Svjetlost u kolovozu naslov je romana glasovitog američkog pisca Williama Faulknera, jednog od rodonačelnika moderne proze čijim tragom i danas kroče važni svjetski prozaici. Nobelovac s američkog Juga u njemu se bavi krizom međuratnog društva i fokusira se na likove odbačenih i potlačenih, prezrenih i otuđenih pojedinaca i skupina. Gotovo stotinu godina poslije, u kolovozu 2024. Hena com objavljuje prijevode triju sjajnih romana čija je radnja smještena na trima različitim kontinentima, ali im je zajedničko nešto što dijele i s tim Faulknerovim djelom: duboko humana briga o onima koji su i dan-danas u raznim dijelovima svijeta i na razne načine ugnjeteni i marginalizirani. Briga izražena u vrhunskoj prozi koja se čita bez daha.    

* * *

Roman suvremene belgijske spisateljice Gaeae Schoeters (čitaj: Hea Skuters) o kojoj će se zasigurno još čuti, Trofej pripovijeda o imućnom američkom mešetaru koji odlazi u Afriku na safari, u pohod na posljednju od „big five“ – pet zvijeri koje svaki lovac od kalibra mora imati.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Što god čitatelj ili čitateljica mislila o lovu, Schoeters će se pobrinuti da joj se i misli i osjećaji u vezi s time i još koječime izokreću iz stranice u stranicu dok bude s Hunterom Whiteom i afričkim starosjediocima stupala nepreglednom i neukrotivom savanom u potrazi za velikim plijenom. A koji će to plijen naposljetku biti, teško je i zamisliti.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Roman možemo čitati u vrsnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržija s nizozemskoga.

„Posvećeno Africi, što god to bilo.

Posvećeno pravdi, što god to bilo.

Posvećeno književnosti, što god to bilo.“

* * *

Drveće je jedno od najnovijih proznih djela nagrađivanog američkog meštra Percivala Everetta, koji je također s američkog Juga i čiji se roman zbiva upravo u Faulknerovu Mississippiju. Mjesto radnje: Money – vjerovali ili ne, postojeći gradić. U blizini nalazimo, recimo, i mjesto po imenu Small Change.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Everettov je roman, kako stoji u kritici objavljenoj u Guardianu, „moćna satira na račun američkog rasizma“. I to satira koja ni u jednom trenutku ne navlači rukavice: autor se bez uvijanja obara na mentalitet koji proizvodi strahote tlačeći manjine i s vremenom možda mijenja ruho, ali ne i ćud.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Drveće pokazuje kako su mogući Trump, trampovci i trampizam. Možda više nema javnog linča, možda je manje poželjno u javnosti vrijeđati „obojene“, ali suština se, nažalost, ne mijenja i ne ostaje u prošlosti. Ono što je dovelo do pojave jednog Ku Klux Klana i dalje je i te kako živo i prisutno. Čitatelj počesto ne zna bi li se smijao ili plakao.

Roman je s engleskoga prevela Tatjana Radmilo.

„Obitelji su se suočavale sa svojim povijestima. Bili su poput vremenske nepogode. Ustanite. Bili su oblak. Bili su fronta, fronta mrtvog zraka. Preživjeli su izvještavali da je zrak bio gust i težak uoči i nakon njihova odlaska, nasjeo bi na tlo kao maglica suhog leda. Bilo je oblačno u Alabami, Arkansasu, Floridi, svugdje, tako se činilo. Oblaci su se stapali u veće oblake, zvuk jauka postajao je glasniji sa svakim korakom, sa svakom smrću. Ustanite.“

* * *

I nebom teku rijeke već je deseti naslov proslavljene britansko-turske spisateljice Elif Shafak što ga objavljuje Hena com. Autorica u njemu još jednom demonstrira zašto je jedan Hanif Kuresihi zove „jednom od najboljih spisateljica današnjice“ i zašto je Arundhati Roy jednako svesrdno preporučuje za čitanje.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

U svojoj najnovijoj pripovjedačkoj majstoriji Shafak isprepliće svoje likove-autsajdere s jednom jedinom kapi vode, koja je jednoga davnog dana kao kišna kap pala na glavu glasovitome asirskom kralju Ašurbanipalu.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

Kap je to koja blista kroz vjekove, a njezine rijeke nadilaze i povijest i ljudske sudbine.

I kao što Gaea Schoeters pripovijeda o usudu afričkih Bušmana i Masaija u srazu s bijelim čovjekom koji bez skrupula stupa na njihov teren, a Percival Everett piše o najnovijim utjelovljenjima rasizma uperenog spram „obojenih“ u Sjedinjenim Državama, tako se Elif Shafak s osobitom empatijom bavi nesretnom sudbinom Jezida, naroda koji od 12. stoljeća do današnjih dana trpi udarce i diskriminaciju te mu sa svih strana odriču pravo na vjeru, teritorij pa i samo postojanje.   

Prijevod potpisuje Mirna Čubranić.

„Ovaj je svijet škola, a mi smo njegovi učenici. Dok prolazimo kroz njega, svatko od nas nešto nauči. Neki nauče ljubav i dobrotu. Drugi, bojim se, grubost i okrutnost. Ali najbolji su učenici oni koji iz svojih susreta s nedaćama i surovošću nauče velikodušnost i suosjećanje. Oni koji izaberu ne nanijeti drugima patnje koje su sami pretrpjeli. A ono što naučiš, sa sobom nosiš u grob.“

„Zašto nas ljudi toliko mrze?“

„Mržnja je otrov poslužen u tri čaše. U prvoj je mržnja prema onima za kojima žudimo jer ih želimo imati u svom vlasništvu. Mržnja iz prevelikog ponosa! U drugoj je mržnja prema onima koje ne razumijemo. Mržnja od straha! Ali postoji i treća vrsta mržnja, a to je mržnja prema onima koje smo povrijedili.“

„Zašto bismo njih mrzili?“

„Zato što stablo pamti ono što sjekira zaboravi.“

„Što to znači?“

„To znači da ožiljke ne nosi onaj tko je zlo nanio, nego onaj kojem je naneseno. Naš narod ima samo sjećanje. Ako želiš znati tko si, moraš naučiti priče svojih predaka. Jezidi su od pamtivijeka bili pogrešno shvaćeni, klevetani, zlostavljani. Naša povijest povijest je boli i progona. Doživjeli smo sedamdeset dva pokolja. Tigris je pocrvenio od naše krvi, tlo se sasušilo od naše tuge, ali još nas nisu prestali mrziti.“

D.T.