INTERVJU: Kyung-sook Shin (Sajam knjiga, London 2014.)

Kyung-sook Shin prva je žena korejske književnosti, a u povijest je upisana ne samo kao prva žena dobitnica nagrade Man Asia Literary Prize 2012. godine, već i kao prva Koreanka. Jedna je od mnogih autora i autorica koji će posjetiti Londonski sajam knjiga u travnju (2014.) te priznaje da je malo nervozna.

„Svaki put kada posjetim novi grad poput Pariza ili Pekinga osjećam se kao da mi je netko pružio knjigu o kojoj ništa ne znam. To je potpuno nova knjiga, a kada stignem u novi grad, osjećam se kao da sam otvorila njezinu prvu stranicu. I uvijek osjećam laganu nervozu zbog toga što ću otkriti. Tako da je za mene posjet novom gradu kao da počinjem s čitanjem nove, meni dotad nepoznate knjige. London je knjiga kojoj se još uvijek nisam dovoljno posvetila i trebat će mi vremena da krenem s čitanjem. Dosad sam u Londonu provela ukupno 13 dana i primijetila sam da je kretanje po gradu zbunjujuće za strance baš kao i u Seoulu.“

Poetski način usporedbe novog grada s nepročitanom knjigom ove vrijedne i skromne autorice nije nas iznenadio. Govoreći nježno, gotovo sramežljivo, priznaje da je oduvijek htjela biti spisateljica.

„Uživam u čitanju i pisanju od malih nogu. Iako sam odrasla u ruralnom području, majka me je oduvijek poticala da čitam, vjerojatno zato što je i ona sama uživala u aktivnostima poput čitanja i pisanja. Čitajući sam shvatila da postoji mnogo više od svijeta koji vidimo očima i pomislila sam kako želim pisati o stvarima koje ne vidim. Tako me je moja znatiželja dovela do pisanja.

Zabavlja me to što sam u Koreji debitirala još 1985. godine, a u drugim me državama nazivaju 'novom autoricom'.“

Radnja romana Molim te, pazi na mamu bavi se nestankom majke na željezničkoj postaji u Seoulu i zanimljivostima koje nam djeca otkrivaju dok tragaju za njom. Možemo li roman shvatiti kao alegoriju događanja u Koreji i nazvati ga u nekom smislu Molim te, pazi na Koreju? Predstavlja li majka u vašem romanu zapravo Koreju?

„O tome sam zapravo razmišljala za vrijeme pisanja romana. Koreja se iznimno brzo razvila, a razvoj je doveo do velikih promjena u korejskom društvu. Zbio se velik broj važnih društvenih i povijesnih događaja i prije nego što ih uopće stignemo probaviti, događaju se nove promjene. Ako pogledamo današnje stanovništvo Koreje, generacije su imale potpuno različite živote. Na primjer, najstariji su iskusili Korejski rat, nešto mlađe generacije revoluciju, pad vlade (coup) i zahtjev za demokracijom – svaku je generaciju obilježio dio tih događaja. Imamo i mladu generaciju, ljude u dvadesetim godinama, koji se doimaju slobodnima i uživaju u danoj slobodi. Iako su rođeni u Koreji, čini se da gdje god da odu ovih dana, vide sve manje kulturoloških konflikata jer su im izloženi i prije nego što odu iz Koreje. Mislim da je danas manje kulturoloških razlika. Žalosti me činjenica da su se tradicionalni običaji, ili korejski, poput ljubavi koju majka pokazuje prema svom djetetu, pomalo izgubili, više se ne prakticiraju kao ranije.“

Izvana se njezin današnji dom – zapravo cijeli njezin život – u mnogočemu razlikuje od sela u kojem je odrasla. No kaže kako je tiho, imućno predgrađe u kojem danas živi, smješteno na padine Sjeverne planine u Seoulu, zapravo podsjeća na njezino rodno mjesto, pogotovo njegova zbijenost. Iznimno nježno i filozofično promišlja  o velikoj razlici između svog današnjeg života i života iz djetinjstva.

„Okruženje u kojem sam odrasla svakako je bilo drugačije. Ne drugačije kao u New Yorku, razlike postoje već i u Seoulu. Ali to mi je uvelike pomoglo kao spisateljici. Svijet u kojem sam odrasla, svijet moje majke, u ruralnom je, poljoprivrednom području. Danas živim urbano i osjećam da oba svijeta i dalje postoje u meni. To mi pomaže pisati. I danas, s vremena na vrijeme, nazovem majku dok pišem i osjećam da je samo taj poziv neka vrsta veze između novog, urbanog života i starog, ruralnog. Svaki je put upitam što radi i ima li što novo. Razgovor s njome o svakodnevici povezuje ta dva svijeta u meni.“

Ispričala nam je i ovu dirljivu priču: „Preselila sam u Seoul sa 16 godina kako bih stekla bolje obrazovanje. Majka me je pratila na putovanju vlakom. Sjedila je prekoputa mene i dok sam je gledala, obećala sam samoj sebi da ću joj jednoga dana, kada postanem spisateljica, pokloniti najljepšu knjigu kao dar. 'Molim te, pazi na mamu' ta je knjiga. Kada sam joj napokon poklonila svoju knjigu, potapšala me po ramenu i rekla: 'Ponosim se tobom.'“

Intervju možete pronaći u originalu na engleskom jeziku na web stranici London Book Fair.