnjom, za onim užitkom koji ne možete dobiti ni od čega drugoga, samo od čitanja dobre književnosti. Pri odabiru iduće knjige za čitanje najveći utjecaj imaju okolnosti. Volio bih pročitati dvije ili tri knjige tjedno, ali često to spadne na samo jednu ili čak manje (postoje i ti tužni tjedni, da) pa kako je vremena sve manje, a obaveza sve više tu famoznu sljedeću knjigu sve češće nekako manje biram sam, a više je nameću okolnosti, od onoga što moram pročitati zbog posla, preko onoga što sam kupio ili posudio ili mi je netko dao pa do onih knjiga za koje ni sam nisam siguran kako su se našle u mojim rukama. Te znaju biti odlične.