RAZGOVORI UGODNI: Marko Gregur
1. Nakon sjajnog romana Mogla bi se zvati Leda, koji je odlično prihvaćen kod čitatelja i kritike i koji propituje važnu i uglavnom prešućenu temu dobivanja djeteta na bilo koji način – biološkim putem, posvajanjem ili udomljavanjem, vraćate se povijesti. Što Vaši čitatelji mogu očekivati u Vašem novom romanu, Vošicki, koji je upravo objavljen?
Vošicki je roman o češkom doseljeniku koji, između ostalog, u vrijeme Obznane objavljuje Krležu i tiska Književnu republiku. Djeluje kao tiskar od 1911. do 1947., a objavljivao je autore kao što su Zola, Hugo, Schnitzler, ali i djela Karla Maya. Lud život koji uključuje dva svjetska rata – u jednom sudjeluje kao vojnik, istodobno s bojišta vodeći posao, a u drugom nabavlja strojeve iz Berlina, ali i tiska materijal za partizane – i koji završava s odbijenom molbom za mirovinu (jer ima samo 3 godine staža), primanjem socijalne pomoći i životom u vinogradu. Da, i Krleža mu šalje novčanu pomoć nekoliko mjeseci prije smrti. Priča o Vošickom dugo me intrigirala, jer on se često spominjao (u Koprivnici ima i svoju ulicu), ali uvijek se isticalo nekoliko istih podataka. Želio sam razumjeti i ispričati njegovu priču. Prvo sebi, a zatim i drugima. Vošicki je tako ponovno bio pod tiskarskim strojevima. Umišljam si da je tako, na neki način, opet oživio.
2. Svijet je zahvatila pandemija koronavirusa i u tren se oka sve promijenilo. Kako se nosite s novonastalom situacijom?
Pokušavam iz svega izvući najbolje. Uživam s Martinom i našom djecom. Dio se i nije promijenio, jer pisac je u trajnom stanju samoizolacije i uglavnom je problem što vremena za takvo stanje ima premalo, a ne previše. Čitam i pišem, ali to je, već sam jednom rekao, kronično a ne koronično stanje. Također, budući da nema uobičajenih kanala distribucije, kao da sam više u kontaktu s čitateljima, koji se u većoj mjeri javljaju i pitaju kako da nabave knjigu, što je pozitivna strana u vremenu u kojemu je najvažnije biti negativan.
3. Krenimo radije na veselije teme. Obiteljski ste čovjek, radite, uređujete, istražujete… Kad stignete pisati, u koje doba dana najčešće pišete?
U svako. Sve više po danu, sve manje po noći. Kako je obaveza puno, sve više i sve duže vrtim rečenice po glavi, čekajući pogodan trenutak da ih stavim na papir. Zato mi nema goreg nego kad sve sredim i sjednem pisati, pa pozvoni inkasator, da se slučajno nismo predomislili pa nabavili televizor. I još se nalukava unutra. Imao sam zato glavobolju s tim Vošickim jer sam ga pisao preko dvije godine, i bilo ga je puno, pa mi se na trenutke činilo da mi je u glavi centrifuga.
4. Zašto ste odabrali biti piscem?
Kaže se da tko ne čita, živi jedan život, a tko čita, njih tisuću. Pročitao sam nedugo u knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja Anite Peti-Stantić da čitajući odgonetavamo vlastitu povijest, ukorijenjenost u svijet u kojem živimo i, naravno, osmišljavamo vlastiti svijet, su-stvarajući tekst koji čitamo. Pronalazim se u svemu navedenome, tako da valjda čitatelji koji to požele podići na višu razinu, graditi vlastite svjetove i odgonetavati kroz njih sebe i druge, postanu pisci.
5. Kupujete li knjige i koliko često? Koliko je cijena presudna prilikom kupovine?
Kupujem, a griješio bih kad bih rekao da cijena nije važna. Dugo godina imao sam praksu da naslove skupljih šapćem obitelji i prijateljima pred rođendan i Božić, ali u zadnje se vrijeme prave gluhi. Zauzeli su izluđujući stav da mi ne kupuju knjige jer to nije originalno. Samo je jedan ostao dosljedan s time, Mario Kolar, pa koristim i ovu priliku da mu i javno zahvalim i spomenem da je travanj tu. Pa nek si sad misle, i njih ću spomenuti, dosta je skrivanja: Petra, Dodo, Marcel… I Martina, o da.
6. Kakav ste čitatelj? Predajete li se samo jednoj knjizi ili čitate više njih paralelno?
Književni sam poligamist. Svako toliko poludim za nekom novom, ali nikad ne odbacujem staru. Pa se borim s njima. Neke se zadrže duže, neke ih druge prestignu, i tako to ide. Dugo recimo čitam Svjetlost u kolovozu Williama Faulknera. Ne zato što mi se ne sviđa, jednostavno tako ispadne. Dijelom zbog toga što neke knjige moram pročitati prije, jer ih predstavljam, dijelom zbog knjiga koje moram proučiti za vlastito pisanje, a dijelom i jer se sirota raspala (ono kiosk-izdanje), pa joj je ovo zadnji put da pruža užitak, a ja joj nečitanjem produžujem život. Makar, kako odmičem, mislim da ću je i takvu zadržati.